Većina filozofa nema ni brkove ni bradu, ili pak ima punu bradu. Nietzsche je imao brkove. Profesore filozofije nikada nije zanimalo kako to i zbog koga – no mene jest. Jedina do sada objašnjiva filozofska brada jesu Schopenhauerovi zalisci. Schopenhauer je volio jesti dobro i puno. Zalisci su jedina vrsta brade pokraj koje čovjek može uredno obrisati usta.

Povezanost između velike filozofije i malih brada je svesrdna. Posrijedi je početak ludila u filozofiji. Nietzsche je bio prvi filozof s brkovima. S njim je započelo razviće koje je dovelo do Heideggera; Heidegger je imao hitlerovske brčiće.

Kako ljudi s tako smiješnom nošnjom na licu mogu biti tako divni filozofi; unatoč tomu ili upravo zbog toga? Bi li s nekom drukčijom bradom ili bez ikakve brade bili drukčiji filozofi ili uopće ne bi bili filozofi?

Ridendo dicere severum, uz smijeh kazati nešto ozbiljno, napisali su Brkovi kao motto svom posljednjem objavljenom djelu pred nastup konačnog ludila: Sumrak kumira ili Kako se čekićem filozofira (1888). Doista, kako? Mravlja gomila ispragmatiziranih filozofa ponovo nije zainteresirana.

No, ja polazim od jedne bavarsko-austrijske izreke: “Taj ima čekić”, što znači “Taj je lud”. Moj je otac, od kojega sam naslijedio ljubav prema tumaranju i šetanju, bio jedan tako razborit ničeanac da je u rancu umjesto džepnog izdanja Nietzschea vazda nosio mali čekić na rasklapanje kojim je izbijao zanimljivo kamenje. S tim u vezi Nietzscheova potvrda:

“Tako je čekić nagnan na kamen… Moj čekić sad bjesni okrutno protiv svog zatvora. Od kamena pršte komadi: ne marim za to! U preduvjete dionizijskog zadatka spada na odlučujući način tvrdoća čekića, čak uživanje u uništavanju”: Ecce homo, napisano 1889.godine, u godini kada je ludilo nastupilo.

Brkovi su pobjegli iz zatvora normalnih filozofa. “Da, sve je bilo kukavno normalno. Tko kaže da je svijet već otkriven?”, napisao je posve drugim povodom Peter Handke (Trenutak istinskog osjećaja). Brkovi su otkrili novi svijet ljubavi spram ludila, žudnju svijeta za novim ludilom, žudnju za samouništenjem.

“Nihilizam, to je radikalni otklon vrijednosti, smisla, poželjnosti… Radikalni nihilizam jest uvjerenje o apsolutnoj neodrživosti opstanka” (Volja za moć, nacrt iz 1887/88).

Nešto kasnije, kada kočijaš udara konja, Brkovi otrče do konja, grle ga, doživljuju slom (Torino 1889). Otada je skroz lud sve do smrti, dosljedno čitavih 11 godina, od 56. godine života. Prevezu ga kući, poslušno šeće s mamom; najednom se otrgne, brzinom bljeska se skida i gol golcat brčka u jednoj barici (Naumburg 1890).

Zadnji je iole normalan filozof bio Arthur Schopenhauer (do 1845. godine bez brade, potom sa zaliscima): “Svekoliku bit svijeta apstraktno, uopćeno i razvidno ponoviti u pojmovima, položiti to kao reflektirajući odraz  u pojmove uma koji nam stalno stoje na raspolaganju; to i ništa drugo jest filozofija”. (Svijet kao volja i predstava, 1818).

“Svekolika bit svijeta” Brkove (koji su se u vrijeme svoje mladosti jako zanimali za Zaliske) uopće ne interesira. On “bit svijeta”, nekakav “pravi” svijet iza puko “zbiljskog” smatra podvalom, prijevarom, laži.

Ne apstraktna “bit”, nego konkretan život; ne “opće”, bljedunjavo, nego ono istančano, raznobojno, živopisno; ne “jasno”, nego tajna – i sve to ne “utemeljeno”, nego odcupkano i odigrano; ne “stalno”, nego vazda drukčije; ne “vazda na raspolaganju”, nego u slikama, krhotinama, pjesmama, pretjerivanjima, uvredama, osamljenosti, dubljenju na glavi, nerazumljivosti; uglađeno, visokokaratno blebetanje – to i ništa drugo jest ne-filozofija Brkova.

Jednom su Hitler-Brčići (koji su izuzetno cijenili Brkove) – to prenosi njegov biograf (Rüdiger Safranski, Ein Meister aus Deutschland. Heidegger und seine Zeit, München 1994) – čuli od Carla Friedricha von Weizsäckera “jednu lijepu priču istočnoeuropskih Židova o čovjeku koji stalno sjedi u kavani, a kad ga pitaju zašto, on kaže: ‘Pa moja žena!’ – ‘Što je s njom?’ – ‘Pa, ona priča i priča i priča i priča…’ – ‘A što priča?’ – ‘E pa to ne kaže!’ – Kada je Heidegger čuo ovu priču rekao je: Baš tako“.

Pričati, pričati, pričati, a ništa ne reći – ta ludost (smušenost) filozofije: pomaknutost (poremećenost) od ozbiljnog objašnjavanja svijeta (koje ništa ne govori) do očajničkog brbljanja (koje, ako je filozof pjesnik, a pravi filozofi su pravi pjesnici, ipak nešto kazuje, dublje, istinitije) – dovodi pomaknutu (ludu) filozofiju u pravu poziciju u odnosu na pomaknuto (ludo) vrijeme.

“Samo nas još jedan bog može spasiti”, priznao je 1966. godine Heidegger u razgovoru s Augensteinom, urednikom “Spiegela”, ali ovaj je kao pivopija odavno to znao. Ne, ni bog nas ne može spasiti, jer je bog mrtav, znao je Nietzsche prije ove dvojice.

Nietzsche je na božje radno mjesto rasporedio nisko kvalificiranog čovjeka. Neugodno, ali za Nietzschea nedovoljno neugodno. Precizno je prorokovao “nadčovjeka”, neku vrstu nacističke zvijeri, ona je “dobra”, hoće nas uvjeriti, ali u to valjda ni sam ne vjeruje, usrdno moli: “O daj se vrati …bože moj neznani!” (Ditirambi Dionisu, 1888).

Ne, Nietzsche nije bio nacist, naprotiv, bio je lovac na naciste. Wilhelma Broj 2, Bismarcka, Njemačko Carstvo, antisemite – njih je ludi Nietzsche (pa zar nije bio mudar?) htio dati ”strijeljati”.

Smiješnom bogotražitelju nije bilo dovoljno što je ovo vrijeme zlo i što će biti još gore. Usred dekadencije sjedio je veselo ludi Nietzsche, grickajući zdrav kao drijen ustajali slatkiš dekadencije “vječno vraćanje” – ne bljutava Dobra, nego uspaljena Zla. Brkovi su Origen posađen naglavce (a ovaj, uzgred, nije imao bradu). Kako je stari sveti otac vjerovao u vraćanje Dobra, tako je sveti otac moderne vjerovao u vraćanje Zla. Kako to izdržati? Lako, čemu sada tragika, može se izdržati pomoću ludila.

“Ludilo”, pišu Brkovi (S onu stranu dobra i zla, 1884/86) – “je u pojedinaca nešto rijetko – ali je pravilo u grupa, stranaka, naroda, vremena.” – Posve je protivan pravilima, posve je rijedak pojedinačni ljubitelj ludila, koji, kao dokaz svoje ljubavi, i sam poludi. Kao pravilu protivan signal stoji ovaj filozof za prvenstvo prolaza u opću duševnu bolest svoga vremena.

Opće ludilo kod grupa, stranaka, naroda, vremena – pa neka se neko usudi poreknuti da proročanstvo Brkova nije bilo točno.

Da bi umirila mahnita sina, nježna mu majka tri puta tjedno priređuje toplu kupku. Starica i njezina stara služavka s mukom ga podižu u kadu – debeo je, prežderava se. Kada je na prvom katu kuće u Naumburgu. Žene tegle dvadeset škafova vode, zagrijanih u prizemlju, znači šezdeset tjedno, isto toliko škafova iskorištene vode pomno tegle dolje, i tako sedam godina, gotovo do majčine smrti 1897. godine: 43.680 škafova.

Filozof s brkovima postaje djetetom s brkovima, brčka se u kadi da se voda niz stepenice slijeva, dobiva erekcije i čilo ih pokazuje, dere se, pjeva, gotovo svakodnevno vrlo lijepo svira klavir, često vlastite skladbe. Ponekad piša u cipele, koje u tu svrhu prethodno svuče. Rado se igra s novčićima, zanima se za doboše, lokomotive i godišnji sabor strijelaca. Uglavnom samo tako sjedi.

Što je um znanosti naspram namrtvo ludog signala Nietzsche? “A sama znanost”, kaže Signal Ludila, “što uopće znači svekolika znanost gledana kao obilježje života? Čemu, i još gore – odakle – sva znanost? Kako? Nije li znanstvenost možda samo strah i izmotavanje pred pesimizmom? Fini oblik samoobrane protiv istine?” (Rođenje tragedije, predgovor 1886).

Doba znanosti kao izmotavanje, a istodobno i prizivanje pesimizma: dva velika izmotavača i prizivača su kapitalizam i socijalizam, blizanci. U obranu kapitalizma treba reći da je pod njegovom zasljepljujućom  i rasljepljujućom zvijezdom ipak stasao solidan broj istinskih pesimista koji su gotovo svi bili poštovatelji Djeteta s Brkovima.

Marksisti su bili slijepi. Ali su ipak polumarksisti Horkheimer i Adorno napisali sjajnu rečenicu: “No, do kraja prosvijećena Zemlja zrači u znamenju trijumfalne nesreće” (Dijalektika prosvjetiteljstva, 1944).

A ja sam zaljubljen u osnivača Socijaldemokratske partije Viktora Adlera, također polumarksista (drugom, većom polovicom bio je Austrijanac), koji je Trockom rekao kako su njemu osobno prognoze na temelju Otkrivenja Ivanova draže od prognoza na temelju znanstvenog socijalizma (na kongresu Internacionale u Stuttgartu 1907. godine; Trocki, Moj život, str. 202).

Svijet slika Apokalipse sada je obogaćen brkatim filozofom u kadi. I dobro je što je tako. Od ovog velikog duha vode podrijetlo oni koje je Thomas Bernhard krstio jednom za njega tipično preciznom pridjevskom kovanicom: ”po smislu ludi” (wahnsinngemäss, igra riječi:Wahnsinn– ludilo, sinngemäss – po smislu, s razumijevanjem; prim. prev.) filozofi. To, kaže Bernhard, vrijedi posebice za Wittgensteina.

“Filozofirati”, dodaje Bernhard, “znači učiniti nejasnim, tamnim, gorim – uništiti”. Tu se Brkovi od sreće još jednom popišaju u ideale. Tek su mu 164 godine, a već je u pravu.

“Ne želim biti svetac, radije još kakav lakrdijaš…I unatoč tomu ili dapače ne unatoč tomu – jer ne bijaše dosad ničeg lažljivijeg od svetaca – govori iz mene istina”, razmeću se Brkovi u autobiografiji Ecce homo, koju neprestano ispravlja do kasno u godinu kada se ludilo otvoreno javlja (1889). A u njoj poglavlja: “Zašto sam tako mudar”, “Zašto sam tako pametan”, “Zašto pišem tako dobre knjige”, “Zašto sam sudbina”.

Njegovi su odgovori na ta pitanja kažnjivo samozaljubljeni, ali on je u pravu. Dijamanata sve više u gluhom kamenju; bistrije, zabavnije, dublje, veličanstvenije, luđe rečenice nitko nije napisao.

Od ljubavi spram mudrosti do ljubavi spram ludosti i dalje do samoljublja luđaka. “Onanija”, nisko i vidovito navodi Richard Wagner uzrok filozofove bolesti (u pismu Nietzscheovom liječniku dr. Ottu Eiseru, 23. oktobra 1877; tada Nietzsche još nije bio bolestan):

Das ist das moderne Märchen Wie Philosophie ward Philonanie Und sträuben sich deine Rückenhärchen Verstandest du Philosophie Sowieso nie. Gelobt sei, was da macht hart, Das ist der neue Descartes: Ich bin verrückt, also bin ich.

Eto nam bajke, moderne podosta, Kako od filozofije filonanija posta. I podiđu li te po leđima srsi – Filozofiju kanda razumio nisi. Slavljeno nek je što čini krutim, Sada već i novoga Descartesa ćutim: Lud sam, dakle postojim.

 
S njemačkog preveo Mario Kopić

Günther Nenning, Schnauzbart in Badewanne, 1994.

Peščanik.net, 24.04.2010.

Leave a Reply