Nema tužnije stvari, govorili su nekada ulični mudraci, od brojanja tuđih para (i još jedne aktivnosti, o kojoj nećemo). Reč je, naravno, o zavisti i njenoj rođenoj sestri – pakosti. Sasvim očekivano, brojanje tuđih para postalo je nezaobilazni deo naše novokomponovane dripačke demagogije. Među pristojnim svetom za tuđe pare interesuju se oni kojima je to posao: uprave prihoda, službe za sprečavanje pranja novca i kriminalistička policija; ali i oni samo kada postoje osnove za sumnju da je država zakinuta ili da nečiji novac potiče iz kriminala.

Naši politički piljari i šibicari (neka mi oproste te dve cenjene profesije!), međutim, zanimaju se fanatično i nezdravo isključivo za pare svojih političkih protivnika. Razume se da se pri tom skrivaju iza parola o “poštenju” i “narodnoj koristi”, jer da oni, kao, brinu narodnu i državnu brigu umesto korumpirane vlasti koja, eto, dopušta pljačku naroda. Postoji neprekinuti kontinuitet te licemerne pakosti u našoj politici još iz vremena cicvarićevskih: “A za njegovu tetku da mi se kaže od čega živi”. Drugovi komunisti imali su kampanju ispitivanja porekla imovine, oblik istog demagoškog skretanja pažnje sa ozbiljnijih stvari. S takve, demagoške i licemerne, tačke gledišta, svaki uspešan i bogat čovek je lopov, a svaka lepa žena kurva. Pa se vi sada odbranite.

Tako su onda, početkom devedesetih, ti isti likovi obznanili da Vuk Drašković ima vilu na studenom Ženevskom jezeru; Dačićevi i Krkobabićevi penzioneri dan-danas veruju u to i nema ni teorijske šanse da se Vuk i Dana odbrane i uvere ih da nikakvu vilu u Švajcarskoj nemaju. Znaju naši majstori dripačke demagogije da je najbolje podilaziti niskim strastima, što nižim, to bolje. Zato pred svake izbore, ali i između njih, “otkrivaju” tuđe pare. Ovaj najnoviji skandal sa ostavinskom raspravom pokojnog gradonačelnika Beograda Nenada Bogdanovića samo je drastično neukusan primer za istu naviku. Ispalo je da su ta dva lažljiva i klevetnička tabloida objavila falsifikat rešenja o ostavini, jer rešenje još nije bilo doneto, kako je službeno saopštio nadležni sud. Pri tom se licitiralo ciframa: od 20 do 40 miliona evra, kako je ko procenio na osnovu svojih lauferskih izvora. Uzgred: isto tako Lauferi nikako da se dogovore koliko para ima Boža Đelić i uzaman taj isti Boža objašnjava da ima tačno toliko, a ne deset ili dvadeset puta više; gotovo je, objavljeno je i nikada Boža neće uspeti da dokaže da nema tolike pare. A i ta njegova tetka: da mi se kaže od čega živi.

Ti isti licemeri i lažovi, međutim, neće se nikada zapitati za količinu i naročito za poreklo para svojih sponzora i prijatelja. Njima se heroinski novac Legije, Duće i Kuma nije gadio; oni ne pitaju od kojih para je sazidana Šilerova. Njima na pamet ne pada da krenu da broje pare nekih mnogo sumnjivijih likova nego što su Nenad Bogdanović ili Čeda Jovanović, čak i kad je reč o ljudima od ranije poznatim organima gonjenja, ljudima koji žive od nedostatka dokaza. Svi su zaboravili na izveštaj jednog izvesnog Centra državne bezbednosti o uništavanju dokumentacije oko 5. oktobra 2000: tamo piše da je među prvima uništena dokumentacija o finansijskim zloupotrebama jedne izvesne političke stranke. Toliko o poštenju. Licemerno indignirani “borci za poštenje”, oni isti koji godinama ne plaćaju komunalije i telefon, broje tuđe pare i viču “drž’te lopova”.

Tako se u predizbornim kampanjama ustalila i skoro sasvim legitimizovala praksa da ko glasnije nekoga okleveta, bolje će proći, po principu: “Daj meni, prvi sam ga vid’o!”. Naravno da su dripci tu u prednosti nad pristojnim ljudima, jer se dripci ne stide ničega, jer je o dripačkoj igri reč.

Šta preostaje pristojnim ljudima u toj nametnutoj situaciji “funkcionalnog odvajanja” od svake pameti i pristojnosti? Recimo da upitaju dripce: zašto nisu brojali pare svojih koncesionara za autoput Horgoš-Požega pre nego što su ugovorili da grade ono što nam ne treba (Veljin deo autoputa) za pare koje nemamo? Ili: a ko su vam ti koncesionari – u stvari? Ili: zašto niste brojali pare običnih građana, pa ispada da su cene ovde više nego u Evropskoj uniji; ili zašto niste brojali pare vaših monopolista zbog kojih su te cene toliko visoke? Ne, te se pare neće brojati, jer je jedini način da se ne broje pare koje su za brojanje taj da se brojačima tuđih para plati harač. Reklame, popusti, donacije u kešu koji donosi lični kurir, krediti koji će se misteriozno izgubiti, “anonimni” prilozi za stranku koji će se takođe izgubiti u papirima.

Tako smo došli do paradoksa: marljivo se broje pare političkih protivnika čak i kad su – pogotovo kad su – nesporne ili jednostavno izmišljene; međutim, Sadamove, ruske, heroinske i kokainske, Legijine i Dućine, duvanske i slične pare nisu su se brojale, niti se broje, mada su mnogo veće i nesumnjivo prljave.

 
Danas, 31.03.2008.

Peščanik.net, 31.03.2008.