U srednjoj školi, koju sam pohađao u Drugoj sarajevskoj gimnaziji, moj razred je bio matematski. Imali smo mnogo više matematike i fizike nego drugi razredi u našoj generaciji – dok su se oni borili sa razlomcima, mi smo deverali sa diferencijalnim jednačinama i kompleksnim funkcijama. Zbog toga je kod nas bilo dosta mozgovitih učenika koje je, povrh matematike i fizike, ozbiljno furao šah.

Tako je, recimo, Mladen, koji je onomad bio osvojio zlatnu medalju na Matematičkoj olimpijadi u Washingtonu, znao na času igrati slijepu simultanku protiv šestorice protivnika, dok bi u isto vrijeme uredno pratio nastavu i bilježio sve što je nastavnica pisala na tabli. Često smo u školi sve vrijeme, uključujući i veliki odmor, znali provesti igrajući šahovski turnir, na tablama koje smo krili ispod klupe. Turnir je znao trajati nekoliko dana, a na kraju svakog dana rezultati bi se upisali u tabelu. Na jednom ili dva turnira koje sam odigrao, završio sam na dnu tabele, pošto sam bio i ostao pacer. Iako je Mladen uredno pobjeđivao na tim turnirima (sve dok nije položio ispite i maturirao par godina prije nas), imao je par ozbiljnih protivnika.

Jedan od njih je bio Ljubo koji je nekoliko puta uspio dobiti Mladena, ali po cijeni potpune opsjednutosti šahom. Ja sam kao i svi jedno vrijeme bio zanesen šahom, ali onda sam se vratio standardnim pubertetskim interesima – žene, fudbal, preferans, landaranje i zajebancija. Ljubo je, međutim, ostao opsjednut šahom: čitao je literaturu, proučavao otvaranja i završnice, igrao ozbiljan šah u prostorijama Šahovskog kluba Bosna.

Ali onda je negdje poslije vojske Ljubo puk’o. Spucala ga je šizofrenija, razvile su se kompleksne fantazije u kojima je figurisao i Stipe Šuvar, tvorac zloglasnog usmjerenog obrazovanja, koje smo mi za dlaku izbjegli. Ljubo je završio u duševnoj bolnici, gdje su ga kljukali sedativima dok paranoidne fantazije nisu popustile.

Nakon što je jednom, obezdušen, pušten iz duševne bolnice, posjetila ga je delegacija drugova iz razreda. Dok nas je njegova mati služila sokovima, mi smo sa Ljubom sjedili bez jasne ideje o čemu bismo to mogli popričati. On se onda upustio u monolog posvećen šahu, u kojem je, recimo, veliki velemajstor Aljehin bio Bog – i to ne u prenesenom, nego u doslovnom smislu. Kulminacija tog logički nekonzistentnog monologa bila je Ljubina tvrdnja da danas šah igraju samo paceri. Pošto šah ima ograničen broj kombinacija, svi ozbiljni igrači su došli do kraja šahovskih mogućnosti, skontali su sve moguće partije te je tako šah postao besmislen. Kasparov, koji je tih godina spojeno igrao protiv Karpova i za kojeg se uveliko smatralo da je najveći majstor svih vremena bio je, po Ljubi, najobičniji pacer.

(Tada nisam znao, ali danas znam, da broj dozvoljenih pozicija u šahu ima 40 nula, dok broj mogućih partija ima 120 nula, što je više nego broj atoma u kosmosu.) Ozbiljni igrači su, tvrdio je Ljubo, batalili obični šah i posvetili se bujrumu, što je, za neupućene, šah koji se igra u suprotnom smjeru – onaj koji prvi izgubi je pobijedio. Ljubo se zato bio potpuno posvetio bujrumu. Nakon svog izlaganja, Ljubo je program završio prigodnom kompozicijom: na harmonici je odsvirao svoju verziju Ode radosti, potpuno lišenu bilo kakvog oblika radosti, što će reći da je za Beethovenov original bila ono što je bujrum za šah – apsolutna suprotnost. Do dana današnjeg, Ljubina verzija Ode radosti je najtužnija muzika koju sam ikad u životu čuo.

Šahu sam se nakratko vratio u Chicagu, polovinom devedesetih, kad sam vikendom dreždao u kafeu u Rogers Parku i igrao (i uglavnom gubio) protiv galerije nepatvorenih likova: moler po imenu Al, koji bi preko puta mene sjedio doslovno ofarban svim farbama; briljantni mladi Indijac koji je zbog svoje opsjednutosti šahom izgubio mnoge poslove – na univerzitetu, u software firmi, kao taksista – a na kraju i ženu; vijetnamski veteran koji je od 1973. živio isključivo od vojne invalidnine, pošto je u Vijetnamu bio puk’o, i koji se u životu bavio samo šahom i drogama; Marvin, ogroman Afroamerikanac, nosilac titule velemajstora, veličine igrača američkog fudbala, koji bi se ukazao tek povremeno da bi brzinski pošamarao pristune pacere. Meni najdraži je bio Peter, stariji čovjek čija je priča vrijedna romana: Asirac, rođen u Beogradu, zato što su mu roditelji tu izbjegli od genocida u Turskoj, kad su se tamanili ne samo Armeni nego i Asirci; iz Beograda su otišli u Irak, gdje je Peter odrastao i zamomčio se. Iz Iraka se ispalio jer se, rekao mi je, sporječkao sa premijerovim sinom, i završio u Iranu, gdje se oženio i zasnovao porodicu. Kad je u Iranu izbila Islamska revolucija, Peter je radio u američkoj ambasadi, što je najgore moguće mjesto zaposlenja u slučaju Islamske revolucije. Sin mu je imao dvadesetak godina kad su ga revolucionari na ulici zaustavili, pošto je bio upadljiv u farmerkama, i strovalili mu revolucionarni metak u glavu nakon što su mu u gorespomenutim farmerkama našli travu. Peter se, tako, našao u Chicagu, gdje je u doba kad sam ga ja znao imao radnju za prodaju parfema. Sjedio bi preko puta mene, u uvijek istoj, kariranoj košulji iz čijeg su džepa uvijek štrčale kojekakve koverte, vonjajući na Eternity for Men, čekajući strpljivo da ja napravim pacersku grešku i izgubim napola dobivenu partiju. Peteru je šah bio spas, mjesto gdje se mogao od historije povući u beskrajne kombinatorne mogućnosti, gdje se mogao sakriti od svih katastrofalnih revolucija.

Ali od revolucija nema spasa. Nakon digitalne revolucije, svi su postali paceri – kompjuterski program od $50 može bez ikakve muke dobiti većinu velemajstora. Kasparov, najveći pacer svih vremena, više ne igra aktivno, nakon što je morao priznati apsolutnu dominaciju kompjutera koji može u sekundi da pozove milione prethodno odigranih partija i iskombinuje desetak poteza unaprijed. Šah se igra na internetu, nekad protiv kompjutera, nekad protiv obezdušenog protivnika koji nema ni lica ni mirisa.

Vrijeme je, tako, da se i paceri, kao nekad istinski majstori, posvete bujrumu, u kom slučaju bi se konačno isplatile sve one duge godine previda i poraza.

 
BH Dani, 05.02.2010.

Peščanik.net, 06.02.2010.