Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

U pokušaju da rektora Đokića učini inferiornim u uporedbi sa sobom, tzv. predsednik Srbije je rekao i ovo: bolji sam, mlađi, i pametniji od njega. (Đokića, prim. Lj.S.)

To je nova etapa neomeđenog samoljublja poglavice, iskazana u nemogućoj paraleli. Eto njega, evo mene, pogledaj narode! Zar je moguće da postoji nedoumica o kakvoći gradivne materije, koja je nužna da bi neko bio na mestu gde sam ja!

Ovakav ispad vladaoca, inače potpuno ispunjenog zabludama o svom značaju, moglo je da izazove bilo šta. Njegove čudesne ekspresije nastaju i bez povoda, često same po sebi. Rektora Đokića je video kao opasnost koju nije slomio policijski teror. Rektor je one kritične noći izašao na balkon i održao govor. Tada je možda postao lider otpora. Nije u toj važnoj besedi govorio o sebi – taj govor je odredio njega.

U noćnim obredima i bahanalijama na Informeru, čuli su se i povici: uhapsite rektora! Na naslovnim stranama dvorskih štampanih stvari, Đokić je doveden u vezu sa stranim službama, sa ustašama i šiptarima koji ruše Srbiju, a naročito njenog despota.

Policijski juriš na rektorat možda je bio dosad najozbiljnija operacija silom za zatiranje visokog školstva u Srbiji. Rektor je rekao da je to napad na ideju da u Srbiji može da postoji bilo šta što vlast ne može da kontroliše. Upad policije u rektorat – to je poraz vlasti. Slika toga dana nije policijsko nasilje, nego studenti koji su odbranili svoju kuću od tuđinske cokule.

Rektor nije odricao mogućnost da bude na čelu izborne studentske liste, ili kandidat za neku visoku funkciju u državi. Ako to bude potrebno i ako bude dovoljno ubedljivih razloga za takvim karijernim zaokretom.

Kad se Vladan Đokić sastao sa Martom Kos u Briselu, vladalac je to razumeo kao jako loš znak. Tipična akcija, koja bi dovela do gašenja rektorovog ugleda – propala je u raskoraku između radikalske pameti i ugleda na koji su se namerili.

Zato se i javio mastermajnd sa mitološkim pripovedanjem o svojoj potpunoj nadmoći i to po stavkama. Takvu superiornost niko, a posebno on ne dovodi u sumnju.

Nije rekao u čemu je bolji i kako je izmerio svoju prednost. Bilo je dovoljno da kaže, neuka posluga opčinjena ništavilom već dokazuje. Bolji je u svemu, to je poznato, nema tu šta da se dokazuje.

Kaže da je nešto mlađi od Đokića, mada se to ne vidi. Mladost je nedostižna prednost, naročito za čoveka koji tek namerava da vlada. Kad se pogleda tu više nema tragova mladosti. Čak i slika Dorijana Greja deluje pouzdanije. San olupine o lepoti i večnosti proizvodi dodatne košmare i javne bravure.

Godine se broje ali pamet se ne meri. Svako bi svoju uramio i retuširao. Tvrdnja vladara da je pametniji od rektora u ravni je one koju je izlanuo na jednoj vojnoj vežbi: da je fizički jači od svakog vojnog specijalca.

Slavoluk svojoj pameti, ovde je potpuni slom svake povezanosti sa razumom. Oštećeni Narcis nastupa punom mahnitom snagom a ni njemu nije poznato gde je sve krenuo.

Kako inače zna od koga je pametniji? Njegovo poređenje sa Đokićem dolazi iz uverenja da je pametniji od svih i da u tome niko ne može da mu bude blizu. U svim oblastima gde je moguće da ljudi međusobno mere snage ili bilo šta drugo, dahija je svoje biće proglasio nadmoćnim, a lični panegirik sebi odredio kao jedino merilo.

Tako je ovdašnja distopija dobila još jednu odvratnu gomilu smeća. Ljudi su malo otresli taj toksični otpad sa sebe, ali bez odlučnosti da odatle izađu ili da uklone nesnosnog mučitelja koji svakoga božijeg dana baca đubre na njih. Kvazimodo je opčinio svoj narod surovošću, rugobnošću i prezirom, u tome je najbolji. Konačno su nekadašnji ljudi postali zavisnici od njegovih novih isporuka. Smrdi do neba, ali nije loše.

Peščanik.net, 24.04.2026.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)