Radio emisija 14.01.2005, govore: Biljana Srbljanović, Végel László i Petar Luković.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Od danas više niko ne može da se vadi, pa ni najveći Srbi. Počela je, iako za nju nismo bili spremni, 2005. Da li se više nema municije, da li se municija čuva za nešto drugo ili su se jednostavno naoružana braća umorila, tek imam utisak da se sinoć manje pucalo nego obično. Carinik sprstva, Koštunica Vojislav, poslednjih dana je nešto kijavičav, ali je zato obraz vladi osvetlao gazda Velja. Ministarstvo za kapitalne investicije sinoć je čačanskim Srbima dovelo Arkanovu udovicu, da ih lično uvede u novu srpsku godinu. Koliki honorar je umetnica dobila, ne zna se, ali ima se – može se.

Gospodin Veljinu proslavu je direktno prenosila Karićeva televizija. Karić će morati da koriguje svoj predlog ustava sa kojim je izašao pre nekoliko meseci. U tom predlogu predviđeno je da prestonica Srbije bude Kragujevac, administrativni centar Kruševac. Posle onog sinoć, Čačak mora biti makar prestonica kulture.

Ministar Ilić je Koštuničnin Fond za Kosovo shvatio kao svadbu na kojoj se pravi domaćin istačinje velikim darovima, pa je kosovskim Srbima u ime svog ministarstva obećao 30 miliona dinara. Ostali ministri su morali da slede primer predsednika i premijera, koji su Fondu priložili svoje jednomesečne plate. Radoš Ljušić mora biti da je zbog ovoga strašno ljut. Nedavno je izjavio da se Kosovo ne može braniti sakupljanjem milostinje i opštim plakanjem. Upitajmo se, rekao je on, kako Jevreji brane Izrael. Glavni krivac za stradanje Srba na Kosovu su, po Ljušiću, komunisti. Vekovna turska uprava na Kosmetu, kaže on, bila je neizmerno bolja od kratkotrajne komunističke. Ovakav antikomunizam kome se svuda priviđaju marksistički kozaci koji poje konje na Moravi, potkivaju konje u patrijaršiji, a timare ih u zgradi SANU, poprima već zoološke razmere.

Koštunica je za svog egzarha na Kosovu postavio Nebojšu Čovića, koji sebe ujedno vidi i kao predsednika preševske doline. Labusa je Koštunica ovlastio da bude šef tima za pregovore sa EU o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Već 27. januara Labus će sa nekim strancima voditi razgovore o studiji o izvodljivosti. Hrvatskoj je za tu nesrećnu studiju trebalo četiri meseca, a nama četiri godine. U Sloveniji je u protekloj deceniji svaka sednica vlade, a vlade su bile razne, počinjala tačkom – Stanje i problemi u procesu pridruživanja EU. Ove dve zadihane zemlje se bezveze iscrpljuju, postoji mnogo ležerniji tempo – koji doduše ne vodi u Brisel.

Crkveno-narodni sabor najvećih srpskih glava, koji je ovih dana permanetno zasedao, što u Domu garde, što u nekoj od crkava, privremeno je raspušten i stari patrijarh može malo da se odmori od svih onih koji su čekali u redu da mu poljube ruku. U tom nizu bio je i ministar prosvete, Vuksanović, koji je patrijarhu preneo da je njegovo ministarstvo obezbedilo, a da to niko nije tražio, veroučiteljima 50 kompleta animiranih filmova sa biblijskim temama, kako bi verska nastava deci bila zanimljivija.

Ministar prosvete će 24. januara organizovati svoju donatorsku konferenciju kako bi školama obezbedio računare. Ovih dana tri romska obdaništa za najsiromašniju decu biće zatvorena. Strani donatori su se povukli, a naš ministar prosvete je otišao u pratnji kamera u jedno od njih, pomilovao dečicu, podelio im nekoliko slikovnica i rekao otprilike da finansiranje ovakvih obdaništa nije predviđeno budžetom. Vratićemo tu decu na ulicu, i onako nema ko da nam pere šoferšajbne.

Inače, kao što znate, nema ništa novo, Vrhovni sud ukida presude osuđenima za ratne zločine, svedoci se ne pojavljuju na suđenjima ni za Ibarsku magistralu ni za ubistvo Zorana Đinđića – iako su službenici DB-a, odnosno države. Milorad Vučelić je šef anketnog odbora koji će ispitati zakonitost privatizacije Knjaza Miloša. Jel’ vam se desi ponekad da vidite sebe na ulicama Beograda 5. oktobra, ali sad već kao neku karikaturu?

Dramski pisac Biljana Srbljanović već neko vreme živi u Francuskoj. Za praznike je došla u Beograd i evo kako vidi otadžbinu.

Biljana Srbljanović: Svi se strašno puno žale i od tog konstantnog žaljenja i usredsređenosti na svaki najminorniji problem ljudi su potpuno izgubili svaki osećaj za empatiju, svaki osećaj za neki širi kontekst. Sad je možda glupa ta priča oko Indonezije, ali ja sam zapanjena, fascinirana sam do koje mere… hajde, i vaša televizija se juče setila, de facto. Pa čekaj čoveče, 50 hiljada je dece od tih 150 hiljada ljudi. Pa da li je moguće da su ovi ljudi toliko usredsređeni na nestanak struje u selu tom i tom, da ga baš briga što je 50 hiljada dece pomlaćeno zemljotresom. Znači, nije ni politički kontekst ni ništa, nego se neka strašna nesreća dogodila. Bila je anketa oko toga da li treba pomoći Indoneziji, onda ide neka, ono ofarbana u šarenom šalu i kaže – boga mi, nama treba da se pomogne, nema para. Pa, mamu ti tvoju, lovu od te tvoje farbe odvoj, pa daj.

U Italiji su ljudi davali svako po 1 evro. Ne radi se uopšte o lovi i ne radi se o tome da ti kažeš – gde je nama Indonezija, ali se radi o tome da ljudi potpuno nisu ni na šta tuđe osetljivi. I onda kažu – ko je nama za vreme bombardovanja dao. Prvo, nije istina da nam nisu dali, mnogi su nam dali na raznorazne načine. Ali kako može da se uporedi takva jedna stvar – sad će neko da izvadi malu Milicu na noši. Ovde je 50 hiljada malih Milica na noši. Ja ne znam šta se to sa nama dogodilo.

A puna crkva, išla sam nešto babi da upalim sveću, puna crkva, da li je moguće da se ti ljudi ne osećaju u tom trenutku malo plemenitijim, neki je Božić. To je neki trenutak da se zamisliš. Onda pune novine toga – naši Robinzoni Krusi, to ima kod Žike Pavlovića, ima to – naši Robinzoni Krusi – množina od Robinzon Kruso. I ima ova fascinacija ovim perverzijama, moram da kažem. Znači, ako je priča o pedofiliji, to će da bude na svim naslovnim stranama, sa nekim sladostrašćem, moram da kažem. Mislim, oni opisuju, daju slike te dece, ima nekog sladostrašća čudnog u tome. Ljudi su do te mere postali neosetljivi da sad mora nešto još gore od smrti deteta da bude da bi te zanimalo. Znači, nije dovoljno što su deca izginula, nego sad njima nešto rade kao seksualno, to je još gore. Mislim, ima nešto u ovoj zemlji što malo nije normalno, stvarno.

I to mi smeta što se ovde oko svake stvari uvek pojave jedna ili dve agencije, koje nekome naplate da naprave istraživanje javnog mnjenja. Prvo, ja bih zabranila istraživanje javnog mnjenja na temu Haškog tribunala, pošto ne znam u kojoj zemlji na svetu se pita da li neki zakon treba da se poštuje ili ne. Verovatno kad bi ovde napravili anonimno istraživanje – da li biste ukrali, a da vas ne uhvate, 90% ljudi bi reklo – da. I šta to znači, da treba da ukinemo zakon koji kažnjava krađu?

Ovde se opravdava nečinjenje od strane vlasti time što javno mnjenje nije raspoloženo prema Haškom tribunalu. Ja, na primer, nemam poverenja u Haški tribunal, mislim da su oni sami sebi dovoljna mašina, mislim da je besmislica što ti procesi užasno dugo traju, pa dobijemo situaciju u kojoj se Jovica Stanišić i ekipa vraćaju nazad. Sad će se i Šešelj vratiti nazad, jer oni njemu još nisu počeli ništa da rade. Znači, mislim da je to potpuno nesposoban sud, ali to uopšte ne treba da utiče na premijera Koštunicu da poštuje zakon, da poštuje međunarodne dogovore, da isporuči generale koje mora da isporuči, šta god da javno mnjenje misli o tome. Nije sve stvar referenduma, neke stvari se odlučuju drugim mehanizmima. Mislim da se svi ti strategic marketinzi zapravo bave nekom vrstom zamućivanja političkih voda.

Ja sam, na primer, za to da se zabrani Legijina knjiga. Prvo sam mislila da je to neka njegova ispovest, tako da sam pomislila – kako je moguće da neko štampa to što on treba da govori pred sudom, to malo nije dozvoljeno. Onda sam ukapirala da je čovek prozu napisao, to je plod njegove mašte u 70 hiljada primeraka. I to će da kupi 70 hiljada ljudi, koji su verovatno zadnji put bukvar pročitali. Umesto tih 200 dinara da da za Indoneziju, čoveče, oni će da čitaju šta ima Legija da kaže kao plod svoje mašte. Lično smatram da posle II svetskog rata nije mogao da se pojavi Šper, na primer, koji je bio arhitekta, ali nije mogao da napiše roman o zamišljenom arhitekti u svemiru i da se to štampa i prodaje na kioscima.

Svetlana Lukić: Posle izlaska, posle 20 godina, kad si odležao, čoveče.

Biljana Srbljanović: Tačno. Mislim, ja bih tu knjigu jednostavno zabranila. Ali moram da kažem da me ne iznenađuje ni to što Legijina knjiga nije zabranjena niti što državni tužilac nije reagovao na tekst protiv Branke Prpe, pošto ima još hiljadu svakodnevnih stravičnih primera na koje ova država ne reaguje. I onda me samo nervira ta neka vrsta snobizma, moram da kažem, da se sad odjednom kao svi uhvate za glavu kada se desi tako nešto prominentno. Nije prava slika, moraš svaki dan onda da se hvataš za glavu.

U Francuskoj je pre mesec i po dana bio onaj veliki skandal, u stvari mini rat u Obali slonovače. Jedinice Obale slonovače krenule su na francuske vojne kasarne, pobile 14 vojnika. Tih 14 vojnika su dobili posthumno Legiju časti i ta ceremonija je prenošena na televiziji otprilike u isto vreme kad je krenula ova nezavisna komisija da istražuje ubistvo ova dva dečaka u Topčideru. Dobro, Širak je premazan političar, ali vidiš iskreno potresenog čoveka koji izgovara imena 14 vojnika i na njihove kovčege u direktnom prenosu na nacionalnoj televiziji postavlja oreden Legije časti. Pred njihovim familijama posthumno odlikuje te ljude što su dali živote za francusku državu u mirno doba. Istovremeno, ratni zločinci, kriminalci organizuju ubistvo dva dečka. Njihove porodice budu isponižavane, njihovi psihijatrijski kartoni budu izloženi javnosti. Mi sad znamo koliko je pokojni vojnik imao IQ, a ne znamo ko ga je ubio. Sram ih bilo, sram bilo Koštunicu.

Ova dva dečka su stostruko ubijena. Mene uhvati tako neki stid. Ja sam gledala televiziju, toliko sam plakala, zato kažem imam tu dijasporičarsku krizu. Jednostavno sam rekla – kako je moguće da na primer Koštunici ne bude žao ta dva dečaka? Kako je moguće da Boris Tadić lično ne založi svoju funkciju, svoj položaj i sve, samo da se rasplete šta je bilo sa ta dva dečka?

Generalima, koji su krivi za 7800 ubijenih ljudi, uopšte da ne insistiram na tome da su muslimani, njima ne možeš da oduzmeš penziju, a ne zanima te u suštini da duša te dece bude mirna, ako su već nastradali na pravdi boga. Zato kažem, određene knjige se moraju zabranjivati, određenim ljudima se moraju oduzeti sva građanska prava, pogotovo onima koji su begunci od zakona. Nek’ se posle dokaže ne znam šta, ali ti ljudi ovoga trenutka beže od zakona.

Ja na primer imam jedan od svojih mnogobrojnih procesa po privatnoj tužbi vaše slavne novinarke. Pošto živim u Francuskoj, nisam se pojavila na zadnja tri procesa, jer oni to zakazuju od danas do sutra, mislim, sad ću ja da uhvatim avion i da dođem. Znači, dobila sam četvrti poziv na kome piše, po privatnoj tužbi slavne novinarke B92, ako se ne pojavim da ću biti privedena. Dolazili su kod mojih roditelja na vrata i tako dalje. Znači, mene će da privode, a Ratko Mladić, ubica 7800 ljudi minimum, ima pravo na penziju. Ja ne razumem, prosto mi dođe da više nikad ne dođem, pa nek’ me onda privode na suđenje iz Francuske.

Ma mislim da kad sledeći put izađemo na glasanje, to treba tako da se pokaže. Sad nam je potpuno jasna slika, kohabitacija nam je potpuno jasna. Ja ću da te pljunem kad sledeći put budem izašla na glasanje, ja ću lično da dođem da te nađem. Stalno su nas plašili tom baba rogom – radikali da ne pobede. Mi se svi stalno nešto vucaramo po tim glasanjima, arlaučemo po binama raznoraznim, krši se izborna šutnja zbog tog straha – samo da ne budu radikali. Ne pada mi na pamet. Hoćete radikale – izvolite, ja uopšte više neću za kohabitante ikad više da glasam zbog toga što me strah od Tome Grobara. Pošto će mi se Šešelj vratiti zahvaljujući kohabitantima.

Da je na vlasti Toma Grobar, on ne bi imao pristup nigde. Majke mi, da je Toma Grobar premijer, vratio se ovde Jovica Stanišić ne bi, pošto Tomine garancije niko ne bi slušao. Ovde bi upali neki komandosi, pohapsili to što treba da pohapse, pošto oni očigledno znaju gde su ti ljudi i hajde zdravo, doviđenja. Prema tome, mene mnogo više vređaju ti kohabitanti što dozvoljavaju da se to radi. S vremena na vreme sednem, pa plačem, onda me to prođe, i neću da idem na glasanje. Sad ima da se bore za moj glas.

Znači, neka se održe izbori zahvaljujući 30% ljudi, pa nek’ se krljaju Karić i Toma Nikolić, eto ti sad. A ti da zaslužiš, pa onda da glasamo za tebe, a ne da glasamo za tebe samo iz straha od ovih. Ti si nosilac mog glasa, neću više da ti ga dam, ima da ga zaradiš. Mislim da je stvarno prošlo vreme tog opet referendumskog opredeljivanja – ili je život ili je smrt. Pa nije ovo život uopšte, a niti će ono biti smrt, ali nije ovo život i mora tako da se kaže. To je borba između žutog i braon, po čemu se prepoznaju gaće, eto.

I sad ja hoću da mi se zaradi moj glas. Ti sad pristaješ da staneš na binu uz Borisa Tadića, uz razne uštve koje profesionalno prezireš, umetničke su nule, uglavnom su se uvlačili svakojakoj politici i uvlačiće se ponovo, ali hajde, zapuši nos, pa možeš. I onda kreneš od tog pretvaranja, žmureći glasaš, prećutkuješ stvari i to jednostavno ne može više tako. A svi to radimo. Mi to radimo. Pusti ti njih, nego mi to radimo. Sam sebi prećutkuješ stvari. Kad sam čitala vest o tom atentatu, vrlo sam se uzbudila. Kada sam ukapirala da izgleda nije, da je to neka zavrzlama, prosto sam želela da to jeste atentat, da se ne bi obrukao predsednik i ljudi oko njega. Uhvatim sebe u situaciji da kažem – jaoj, daj bože da onome nađu 5 kila eksploziva u kući. Znači, ti želiš da je na njega neko krenuo da ga ubije. To je stvarno iščašenje mozga. Znači, do te mere ti moraš da namiguješ i prećutkuješ razne slojeve stvarnosti, da se ta stvarnost više uopšte ne uklapa u realnu sliku. Jednostavno, ne možeš više to da radiš. Prema tome, ja mislim da sad mi svi treba da zaćutimo na te raznorazne male stvari i da više nikad ne glasamo za ljude koji nisu u stanju da zabrane list Nacional zbog teksta protiv Branke Prpe. Eto, eto im ga.

U novogodišnjem broju Danasa sam videla centralni intervju, vrlo pozitivan, sa jadnom bivšom ministarkom Čolićkom. Intervju je ogroman, gde je ona simpatična žena, puši Eve, podnaslov je bio ovakav – Ja sam se svrstala protiv podržavalaca Darvina kao što su Marks, Engels, Lenjin, Staljin i Hitler. U Danasu, keve mi. Više volim Kurir. Mnogo više volim bljuvotine iz Kurira, znam tačno šta su, nego to.

Ali sam htela da ti kažem, u Kuriru je izašao novogodišnji intervju Koštunice. Jeste li to čitali? Što ne čitate Kurir, to je najveće zezanje. Dobro, nisam čitala ceo, malo me mrzelo, ali bio je jedan mali kao izvadak – gde idete na more. Koštunica kaže ovako – na moru nisam bio od 1990. godine, kad sam bio u Herceg Novom, a pre toga sam letovao u Grčkoj i na Hilandaru. Čekaj, prvo, što nisi bio na moru od 1990? Jel’ ima neki zdravstveni problem, jel’ ima neki religiozni razlog, koji ti brani da se močiš u vodu ili šta? Drugo, kako možeš kad te pita neko gde si bio na moru da kažeš na Hilandaru, keve ti. Pri tom, uopšte davati novogodišnji intervju Kuriru. Ne znam kako on ne oseća kolika je to sramota i za taj Hilandar, da se on prndeči time.

Ja ne bih znala šta je Hilandar zbog toga što, naime, imam vaginu i ne mogu da odem tamo, ali kapiram da to veoma mnogo znači nekim ljudima. I to je verovatno neka vrlo intimna stvar. Ako ti smatraš da je važno da na temu gde si bio na moru kažeš u Kuriru da si bio na Hilandaru, nešto debelo nije u redu sa tobom. Ali mislim da Tadić ponavlja istu grešku zbog toga što se samo merači kako da napravi rejting, kako da osvoji glasove. U međuvremenu, potpuno gubi politički profil. I Koštunica je to uradio. On se borio za tu vlast više nego što se bilo ko borio. On se krljao, čoveče, pa da probam na ovim izborima, pa da probam ovako, pa da probam iz ef-ea, pa kad se konačno domogao, ne zna šta će. On je kao Oblomov za nekim velikim stolom, dok ustane, obuče se i stigne do tog stola, njemu sva volja za životom iscuri, ideja šta je on tu hteo. Ja mislim da bi se on sad, kao Amerikanci iz Iraka, oni bi se izvukli, kad bi znali kako da se izvuku, tako i ovaj. Nije on glup čovek ni na koji način, zna on odlično da mu tu nije mesto. On bi najrađe da se dezintegriše i da se skloni na Hilandar, da mu spoje atome kao u filmu Muva i da nestane odavde.

Mislim da sada Tadić pravi tu istu stvar, toliko gubi sopstveni profil, a toliko se koncentrisao na to kako da osvoji po Strategic Marketingu ove baje što su protiv izručenja Hagu, da im bude simpatičan, jer igra basket, šali se, bio je član Kinoteke. To bih volela da mi neko objasni: zašto se u poslednjoj emisiji Aleksandar Timofejev nasmejao na rečenicu Borisa Tadića da je bio član Kinoteke. Da li zbog toga što ne postoji članstvo u Kinoteci ili zbog toga što nije smeo ništa drugo da ga pita? Uopšte mi je ta vrsta uvlačenja u zadnjicu publici debilna, jednostavno je za moje nepoštovanje. Ali to verovatno uopšte nije važno tim ljudima, marketinškim magovima, koji prave taj lik i delo, mada imam utisak da ima još malo ljudi kao ja i mislim da oni zbog toga što je on rekao da je bio član Kinoteke sledeći put treba da kažu – bajo, vidimo se u članstvu Kinoteke, izabraćemo te za predsednika Kinoteke.

Kod Čede je trip u tome da moraš da ga čuješ kad priča. Kad čitaš transkript, nije to baš tako kao kad ga čuješ, a nigde ga nisam čula.

To je ovo moje zažmurivanje na jedno oko i u tom smislu izbegavam da pričam o Čedi, da ne bih rekla tačno ono što me strašno boli u svemu tome. Mislim, jedan užasno interesantan, sposoban, zanimljiv čovek. Ako ništa drugo, on je taj koji je priveo Miloševića, ali dok se meni ne objasni kuća u Ripnju sa bazenima, konji, stanovi. Dok se meni to ne objasni, ja jednostavno ne bih želela ništa da kažem, da ne bih rekla ono što bih rekla.

Vučeliću je izračunao St. Protić da plaća 80.000 franaka godišnje školarinu ćerki. Ja sad shvatam da ima puno ljudi koji smatraju da je njegova politička opcija, njegova intelektualna delatnost, njegovo odelo, njegov osmeh, sve što taj čovek radi – o.k. Pa onda taj kaže – nema veze, nek’ je i ukrao neke pare, pa dao je za dete. E, sad ja neću da budem u toj situaciji, kao što mahom svi mi jesmo u situaciji da vidimo da je tu bilo raznoraznih mahinacije sa ogromnim količinama novca. Samo najgluplji su hapšeni. To je kao sa ovim krimosima, onaj na ulici pada, a ovi kupuju banke. Samo obrati pažnju koji bivši članovi vlade kupuju preduzeća. Od koje tačno love se kupuju ta preduzeća? Neću da budem u situaciji da kao Vučelićevi sledbenici kažem – u redu je da je maznuo. Neću da kažem – zato što ovaj politički misli isto što i ja, u redu je da ima konja i bazen. Diplomirani dramaturg.

Problem kod tih političara je i to što su se uhvatili u kolo sa svojim drugarima iz gimnazije ili sa fakulteta. Kod nas se zna, ili se bežalo iz zemlje ili su se uvalili u neku marketing agenciju. I oni koji to ozbiljno rade, hajde, svaka im čast. Ali imaš dobar deo potpunih idiota, koji nekako shvataju da je sve pitanje marketinga. Nije sve pitanje marketinga, da jeste onda bi Keri dobio izbore. Niko ne bi imao perut u Srbiji da je sve pitanje marketinga. Možda zato što ja to ne znam i ne razumem, ali za mene je to neki niži oblik ljudskog angažovanja. To se nekad zvalo: tante za kukuriku, da ne kažem ono za šta bi me mama prezrela: muda za bubrege. Znači, neko hoće da ti uvali nešto što u stvari nije to.

Pre recimo šest meseci bila sam u Utisku nedelje. Nešto su me pitali o radikalima, da li treba ukinuti radikale. Ja mislim da ne treba ukinuti radikale, naravno, mislim raznorazne druge radikalnije stvari od toga, ali jednostavno smatram da oni ljudi imaju svoje poštovaoce i tako dalje. Ne možeš se sad baviti demokratijom, a da ukidaš radikale. Sutradan ujutru me zvao Vučić na mobilni telefon, lično, ja sam mislila da me zeza neko, ali onaj glas je nepogrešiv, hot lips, i rekao – hteo sam samo da vam se zahvalim što ste bili korektni prema nama. Vučić i njegova žena su me 98,99-e na Palmi, imali su neku emisiju, Radikalski talasi, nazvali govnetom, izmetom ljudskim i ovo i ono. Znači, od 98-e neki marketing radi sa njim, ili sam ja totalni sunovrat, ali 2004-e on me je zvao telefonom da mi se zahvali što sam bila korektna. Sad će da se ispostavi da će radikali čak i u tome da ih prešišaju, razumeš. Drugari iz partija će da ti rade za „dž“, a radikali će te prešišati i u tome. Volela bih da vidim ove marketing magove, što se sad raspodeljuju po javnim funkcijama, kako će na to da odgovore.

Jeste gledali nekad Muzički tobogan sa Minjom Subotom? Imaš onaj trenutak kada deca imitiraju, imaš neku decu od 9 godina koja, tada nije bio turbo folk, ali imitiraju odrasle. Znaš ono kad si crven, crven od blama, a ni ne znaš to dete. E ja to imam sad kad gledam ove predizborne i kad se odlučuje nešto strašno važno. Muzički tobogan, dečije imitacije, potpuno si crven, menjaj, menjaj kanal, nismo ovo videli. Stvarno, nemaš šta drugo da kažeš.

Svetlana Lukić: Da li si videla kako su se nagojili svi? Koštunica ne može da sedi, Tadić ne može da sedi.

Biljana Srbljanović: Jeste. Nema veze što su debeli nego su nekako opušteni. To je kao ono, udala sam se, kao ‘ajmo sad, ne brijemo noge, razumeš.

Pri tom, nisu oni isto, zbog toga što Tadić potpisuje tu knjigu žalosti za te jadne ljude u Indoneziji i onda Tadić negde kaže – mi smo pogrešili. Ne mora niko da mu kaže, negde ljudski oseća da smo pogrešili. Ovaj se, bre, ljuti što ga pita novinarka. Sada si se setio i, majke ti, što baš u nedelju da bude minut ćutanja, da ne kvarimo kome – Amfilohiju da ne uzbuđujemo duhovni mir. Indonežani nisu pravoslavci, to je valjda neki problem.

Mislim da je sad u tome stvar. Ti imaš taj jedan mali tvoj glasić i ti sad time igraš, samo što ova država neće to sutra, prekosutra postati, neće postati ni za našeg života, nego tako, mi sad po malo vaspitavamo naše političare time što im dajemo i ukidamo glasove. Znači, nema više toga da a priori DS ili demokratska opcija ima naše glasove samo zato što postoji pretnja od radikala, nego moraju da ih zasluže. Pa kad im ne daš, ne daš, a on se menja, menja, sve po malo, pa kad ode na sahranu u Topčider, ti mu onda daš, ali to ne znači da ćeš mu opet dati. I to je odgovornost prema sopstvenom glasu. Tako se civilizovane, parlamentarne demokratije održavaju u životu. Mi jednostavno ne možemo da budemo Engleska sutra, zbog toga što nam treba jedno 500 godina. To – dam ti glas – ne dam ti glas, dam ti glas – ne dam ti glas.

Slušala sam Gorana Markovića isto u Utisku nedelje pre par meseci. Nisam imala sliku, samo ton na kompjuteru i sedim i dva sata gledam u crni ekran u nedelju popodne i slušam Gorana Markovića. Bio je vrlo simpatičan, opet je bila neka drama šta on misli o ovome ili onome. On je rekao – uopšte ne mislim ništa i mislim da mnogo više misle oni ljudi, on je rekao – Dušan Petričić sad u Kanadi, kad bi ovo gledao. A ja sedim u Francuskoj i kažem – i ja isto. Mislim da mi, kad smo tako malo ili zavučeni u neku unutrašnju emigraciju ili u pravoj emigraciji, imamo neku idealnu sliku o nekoj idealnoj državi koja ne postoji, a imamo nostalgiju za njom. I onda te svaka stvar koja ti buši taj balon od sapunice, strašno boli i pogađa. I mene hvata tamo nekad, probudim se ujutru, toliko mi se ide kući da hoću da crknem, sad bih ovog trenutka sela na bilo koje prevozno sredstvo, samo da idem kući. A u suštini – nemate kuću, to ne postoji. To što ja imam nostalgiju za nepostojećom zemljom, to je stvarno neka čudna vrsta patriotizma. Imam dubok osećaj patriotizma za državu koja ne postoji. Ona postoji u našim mislima, neko idealno mesto. Znači, ja hoću zemlju koja izgleda tako, tako i tako i onda mi nedostaje to, strašno mi nedostaje, do suza mi nedostaje nešto što verovatno nikad neće postojati. Kad ubiješ to u sebi, onda malo postaneš neosetljiv i na mnoge druge stvari, tako da možda nije loše trpeti neki stupanj besmislene patnje, pa barem znaš da si živ. Tako imaš nešto, a kada to izlečiš i odstraniš, onda šta si.

A mislim da ova zemlja nikad neće izgledati onako kako ja hoću. Nikad neće biti ni blizu tome i uvek će mi strašno nedostajati.To je neka vrsta prokletstva. Sad mi je poslao neki frik pismo sa Kosova, napljuvao me čovek. Uopšte ne znam što sam mu se baš ja zakačila za oko, ali proklinjao me tamo kako bih ja baš mogla malo da volim svoju zemlju i da ovo svoje prezime Srbljanović opravdam. A, na primer, ja mislim da ja mnogo više volim ovu zemlju nego Velja Ilić ili Bogoljub Karić, više nego Jočić. Mnogo sam veći patriota, mnogo više nego njih me bole razne stvari koje se dešavaju u ovoj zemlji.

Kada na Kolarcu na novogodišnjem koncertu sviraju Štrausa onog najkičerskijeg ti, da se ne razlikuješ od drugih, aplaudiraš, a kad onda počnu da sviraju Marš na Drinu, ti se osećaš displaced, nelagodno. I šta sad treba da uradiš? Da li da izađeš, da li da sediš i dalje? Prvo, to je neka lepa pesma, drugo, zašto je to pesma onih koji su osvajali i bombardovali Vukovar? Oni su zloupotrebili tu pesmu i mi sad moramo da nađemo neki način da je nekako ponovo usvojimo, da tebe samog ne bude sramota, da ti ne bude odvratno, a da ne okreneš u neki drugi patos.

Počela sam da svima govorim da sam Srpkinja, to je sad najnovije. Ne mogu više da objašnjavam da li sam Jugosloven, da li sam Crnogorka iz Beograda. Sad sam odvalila i svima kažem da sam iz Srbije. Pogotovo u Francuskoj, oni su uvek antisrpski, pa onda znaš. A što da ne? Ima i ta neka Srbija, bar u mojoj glavi, imam ja pravo na to i ne treba da me bude sramota. I ne treba sad da mi neko napiše u Danasu – nacionalistkinja, šovinistkinja, antifeministkinja… Nije, imaš ti pravo da kažeš da si to i da tu neku zemlju želiš, ali da ta zemlja nikad postati neće. Pa šta?

Svetlana Lukić: U prvom delu Peščanika slušali ste Biljanu Srebjanović, koja, nadamo se, samo privremeno živi u Parizu. Ona je u poslednjem času utekla iz Beograda avionom, JAT-ovi avioni, kao što se čuli, sada ne lete, ne zbog kvarova nego zbog štrajka pilota. Niko ne može ni da uđe ni da izađe iz zemlje, a mrzovoljni ili, lepše rečeno, duševno strogi predsednik vlade sastanak o ovom trivijalnom problemu zakazao je tek za ponedeljak. A u zemlju se, posle skoro jednogodišnjeg odsustva, vratio pisac Laslo Vegel.

Laslo Vegel: Iz daljine čovek misli da ima promena i u stvari želi sebe da ubedi u to, ali kad sam se vratio, za deset dana sam video da nema nikakvih promena u ovoj zemlji. U stvari, tu se sad odvija jedna tiha agonija. Niko ne može ni da kreće napred, niti može nazad, idemo u krug. Tamo sam video da priključenje Evropi nisu samo zakoni, nije samo Hag, nego jedna potpuno druga politička kultura. Možda tu stojimo najslabije i ja mislim da se sa tom činjenicom nismo ni suočili. I upravo zato postoji taj nemi unutrašnji grč, ta nemoć u kojoj možda najplodnije cvetaju razni kompromisi, razne kratkoročne politike. Čovek može kao pojedinac da planira svoj život kratkoročno, ali jedno društvo ne može.

Pre godinu dana možda je bilo malo više subverzivnosti, neka mala nada da će izbori nešto rešiti. Mislim da danas svako misli da ni izbori više neće rešiti ništa, ta rezignacija se širi, da nema ničeg što može nešto da reši. To je sad jedno veliko, veliko pomirenje sa stagnacijom.

Građani nikad nisu tačno ni formulisali svoju želju. Vidite velike izborne oscilacije, građani se još nisu probudili iz 90-ih godina. Mislim da taj šok još deluje, šok te propagande, šok tih planova i utopija. Prema tome, i sami građani tu improvizuju što se tiče sopstvenih nada na izborima, i vidi se da idu čas ovamo, čas onamo. A što se tiče intelektualne scene ja mislim da nema tu intelektualne scene. Početkom 90-ih godina imali smo uzbudljiviju intelektualnu scenu nego sada. Sada je to dosadno, ne vredi više čitati.

Blago, tiho i stidljivo u Srbiji je počela jedna nova politička homogenizacija, i to više nije ona opšta homogenizacija s kraja 80-ih, nego homogenizacija partija. Samo za godinu dana, kada gledam taj diskurs partijskih šefova, vidim da sve više liče jedan na drugog. Kad ne bih znao ko je ko unapred, bio bih u velikoj nedoumici kojoj partiji taj čovek pripada. I praktično, mi imamo jako ograničeni pluralizam i pluralizam se više odnosi na osvajanje funkcija. I DS je ušla u tu opštu homogenizaciju partija. Svi se približavaju jednoj nacionalnoj desnici. Nekada je Đinđić rekao da se Milošević uselio u našu dušu i da svi mi moramo da ga se oslobodimo. Možda je to bio najteži njegov projekat, najnemogućiji, jer ta duše se očito nije oslobodila, nezavisno od toga koliko bi pojedinac to želeo. Očito da taj duh postoji kao jedan kolektivistički fantom. To nasleđe je tako jako da naslednici ne mogu da ga se oslobode.

Svetlana Lukić: Šta hrani taj duh o kome vi govorite?

Laslo Vegel: Nikad nije izgrađena prava alternativa. Drugi razlog što smo ostali u ruševinama tog nasleđa je to da u Srbiji nije mogao da se izgradi jedan moderan koncept nacije, moderan koncept patriotizma, te dve stvari nisu isto. Nije izgrađena jedna država koja može da bude nosilac promena. Bez jedne, kako da kažem, vitke ali efikasne države nema nikakve promene, sve su to samo političke utopije, dobre želje, ali ako nema države koja može da bude nosilac toga, onda sve propada.

Danas u Evropi ima nacionalista, ali to je moderni nacionalizam. Promenili su se i nacionalisti i konzervativci. Kod nas se nacionalizam ne menja, on ne ide u korak sa drugim nacionalizmima u Evropi. Danas nacionalisti kažu – jeste, mi smo nacionalisti, ali Evropa je važnija. Pa pogledajte, od Turske do Rumunije preko Mađarske, svuda se ta scena ponavlja: novi nacionalisti se obračunavaju sa svojim staromodnim nacionalistima, jer to im je najveći teret. Oni su uspeli da izvrše rekonstrukciju nacionalizma.

Svetlana Lukić: Da li bi se kao primer toga o čemu govorite mogao navesti gest Ive Sanadera, koji je iz sopstvene partije, dakle iz HDZ-a, izbacio gradonačelnika Zadra zato što je javno u svojoj kancelariji držao sliku haškog optuženika Ante Gotovine?

Laslo Vegel: Jeste, to je samo jedan od primera. Nacionalizam je izašao iz komunističkog šinjela, a naš nacionalizam je još uvek u komunističkom šinjelu. Pogledajte kod nas jedan školski primer – radikale. Radikali imaju socijalni program levičara, oni su mlado-marksisti. Svako ima pravo da na političko tržište iznosi što god želi, sa tom idejom možete se boriti za glasače, ali država se ne može graditi.

Što se tiče Vojislava Koštunice, on lično jeste pravi nacionalista i pravi konzervativac. On je čovek bez partije, jer ta njegova partija nije to, naročito ako gledam Vojvodinu, gde su jako bliski radikalima. Prema tome, ako čovek sluša njih i sluša Koštunicu, to su dva sveta, kao da nisu iz iste partije. Sada je liberalizam već potpuno nestao i iz njegovog govora, a i konzervatizam je postao jako tanak i klizi prema radikalima. Odmah da kažem, ja ne mislim da je to pravi put, ali svestan sam da je to jedna struja koja, ne samo u Srbiji nego svugde, mora da bude u parlamentu da ne bi bila na ulici.

To se nije odmah videlo posle pada Berlinskog zida, ali nacionalisti su brzo uvideli da antikomunizam više ne može da bude njihov program. Zašto? Zato što nove generacije više ne znaju šta je komunizam. Populizam je, kao kultura nasleđena od komunizma, kada je diktatura nestala, počeo da divlja i hara po ulicama. U suštini, kolevka istočnoevropskog populizma jeste komunizam. Mase su zato prihvatile komunizam, ne zbog nekog Lenjina ili Marksa, nego zato što je egalitaristički, ali to je bilo disciplinovano od politbiroa, a kada je nestao politbiro, populizam se razlio kao reka bez obala. I sami nacionalisti su videli da će to razrušiti državu.

Pogledajte u okolnim zemljama – novi nacionalizam sed distancira i od desnog i od levog populizma, oni smatraju da je država toliko važna da ne sme biti rizikovana u ime bilo koje privlačne ideje. Ta istočnoevropska desnica neverovatno i skoro prelako preuzima zapadnoevropske modele, a kod nas toga nema. Rezervisanost naših nacionalista prema Zapadu ravna je onoj koju su u najtežim trenucima imali komunisti 50-ih godina. Mi sad imamo antizapadne impulse kao 50-ih godina, kada su i farmerice bile greh.

Video sam u Švajcarskoj, oni su velike patriote, ali taj patriotizam uopšte nije nacionalno obojen. U čemu se ogleda njihov patriotizam? Oni smatraju da imaju društveno uređenje na koje mogu biti ponosni. Onda, tu je odnos pojedinca i države – jedan Švajcarac smatra da je patriota ako kontroliše tokove javnog novca, zato što Švajcarac želi da ima dobru državu. Tamo sam jako malo slušao o Švajcarskoj, to je za njih apstrakcija. Kanton – to je konkretno. Zašto? Zato što najveći deo njihovog poreza ide u kanton i zato što kanton donesi zakone. Kad bi to kod nas bilo tako, nastala bi prava histerija da će se raspasti zemlja. U Švajcarskoj, međutim, to je ono što čini jednu državu stabilnom – konkurencija između kantona. Znate, svaki kanton vodi svoju poresku, ekonomsku i ne znam kakvu još politiku da bi nekako nadvladao drugi kanton. Kada govore o nacionalnom, to se više odnosi na kulturu. Nacija postaje kulturna vrednost.

Kod nas se preklapaju patriotizam i ljubav prema naciji. To znači da je jedan deo stanovništva automatski isključen iz patriotizma, a patriotizam bi trebalo da bude nešto upravo suprotno – da su svi uključeni. Patriotizam, naravno, ne isključuje ljubav prema naciji, ali to bi trebalo da je sasvim druga stvar: da se kupuje više knjiga, da su koncerti puni, da ljudi daju novaca pozorištima.

Svetlana Lukić: Kada čujete da je Milorad Vučelić postao šef odbora koji treba da ispita zakonitost privatizacije Knjaza Miloša, da li imamo razloga da govorimo o restauraciji ili vi tu vidite jedan kontinuitet, koji ni 5. oktobar nije prekinuo?

Laslo Vegel: Ljudi su verovali da je nešto prekinuto 5. oktobra, a sama ta vera već znači da je nešto i prekinuto. Ja ne verujem da se može vratiti direktno na onaj sistem, međutim ništa nije fundamentalno promenjeno. Štaviše, i oni koji su započeli nešto novo, počinju da se adaptiraju tim starim ljudima. I postoji jedno novo savezništvo kao jedan kompromis. Da se ti ljudi vraćaju, to je činjenica, ali znate, ja ne mogu da kažem da treba njima zabraniti. Jedini način je da društvo samo ne bira takve ljude, ali pošto ih društvo bira, onda treba prihvatiti i da se oni vraćaju. Ali oni se vraćaju u vakuum, a vakuum se onda stvara i oko svake perspektive. Svi političari na javnoj sceni dokazuju se na tome koliko su vešti u pravljenju kompromisa, i ako imaju tu veštinu, oni mogu da se afirmišu. Ali ne smeju biti ličnost. Vidite, to je nešto đavolsko, poslednja ličnost u ovoj politici bio je Slobodan Milošević, ne govorim kakva ličnost, ali ličnost.

Svi misle od danas do sutra. Među njima ima i pametnih, verovatno i dobronamernih i svakakvih, to sad nije problem. Ali oni nisu sposobni da razmišljaju o sebi i o svojim partijama na način da će četiri godine biti na vlasti i da će onda četiri godine izgubiti i u tom vremenu jačati, pa se ponovo vratiti da nastave ono što su radili. To znači da nema nikog ko razmišlja 8 ili 12 godina unapred, najviše što se razmišlja to je 4, ali pošto su kod nas izbori česti i društveno tle nesigurno, onda najviše misle na godinu ili dve. Još malo, pa će prevladati ljudi koji se vraćaju, taj fond ljudi koji restaurira će se širiti. Ljudi koji su imali vlast pre 2000. godine, oni dolaze.

U krizi se uvek rađa nova inicijativa ili nove partije ili nove ideje koje počinju da se šire. Kod nas je danas potpuni mir, kompromis svakoga sa svakim, potpuno zatvoren horizont. Prema tome, apsolutno je isključena mogućnost da nastanu neka nova stremljenja. U stvari, zašto se vraća Vučelić – zato što ga čeka zagrljaj. Kad ne bi bilo tog zagrljaja, ne bi se mogao vratiti.

Svetlana Lukić: Kako vi razumete šta hoće i kakve su ideje Borisa Tadića?

Laslo Vegel: Teško je čitati njegove političke ideje. On ima jednu čudnu sugestiju da poseduje magijsku, tajnu taktiku. Ali suština njegove političke ideje je mirna koegzistencija u paklu. On je zaista adekvatan izraz ove političke situacije. Vidite kako situacija pronađe svog eksponenta. On to radi sa jednom, mogu da kažem, elegancijom, na jedan civilizovan način i želi da bude besprekoran, ali on jeste apsolutni izraz ove situacije. Mi sad živimo na ivici provalije. Da li će njega strah od provalije da promeni, to je sad pitanje političke biografije.

Svetlana Lukić: Kao njegov politički oponent u stranci se pojavljivao Čedomir Jovanović, koji je izbačen iz stranke. Hteli ne hteli, neki ljudi ulažu nade u njega, jer prosto niko se drugi ne nudi da eventualno izrazi njihove ideje.

Laslo Vegel: Kako da kažem, on je poslednji đinđićevac. Dok bi drugi želeli samo mit i slavu Đinđića, on je možda jedini naslednik realnog Đinđića. On prihvata Đinđića u celini i jedini je koji se ne odriče druge polovine Đinđića, nego kaže – to sam. Ali da li to ima perspektivu u današnjoj situaciji, mislim da dok se sa ovom zemljom ne desi jedan novi šok, ta šansa je dotle mala. Možda je treba sačuvati, kao neku nadu, kao Građanski savez. Čedomir Jovanović, zato što je bio privrženiji Đinđiću nego drugi, osuđen je da nekako tu Đinđićevu naraciju sačuva. Ja ne znam kada će imati realne šanse, on ili neki drugi koji tu naraciju čuvaju, ali u svakom slučaju jako je važno da to i dalje postoji.

Pogledajte samo Đinđićevu biografiju, ne samo političku, koje se sada sećamo, nego od 60-ih godina. On je bio ta generacija koja je sazrevala preko anarhizma, preko liberalizma i tako dalje, ali je bila subverzivna. On se tako ponašao i 2000. godine. Imao je uvek neku dozu subverzivnosti, ali on je naravno morao da igra jednu drugu ulogu, ulogu srpskog Fausta, koji je morao da ima ugovor i sa đavolom. E sad, taj subverzivni elemenat mnogi žele da nekako eliminišu iz Đinđićevog nasleđa. Da naprave od toga nešto hermetično, neživotno i onda više neće postojati Zoran Đinđić, već jedan polumit, paramit, na koga se jednom godišnje u prikladnim prilikama vredi pozivati zbog autolegitimacije. Niko neće na njega stvarno da se nastavi. U stvari, ta trajna sahrana – to se odvija oko politike Zorana Đinđića. Situacija je sve gora.

Mi ne možemo meriti našu situaciju u odnosu na to kakva je bila pre 2000. godine, mi je moramo meriti od 2000. Koliko zemalja je ušlo u EU od 2000-e, kakve milijarde dobijaju od Brisela, kako će oni za dve-tri godine da se razviju. To je parametar, a ne da li smo bolji od Miloševića. naravno da smo bolji, ali koliko? A moram da kažem, objektivno smo imali veliku šansu, Evropa je mnogo investirala u promene ovde. Sada mi više nismo interesantni, sada vi čitate novine na Zapadu, pa niti se spominjemo. Mi smo jedna zaboravljena, mala država i sada je propao i večiti argument o spoljnoj zaveri. Za nas će se zabrinuti samo ako eventualno dođe do novih žestokih lomova. Niko nas neće prisiliti da žurimo napred, niko. Jednostavno su rekli – vi tako želite, vi ste tako izabrali, građani. Vidite kako nam se obraćaju sa jednom hladnom demokratskom retorikom. Jedino oko Haga imaju malo oštriji ton. Propala je i poslednja negativna utopija da smo interesantni. Nismo.

Svetlana Lukić: U stvari, stalno šaljemo poruku odavde da nas ostave na miru.

Laslo Vegel: Da, i ostavili su nas na miru potpuno. Mi smo kao kolektivni Godo, čekamo nešto, čudo, kao junaci Beketovi, čekamo Godoa da stigne, a Godo ne stiže, neće ni doći, mi moramo da priđemo.

Svetlana Lukić: Mi smo i smešni, zar ne?

Laslo Vegel: Jeste, sada je to dosta zabavno. Želimo da se priključimo Evropi, ali da ne damo haške optuženike. Ne može oba, ne može se voditi ta hermafroditska politika do beskraja. Možda u toj užasno teškoj, blatnjavoj tišini, u kojoj sada živimo, možda će svako imati šanse da razmišlja dokle to može tako.

Svetlana Lukić: Rekli ste da nama treba još jedan šok.

Laslo Vegel: Još jedan šok. Ja ne znam da li je to politički ili ekonomski, pretpostavljam da krajnji ekonomski šok neće ni Zapad dozvoliti, uvek ćemo dobiti neku donaciju, neku povlasticu izvoznu. A do političkog šoka ne može da dođe, jer praktično više niko ni ne zna protiv čega treba da nastupa. Teško je praviti razliku ko, šta, gde zastupa. Postoji jedna ozbiljna, tragična i komična, a ujedno hibridna situacija u svim stvarima života, u kulturi, u politici, u privredi, svugde su hibridi. Razlike nestaju i onda je teško naći razlog za jedan unutrašnji politički šok. Kada su ideje u pitanju, vlada jedna čudesna anarhija. To je sve kentaursko.

To je jedna teška situacija, nekad je laž htela da bude istina, a danas i istina izgleda kao laž. Tako da bi šok možda dobro došao, ali neće još doći, nema iz čega. Bilo bi najbolje kad bismo imali jednu dalekovidnu političku elitu, koja bi ponekad smela da kaže tom društvu i istinu. De Gol, on je ponekad imao hrabrosti da je kaže, naročito kad je preuzimao vlast. Nemamo mi to, ni De Gola, nemamo ništa.

Svetlana Lukić: Slušali ste Biljanu Srbljanović i Lasla Vegela, a sada govori Petar Luković. On nigde nije bio, Pera jedva da izlazi iz svoje sobe.

Petar Luković: I pre Nove godine, dakle ove prave, takozvane međunarodne Nove godine, a i ovih deset dana mislim da osnovno pitanje sad više nije šta ćemo da radimo ove godine, šta postoji, ulazak u Evropu, neka bitna pitanja, ne, nego postoji samo pitanje Kosova. Od one izjave Tome Nikolića da ćemo ratovati za Kosovo do izjave Koštunice da Kosovo neće biti nezavisno ni 2005-e ni 2006-e ni 2050-e. Da budem iskren, možda ja nisam pratio novine, moguće da sam prespavao, ali ne vidim šta se to desilo zadnjih 15-20 dana da bi sad ponovo Kosovo bilo glavno. Nije bilo tako početkom decembra, bar nikakve kampanje nije bilo. I sad donatorska konferencija, Dom garde, pojma nemam. Da budem iskren, meni je to malo dosadno. Tu i tamo nekad upalim televizor, vidim da je opet dobri premijer Koštunica u nekom manastiru negde na Kosovu, ne znam, u nekoj crkvi, to je nešto noću išlo. Pa upalim ujutru, on opet u manastiru, ne znam da li je on tamo celu noć probdeo ili su ga reprizirali. Ali koliko ja vidim on dobar deo radnog vremena provodi po crkvama i manastirima, to mu je valjda u opisu radnog mesta, ne razumem. A opet je i mogućno, jer tako i biva u državi u kojoj je crkva na vlasti.

I oni zaista stvarno misle da je to Kosovo deo Srbije. Ako to stvarno misle, onda ja ne znam, onda je neko od te dve strane lud ovde, moguće da sam ja lud. Ali svakom ludaku je do te mere jasno o čemu se radi, da apsolutno ne vidim nikakvog načina za neku vrstu polemike. S druge strane, čuo sam svašta u ova četiri meseca, tu iz off-a negde. Ćosić je valjda nešto, neke podele, pojma nemam. Mrzi me to da čitam uopšte, mrzi me i da slušam o tome, ta me stvar uopšte ne interesuje. Ne znam kako da ti objasnim, mene ta stvar uopšte ne interesuje, to mi je onako pod „Š“ potpuno u mom životu. Ali interesovalo bi me da znam šta ova država hoće i bilo bi mi, ne lakše, ali zanimljivije da znam šta hoće, ali ja stvarno ne vidim.

Vidim da ne postoji nikakva ideja, postoji samo jedna kampanja u kojoj je Kosovo u centru pažnje. Ja vidim to medijski, vidim to kroz neku vrstu simbola. Veče uoči takozvane srpske Nove godine, na televiziji imaš onu malu pogačicu dole, ono kao srpska pogača sa četiri „S“. Zašto uvodimo takvu vrstu ludila, domoljublja na najgori mogući način. Smejali smo se Hrvatima, a mi to radimo na isti i još odvratniji način. Vidim na osnovu tih simbola neko dizanje nacionalne tenzije, nekog prkosa. A Kosovo je tu valjda neka vrsta dimne zavese, to je nešto što treba da nas zabavi da se ne bi bavili drugim problemima.

I neki su prijemi, nekakve konferencije, ne znam, neko od njih je davao pare, vidim kad Tadić ljubi ruke Artemiju, pa Pavlu. I gde god se okreneš, tu su popovi, mučno mi to izgleda. Mučenje mi je kad vidim toliku količinu popova u 14 dana, to je onako baš strašno, od tih procesija u crkvi do bolnice na Bežanijskoj kosi. Došli su popovi tamo, izgleda kao sahrana. Moram da kažem da meni popovi onako, jedna od mojih asocijacija jeste na sahranu, smrt i oni izgledaju baš tako. Meni je onako bilo smešno i blesavo, sad mi više nije smešno. Ranije bih se krstio možda kad bih čuo da je Amfilohije rekao da su Deda Mraza izmislili Amerikanci da bolje prodaju Koka kolu.

Niko nije reagovao na tu izjavu, niti je neko nešto napisao, to tako prođe. Osećam se kao neko ko živi u nekom vrtlogu, samo promiču te konferencije, neki ljudi, neke izjave, koordinacioni centri, osim detaljao ubistvu tog albanskog dečaka, to sam primetio da je metak rikošetirao o drvo. Ne znam, nisam znao takvo drveće o koje se rikošetira, ali dobro.

Mislim da je Kosovo još jedan primer slavodobitnih priča na kojima ljudi grade svoju karijeru. Prema tome, to je još jedan dokaz one moje teze, naše zajedničke teze – Kosovo, to nije bitno, Kosovo, to je samo forma. Može neko da izmisli neku drugu reč, neki drugi pojam. Prave se karijere, snuju se neke pare, tu se sad licitira ko je veći patriota, koje će ministarstvo više da da.

Video sam Tadića u Novom Sadu pred nekim ljudima u neverovatnom kadru, predsednik države daje izjavu nekome u desnom uglu ekrana s desne strane, ne vidi se ko pita, bar ja nisam video, možda sam se uključio kasnije, a i snimljeni su neki ljudi koji tu sede i pričaju. Razgovaraju ljudi, prolaze kao da stoje na ulici, a Tadić priča tako ležerno, kao da objašnjava uzroke poraza Crvene Zvezde u utakmici sa Sankt Petersburgom, 4:0, i tu pominje temu rata. U takvom ambijentu, onako ležerno, kao nećemo dozvoliti da dođe do rata, mora doći neka odgovorna politika. Stalno želim da nemam nikakve veze s tim, kao da su neki vanzemaljci, kao da nismo ovde.

I kao što BK počinje vesti, to mi je isto bilo smešno, to sam samo video pa sam ugasio, kaže Karić je boravio na Kosovu. Mislim, šta mene to interesuje gde je boravio. Pa šta, oduševljeni su sad što je došao. Gledam sad svoj život da oblikujem u nekom sistemu mojih vrednosti, mojih interesovanja, da li je to rokenrol, knjige, da li je to neki pametan svet s kojim pričam ili sa kojim ćutim, još bolje. Neću da gledam s kog kanala će da mi izađe pop ovde, mislim stvarno ne mogu više.

Imamo suđenja, imamo ove praznike, imamo i obeležavanje tragedije u jugoistočnoj Aziji, što je meni užasno indikativno. Naime, ta nesreća je bila još 25. decembra, a našeg premijera, pošto valjda nije mogao od silnih procesija i silnih tih poseta manastirima, njega su valjda obavestili tek posle Nove godine da se nešto desilo. I on je došao u tu ambasadu te zemlje za koju pretpostavljam da nikad nije čuo da postoji, šta je to Šri Lanka, kakve to veze ima sa njim i tu je nešto ispisao. Onda je Tadić rekao da ne treba da pitamo što su oni zakasnili, nego treba da se svi ujedinimo oko toga. Cela Evropa je to obeležila sa tri minuta ćutanja, mi smo tri dana kasnije. Valjda opet, to je moje objašnjenje, mi još uvek živimo po tom julijanskom kalendaru, a crkva nam sada diktira i vreme i prostor. Možda je petoro ljudi uhvaćeno kako stoji tri minuta.

Poštenije i racionalnije bi bilo da kažeš – ma jebe nam se za cunami i za te ljude. Bilo je već komentara u novinama – da li su oni palili sveće za nas kad su nas bombardovali 99-e godine, što mi njima da pomažemo. Pa onda hajde da kažemo – nećemo da pomažemo, nećemo ništa da radimo i gotovo. Ovako ispada da smo jedina zemlja u Evropi bez osećaja prema bilo kakvoj nesreći. Imaš samo jednu matricu, to je Kosovo, naše žrtve i tako dalje. To je jedna suluda, sumanuta priča.

Iz te priče proističe i taj odnos prema suđenjima. Ja opet imam jedan osećaj, jedan košmar, jednu vrstu dežavija, mislim da ćemo ti i ja da se nađemo kroz pet godina i da čujemo rečenicu na televiziji da se sutra nastavlja suđenje za atentat na Zorana Đinđića. Ja prosto ne vidim kraja ovome, ne vidim kraja. Evo, Bracanović nije došao, to se odlaže. Kad vidiš one advokate koji brane te ljude, ne znaš ko je gori, da li je gori advokat, da li su gori ovi koje oni brane, razumeš. Prvo je počelo to suđenje za Ibarsku magistralu. Stalno mi se čini da to traje i traje od dana kad su poginuli ti ljudi. Iskren da budem, nekad se pitam je li Rade Marković na slobodi ili u zatvoru, ne mogu da pohvatam uopšte, bio je osuđen, pa nešto tužba, nešto bio vraćen, pa se žalili. I valjda je to ideja da ja kroz dve godine nemam pojma, možda se ovo za Ibarsku magistralu završi do našeg ulaska u EU, a suđenje Đinđićevim ubicama do onog datuma kad Koštunica misli da Kosovo neće biti nezavisno – 2050-e otprilike.

A treće, iza toga stoji još jedna vest, koja je možda i najbitnija i koja u stvari govori o čemu se ovde radi – to je ukidanje presude Saši Cvijanu, osuđenom za ratne zločine. Dakle, i u komentaru te vesti je bilo objašnjeno da je on osuđen na osnovu svedočenja svojih nekakvih kolega, na osnovu svedočenja svedoka, da je bilo i materijalnih i ne znam kakvih sve dokaza. I da sve to nije bilo dovoljno, nego je Vrhovni sud ukinuo tu presudu i sad sve počinje iz početka. Zamišljam sad onog svedoka nesrećnog, koji je jedva preživeo celu tu torturu svedočenja u prvoj fazi i sad njemu kažeš – hajde sad, puj pike ne važi, idemo sad od početka. Hajde ponovo da svedočiš. Pa slušaj, ne znam koga da su mi ubili, pa mislim dosta. Ovo je jedna vrsta užasnog cinizma.

Ja ne znam jel’ postoji u sudu neka nagrada, da nešto oni kao dobiju na kraju, da ne dobiju zatvor nego da dobiju neku nagradu, neki loz. Ne vidim nikakav način da neko od njih bude uopšte osuđen, čak ni uslovno, bilo ko od tih ljudi.

Sve priče imaju veze. I priča o crkvi i priča o suđenjima i priča o poništavanju ove presude, to su delovi jedne iste priče. Ona je užasno prosta i neko bi trebalo da kaže stop, mi nećemo da sarađujemo sa Haškim tribunalom, mi nećemo nikog da šaljemo, ko vas jebe. Naprosto, nećemo, ali bismo voleli da uđemo u Evropu, onako teoretski da uđemo, ako nas pustite pod tim uslovom, ako nećete – ko vas jebe takođe opet.

Sad imamo novi datum, Labus je dao 27. januar. Interesuje me stvarno šta će biti ako ne bude ništa do 27-og januara. Hajde da podsetim ja Labusa, ako sluša neko da ga pita – pa zar ne reče čovek u novembru da će 14-og decembra biti osnovana ona komisija UBOK ili USKOK, da, UBPOK. I da će oni 14. decembra da daju izveštaj o svemu u vezi Knjaza Miloša ili će on da da ostavku. Jesam ja prespavao ovih mesec dana? Jel’ dao ostavku? Nije. Sad ta komisija u kojoj je Milorad Vučelić, to je još strašnije. Ne mora čovek uopšte biti inteligentan da primeti da mi ovako kupujemo vreme, mi lažemo, mi nećemo da sarađujemo. Ne postoji saradnja, ne postoji ni dvosmerna, ni trosmerna, ni jednosmerna, obrnuta, seksualna, gimnastička, ne postoji nikakva, nema saradnje.

Nisam jedini koji smatra da smo u vreme Miloševićevog režima imali njega kao simbol zla i ljude oko njeg. Bilo je mnogo manje ljudi, sad ima toliko ljudi koji ti idu na nerve, ljudi koji su užasni i strašni, da se cela moja energija rasplinjava, ta moja mržnja se rasplinjava na nekoliko hiljada ljudi. I naravno da nije više tako užasna i jaka kao što je bila onda kada je bila usmerena samo na njega i njegove. I to je možda jedan od problema, sad ima mnogo više ljudi koje ne možeš da podneseš. Naprosto, ne možeš više da čuješ ni njihovo ime.

Evo, zamisli sad da je tebi ili meni neko rekao krajem 2000. godine, nećemo da uzmemo tu foru 6-og oktobra, 31-og decembra da ti je rekao da će Milorad Vučelić biti na čelu komisije koja će ispitivati privatizaciju Knjaza Miloša kroz četiri godine. Da li bi se kladila u kamion piva? Bi. Ali to je opet razumljivo, ako savetnik predsednika vlade, našeg čuvenog premijera, kaže o Voji, improvizujem otprilike, da je Voja takav lik koji sebe zamišlja na londonskim, ženevskim konferencijama, gde bi on odlučivao o granicama u ime Srbije. A sve ovo, ova privatizacija, ove kisele vode, ovi penzioneri i ovi invalidi, ovo povećanje poreza, kanalizacija, struja i to, to nije njegov nivo. Pa ako nije njegov nivo, što se prihvatio toga? To je pod a). Pod b) žao mi je što moram da obavestim premijera Koštunicu – nema više londonskih i versajskih ugovora. Na njegovu žalost, granice u Evropi ili ne postoje ili su već davno utvrđene. Sad ja ne znam, ako on podnese neku molbu, zna se kad i gde može da podnese, da vidi da li Srbija može nešto da uzme do Beča, do Tokija negde, ako mu je toliko stalo da brani srpski interes.

E onda čovek vidi finale toga, kad već ne može London, kad već ne može Versaj, ‘ajmo makar Kosovo, da se vidi neka konferencija o Kosovu gde bi on branio te interese, i šta bi na kraju bilo? Nikom ništa, mi bi to potpisali šta god da mu bude i gotovo, završena priča. Dakle, nas stvarno vode ludaci.

Za Novu godinu, ministar za kapitalne investicije organizuje Novu godinu u Čačku, a večeras počinje štrajk pilota JAT-a kojime je on kao ministar. I on daje 30 miliona sad za Kosovo. Dakle, on je menadžer ove estradne zvezde, BK prenosi uživo, piloti mu štrajkuju i brine o Kosovu istovremeno, i još gradi puteve i, što bi on rekao – i tako dalje. Sad objasni nekome u Evropi, nekom strancu kakav je to ministar, da li to postoji negde? Da li postoji negde ministar koji može da kaže – ja dajem nekome neke pare, čisto je on tako odlučio, sviđa mu se tako.

Zašto Vučelić? Mislim, odlično se zna da će njegovo ime i njegova pojava i njegov lik iritirati javnost i to još na mestu šefa komisije koja će pratiti privatizaciju. Unapred se zna šta će biti stav njegove stranke u privatizaciji. I onda mi je suludo, zar nije poštenije odmah reći – hajde da poništimo privatizaciju još jedanput, da kažemo da nećemo da privatizujemo. Zašto ne uradimo sve ono što u stvari hoćemo, a ne smemo javno da kažemo? I to je ova zemlja. Ovde mi jedno govorimo, mislim javno, sve je super, Evropa, a u stvari – ma ko im jebe mater, marš u pizdu materinu, kakva Evropa.

Ali kad bude to jednog dana, neka se niko ne plaši kad ovo sluša da će to da se desi, to se ovde nikada neće desiti. Može cunami da proguta celu planetu, ali ovde će se prasići prodavati iz gepeka i sir i kajmak će jesti iz jedne kašičice svi prisutni na pijaci. Prema tome, nema opasnosti od toga. Ali kad bi se brojale stranice zakona i regulativa samo u prvoj fazi, mislim da je to negde oko 25.000 stranica.

To me zapanjuje sve vreme, da kao što kažeš, ma nećemo u Evropu, kažeš i hoću u Evropu.To je kod nas sve tako fenomenalno lako. Nama je u stvari dobro ovako, ja ne vidim da postoji nekakav bitan, nacionalni problem koga su ti ljudi svesni ovde, ozbiljno ti kažem. Mislim da će 2005-a godina biti zanimljiva, ne samo zato što će biti 10 godina od zločina u Srebrenici i ne samo zato što će biti 13 godina od bombardovanja i opsade Sarajeva i 14 godina od pohoda na Dubrovnik ili 14 godina od pohoda na Vukovar. To su sve stvari kojih će jedan mali krug ljudi ovde da se seti, ali će godina biti zanimljiva iz prostog razloga što mislim da, ako prošle godine reč ratni zločin i pominjanje svega ovoga što sam sada pominjao nije bilo popularno, ove godine to će biti na nivou strane, nepoznate reči, koja će se tražiti po rečnicima. Ratni zločin – ne znamo, kažite na srpskom.

I mislim da što više vreme prolazi, moram da priznam da smo ja i gomila mojih prijatelja doživeli jedan veliki poraz. Da stvar bude lepša, čini mi se da nismo poraženi sa malom razlikom, 1:0 u produžetku, poraženi smo ubedljivo i to vidim iz dana u dan. Vidim to kroz medije, a vidim i u odnosu ljudi sa kojima sam bio blizak pre 4-5 godina, koji su već umorni od te priče. Kad pomeneš Srebrenicu, oni svi kažu – jaoj što si dosadan, pomeneš ratne zločine – pa dobro, umaš li ti o nečemu drugom da pričaš.

Čitao sam jedan veliki tekst, koji je objavljen u Engleskoj, o Beari, šta je on de facto radio, na koji je način on to radio, kako je on to sve organizovao, i prebacivanje, iskopavanje i kopanje, ubistva i sve ostalo. To je jedna strašna stvar, kako da kažem, to bi u nekoj normalnoj zemlji učili u školama, da deca vide kakav je monstruozan um to sve smislio. A on je ovde ispraćen avionom državnim, prati ga ministar i onda ispadne priča na nivou vica. Sad je on jedan dobri čovek, koji je otišao da bi se žrtvovao zbog svih nas ovde.

Mislim da su mi užasno loša bila vremena, kao i svima, 91, 92, 93, koja je bila možda najstrašnija, ali posle svega, ova vremena su onako baš besmisleno ružna i odvratna. Daću vam primer zašto se tako osećam. Osećam se tako zato što, evo ovih dana prisustvujem jednoj neverovatnoj medijskoj promociji Dragoslava Bokana, pripadnika Belih orlova. Mogu da citiram njegove opise kako je ubijao Hrvate, a danas je on promoter takozvanog beogradskog duha. On predaje u jednoj školi lepog ponašanje, predaje u školi za fine manire finih gospođica. I on i to njegovo drustvo objavili su sad jednu knjigu od 500 strana da predstave Beograd. Neko kao Bokan, za koga imam tu nesrecu da pamtim sta je sve uradio, da bude promoter beogradskog duha i intelektualizma. To je jedan strašan obrt. Hocu da kažem, to je ta pobeda. Dakle, Bokan je pobedio, on je pobedio.

Imam puno godina i uskoro ću slaviti jedan ne baš mali rođendan, ali mislim da nikad u mom životu nisam živeo u ovakvim vremenima. Život sa Koštunicom je jedno iskustvo koje se teško može porediti sa bilo kojim iskustvom, dakle, ne mislim samo na politička i na erotska i na, ne znam sad, turistička. To je jedno duhovno iskustvo, biti pod Koštunicom je nešto apsolutno neverovatno. Mogao sam svašta da sanjam, svašta sam mogao da mislim, ali ovako nešto nisam mogao. Mislim da je smrt Zorana Đinđića bila ta tačka kad je sve prestalo, sve se raspalo i nestalo. I sad više nemam nikakav, hajde da budem patetičan, most koji negde vodi. Imamo neku provaliju, neki ljudi nešto rade, neke splavove dole pravimo, pojma nemam, nešto takvo. Tako mi to izgleda, mi počinjemo od nule.

I nakon svega finale, čuo sam juče tužnu priču o tome da su Srbi najveći pesimisti na svetu. Tu sam jedino počeo da se smejem, optimistički sam se smejao. Pa naravno da su pesimisti. Ako živiš u zemlji sa ovakvom vladom, sa ovakvim premijerom i predsednikom, pre svega moram da kažem sa premijerom, pošto mi je apsolutno čudo neviđeno, i ministrima, pa pesimizam je obavezan kao i disanje. Tu između disanja i pesimizma nema nikakve razlike. Svakim udahom ti postaješ pesimista, dok si živ ti si pesimista, ako je ovakva vlada ovde. Ali ono što je neverovatno, ti će pesimisti ponovo da glasaju za ove, koji će im uvesti još više pesimizma sledeći put.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Petar Luković, slušali ste Peščanik. Realizacija Marko Perunović, montaža Ratko Ristić i Petar Savić, a vas pozdravljaju Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Prijatno.

Emisija Peščanik, 14.01.2005.

Peščanik.net, 14.01.2005.