Mediji u Britaniji su odavno potrošili hiperbole u opisivanju katastrofalnih posledica finansijske krize koja očekuje Britaniju, a na koju neće biti imune ni tzv. zemlje u tranziciji kao što je Srbija. Britanski političari pozdravljaju program „nacionalizacije“ banaka, koji država sprovodi kroz kupovinu manjinskih akcija, ali to čine navodno nevoljno, jer se državna intervencija ne uklapa u kanone tržišne ideologije. Komentatori upozoravaju da ovakav potez mora biti „isključivo privremena mera“ (Daily Telegraph, 12.10.08).

Uprkos veri u svemoć tržišta, o kojoj godinama govori elita anglo-američkog društva, državna intervencija i spasavanje velikih korporacijskih kompleksa je česta pojava u kapitalizmu. Rezultat istraživanja s početka 90-tih je pokazao da čak 20% od 100 najvećih kompanija registrovanih u magazinu Fortune 100 ne bi opstalo bez direktne državne pomoći („Logic of International Restructuring“ – 1995, Winfried Ruigrok i Rob van Tulder). Autori istraživanja zaključuju da „je takva državna intervencija bila pravilo, a ne izuzetak u protekla dva veka“.

Svetska finansijska kriza, čiji smo svedoci, je bila neminovna. Njeni neposredni uzroci su u kolapsu stambenog tržišta u specifičnom anglo-američkom modelu kapitalizma. Zahvaljujući niskim kamatnim stopama na obe strane Atlantika, i pre svega zahvaljujući nekontrolisanom davanju kredita onima za koje je bilo očigledno da neće moći da ih otplate, tzv. mehur stambenog tržišta je rastao, a sa njim i cene nekretnina. U očekivanju da će cene nekretnina nastaviti da rastu, banke su pozajmljivale novac građanima čak i bez obaveze depozita. Zahvaljujući liberalizovanom finansijskom sistemu u Britaniji i Americi, rizik zajmova je „prepakovan“ u finansijske derivative (Mortgage Backed Securities) i prodat drugim bankama šireći tako „zarazu“ rizičnih zajmova. Kada socijalno najugroženiji nisu mogli više da otplaćuju zajmove, došlo je do pucanja mehura. Pretovarene rizikom „zatrovanih“ kredita, banke su prestale da pozajmljuju novac, što je dovelo do pada likvidnosti u međunarodnom finansijskom sistemu.

Koreni trenutne krize su međutim sistemskog karaktera i leže u liberalizaciji finansijkog sistema započetoj 70-tih godina. Nestabilnost tržišta je bila jedan od razloga zbog kojeg su Sjedinjene Americke Drzave i Velika Britanija na kraju II svetskog rata uspostavile prvi sistem monetarnog menadžmenta. Sistem je definisao pravila ekonomskih i finansijskih odnosa među glavnim industrijalizovanim državama (Bretton Woods sistem). Poučeni iskustvom ekonomske depresije 30-tih i pod pritiskom organizovanog radničkog pokreta, ekonomski planeri su kroz Bretton Woods sistem omogućili vladama da intervenišu na tržištu kako bi sprečili buduće ekonomske kolapse.

Teoretsku podlogu sistemu je dao britanski ekonomista John Maynard Keynes, po kome je nekontrolisani protok kapitala „glavni uzrok nestabilnosti“ ekonomija. Zbog toga on smatra da protok kapitala „mora biti regulisan“ od strane države.

Period od II svetskog rata do raspada Bretton Woods sistema početkom 70-tih je period kontinuiranog ekonomskog prosperiteta bez presedana u istoriji. To je period u kojem vlade industrijalizovanih država započinju programe socijalne zaštite građana. U Britaniji laburistički premijer Clement Attlee osniva Nacionalni Zdravstveni sistem (besplatan za sve građane), nacionalizuje infrastrukturnu industriju (železnicu, elektro-sistem itd.) i stavlja pod državnu kontrolu Centralnu Banku, prvi put od njenog osnivanja 1694.

Bretton Woods sistem je omogućio britanskoj vladi da obavi program društvenih reformi usmerenih prema rastu životnog standarda i smanjenju jaza između bogatih i siromašnih. Attlee je do danas ostao najpopularniji premijer XX veka u Britaniji (BBC anketa, 16.09.08).

Raspadom Bretton Woods sistema nastupa period postepene liberalizacije finansijske industrije u Britaniji. Taj proces je ubrzan dolaskom Margaret Thatcher na poziciju premijera 1979. Ona je je ubrzo poručila Britancima da „nema alternative“ privatizaciji državnog sektora i de-regulaciji finansijskog sistema. Takozvano slobodno tržište je postalo predmet idolopoklonstva u društvenoj eliti, a „nevidljiva ruka“ Adama Smith-a je postala svemoćni regulator tržišta.

U „Bogatstvu Nacija“ (1776) Adam Smith pominje „nevidljivu ruku“ samo jednom, i to upravo u kontekstu protoka kapitala. Smith zaključuje da će se svaki trgovac (Engleske XVIII veka) koji je u dilemi da li da investira na domaćem ili stranom trzistu, „rukovođen nevidljivom rukom“ odlučiti za domaće tržište. Adam Smith je 80-ih godina XX veka postao heroj anglo-američke političke desnice, uprkos činjenici da on sam nije imao iluzija u pogledu strahovitih posledica nekontrolisanog tržišta: „ukoliko država ne uloži napor da ih spreči“, što treba da očekuje svako „napredno i civilizovano društvo.“

Tony Blair je dolaskom na poziciju premijera 1997.  nastavio program privatizacije i dalje liberalizacije tržišta koji je započela Margaret Thatcher i njena Konzervativna stranka. Centralna banka je dobila nezavisnost posle više od 50 godina državne kontrole. Laburistička vlada je takođe osnovala organizaciju (Financial Services Authority – FSA) sa zadatkom da reguliše finansijsku industriju u Britaniji. Po uzoru na slične credit rating agencije u Americi, FSA je finansiran od strane finansijske industrije, tj. upravo od strane banaka koje je regulator navodno zadužen da kontroliše.

Period intenzivne liberalizacije tržišta od 1979. u Britaniji se poklapa sa rastom bruto nacionalnog proizvoda po stanovniku koji je danas viši od istog u Nemackoj i Francuskoj. Međutim, to je i period u kojem ekonomske razlike između bogatih i siromašnih postaju veće nego ikada u poslednjih 40 godina (Joseph Rowntree Foundation, 2007). Istraživanje iste fondacije je takođe pokazalo da 73% Britanaca smatra da su razlike u primanjima u Britaniji prevelike (2004). Nivo ekonomske mobilnosti u Velikoj Britaniji, tj. mogućnosti ekonomskog prosperiteta nezavisno od porodičnog i društvenog porekla, niži je nego u svim većim razvijenijim drzavama (Recent Changes in Intergenerational Mobility in Britain, Centre for Economic Performance – LSE, 2007). Odmah iza Britanije, na ovoj neslavnoj rang listi su Sjedinjene Američke Države (Brookings Institution, Pew Charitable Trusts – 2007),uprkos njenom imidžu „zemlje nade i mogućnosti“ koji propagiraju mediji.

Kada multinacionalne korporacije i međunarodne banke investiraju, one imaju samo jedan cilj pored zarade profita, a to je da pokriju sopstveni rizik. Spoljašnji rizici njihovih transakcija su problem drugih, obično poreznika kroz državne subvencije korporacija i banaka. Rast koncentracije kapitala koje su britanske vlade dozvolile u poslednjih 30 godina je doveo do situacije da bi bankrotiranje velikih banaka i korporacija dovelo do domino efekta sa nezamislivim posledicama po celu ekonomiju. U takvoj situaciji država ne može da dozvoli da velika banka propadne i onda interveniše velikim subvencijama. To ekonomista James Grant ironično i precizno naziva „socijalizmom za bogate“ (New York Times, 26.08.07).

Komponenta liberalizacije tržišta ili neo-liberalizma je privatizacija javnih servisa, koje zbog prirode njihovog funkcionisanja nije moguće podvrgnuti tržišnoj utakmici, što dovodi do tržišnog monopola privatnih korporacija. Ovaj aspekt neoliberalizma je već imao štetne efekte na zdravstvo, obrazovanje i javni saobraćaj u Velikoj Britaniji. Po modelu „socijalizacije rizika“ i „privatizacije profita“, britanska vlada je u februaru ove godine uložila tri milijarde dolara kako bi spasla od bankrotstva Metronet, korporaciju odgovornu za održavanje više od polovine londonskog metroa.

Dok mediji hvale Gordon Brown-a za „liderstvo“ u suočavanju sa globalnom finansijskom krizom (New York Times, 12.10.08), kao u nekom paralelnom svetu, 81% Britanaca upravo u bankarskoj industriji, državi i finansijskim spekulatorima vidi krivce za ekonomsku krizu (BBC anketa, 13.10.08). Britanskim medijima će biti sve teže da ubede građane u vrline privatizacije javnih servisa i de-regulacije finansijskog sistema.

Nekontrolisano tržište neminovno vodi ka cikličnoj ekonomiji, koja proizvodi krizu za krizom i u procesu ostavlja katastrofalne posledice po većinu građana, dok istovremeno proizvodi manjinu ekstremno bogatih. Iskustvo Britanije je primenjivo i na ostale razvijene države, a pogotovo je primenjivo na zemlje u tzv. tranziciji kao što je Srbija, koje su ranjive na pritiske međunarodnih finansijskih institucija.

 
Autor je slušalac iz Londona

Peščanik.net, 03.12.2008.