Radio emisija 22.12.2006, govore: Miodrag Zec, Ljubiša Rajić, Boris Buden i Ivan Čolović.

Svetlana Lukić: Još devet dana i eto nama Nove godine. Kao Francuzima, Nemcima, Italijanima i nama navodno stiže 2007. godina, mada teško da i mi živimo u istom vremenu kao stanovnici tih zemalja. Možda bi trebalo da vlada već na sledećoj sednici, kao jednu od svojih poslednjih odluka pre izbora, promeni kalendar i usvoji lunarni, kao Talibani. Onda bi nam iduća godina bila 1426. godina i sve bi došlo na svoje mesto.

Koji god nam novogodišnji praznici dolazili, u posetu su nam iz spoljnog sveta došle hiljade ljudi koji su emigrirali iz ove zemlje. Došli su da vide svoje ostarele roditelje, da kupe nešto što ih podseća na kuću i da ponovo odu. Ko se od nas već godinama ne pita – ima li smisla ova prenapregnuta, neurotična i jalova borba za malo nade i zašto onda kada sam mogao, nisam zauvek otišao iz ove zemlje, gde mi je sve postalo strano, i ljudi, i ulice, i običaji, i sopstveni život.

Zašto nisam otišao nego ovako trulim, pun otrovnih i priprostih misli? Kao da smo ostali tu ne zato što je to naš izbor, nego zato što smo postali zaraženi ovom zemljom.

Bugarska nam od 1. januara uvodi vize. Ministar Stojković je u Nišu u to ime svečano otvorio bugarski konzulat, kao da se radi o još jednom uspehu njegove vlade. Taj čovek se raduje svemu, raduje se kada mu hapse sudije i tužioce, raduje se kada se poništavaju presude i kada hiljade građana, koji više ne mogu da podnesu šikaniranje pred stranim konzulatima, traže strano državljanstvo. Ko god ima neke veze sa Hrvatskom, pa makar iz nje na najstrašniji način bio proteran, ko god ima neke veze sa Bosnom i Hercegovinom, Rumunijom ili Bugarskom, pokušava da dobije državljanstvo ovih zemalja. Pet hiljada ljudi je samo u pirotskom okrugu podnelo zahtev za bugarsko državljanstvo. I dok profesor Vladeta Janković, zajedno sa Veljom Ilićem i Palmom, uz pesmu Arkanove udovice bude čuvao ponos Srbije i slavio srpsku Novu godinu u centru Beograda, treba pogledati svoje porodično stablo i videti ima li neke nade da smo samo zlom srećom rođeni u bolnici u centru Beograda, a da nam je neki deda ipak bio Rumun ili, kamo lepe sreće, Bugarin.

Dok je Zoran Đinđić bio živ postojala je dilema – pragmatizam ili legalizam, država kao preduzeće ili naučni institut. To su bile lažne dileme, što nam je najbolje pokazao sam Koštunica. On sebe vidi kao čoveka koji će Srbiji vratiti dostojanstvo i Kosovo, a onda, samo za svoju dušu, osnovati ministarstva za širenje vrline i zaštitu od poroka. Ministarstvo pravde ga ne zanima, tu je skoro sve već sređeno. Evo šta je samo Vrhovni sud postigao za poslednjih nekoliko dana. Dakle, Vrhovni sud je ukinuo treću presudu za ratne zločine, za sada niko nije kriv za streljanje 200 hrvatskih ratnih zarobljenika u Ovčari. Vrhovni sud je treći put ukinuo odluku okružnog suda, koja nalaže uplatu od 15.000 evra jemstva za Miru Marković i ponovno raspisivanje poternice za ovom gospođom. Vrhovni sud je već dva puta vraćao na početak suđenje za zločin na Ibarskoj magistrali. Prekjuče je ponovo odložen nastavak tog suđenja. Sud je srećan što se posle tri godine i 26 otkazanih ročišta pred njim pojavio čuveni Dejan Mihajlov, kojeg tuži Vladimir Popović. Mihajlov se pojavio na sudu i tek tada je tom nepoznatom čoveku, sa nepoznatom adresom, uručena optužnica.

Da mu nije uručena, Mihajlovu bi optužnicazastarela u aprilu, kao što je zastarela vladici Pahomiju, koji sebe voli da zove – naša smernost. Malo znam o sudskim procedurama, ali nije normalno i nikada neće biti normalno ni u jednoj zemlji, pa ni u Srbiji, da sudovi u najosetljivijim slučajevima donose presude, koje onda Vrhovni sud poništava. Neko mora da odgovara – ili ovi niži sudovi ne znaju da rade svoj posao ili Vrhovni sud opstruira pravosuđe.

Na početku Peščanika slušate profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu koji predaje ekonomiju, Miodraga Zeca. Samo da vas podsetim, čuli ste verovatno slogan kojim se Koštunica hvali da je Srbija šampion u regionu po ekonomskim reformama. Imamo, navodno ili ne navodno, veoma dobre pokazatelje: inflacija je mnogo manja nego što je projektovana, devizne rezerve su nečuveno porasle, plate su, kaže čovek iz Saveznog zavoda za statistiku, 130 odsto veće nego 2000. i tako dalje. O tome šta se nalazi iza tih lepih podataka govori Miodrag Zec.

Miodrag Zec: Ova predizborna kampanja nije se pomerila u koncepcijskom i vrednosnom smislu u odnosu na ranije. Tradicionalna kampanja na Balkanu zasniva se na tome da postoji vođa, da vođa ima kesu, da je kesa državna, a da je ruka privatna i da se nešto daje. I sve stranke manje-više propagiraju te stvari, samo u ime različitih socijalnih grupa. Čović je okupio penzionere, kaže – vi ste najozbiljniji, najugroženiji, daću vama. Demokratska stranka kaže – daću mladima, svako će nekom nešto dati. Postavlja se pitanje čije je to što neko daje. Niko ovde ne kaže da treba raditi više, a trošiti manje, već svi kažu obrnuto. Kod nas u političkom, socijalnom i vrednosnom smislu ima mnogo elemenata antikomunističkog komunizma, jer se raspravlja samo o pravu na potrošnju. Znači, nastavlja se taj paternalistički odnos vladara i države prema podaniku; tamo neko ima neku kesu i ako ga dovoljno pritisneš ili budeš dovoljno snishodljiv ili ako za njega glasaš nešto ćeš dobiti. Verbalni izraz se malo promenio, ali nismo mi daleko od toga – evo ti pre izbora levog opanka, a posle izbora dobićeš desni.

Svi ovde praktikuju staro srpsko načelo vlasti kao preraspodele. Suština te generacijske, regionalne, klasne preraspodele je stalna tema redistribucije. Umesto kreativne ekonomije mi imamo distributivnu ekonomiju, po kojoj postoji neki kazan koji se puni ne znam ni ja kako i sada svako drži kutlaču i zahvata. Dinkić zahvata najviše, kaže – moja kutlača je najveća, pa onda ovi mali rade to isto, pa kažu –  daćemo ovo i ono. Neko mora učiniti zaokret, ali izgleda da to niko ne želi, jer ljudi to ne žele da čuju. Znači, još uvek važi moja stara teza da je ova zemlja zasnovana na globalnoj preraspodeli resursa između ovih koji žive sada i odlučuju sada i onih koji će doći da to otplate. U ovoj zadnjoj etapi ta preraspodela imovine vrši se kroz privatizaciju. Tito je počeo preraspodelu sa nacionalizacijom, oteo jednima, dao drugima. Ova faza tranzicije, koja je obeležena privatizacijom, takođe se završava time da se prodaje imovina da bi se finansirala socijalna davanja.

Mi imamo čitav niz pokazatelja koji su nesumnjivo dobri. Jedna od tih dobrih stvari je visoka stopa rasta, što je, ogoljeno posmatrano, dobro. Posmatrano relativno, to nije dovoljno, jer ni sa tom stopom rasta mi se ne razvijamo dovoljno brzo. Kažu nam i da raste produktivnost rada. Kako to kod nas raste produktivnost rada? Raste tako što se iz privatizacionih prihoda finansira otpuštanje radnika u velikim sistemima, koja su i sama po sebi višak, pa kada otpustiš pet hiljada ljudi iz Zastave, ti dobiješ manje radnika na isti ili povećani proizvod i tako dobiješ rast produktivnosti. Ali kolika je njegova cena, koliko si ti to platio i kako si platio? U EPS-u kažu – otpustili smo hiljadu ljudi i porasla nam je produktivnost rada. Ko je to platio – platilo je društvo, iz budžeta, iz privatizacionih prihoda. A onda idemo do pojedinačnog slučaja, do osobe X, pa se kaže – osoba X, koja je imala šest meseci do penzije, pod pritiskom sindikata EPS-a kao važnog političkog uporišta, dobila je 14.000 eura obeštećenja i otišla u penziju. Pitam se ko je imao pravo da nekome, ko će i onako za šest meseci otići u penziju, pod firmom socijalnog zbrinjavanja tako debelo plati. Bolje bi bilo da je tih 14.000 uloženo u novo radno mesto ili vraćanje spoljnih dugova.

Kaže se – izvoz raste, što je dobro, ali da vidimo gde to raste. Raste u sektoru privatizovane industrije, što je dobro, ali šta raste – raste međufazni izvoz. Mi imamo Sartid, koji jeste najveći srpski izvoznik, ali je istovremeno najveći srpski uvoznik. Od nekud se dovlače polufabrikati, koji se ovde dorađuju i onda se izvoze, da bi finalna faza prerade bila obavljena negde u Slovačkoj. Znači, u pitanju je međufaza. A da li raste naš tradicionalni izvoz naše robe za finalnu potrošnju – ne raste. Mi smo privatizovali taj Sartid, iza njega je ostao dug, dug neko mora da plati i ko će to platiti – platiće država, platiće poreski obveznici. To je jedna stvar, a druga stvar su faktori takve proizvodnje – koliko košta ta struja, renta, zagađivanje i tako dalje. Kada bi neko bio zao mnogo više nego što sam ja, pa sve to skupa stavio na papir, on bi rekao – da vidimo koliko košta taj rast izvoza.

Idemo dalje, kaže se – oborena je stopa inflacije, kako je oborena i koliko to košta? Narodna banka je uradila čitav niz restriktivnih mera jer je na njih bila i primorana. Pa ispada da je ministar finansija izdašan i rasipnik, a da je guverner štedljiv. Na prvoj godini studija ekonomije uči se da ministar finansija mora biti štedljiv, on ne sme da obećava potrošnju, on mora da čuva svaki dinar. Istovremeno, on vrši politiko obaranje kursa tvrdeći da je ono tržišno uslovljeno. To uopšte nije tačno, jer tržištem upravlja Narodna banka, ona jedina nudi dinar i može da obori kurs evra i na 30 dinara. Postavlja se pitanje koja je cena tog aranžmana. Ako je kurs tržišni, zašto onda dinar nije konvertibilan eksterno, zašto se ne može kupovati i prodati u Frankfurtu, Beču, Berlinu. Sećam se da je Dinkić išao tamo da razmeni dinare i  možda su njemu lično, pošto je bio u prijateljskoj poseti, i razmenili, ali ja ne mogu da ih razmenim ni u Crnoj Gori. Onda nam kažu – oni nas ne vole. A kako vole japanski jen. Opet imamo taj politički proizvod  koji se zove čvrst dinar, za koji se kaže – ja sam ga napravio. Pa napraviću ga i ja. Može Srbija napraviti najbolji automobil, ali on će koštati 60.000 evra, jer se pravi ručno i prave ga tri majstora, a ne pravi se serijski i masovno.

To je problem dinara, pitanje uz koje je on troškove pravljen. Dobro je da država ima nacionalnu valutu, to je dobro, ali nije moguće, nije normalno ili je to božije čudo, da ti imaš lošu privredu, a dobru valutu. Guverner tvrdi da kurs dinara ne utiče na izvoz, a ja kažem – utiče na sve, sem na izvoz Sartida, jer on posluje u globalnoj mreži, kurs njemu nije ni bitan, ali verovatno utiče na ove koji rade za tri evra na sat i sad, tri evra su tri evra, i on za deset sati dobije 270 dinara i gotovo, a ne dobije 300 dinara. Da li raste izvoz tekstila, da li raste naš tradicionalni izvoz, da li raste izvoz finalnog proizvoda da to neko tamo plati? Drugo je kad Sartid izvozi, pa izvozi opet svojoj firmi, pa sledećoj i pitaj boga na kojem tržištu sve to skupa realizuje. Znači, monetarna politika je suzbila inflaciju, guverner je uradio šta je mogao, ali je to iznuđena i skupa stvar. Ako država raskalašno troši kroz nacionalni investicioni plan i on kaže – mi to moramo, ja kažem – a što mi ne bismo iz privatizacionih prihoda vratili dug, to je neutralno, ili napravili autoput kroz Beograd, napravili dva mosta ili termocentralu. Ako ne napravimo ni jednu termocentralu, za 10 godina nećemo imati struje. A mi smo to rasuli na hiljadu projekata i svaki ministar je dobio torbicu i kasicu prasicu i ide okolo, obećava, kreči, renovira.

To je rasuta investicija i na kraju – imamo li koridor 10 ili nemamo – nemamo. Koliko smo napravili puta, 50-tak kilometara, ni toliko, ali ključnog puta. Ako cela Azija, od Hindukuša, do nama prijateljske Turske ide preko Gazele –  ona će se na kraju srušiti. Biće kao u filmu Ko to tamo peva – ljudi, pašće most – to će se desiti. Međutim, ovi kažu – ne, ne, najvažniji je most preko nekog potoka. Ključna stvar je obilaznica oko Beograda, a ne taj mostić. Nema društva koje mrzi svoj glavni grad kao Srbi. Ne žive svi Francuzi u Parizu, ali ga vole i vole Berlin Švabe, a ovde svi oni koji su ostali van Beograda žele u njega da uđu, ali dok ne uđu oni ga preziru i mrze. Čim grad naraste do 100.000 stanovnika, on mora imati obilaznicu, a ovaj naš ima milion i po, a nema obilaznicu. Ne postoji još jedan grad kroz čiji centar prolazi auto put, ne postoji.

Svi kažu – zaposlenost ne raste. Zašto ona ne raste, pa nema novih ustvari investicija, nema grinfild investicija, sve investicije idu iz privatizacije. Ne možeš tretirati kao investiciju prodaju imovine i potrošnju novca od nje. Prodali smo Telekom, to najrentabilnija investicija u svakoj zemlji. Tu je stopa rasta 25-30 odsto, to je savršen proizvod. Ali ako smo prodali Telekom, red je da onda ili da vratimo dugove ili da napravimo nešto kapitalno. To ne treba potrošiti na bezbroj malih projekata, koji ničemu ne vode. Ministar ide i nudi male kredite iz para od Telekoma, da neko kupi stado ovaca, pa se žali što niko neće da čuva ovce. Država mora da se apsolutno povuče iz kreditne funkcije. Ministar finansija tvrdi da imamo najbolji bankarski sistem na svetu, a onda ide okolo i kreditira stanove, imanja,  ovce i krave i konje i svašta. To nije njegov posao. Ako mi zaista imamo savršen bankarski sistem, a tvrdi se da ga imamo, zašto onda ne pustimo banke da kreditiraju, to je njihova prirodna funkcija. Zašto država da kreditira. To je školsko pitanje – je li država dobar investitor – nije, i ne sme da se bavi kreditnom politikom.

Ključno pitanje je – kada proizvedem neku robu, da li sam je proizveo sa malim troškovima. Kada proizvedem neki ekonomsko-politički parametar kao što je čvrst dinar, stopa rasta, platni bilans, devizne rezerve, ja moram sebe da pitam koliko je to koštalo. Da li je to koštalo uporedivo sa drugim zemljama ili nije? Zašto držiš tolike devizne rezerve po kametnoj stopi od ne znam ni ja koliko, to je državna tajna – dva odsto, a kredite plaćaš po pet. Pa razduži se i dobićeš razliku, jer nije dobar domaćih onaj koji ima 100 kila ajvara u špajzu, a troši 10. Ti monetarnu imovinu stanovništva držiš u devizama, a istovremeno im obaraš kurs. I sad svako vadi svoju crkavicu, taj penzioner koji je uštedio 3.000 evra svakog meseca vadi po 100 evra, za koje sada može manje da kupi nego ranije. On je kažnjen i njemu se uzima imovina, jer su dinarske cene po kojima on plaća skuplje nego što su bile. To za njega nije dobro, ali dobro zvuči kao politički projekat. I sve se strašno personalizuje. Ovde se traži mesija i ako mesija ima nameru da nekad dođe, najbolje će mu biti da se prizemlji kod nas, jer mi imamo najbolji kapacitet da ga primimo. Za sada dolaze ove male prethodnice mesije, pa kažu – da nema mene, ničeg ne bi bilo. Da ja ne vozim taj autobus, odosmo svi u provaliju. A to nije tačno.

I svi se proglašavaju stručnjacima kada dođu na vlast, a dolaze na nju kao političari. Ne sporim ja stručnost mnogih ljudi, ona nije sporna, ali nisu oni izabrani na konkursu za stručnjake. Guverner Jelašić je povukao čitav niz iznuđenih i jedino mogućih poteza, ali njih ne treba procenjivati na osnovu njegove stručnosti. On nije izabran tako što je polagao neki test. Međunarodni posmatrači su uveli testove u Bosni, ne mogu nikako da izađu na kraj s njima, pa ih za svaku funkciju biraju na konkursu. Možda to treba da uradimo i mi. Objavi se da se traži guverner, pa da ima toliko godina, iskustva, pa da odgovori na 250 pitanja, da izvadi lekarsko uverenje, pa da nije kažnjavan i tako dalje. I posle anonimnog testa, kompjuter izbaci ime guvernera i onda je to stručan čovek i kaže se – ovoga čoveka niko ne sme da dira sedam godina. Ovako, svi dođu kao političari i proglase se stručnjacima. Nije mi to normalno. Svi kažu da je najbolji srpski ministar finansija bio Lazo Paču – možda to kažu, jer je dovoljno dugo odležao u zemlji. Ovde je i to problem, što se svako za života proglasi svecem. Svetac mora da odleži u zemlji bar 100, 200 godina i trebalo bi uvesti praksu da niko ne može dobiti ulicu dok mu od smrti ne prođe 50 godina. Ovako stalno jedne vadimo, a druge stavljamo.

Znači, najbolji srpski ministar bio je neki Laza Paču, a on je bio lekar. On nije bio finansijski stručnjak, ali je očigledno imao dobru filozofiju društva. A ako se priča o stručnosti, ona se dokazuje samo ispitom. Kada vas policajac zaustavi na ulici, on vas ne pita znate li da vozite, već vam traži sertifikat. Prema tome, ako političari pričaju o znanju onda im treba reći –  gospodo, molimo pristupite polaganju ispita, nema prepisivanja, ni bubica. Možda ja i suviše zanovetam, ali mnogo je pitanja koja traže zdravorazumske odgovore. Gde je taj javni dijalog u kojem mi kažemo – gospodo, da vidimo šta stoji iza svega toga.

Kaže se i sledeće – državi fale stručnjaci, jer su ponuđene plate male. A ove godine su najveće plate u državnim službama. Najveće zarade su kod države, ona je najbolji poslodavac i nema toga ko se nije odazvao pozivu države da radi kod njega. Svi koji imaju privatno preduzeće ili rade u privatnoj stranoj firmi odazvali su se pozivu otadžbine da budu ministri, guverneri – niko nije odbio. Znači da nije u pitanju plata, nego moć, vlast. I ja to mogu da razumem, ali nemojmo se praviti naivnima. Svi se nešto kao žrtvuju, a koliko ja vidim, moraš ga ručno skidati sa vlasti, nikada ne odlaze dobrovoljno. Daj da nazovemo stvari pravim imenom, pa da kažemo – ljudi, urazumite se i koliko možete poštujte procedure. U tom smislu, ekonomska situacija jeste bolja, ona možda i nije mogla biti mnogo bolja, ali se sve strašno mistifikuje. To je kao kada se neko udeblja, pa ti sad gledaš da li se udebljao od zdravog života ili je bolestan. U ekonomiji svaki parametar ima svoju cenu i mislim da je mnogo od ovih parametara strašno skupo plaćeno. I ključno pitanje je – ako Srbija stoji tako dobro, zašto nema novih investicija? Evo, sinoć gledam na državnoj televiziji reportera, koji onako egzaltiran stoji ispred vlade i saopštava radosno – marketinške agencije stoje u redu da reklamiraju Srbiju. Bože, pa što je to čudno ako se daju tolike provizije i tolike pare, pa ti ljudi žive od toga što nekog reklamiraju. Ako vi date 500.000 dolara za dva spota, ne kažem opet da li to treba ili ne treba, ali ko ne bi uzeo 500.000 dolara za dva-tri spota i ko ne bi uzeo toliko i toliko hiljada dolara da napiše tekst o Srbiji. A to nam se predstavlja tako da se pitam da li oni to pišu za džabe ili za pare. I što oni ne investiraju ovde u nove fabrike.

Kaže – stoje u redu za naš Telekom. I za albanski Telekom se stajalo u redu, i u Tunguziji bi se stajalo u redu, kada bi prodavali svog mobilnog operatera. Stoje u redu za fabrike duvana, za banke, za osiguranje, a kako ne dođoše da ulože u nešto drugo, u tekstilnu industriju ili elektroniku. Zašto je taj Samsung u Slovačkoj ili Poljskoj, a nije kod nas? Kod nas interes postoji samo za ono što je najslađe na svetu, a to su osiguranja, banke, Telekom, sutra će biti vodovod, retki metali. Bor su hteli da daju za džabe, a sada se prodade Bor, jer je bakar otišao pet puta na svetskoj berzi. Ali nema interesa za ovu trajnu industriju, to je problem. Problem je i i novo zapošljavanje. Ovde treba da se izračuna šta je konačni privatizacioni saldo, da li je on u plusu ili u minusu. Mislim da će on biti u minusu. Pa kad je jedna Nemačka kroz privatizaciju izgubila i imala negativni rezultat, što bi mi imali pozitivan. Taj račun niko ne shvata.

Desilo se da su pobednici 1945. ujahali na belom konju u Beograd. Kažu da su Crnogorci ušli preko Dedinja i tamo ostali. Pitao sam jednog mog rođaka, visokog oficira, zašto je on uzeo stan u centru Beograda, a ne na Dedinju. Kaže – nije ni znao za Dedinje, jer je on došao smederevskim pravcem i naselio se blizu Kalemegdana. E sad, zamislimo tog hipotetičkog generala na belom konju koji se uselio u dedinjsku vilu. I teče, teče, teče komunizam, dolaze devedesete, hiperinflacija i taj general X otkupljuje tu kuću za 50 evra. Dolazi raspad komunizma, dolaze nevladine organizacije, sada je i taj general u nevladinoj organizaciji, sada i on zastupa demokratiju i čudom se čudi kako se uopšte desio taj komunizam i kako je sve to strašno. A taj general ima decu u inostranstvu, oni su u Kanadi i otud poručuju – oče Jovo, drži položaj na Dedinju, ne povlači se. I sad dolazi denacionalizacija i stiže neki Gavrilo, kome je to oteto, koji je takođe bio general, ali u Prvom svetskom ratu. To Dedinje je uvek i naseljavano posle ratova, sve te vile su građene od 1921. do 1936. I kaže Gavrilo ovom našem Jovi – daj mi moju vilu nazad, a on kaže – ne, ja sam to kupio od države. Ili su u međuvremenu neki ljudi preprodali te vile, pa otišli u inostranstvo. I ko sada Gavrilu treba da isplati tri  miliona dolara? Denacionalizacija je zamršeno klupko. To i podela besplatnih akcija su dva važna pitanja. Svi su ih rešavali na početku, mi ih rešavamo na kraju. Sužen je prostor, izgubljeno je vreme, strast se nagomilala, ja ne znam kako će to biti rešeno. Ta dva pitanja vidim kao urgentna, a neprestano se odlažu. Naredno važno pitanje je privatizacija javnog sektora. Postoje dva moguća načela za rešavanje ovih pitanja, jedno kaže prodati sve i odmah, najbolje za vreme moga mandata i po tržišnoj ceni. Ali šta je tržišna cena? Ako sve prodaješ za kratko vreme, tržišna cena je nula. Zamislite da britanska vlada kaže – za 15 minuta hoću da privatizujem British Museum i da prodam sve te slike po tržišnoj ceni. Van Gog bi se onda prodavao za 15 funti onome koji je naišao kroz kafić. Tako da ta cena jeste formalno tržišna, ali uslovi prodaje, to jest kratko vreme čine da je ona nula.

Drugo načelo kaže – prodaćemo strateškom partneru. Razumem da se Sartid proda strateškom partneru, ali ne razumem zašto bi mi strateškom partneru prodavali osiguranje. Kako su Nemci privatizovali svoju poštu – dali su je na berzu, pa su prodavali akciju po akciju. Pa su mogli da kupe Nemci, pa su mogli da kupe drugi. Zamislite da privatizujemo Telekom takozvanom javnom ponudom akcija. Kada pustiš mali komad, onda možeš više prodati. Kad  prodajete drvo u stablu to je jedna cena, a kada ga isečete na metar to je druga cena, a kad ga isečete na 30 cm, to je treća cena. Isto tako kada prodaješ akcije 100 odsto, to je jedna cena, kada prodaješ 70 odsto, to je druga cena, kada prodaješ po jedan odsto, to je treća cena. Pokazalo se da što sitnije prodaješ, to su cene veće. Isti model važi za privatizaciju gradskog građevinskog i poljoprivrednog zemljišta. Na primer, imamo ogromne zemljišne posede. Postavlja se pitanje kako prodati državno zemljište, da li ga uopšte prodati, ako ne, pošto ga iznajmiti. Da li ćemo prodavati parcele po hiljadu hektara ili po sto ili po deset ili po hektar? Tu su otvorena pitanja i neko mora da zauzme stav u odnosu na njih. Svaki izbor ima svoje posledice, bitno je i ko su kupci i koja je cena i kakav se model predlaže.

Ovde se priča o srednjoj klasi, a propušta se prilika da se ona ojača kroz model privatizacije javnog sektora, jer od izbora toga modela zavisi konfiguracija društva. Hemofarm je kupila velika nemačka firma i ona ga je automatski zatvorila, jer se više ne mogu kupovati, niti prodavati akcije. Ja sam imao te akcije i morao sam da ih prodam, jer sam po zakonu na to bio dužan, zato što su oni kupili 95 odsto. Zašto su u ovoj zemlji najveće kompanije društva sa ograničenom odgovornošću, a male firme idu na berzu i tamo se maltretiraju, pa se preduzeće iz Kukojevaca kotira na berzi, a ne kotira se Telekom ili Hemofarm ili Bambi. neka me niko ne ubeđuje da želi srednju klasu, a da ona nema opciju ulaganja. Onaj koji vlada državom mora imati osećaj za globalne agregatne veličine, kako šta s čim ide, kako se to uravnotežuje, zašto je izabran neki sistem, a ne neki drugi sistem. Ne treba da se čudimo što imamo ekstreman i primitivan politički život, zasnovan na namamljivanju stanovništva, na zveckanju kesom. Ne možeš ti lekara koji zarađuje 50.000 evra godišnje baš tako lako da namamiš na micu – dođi ovamo, pa ćemo ti dati levi opanak, a nećemo desni.

Kako je Putin spasio Rusiju, pa tako što je prvo oteo nekima koji su pre toga oteli kroz vaučere, a onda prodajom tih kompanija na parče, po jedan, dva odsto. Zašto bi svu šumu posekli odjednom, zašto ne bi drvo po drvo? Ako mi imamo suficit u budžetu, ako nemamo krizu dugova, zašto smo baš morali ove godine prodati sve to što smo prodali, recimo osiguranje. Narednih godina tome će cena biti sve veća i veća. Završava se period kada je tranzicioni deo Evrope bio na prodaju. Narednih godina cene tih kompanija biće veće četiri, pet puta ne zato što su one postale mnogo bolje, nego zato što neće više biti mnogo toga da se kupi na ovaj način. U privatizaciji se prodaje sve odjednom i šta se desilo. Pod firmom održavanja proizvodnje i radnika, ti si prodao preduzeće, a oni su srušili preduzeće i napravili zgradu. To se desilo sa Grmečom, to će se desiti sa Zmajem, IMT-om. Učinjeni su apsurdni promašaji u privatizaciji, kao na primer sa Putnikom. Pazite, za dva i po miliona prodat je Putnik, koji u vlasništvu ima najveće ostrvo u Crnoj Gori! Vidite šta se sada dešava u crnogorskom primorju sa nekretninama. A mi smo sve to dali za samo dva i po miliona eura, pod firmom da će se unaprediti poslovanje. Treba prodavati na parče sve što nije teška industrija. Ne možeš na parče prodati Zastavu, ali možeš na parče prodati osiguranje, akciju po akciju, možeš na parče prodati zemlju, možeš na parče prodati nekretnine i tako dalje.

Svetlana Lukić: Pa zašto ne rade tako?

Miodrag Zec: Ne znam zašto, da li znaju, da li ne znaju, ne znam. Evo, vratimo se na taj CK. Moglo se znati da je CK najbolja lokacija u Beoradu, kao što je Vatikan u Rimu. Broz je imao istančan ukus za trajanje, znači, gde je stavio CK, tu je najbolje mesto. To što je Tito napravio, ni NATO ne može da sruši. Oni ljudi nisu znali da je to betonsko, pa nisu gađali dovoljno jakim projektilima. Ta je zgrada toliko dobro napravljena, a pod firmom da će se i onako srušiti, sećate se, vlada ju je prodala. I sada je njena cena otišla deset puta naviše. Tako radimo sa svim stvarima. Da li je to neznanje, da li je namera, ne bih mogao da svedočim, ali neko ko vodi državu mora znati – ako je sve na prodaju, cena teži ka nuli. To je prva lekcija iz ekonomije. Kada se na pijacu iznese više paradajza nego što domaćice hoće da kupe, on se baca, a kada dođe jedna prodavačica sa kilogramom paradajza, a nas dođe desetoro sa punim buđelarom, druga je priča. To važi za privatizaciju i za nekretnine. A u Beogradu si ti pod firmom prodaje biznisa, u stvari prodao nekretnine. Desilo se to što se desilo. Ali sada je prilika da se kaže da ne moramo to isto uraditi sa Telekomom. I na kraju, mi ćemo morati da počnemo da iz onoga što smo zaradili danas nešto ostavljamo i za sutra, za potomke. I pojedinac u jednom času kaže – ove godine sam zaradio 1.000, trošim 800, a 200 investiram. Ali mi imamo deficit i na nivou pojedinca. Je l’ vidite taj laki keš, koji kaže – jedite danas, platite sutra, uzmite sad kredit, vratite kad dođu laste. Ko tome može da odoli. A suština ekonomije je -štednja, odricanje, investiranje. Mi imamo čitav niz kapitalnih problema: putevi, železnice, hidrocentrale, termocentrale. Pitanje je kako ćemo to rešiti. To je pitanje za mudre glave koje čeka 250 mesta u srpskom parlamentu i 20 mesta u srpskoj vladi. Što bih se ja za malu platu i već ovako u godinama time bavio.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miodrag Zec, profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. A mi ćemo uskoro zaista dobiti novu vladu. Koštunica se nada da će ponovo biti mandatar i da će održati ekspoze u skupštini. Sećam se da je u prošlom ekspozeu najavio stvaranje nacionalno-prosvetnog saveta, takođe se sećam da su prošli meseci i godine dok on nije sastavljen. To je i razumljivo, jer su skoro svi poželjni kandidati za mesto u ovom savetu mrtvi. Neki su umrli nenadano pre nekoliko vekova, kao sveti Sava, neki su streljani kao kolaboracionisti posle Drugog svetskog rata, neki su opravdano odsutni, jer su u manastirima, i tako se stvar otegla. E, sad imamo i nacionalno-prosvetni savet, imamo i novog rektora, imamo i mladog i zdravog ministra prosvete, imamo odluku vlade da više škole i fakulteti podnesu zahteve za akreditacije, da plate milione dinara da bi dobili licencu za rad. Nije sporno da u Srbiji ima skarednih škola, i privatnih i državnih, i da se mora napraviti red, međutim, i tu ima nekih problema. O tome u današnjem Peščaniku govori profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, Ljubiša Rajić.

Ljubiša Rajić: Plaća se akreditacija, ali svaki cenovnik mora precizno da kaže šta se dobija za taj novac. Ako zanemarimo da je tu u prvi plan izbačen novac koji će da se plati, ostaje potpuno nejasno koje kvalifikacije imaju ljudi koji sede u komisiji za akreditaciju. Nigde nije objavljeno šta se očekuje od tih ljudi, koje su njihove kompetencije, ali je objavljeno da će se novac koji fakulteti i univerziteti plaćaju potrošiti da neko obuči one koji će raditi akreditaciju. Dakle, ljudi koji nikada nisu radili akreditaciju obučavaće ljude koji to nikada nisu radili, kako bi oni već kroz nekoliko dana počeli da naplaćuju velike iznose višim školama u Srbiji. Tu postoji samo jedan broj dopola izrečenih namera da se školama naplati od 180.000 do milion dinara. Moj utisak je da je čitava stvar napravljena da se što brže ćape neke pare. S druge strane imamo daleko veći problem, a to je potpuno divlja gradnja univerzitetskih institucija, i državnih i privatnih,  koje se osnivaju kao da su u pitanju burekdžinice. Iskače ceo univerzitet u Novom Pazaru, uz već postojeći jedan ili dva privatna univerziteta. Na sve strane iskaču isturena, ja bih rekao poturena, doturena, preturena odeljenja državnih fakulteta. Ne postoji nikakav državni plan sanacije stanja univerziteta, dakle, da se propiše na koliko stanovnika ide jedan univerzitet, kakvu strukturu mora imati. Ne postoji nikakav državni plan razvoja univerzitetskog obrazovanja, ne postoji zakon o finansiranju univerziteta.

Akreditacijom je propisan i način na koji će svoje studiranje plaćati samofinansirajući studenti, ali ne postoji nikakav pravilnik o sticanju vanbudžetskih prihoda državnih fakulteta, niti pravilnik koji nalaže i državnih i privatnim fakultetima da od tog novca koji naplaćuju određeni deo mora da ode za naučno istraživački rad, a određeni deo mora da ide direktno u nastavu za njene troškove. Dakle, ne postoji najosnovniji skup pravila o tome kako treba da se ponaša visokoškolski segment. I onda je nastao veliki lov u mutnom, pokušaj da se iskoristi prilika dok se ne promeni vlada, da se ćape državne pare. Vrlo je besmisleno da država naplaćuje akreditaciju sopstvenim fakultetima i univerzitetima, ali ako se to i radi da bi privatni i državni fakulteti bili jednaki, moraju da postoje jasnija pravila od ovih. Mi ne znamo na osnovu čega će iko biti imenovan da bude recenzent bilo čega. U svetu postoji pravilo da se imenuju što stručniji recenzenti, najbolje van te zemlje, kako bi se izbegao sukob interesa, a ovde ljudi rade na po pet univerziteta istovremeno. Dakle, ogroman deo naših profesora je u startu eliminisan iz konkurencije, ali to ovde verovatno nema nikakvu ulogu, jer smo videli šta se inače dešava sa problemom rešavanja sukoba interesa. Tako da sam veoma skeptičan prema svemu ovome.

Taj novac uopšte nije mali. Uzmimo univerzitet u Beogradu koji ima tridesetak fakulteta, od kojih svaki plaća posebnu akreditaciju. I svakoj grupi unutar fakulteta može biti traženo  recenziranje pojedinačnih programa. Po bolonjskoj deklaraciji, program je ono što smo nazivali predmetom. To znači da će na mojoj grupi biti recenzirano 24 predmeta po ceni od 180.000 dinara svaki. Osim toga, mi u pojedinim strukama imamo samo jednu katedru ili grupu u celoj državi, pa se postavlja pitanje ko će to da recenzira. Imamo samo jednu skandinavistiku, na kojoj ja radim – ko će to da recenzira? Bilo bi normalno uzeti nekog iz najbližeg susedstva, na primer iz Zagreba, jer oni imaju skandinavistiku, ili iz Budimpešte i Minhena. Optimalno je dovesti nekog iz Skandinavije, jer su oni najkompetentniji. Imamo samo jednu arheologiju u Beogradu, pa će verovatno ovi iz Akademije nauka da recenziraju njih, i obratno. To postaje besmileno, mi smo suviše mala, zatvorena sredina u kojoj se svi poznaju i svi su na neki način upetljani u zajedničke projekte. Sve je to urađeno veoma nepromišljeno, ali Srbija već četvrt veka živi bez razvojnog plana u bilo čemu, pa što bi ga imala na univerzitetu.

Svetlana Lukić: To su velike cifre i državni univerzitet će sigurno tražiti pomoć od države.

Ljubiša Rajić: Biće tu presipanja, ne baš iz šupljeg u prazno, ali presipanja iz državne u univerzitetsku kasu, pa iz univerzitetske kase u džepove recenzenata. Ako sam ja profesor na državnom univerzitetu, onda republika Srbija nije moja otadžbina nego je ona preko republičke vlade – moj poslodavac. Trebalo bi da ja preko sindikata tražim povišicu ili bolje uslove rada od vlade, ali se to nama ne sviđa ili se bojimo ili je to – naša vlada. Koliko sam samo puta čuo od kolega – to su ljudi iz moje stranke, neću valjda njih da napadam. Ali kakve to veze ima? E, pošto smo mi  oportunisti ili se bojimo, mi onda biramo najlakši put, pa sve prevalimo na studente. Studenti ne mogu da se bune, njihovi roditelji još manje i mi im samo dižemo i dižemo cene studiranja. To čine državni fakulteti, a privatni još i više. Oni su privatne firme i mislim da bi na njih, osim zakona o univerzitetu, trebalo vrlo rigorozno primeniti i zakon o preduzećima.

Ono što mi najviše smeta u celom projektu akreditacija je da se kvalitet nastave i nastavnika uopšte ne pominje. Najbolje bi bilo da svi mi koji radimo budemo stavljeni na raspolaganje i da onda inostrane komisije provere naš kvalitet. Pa ko preživi, preživeće, a ostali će propasti. Ne vidim da je neka tragedija i ako univerzitet u Beogradu kao celina propadne. Zašto je to veća tragedija od toga kada propadne fabrika automobila? Kod nas se vrlo pogrešno veruje da su nacionalne institucije: akademija nauka, univerzitet, Politika, Crvena zvezda i Srpska pravoslavna crkva i radile, ne radile, bile dobre ili loše, one moraju biti zaštićene kao beloglavi sup ili Pančićeva omorika, dok je sve drugo izloženo konkurenciji. Tako da ovaj proces akreditacije neće proveriti kvalitet nastave, jer kada bi to bilo tačno, državni univerzitet u Prištini bi morao biti ukinut.

Mislim da bi morao biti ukinut i univerzitet u Novom Pazaru. Često se kaže da je potrebno manjinama dati univerzitet. Apsolutno se slažem, ali je potpuno pogrešno dati im bilo šta. Za manjinu nije rešenje u tome da dobije lošu nastavu, jer onda je bolje da nema nikakvu. Univerzitet se ne pravi od danas do sutra, nego se prvo školuju ljudi, koji neko vreme rade na poznatim univerzitetima, pa kada sazreju uslovi da se napravi novi fakultet, ti ljudi se premeste i počinje upis studenata. A mi prvo napravimo fakultet, pa onda gledamo gde da nađemo nastavnike koji bi tu nešto radili. Broj takvih ljudi je ograničen, pa se oni pozajmljuje sa drugih fakulteta i onda imamo te čuvene putujuće trgovce univerzitetskom robom. Imamo kolege koji rade na četiri-pet različitih mesta. Napravljen je predlog da se sastavi spisak institucija na kojima ne može istovremeno da se radi, jer je to sukob interesa. Ali onda je vrlo lukavo smišljeno da državni fakulteti nisu u međusobnom sukobu. Tako možeš da predaješ na pet državnih fakulteta isti predmet. Stalno je prisutno izbegavanje da se poštuju jasna, strogo definisana pravila. Možda će neko pri tome ostati sa vrlo bednom platom – u redu, je l’ ti se ne sviđa, daj otkaz, pa idi na drugu stranu, ali uradi svoj posao kako treba.

Nije u redu da studentima nudimo šklj kvalitet nastave zato što mi želimo da zaradimo više ili vlada želi da izbegne političke probleme ili neki privatni vlasnik želi nešto da ućari na tome. Prosto, ne smemo da se igramo sa nastavom na univerzitetu, jer univerzitet proizvodi sve visokoškolski obrazovane ljude koji su potrebni jednom društvu, on proizvodi svoj sopstveni kadar i proizvodi nastavni kadar za skoro sve ostale vidove obrazovanja u državi. Igramo se s tim kao da to nema nikakve veze sa životom, kao da je potpuno svejedno kakve pravnike, inženjere i lekare ćemo proizvoditi. I onda, naravno, imamo situaciju kod mene na fakultetu da prvo nemaš učionicu u koju možeš da smestiš 120 studenata, a kada ih nekako uguraš unutra, držiš im konverzacijske vežbe, iako u grupi ne bi smelo da ih bude više od 10-15. To postaje besmisleno – kako razgovarati sa 120 ljudi istovremeno. Dobar primer su i Pravni ili Ekonomski fakultet, gde se predavanja drže za po nekoliko stotina studenata istovremeno. I vrlo je tužno da o kvalitetu nastave govore profesori Pravnog fakulteta kao što su Sima Avramović i Obrad Stanojević, onog fakulteta gde uzimaju onoliko studenata koliko maksimalno može da se napakuje u njihove amfiteatre. To nije preterano častan postupak i bar bi oni trebalo da ćute. Iako po broju nastavnika ne bi smeli da u ovom trenutku imaju više od možda hiljadu studenata na sve četiri godine, oni ih imaju blizu 10.000.

Stalno se prepričava slučaj jednog kolege. Student je kod njega položio ispit na Tehničkom fakultetu u Čačku, koji posle nije hteo da mu prizna u Beogradu, sa obrazloženjem da je ono Čačak, a ovo Beograd. To ne može tako, bilo gde svi moraju ispuniti iste uslove. Zadržali smo toliko elemenata studiranja iz prethodnog sistema da ovaj način akreditacije, pripodobljen bolonjskom procesu, kod nas ne može da funkcioniše. Recimo, mi i dalje upisujemo studente na društvenim, humanističkim naukama na studijske grupe, a ne na tečajeve. Student je opet  student srpskog jezika, arheologije, istorije umetnosti,  sociologije ili engleskog jezika, a nije student univerziteta u Beogradu, koji može da kombinuje šta god hoće i kako hoće, a posle je stvar poslodavca da li hoće da ga zaposli. Naše je da mu damo obrazovanje, jedan širok spektar, a on neka sam izabere. Ako izabere dobro, zaposliće se, ako izabere loše, neće se zaposliti, ali o tome pre svih odlučuje poslodavac. I mi još uvek patimo od toga da studije teku godinu za godinom i od toga zavisi status studenata i finansiranje i onda diplomiraš i završio si studije. Nema povratka na studije, gde dođeš iz privrede, završiš kurs koji ti je potreban i vratiš se na posao.

Ne moramo mi ništa od ovoga da uradimo zbog bolonjske deklaracije. Ona jeste potpisana, ali to je jedan opšti dokument o poželjnom lepom vremenu kada odemo na izlet i ništa više od toga. Mi moramo da se promenimo zato što se društvo promenilo; to više nije socijalizam nego ljudožderski kapitalizam. Promenio se način rada u privredi, čitave privredne grane su nestale, a javile su se neke nove. Promenio se način organizovanja države, promenili su se uslovi stvaranja kulture, mi smo sada deo Partnerstva za mir, oko nas su Evropska unija i NATO pakt. To više nije bivša Jugoslavija sa 24 miliona stanovnika, nego je Srbija sa 7,4 i to više nije bivša država bogata prirodnim resursima, kako smo učili, nego jedna siromašna, razgrađena država.

I dodao bih još jedan detalj koji pokazuje kako mi odbijamo da vidimo uzročno-posledičnu vezu između stvari. Senat Univerziteta u Beogradu ozbiljno piše veliki, vrlo složeni pravilnik o disciplinskoj odgovornosti studenata, ali nema ni pomena o pravilniku o disciplinskoj odgovornosti nastavnika. To je navodno sadržano u zakonu o radnim odnosima. Ne, to nije dovoljno, to neka važi za spremačice, za sekretare, za nenastavno osoblje. Za nas mora postojati sasvim drugi pravilnik, po kojem će biti kažnjivo da jedan naš kolega, koji je sada u penziji, kaže studentkinji na ispitu – vi ste suviše lepi da biste bili inteligentni. Taj pravilnik treba da spreči ucene i profesora da nespreman uđe na čas. Sve to je navodno regulisano ovim procesom akreditacije, ali šta će biti sa profesorom koji ne zadovoljava te uslove? Neće dobiti akreditaciju. I? Šta se kod nas desi kada se nekome povuče građevinska dozvola, da li on prestaje da zida – ne. Da li je neko dobio odluku da građevinu vrati u prethodno stanje? Jeste. Koliko njih je to učinilo? Pa jedno 50 Roma, kojima je buldožer srušio onaj njihov kućerak od lima i kartona.

I konačno, ako hoćemo da sredimo stanje na univerzitetu, država za svoje univerzitete mora da ima razvojni plan, koji će da kaže – u sledeće tri godine, pre procesa akreditacije, Biološki fakultet mora dobiti svoju zgradu, tako da su im laboratorije, studenti, čitaonice i nastavno osoblje na jednom mestu, a ne kao sada na pet mesta u gradu. I to važi za mnoge druge fakultete; ne može se raditi akreditacija Matematičkog fakulteta i oni je neće dobiti ako se budu brojali kvadrati, zato što ovaj fakultet nema ni četvrt kvadrata po studentu i zaposlenom. Istovremeno, ne sme se dozvoliti da je dobije Učiteljski fakultet, koji je strahovito moćan, jer je pod dekanom Mladenom Vilotijevićem bio veoma blizak SPS-u i tadašnjoj vlasti. Kada je Koštunica postao predsednik SRJ, prvi orden, orden Vuka Karadžića, dodelio je tom Vilotijeviću. Sada je on jako blizak DSS-u i prisvojio je višu školu za predškolsko vaspitanje, koja je za vreme Gaše Kneževića dobila dozvolu da bude trogodišnja. Čim je postala ministarka, Ljiljana Čolić je tu dozvolu ukinula i pripojila ovu školu Učiteljskom fakultetu, a da nigde ne postoji ni jedan elaborat koji govori o opravdanosti tog postupka.

Normalna država i normalna stranka moraju da pokažu da žele red, ali ne radikalski red – pošalji policiju na ulice da batina one koji se ne slažu sa nama ili su manjine ili homoseksualci, nego red u smislu da se stvari odvijaju po nekim propisima. Nedostatak propisa je katastrofa, mi ih nemamo. U samoupravnom periodu bilo ih je i previše, ali dva i po miliona samoupravnih sporazuma dali su isti rezultat kao i kada ih nema dovoljno. Istina, postoji tu i neki kontinuitet; onda se govorilo o dogovornoj privredi i politici, a sada se govori o srpskoj sabornosti – to mu izađe na isto. I ta sabornost se na kraju krajeva svodi na – dajte da ništa ne radimo i podelimo neke pare. Mi nismo voljni ili naši političari nisu voljni da shvate da se svet promenio, da više nema poštede i oproštaja. Oni neće da shvate da jedna velika međunarodna kompanija može da kupi Srbiju za gotovinu i da je često svejedno šta mi kao celovito stanovništvo mislimo o bilo čemu. Važnije od toga je šta misli jedan svetski bogataš i mi prema toj činjenici moramo da uspostavimo neki odnos. Ali ne, mi ćemo da sednemo kao Kosta Čavoški i da kukamo – to je nepravedno i igraćemo se Kalimera – nepravda, nepravda. Pa jeste nepravedno, ali ne možeš večito sedeti i govoriti – naši automobili ništa ne valjaju, pogledaj kakva su beda ovi televizori iz Niša, ali nam je univerzitet puslica.

U jednom od prethodnih zakona o univerzitetu je pisalo da redovni profesori svake sedme godine moraju da podnesu izveštaje o tome šta su uradili. Ne pamtim da sam ikada video bilo kakav izveštaj bilo kog redovnog profesora o tome šta je uradio, a ima profesora na mom fakultetu koji nisu uradili ništa od trenutka kada su postali profesori. Ima i onih koji su veoma vredni, koji imaju svetski ugled, imamo i asistente koji su bolji od nekih redovnih profesora, po svom radu, ugledu, znanju, po sposobnosti da uoče šta je novo u nauci, društvu, među studentima. A imamo i one koji su zamrli još pre nego što su počeli da studiraju. Ali to su tabu teme, o tome se ne razgovara, ne razgovara se o seksualnom uznemiravanju studentkinja, ne razgovara se o korupciji, ne razgovara se o raznim mućkama, ne razgovara se o beskonačnoj količini tezgi, ne razgovara se o nameštanju konkursa, ne razgovara se ni o čemu što bi bila neka vrsta talasanja, nego hajde da mi to sredimo, vidiš kako smo loše plaćeni. Bilo koja priča o plati izazvaće pola sata vrlo uzbudljivog razgovora, ali kada se krene o nauci, tu i tamo se nađe neko ko je voljan da priča, i to uglavnom oni koji su vrhunski naučnici, a ovaj ostatak uglavnom zaćuti i kaže – hajde, pusti sad to.

Jedna je stvar doneti pravilnik kako ćemo nešto da uradimo, a druga je stvar imati službu koja može da uradi 95 odsto  posla, dakle, birokrate kojima je to posao. Ovde bi ljudi dobili srčani udar kada bi jedna obična činovnica kontrolisala šta radi jedan profesor, ali zašto da ne? Da li ja kao profesor treba da dobijem srčani udar kada me zaustavi policajac, jer sam pretrčao preko ulice mimo pešačkog prelaza i da kažem – ne, ne može to tako, mene sme da zaustavi samo pukovnik policije, zato što sam ja profesor. Mi smo jedno starinsko, patrijarhalno, hijerarhijsko društvo koje pre svega mrzi odgovornost u radu, a prilično mrzimo i otvorenost. Ono što stvarno misle, ljudi pričaju po hodnicima naših fakulteta, a na sednicama nastavno-naučnog veća se odvija ritualna, prazna priča i mnogi se ljute kada neko uzme reč i naglas kaže ono što ljudi pričaju u hodniku, jer onda remeti neki red i onda mu kažu – pa rešićemo to drugačije, pa čovek je pred penzijom ili to ne može, znaš, to je politička stvar. Pa šta? Postoji nešto što je dobro i nešto što je loše i to treba jasno reći tačno onako kako radimo kada kupujemo kola. Ako možemo da biramo, nikada nećemo uzeti Zastavina kola, nego ćemo uzeti japanska ili nećemo uzeti EI televizor, nego ćemo uzeti Filipsov. Ali kada je reč o obrazovanju svi zalegnu – ne, kupite loš EI televizor, nemojte uzeti dobar Filipsov. Pa čak i to mogu da razumem, ali ne mogu da razumem zašto se onda svi jako trude da taj televizor ostane loš, da se nikada ne popravi i ne bude bolji.

Ja ne mislim da sam učinio nešto veliko u mojoj struci ako me pozovu da držim predavanja negde u Skandinaviji. Najveća potvrda mog rada će biti ako student iz Nemačke ili Francuske dođe u Beograd da studira skandinavistiku. Onda sam nešto stvarno postigao, a ne ako odem u Svrljig da održim predavanje u lokalnom domu kulture. I to je korisno i dobro, ali to nije dokaz kvaliteta moga rada. Kada Učiteljski fakultet bude dobio akreditaciju, a dobiće je, ljudi će izbegavati da otvoreno razgovaraju o tome, to će se smatrati neprimerenim talasanjem u času kada nam je potrebno jedinstvo srpskog naroda. E, pa neću da se ujedinim sa onima koji loše rade, jer oni direktno rade o glavi srpskog naroda i svih građana ove države. Ali kao što je u modi da se štite generali, koji u jugoslovenskom ratu ni jednu jedinu bitku nisu dobili, tako ćemo da štitimo i sve one koji su loše radili u obrazovanju, jer su to naši ljudi. To – naš čovek – postalo je sinonim za prohodnost u nauci i politici i bilo gde.

Svetlana Lukić: Danas je tačno tri godine od početka suđenja za atentat na premijera Zorana Đinđića. Najavljuju nam da će presuda biti doneta, gle koincidencije, krajem januara, možda dvadesetog. Čudno je ili nije da svi jedva čekaju da se ovo suđenje završi i to svako iz svojih razloga. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, igranka će se nastaviti dok svi ne zaborave ko je uopšte bio taj Zoran Đinđić. O tom atentatu, njegovoj političkoj pozadini tek ćemo govoriti, a o odnosu ove vlasti prema ovom suđenju, kao i prema suđenjima za ratne zločine, govori činjenica da je naša država pre neki dan od Amerikanaca uzela 50.000 dolara, valjda da plati komunalije i čistačice u specijalnom sudu. Ni za toliko nisu hteli da izdvoje iz budžeta, treba im valjda za Cecin koncert, a honorari nisu mali. U nastavku Peščanika ćete čuti Borisa Budena. Boris Buden je hrvatski filozof i pisac koji se pre nekoliko godina odrekao hrvatskog državljanstva i od tada živi širom Evrope. Trenutno je u Berlinu i s njim je tamo razgovarao Ivan Kuzminović.

Boris Buden: Bio sam nedavno u Prištini i razgovarali smo o situaciji na Kosovu. Tamo postoje dve strane koje se međusobno isključuju i rešenja ne može biti dok god ostajemo u toj staroj perspektivi, koja je ujedno i evropska, a to je perspektiva narodne suverenosti. To je ideja po kojoj je politička zajednica bazirana na konceptu suverenosti naroda. To je nekih 300 godina star koncept, koji je danas u teškoj krizi, dakle ideja da je nacionalna država politička zajednica par excelanse i da je cjeli koncept demokracije također modeliran prema konceptu narodne suverenosti. U vremenu globalizacije, upravo ta suverenosti više ne funkcionira, i to ne samo ekonomska baza suverenosti, nego ona ne funkcionira ni na klasičnoj demokratskoj razini, jer više ne postoji klasična nacionalna javnost. Taj sistem se raspada u svim sferama.

Dakle, osnovno pitanje koje sam postavio u Prištini bilo je – imaju li Srbi i Albanci danas u političkom smislu nešto zajedničko. Naravno, svi misle da imaju odgovor koji je negativan, to jest da oni nemaju ničeg zajedničkog. Rekao sam da su oni na potpuno kontradiktornim pozicijama samo ukoliko i dalje vjerujemo da je koncept suverenosti jedini koncept političke artikulacije. Moja je teza da ono što Srbi i Albanci imaju zajedničko jest da su obje nacije prešle prag preko kojega koncept suverenosti više ne vrjedi. Drugim rječima, i jedan i drugi narod su s onu stranu suverenosti. Konkretno, Srbi više nikada neće ostvariti punu suverenost na svom takozvanom teritoriju, to mogu zaboraviti, nastupio je kraj koncepta suverenosti za Srbe. Kosovski Albanci nikada neće postići punu suverenost na Kosovu u smislu nacionalne države. Dakle, i jedni i drugi trebaju počet nešto iznova što bi im bilo zajedničko, a morali bi počet od tih činjenica o kraju koncepta suverenosti. Samo suočavajući se sa nemogućnošću da se u tom starom sistemu izrazi politička volja, obje strane mogu pronaći nekakav izlaz, platformu zajedničkog razmišljanja, političkog djelovanja, kulturne komunikacije i tako dalje.

Naravno, meni je jasno da samo jedna manjina može shvatiti u čemu je zapravo problem. To je manjina koja zapravo shvaća da je stari svijet, svijet nacionalnih država, naroda, demokracija, svjet zamišljen kao klaster nacija, svjet šarenih političkih karti, gdje svaka državica ima svoju boju sa jasno razgraničenim granicama – da je taj stari svijet nestao, odnosno da on nestaje pred našim očima. Drugim rečima, šansa da se izađe iz tog zatvorenog kruga, iz tih proturječja, ona postoji, ali samo ako se ta transnacionalna perspektiva shvati kao nova perspektiva i to ozbiljno. Danas to politički uopće ne igra nikakvu ulogu niti kod jednih, niti kod drugih, time se ne može mobilizirati niti masa, niti nekakav skup politički mislećih i djelujućih pojedinaca, ali drugog izlaza nema.

Kad kažem da je koncept suverenosti došao do svog kraja, onda mislim to u kulturnom smislu, u smislu nacionalnog jezika, svega onoga što smo učili, što se reproducira u tim našim kulturnim, obrazovnim sistemima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i u Njemačkoj i tako dalje. Taj stari sistem koji se reproducira više ne funkcionira i sad je samo pitanje koji ljudi, koji slojevi su već stigli do tog apsurda. To znači da i koncept demokracije više ne funkcionira, vidite da ljudi više ne pokazuju interes da sudjeluju u političkom životu. Razlike među partijama su minimalne ili zanemarive, a ono što je svima njima zajedničko je da one ne mogu odlučivati o sudbini svoga naroda, zato što su temeljni parametri tih odluka u drugim rukama, u transnacionalnim centrima moći. Suočenje s tim realitetom prvi je korak ka otvaranju nečeg novog. A ostajanje u starom konceptu je ono što se ljepo na engleskom kaže – dead lock ili sljepa ulica.

U Prištini je sve puno mladih ljudi, kafića, to je jedan intenzivni život, pri čemu niko ne zna gdje ti ljudi rade. Kosovski Albanci su najmlađa evropska populacija i najnezaposlenija, što znači da Prištinu ne treba gledati kao nekakvu perspektivu. Priština ima smisao mjesta sa kojeg se odlazi i takozvana evropska perspektiva Prištine i Kosova je u tome da omogući tim ljudima da nestanu sa Kosova. Kosovo je mjesto s kojeg se mora otići da bi se živjelo, a ne mjesto na koje treba doći. To nije samo sudbina Srba, to je sudbina i Albanaca. Nema nikakve šanse da tamo krene nekakva nova industrija koja će zaposliti te mase. Pitanje je šta to znači kulturno, da li za kosovske Albance ima smisla graditi klasičnu nacionalnu kulturu, zato što će kultura većine tih ljudi biti migracijska kultura koja će se mješati, hibridizirati sa kulturama zemalja, naroda i kultura gdje će oni raditi i boraviti. Jedni će govoriti njemački, drugi će govoriti francuski, treći engleski, tako da se Priština više ne treba posmatrati iz kosovsko-albanske, niti iz srpske, niti iz balkanske, niti iz bivše jugoslavenske perspektive. Taj grad je grad u čekanju da se isprazni od ljudi bez posla.

Mislim da to nije bitno različito od Beograda ili od Zagreba, i to su mjesta s kojih se odlazi. U njih još uvjek ljudi dolaze, međutim, elita će se školovati vani, djeca elite će se školovati vani, jezici na kojima će oni recipirati nove ideje biće strani, neće biti domaći. To vrijedi za Albance, vrijedi za Srbe, vrijedi za Hrvate. To je konac ideje nacionalnog projekta. Čak i u trenutku kada i Srbi i Albanci još uvijek ne vide ništa izvan tih nacionalnih projekata, to ne znači da je u tome bilo kakva budućnost.

Logika nacionalizma je perpetuum mobile, jer ona se uvijek bazira na obećanju nacionalnog boljeg sutra. Ta logika je mrtva, ali ti ljudi, nacionalna elita ne odustaje od tog koncepta zato što je to jedini koncept unutar kog ona je nekakva elita. To je kao kada bismo očekivali od akademika da sami kažu – koncept SANU je zapravo mrtav koncept u kulturnom smislu, taj sistem kanonizacije najboljih muškaraca svoga naroda na području fizike, umjetnosti i tako dalje. Kakve to ima veze sa modernim, globalnim medijima, sa globalnim znanjem, sa globalnim temama i ko su uopće ti ljudi na globalnoj razini, imaju li oni nekakva imena, nekakvu važnost, značenje, nekakve ideje koje su transnacionalno od odsudne važnosti za svijet. Naravno, sve to nije nikakvo pitanje, jer oni preživljavaju, jer nacija njih kao treba u biti, oni trebaju naciju i jedni druge trebaju. U tom smislu oni nikada neće odustati, a Srbi mogu gubiti dalje – ne znam šta mogu još izgubiti, gotovo su sve izgubili.

Ali ne treba tu imati iluzije da su Hrvati suvereni ili da su Slovenci suvereni u Evropi. Teritorijalnost, ta opsesija teritorijom, koja je opsesija i Hrvata i Srba, je danas nešto patološko. Drugim rečima, moje takozvano hrvatstvo, koje sam ja konkretno odbacio upravo iz tog razloga, moglo je imati smisla samo ukoliko mi u političkom smislu osigurava pravdu, život u nekakvoj manje-više pravičnoj zajednici, a što kod nas nije slučaj. Ja doista mislim radikalno –  zašto biti Hrvat, budi nešto drugo, odaberi si nešto što ti bolje paše, možeš to unutar svoje zemlje napraviti, ili izvan nje. Firme za koje rade ljudi koji žive u Hrvatskoj i onako nisu hrvatske, banke u koje odlažu svoje novce i onako nisu hrvatske, provajderi komunikacija i onako nisu hrvatski, mediji koji ih informiraju i onako nisu hrvatski. Mislim, zašto bi onda insistirali na tome da budu Hrvati? Činjenica da i u Srbiji i u Hrvatskoj ljudi to čine, ne znači da oni imaju dobre razloge za to. Po mome sudu oni su u krivu, ljudi koji vjeruju da srpstvo ima još nekakvog smisla su u krivu, jednako kao ljudi koji vjeruju da hrvatstvo ima još nekog smisla, njemstvo, austrijanstvo – ja sam konkretno Austrijanac, i dakle, u krivu sam ako to austrijanstvo za mene znači nešto bitno u kulturnom, političkom smislu.

Drugim rečima, Glavaš je samo ta – kako se to kaže srpski – žvaka zaljepljena ispod stola i svaki put kad primiš stol imaš tu sažvakanu pljuvačku svoje nacionalne prošlosti i ne možeš je se rješiti, ne možeš je se oprati i tako dalje. Hrvatska će morat na neki način to razrješiti, ali ne zato što bi političari to htjeli, ne zato što bi narod to htio, nego zato što neko izvana postavlja parametre koji se moraju poštivati, e da bi se rješili neki problemi. Da bi se recimo rješio problem nezaposlenosti, koji će se rješiti tako da ljudi mogu slobodno ići po Evropi tražiti posao, što je vjerojatno i srpski slučaj. Mislim, ako naciji nije stalo do pravde, čemu nacija. Tako da u tom slučaju Glavaš nema ničeg zanimljivog, ničeg novog, osim što taj tragikomični dramolet, koji se odvija po medijima, pokazuje koliko je ta vlast još uvjek slaba, koliko nema kritičke javnosti koja bi prevagnula. Svi znaju i svi vjeruju da je u stvari Glavaš krivac, da je on nalogodavac i niko ne vjeruje da je nekakva 19 ili 20-ogodišnja cura okolo naređivala smaknuća. Dakle, manje-više je svima to jasno, rječ je samo o tome da neki ne misle da je to zločin, ubijati ljude pod određenim okolnostima. Tako da prevelika opsesija, fokusiranje na taj problem ne vodi nikamo. Ja ne mogu utjecati na hrvatsku javnost – pokušao sam početkom devedesetih – niti ta javnost je tako strukturirana da nekakav utjecaj igra bitnu ulogu. Danas javnost više ne funkcionira onako kako je to Habermas sebi zamislio – kao mjesto na kome se odlučuje demokracija. To isto vrjedi za Srbe. Činjenica da ljude ne smjeta da je Mladić na slobodi znači da srpstvo više nema smisla.

Nije rječ o tome da je Berlin zanimljiviji od Zagreba, rječ je o tome da to što radim, to što mislim, to što pišem, to što diskutiram s ljudima mogu puno bolje raditi u Berlinu nego u Zagrebu. Tamo je čovjek zaposjenut gomilom činjenica, tema, opsesija koje su potpuno irelevantne po mom sudu. Primjer je Glavaš. Ima li smisla nakon 15 godina ponovo ponavljati sve ono što sam 1993, 1994. napisao u knjizi, potrošiti cjeli život ponavljajući jedno te isto: da je ubojica loš, a da je pravda dobra, mislim, do kad se ta banalnost treba ponavljati. Očito to ne funkcionira, nacija nije tjesto koje bih ja više mjesio. Da mi netko da apsolutnu vlast nad tom nacijom, ne bih znao šta da napravim s tom vlašću.

Kada srpske države na primer uopće ne bi bilo, onda bi Mladić već bio uhapšen. To bi uradila neka druga vlast. Eto, to je razlog više da sam ja protiv srpske države, a uostalom, bio sam i protiv hrvatske države. Ja priznajem da ovo o čemu govorim je jedna veoma manjinska pozicija, ali rječ je o jednoj perspektivi koje je sve više ljudi svjesno, ljudi koji se na toj globalnoj razini suočavaju sa globalnim problemima i koji razmišljaju kako da artikuliraju političku volju u nekom transnacionalnom prostoru. Slučajno u Berlinu ima puno takvih ljudi, pa se ovdje osjećam kod kuće, to je definicija doma. Definicija doma nije to u smislu tradicije, jezika, kulturnog identiteta, budući se sve to može promjeniti u životu. Postoji kako u Srbiji, tako u Hrvatskoj jedan broj ljudi koji shvaća da tako dalje više ne ide. Taj broj ljudi je možda malen, sutra će sigurno biti veći, njihova perspektiva jest radikalna perspektiva. To znači ne prihvatiti cjeli koncept nacionalne autoritarnosti, kao što je vjera da nacionalne akademije znanosti i umjetnosti doista emaniraju nekakvu kvalitetu, pamet, logiku, simbolički autoritet.

Da Srbi nikada nisu imali srpsku Akademiju nauka i umjetnosti danas bi im bilo puno bolje, da nikada nisu vjerovali u to da sami trebaju vladati sobom, što je zasnovano na klasičnoj ideji suverenosti, također bi im bilo bolje. Možda bi za Srbe bilo zgodno da potraže po Zagorju kakvog bravara da se pozabavi problemom Kosova. Naravno, lako je zezati se izvan srpske političke scene, ali šta je ta srpska politička scena reproducirala u zadnjih 20 godina? Ništa osim jedne te iste iluzije, koja je neprestano zakazivala u realnosti. Tvrdnja da nacija ima bit i da postoje ljudi koji znaju šta je ta bit, ta ideja je ono što tim ljudima omogućava elitnu poziciju, da im neko plaća gluposti kojima se bave. Oni u konkretnom, dakle, materijalnom smislu reproduciraju tom ideologijom, tom znanstvenom laži svoj život.

Imam puno prijatelja u Berlinu koji ovdje samo žive, ali ne rade ovdje. Ja 90 odsto svog novca ne zarađujem ovdje gdje živim, čak ne u državi u kojoj živim. Mogu zamisliti da radim na nekom projektu  u Zagrebu ili u Ništu, kao što sam radio u Rumunjskoj, u Jašiju, dakle na istoku Rumunjske. Nailazim na ljude koji dolaze sa različitih strana i s kojima se odlično razumjem, ali sam apsolutno siguran da se sa 99 odsto Hrvata uopće ne razumjem, da ne djelim isto političko mišljenje, da ne djelim isto uvjerenje o zajedničkoj kulturi i da potpuno različito upotrebljavamo takozvani maternji jezik. Cjelog to obrazovanje u socijalizmu nije bilo samo komunističko-ideološko, ono je bilo klasično, ono je bilo patriotsko, ono je bilo lokalpatriotsko. Ono je bilo zasnovano na uvjerenju da je Zagreb jako važno mjesto. To mi je danas smješno, jer kad čovjek odraste, on shvati da je sve to manje-više neupotrebljivo. Biti u Hrvatskoj, raditi u Hrvatskoj ne znači za mene biti u političkom smislu Hrvat, biti u kulturnom smislu Hrvat. A ljudi koji su ostali tamo su u krivu ako vjeruju da su ostali na istom mjestu. To mjesto se također promjenilo. Ako ste u centru Zagreba, vi ćete kupovati robu, oblačiti se na isti način kao u Berlinu, kao u Štokholmu, kao u Londonu, a sve je to proizvedeno ili u Turskoj ili u Banladešu ili na Dalekom istoku, nema nikakve bitne razlike. Dakle, to su slični oblici života.

Ta mobilnost nije po sebi nešto ugodno, to je posao, to je oblik rada, oblik reprodukcije materijalnog života, to znači da ja živim izvan onoga što je bila klasična socijalna država, što znači da je moja budućnost potpuno nesigurna, da ja nemam radno mjesto i ne znam šta ću zarađivati u ljeto sljedeće godine, da li ću uopće išta zarađivati. To znači da sam ja u tom smislu potpuno iskorjenjen i vjerojatno imam jako puno zajedničkog sa nezaposlenim radnicima u Kragujevcu, u Zadru, u Bosni, sa nezaposlenom Albancima na Kosovu. To je iskustvo koje djelimo, ta činjenica da smo svi ispali iz socijalne priče klasične za industrijski modernizam, klasične ne samo za Istok u smislu socijalističkih država, nego i za Zapad. I njemačka je država nekad bila socijalna država kao što danas više nije. Dakle, naši ljudi su devedesetih vjerovali u naciju u tom klasičnom, razmaženom, socijalnom smislu – a onda ćemo ostati sami na svjetu, nitko nas neće potkradati, sve ćemo djeliti pravično među sobom kao nacija, bićemo slobodni na svom teritoriju. Sve to danas ne vrijedi pišljiva boba. Šta sada Srbima uopće znači teritorijalnost, to je samo opsesija starih akademika koji su doslovno ulupali, ne samo svoj vlastiti život, nego život milijuna drugih ljjudi u jednu praznu ideju, s kojom se ne može napraviti nikakav korak u budućnost. I to je tragični moment.

Hrvati su počeli sa tom opsesijom vjerom, katolicizmom, crkvom, puno ranije nego Srbi. Srbi se još nisu dovoljno izdivljali, još se nisu napušili tamjana dovoljno da im bude zlo. Hrvatima je već zlo, pa znaju da iza crkve stoji zapravo posao s nekretnina, pedofilija, amoralna opsesija materijalnim bogatstvima, a ne nikakva vjera u boga. Crkva je osim toga politički faktor, ona u Hrvatskoj igra onu istu ulogu koju je nekad igrala komunistička partija, koja nije bila dio sistema nego vansistemski opći regulator tog sistema, ne preuzimajući ni u jednom trenutku odgovornost. Naravno, hrvatske majke trebaju rađati po mogućnosti stotine sinova hrvatskih, jer to je dobro, ali crkva nema koncept kako će prehraniti te sinove, kako će te majke raditi i tako dalje. Crkva živi još samo od ideje identitata, a ne od ideje boga, ona je potpuno amoralna. To je posebno žalosno u Srbiji, gdje ta pravoslavna crkva stvarno jest epohalno potpuno jadna. Najbolje je crkvi dati što je moguće veću slobodu utjecaja na sve pore društvenog života, tu će se ljudi suočiti stvarno sa tom bjedom, sa tim praznim mjestom duhovnosti.

Svetlana Lukić: Bio je ovo filozof i pisac Boris Buden i blizu je kraj emisije. Antropolog Ivan Čolović je preoteo kraj Peščanika i odlučio da to budu Vesti iz kulture. Obavestio nas je da će za vreme novogodišnjih praznika prikupiti saradnike za svoju novu malu redakciju. Glavni junak ovonedeljnih vesti Ivana Čolovića je Đoko Stojičić. Mlađe od vas podsećam da je Đoko Stojičić bio Miloševićev ministar kulture i dugogodišnji ambasador u Pragu.

Ivan Čolović: Svako koga interesuje šta u stvari srpski narod misli i kako on zapravo govori nedavno je dobio priliku da to sazna na jednom mestu. Takvu priliku, takvu jedinstvenu zgodu nudi zbornik pod naslovom Srpske narodne izreke. Bar ako je verovati sastavljaču Zbornika, Đoki Stojičiću, i njegovom izdavaču, Večernjim novostima. Izgleda da su ponuđeni occasion požurili da iskoriste mnogi, a ko ne bi. Takva prilika, takva ponuda se ne propušta. Čitam u novinama da je ovaj Zbornik izreka na prošlom Sajmu knjiga u Beogradu bio jedan od najtraženijih naslova, pravi hit. Na Sajam je stigao samo prvi tom Srpskih narodnih izreka, nedavno se pojavio i drugi. Sad su vam to dve podebele knjige na preko 800 strana, a sastavljač u pogovoru iznosi podatak da je od naroda čuo, zapisao i u ovaj zbornik uneo tačno 27.356 izreka. Impresivan broj, nema šta.

Pa, kako je Stojičiću pošlo za rukom da zabeleži ovako veliki broj izreka? On sam skromno kaže da je ovu knjigu vekovima stvarao srpski narod. Dobro, narod, ali morao je i on malo da pripomogne, da izreke stavi na papir, poređa, sredi i već sve što mora da radi sastavljač jednog ovakvog bornika. Radoznao da vidim kako je Stojičić to radio, otkrio sam da je on sebi posao znatno olakšao već time što je srpskim narodnim izrekama proglasio manje-više svaku frazu, svaki govorni kliše, svaki idiomatski izraz, kako to zovu lingvisti, a takvih fraza i klišea i takvih izraza ima koliko vam duša želi. U stvari, jezik je od njih sastavljen. Mnogo teže je u jeziku naći nešto sasvim originalno i jedinstveno, nešto što nije kliše, što nije fraza.

Ali da vam dam nekoliko primera da vidite o čemu se ovde radi. Dakle, Stojičić je svoj Zbornik srpskih narodnih izreka napravio i od ovakvih primera: Lepota je prolazna, Lakše se diše, Lažna skromnost, Gledati sa visine, Uperiti prst, Govoriti bez uvijanja, Ući u suštinu stvari, Ne mogu pasti na taj nivo, Naći svoj put, U duhu vremena, U žiži događaja. Ima još, evo na primer – Nema povratka na staro, Praviti se važan, Skočiti na binu. Još evo šta su srpske narodne izreke – Skinuti s dnevnog reda, Slab na piće, To je životno pitanje, To je goruće pitanje – eto, varijanta, Trust mozgova, Putna groznica, Pustiti maha, Pređi preko toga, Predstaviti se u dobrom svetlu, Slaba tačka, U neku ruku ima pravo i tako dalje, i tako dalje.

Ali Stojičiću, da bi uvećao broj navodnih srpskih narodnih izreka, nije bilo dovoljno što je u svoj zbornik uneo i ove i bezbroj sličnih izraza, nego je umnožavao svoje primere na još jedan način. Naime, mnoge izraze ponavljao je po nekoliko puta s neznatnim izmenama, kao da nije želeo da uskrati čitaocu ni jednu tobože različitu varijantu neke izreke. Tako ovde možete da pročitate izreku – Hvala ti od zemlje do neba, ali i – Hvala ti od neba do zemlje. Ima tu – Uhvatiti korak ali i – Hvatati korak, ima – Laže ga u oči, ali ima i – Laže me u oči, ima – Lep kao slika, ali ima i – Lepa kao slika, ima – Lepa kao san, ali ima – Lepa je kao san. Radi se valjda  o dragocenim finesama koje skrupulozni sastavljač narodnog jezičkog blaga neće da zanemari. Finu i važnu razliku trebalo bi valjda da uočimo između izreke – Lako je biti svetac kad ti je Bog ujak, i izreke – Lako je biti svetac kad mu je Bog ujak!

Ali da sad pogledamo malo kakvu predstavu o srpskom narodu može da stekne čitalac ove knjige, jer u onome što je Stojčić sakupio i ovde objavio, trebalo bi navodno da se nađe mudrost naroda, obilje misli, nagomilano životno iskustvo naroda. To je, uverava nas autor zbornika, dokument o kolektivnom narodnom pamćenju. Međutim, odmah da kažem, lik naroda koji iskrsava pred čitaocem ove knjige ne izgleda dobro, njegova mudrost deluje krajnje sumnjivo, misao skučena, duh prilično borniran, njegov emotivni život mrtav, pravi imbecil, eto, baš tako.

Meni na primer potpuno idiotski zvuče izreke kao što su ove – U slozi mala snaga postaje velika sila, Uzmi sebi i daj drugom, U izlozima i u ratu se najviše laže, Ujed se leči ubijanjem psa, Hvala, prazna plata, To je sigurno kao što su dva i dva četiri, U nevolji čovek veruje i u panj, Ne živimo da jedemo, već jedemo da živimo, Uz slavu ide i njena senka, Lepo je biti Srbin, Lepo je ali teško. Ali pazite, da ne bude zabune, govorim o liku naroda, koji je stvorio sam Đoko Stojčić birajući za svoju knjigu jezičku građu prema određenom ključu, u skladu sa sopstvenim viđenjem srpskog naroda, jer on je s jedne strane bio širokogrud i otvorio vrata za najrazličitiju jezičku građu, pa smo tako dobili, kao što sam već rekao, preko 27.000 navodnih narodnih izreka, ali je s druge strane bio veoma restriktivan kad je u pitanju rečnik i sadržina tih njegovih izreka modelirajući, konstruišući lik svog kolektivnog junaka, po želji projektujući u taj lik samog sebe, odnosno svoj moralni i društveni ideal.

O tome da je lik kolektivnog junaka ove knjige pre svega konstrukcija njenog autora, možda najbolje svedoči činjenica što u jeziku srpskog naroda, sudeći prema Stojičićevom zborniku, nema nikakvih skarednih, prostih, nepristojnih reči. Ne, da mu kažete s oproštenjem – govno, ne bi taj narod znao o čemu mu govorite, ali to u stvari neće da vas iznenadi, jer je ovaj narod izuzetno bogobojažljiv, smeran, njegove misli su okrenute Bogu, svecima i sličnim bogougodnim likovima, što se vidi već po neobičnoj učestanosti izraza u kojima se ovi likovi pominju, naročito Bog, s kojim ćete se sresti skoro na svakoj strani Stojičićevog zbornika i pritom vas, naravno, niko neće psovati.

U skladu s tim, i seksualni život srpskog naroda ovde izgleda neobično frustriran, stidljiv, potisnut, neveseo, bar život muškarca, muža, domaćina. Žena, pak, reklo bi se, mnogo je u tom pogledu otvorenija, slobodnija, o tome svedoče i izreke – Namigljiva oka i poželjiva boka, i – Moja roba, moj dućan, kome hoću njemu dam. Ali srpski narod, ovaj čiji je lik oblikovao Đoko Stojičić, o toj ženskoj slobodi ima vrlo loše mišljenje, ona mu samo zagorčava život, mora stalno da motri na ženu da ga ne prevari, jer za njega je sve u svemu žena po prirodi kurva, neko kome se ne može verovati. Stojičić pušta svoj narod da kaže – Žena je zlo bez koga se ne može, Žena muža laže kad se njegovim životom kune, Žena vere nema, Ne veruj ženi ni kad se Bogu moli. Posebno je ovaj Stojičićev srpski narod nepoverljiv i oprezan kad vidi da žena plače, to i kaže – Ne veruj ženi koja plače, Ne veruj ženskom plaču ni koliko pasjem hramanju, Žena se uzda u plač, a lupež u laž, Žena ima uvek po kesu suza uza se, Žena ima dve vrste suza, od bolesti i od prevare. I zaista, izgleda da žene srpskog naroda često plaču, a i kako ne bi, kad ih on rado i često mlati, onako preventivno. O tome na primer svedoče izreke – Na svašta zamahuj, na ženu spuštaj, ili Tuci ženu svaki dan, ako ne znaš zašto ona zna.

Neko će možda reći, čekajte, slušajte, takve stvari se zaista mogu čuti, mizoginija je rasprostranjena kod nas. Da, ali ovde je izrazima mizoginije kao i drugim sličnim vajnim mislima i mudrostima data vrednost dragocenog narodnog pamćenja. To je predstavljeno kao baština narodne kulture, odnosno, kako Stojičić kaže – sve su to primeri slikovitosti i dubine misli narodnih izreka, dragulji narodnog uma.

Za njega su sigurno dragulji, čak rudnik dragulja, kad ukupni prihod od prodaje ovog zbornika štampanog u 20.000 primeraka, čiji prihod iznosi 12 miliona dinara, podelite sa brojem izreka, videćete da svaka od njih autoru i izdavaču donosi 444 dinara. I sad recite da čuda ne postoje, da nema ljudi koji sve čega se dotaknu pretvaraju u zlato, tj. u dragulje.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Čolović. Noćas je zvanično počela zima, ali španskim medvedima nije dovoljno hladno i oni odbijaju da padnu u zimski san. U Srbiji je uvek dovoljno hladno za jednu dobru hibernaciju. Računajte da smo Svetlana i ja do 12. januara u dubokom zimskom snu. Obično se pred neku pauzu pozdravljam sa vama kao nekad kralj Aleksandar – čuvajte mi Srbiju, odmah se vraćam, ali sad neću, nema više šta da se čuva. A mi se čujemo 12. januara.

Emisija Peščanik, 22.12.2006.

Peščanik.net, 22.12.2006.