Veći broj stranih državljana, među kojima je najviše Kubanaca, danima je zadržan u tranzitnom prostoru aerodroma u Beogradu. Mnogima nije omogućeno pravo da podnesu zahtev za azil i time povećaju „armiju“ od 205 ljudi koji su od 2008. do danas dobili azil u Srbiji. Govori Miloš Tasovac iz Beogradskog centra za ljudska prava. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Beogradskom centru za ljudska prava u poslednjih nekoliko nedelja javio se veći broj stranih državljana, pre svega Kubanaca, koji su zadržani u tranzitnom prostoru na beogradskom aerodromu. Njima nije dozvoljen ulazak u Srbiju. Oni tamo borave, odnosno na neki način su tamo zatočeni po nekoliko dana. Ima i dece i žena. Miloše, za početak: kako su oni došli do vas, ko su ti ljudi i po kom osnovu im nije dozvoljen ulazak u Srbiju?

Miloš Tasovac: Kako su došli do nas – na nekoliko različitih načina. Naime, većina njih se žali da su im oduzeti mobilni telefoni, to je problem koji preovlađuje u jako velikom broju slučajeva. Do nas dolaze tako što nekom nije uzet telefon, ili im je očigledno dat telefon na kratko, pa su došli do nas zato što su naši posteri izlepljeni u tranzitnoj zoni aerodroma, pa tu mogu da vide naš telefon, Centra za ljudska prava, UNHCR-a i ostalo. Pored toga, vrlo često nas kontaktiraju njihovi rođaci, porodica, prijatelji, koji recimo nemaju kontakt danima s njima, a poslednje što znaju je da su ti ljudi njima rekli da su na beogradskom aerodromu, da su, hajde ime je, tako kažem, ograničena sloboda kretanja, i da žele da traže azil.

Svetlana Lukić: Zašto im oduzimaju telefone?

Miloš Tasovac: Ne znam, ne mogu da nagađam, ali kao da ne žele da mogu da kontaktiraju druge ljude.

Svetlana Lukić: Po kom osnovu im je zabranjen ulazak u Srbiju, i da li neko od njih želi da zatraži azil?

Miloš Tasovac: MUP ima relativno široka ovlašćenja da uskrati ulazak, da odbije ulazak. Na primer, jedno od onoga što Zakon o strancima navodi kao razloge da se odbije nekome ulazak je ukoliko neće koristiti boravak u nameravanu, odnosno iskazanu svrhu. I to je već onako vrlo širok pojam koji može da dopusti vrlo široko tumačenje. Međutim, dok bi se još moglo shvatiti da MUP ima neka ovlašćenja da ljudima koji su im, hajde da kažemo, iz ovog ili onog razloga sumnjivi – na primer, dođu ljudi i kažu da dolaze turistički, a recimo nemaju zakupljen hotel ili nešto – dok još i postoje neki razlozi zašto bi se moglo shvatiti da MUP nekom zabrani ulazak – veći je problem kada MUP nekom ko izrazi nameru da traži azil ne registruje tu nameru, drugim rečima, ne dozvoli mu da uđe u postupak azila. Zašto? Zato što je i našim Zakonom o azilu i Međunarodnom konvencijom o statusu izbeglica predviđeno da svako ko želi može da traži azil, i da se u tom slučaju njegova namera traženja registruje.

Ono što je isto bitno je da i naš Zakon o azilu, i naš Zakon o strancima, i Međunarodna konvencija o statusu izbeglica, Konvencija protiv torture Ujedinjenih nacija, svi ti i domaći i međunarodni pravni akti predviđaju jedno pravilo koje kaže da je zabranjeno proterivanje ljudi na teritoriju sa koje im preti opasnost, i to ne samo direktno proterivanje, znači recimo da se direktno neko vrati na Kubu, već i proterivanje, da kažemo, indirektno. Recimo, neko dođe iz neke zemlje u Istočnoj Evropi, vi ne možete njega vratiti tamo ukoliko niste sasvim sigurni da on odatle neće biti vraćen na Kubu. A jedini način kako može da se utvrdi sve to je da neko prođe kroz zakonom predviđenu proceduru azila: da mu se omogući da se registruje kao tražilac azila i da prođe kroz proceduru.

Svetlana Lukić: A oni su znači sapleteni na prvom koraku, ne mogu da izraze nameru da podnesu zahtev za azil?

Miloš Tasovac: Tako je. Ne mogu da izraze nameru. Ja opet bih hteo da se ograničim: moja saznanja su najviše iz priče tih ljudi ili njihovih rođaka; ili čak se nama obraćaju, što je vrlo zanimljivo, i ljudi sa aerodroma; znate, prođu ljudi na aerodromu, pa vide njih, pa se zainteresuju zašto su oni odvojeni, pa mu oni kažu, pa nas kontaktiraju i oni. Njima je onemogućen upravo taj prvi korak, da registruju nameru da traže azil. Ukoliko se neko vrati, pa bilo gde sad – ja kažem opet, nije samo vraćanje u zemlju gde preti direktno opasnost, nego i vraćanje na teritoriju za koju vi niste sigurni da li će ga vratiti u zemlju – posledice mogu da budu katastrofalne. Posledice toga da se neko vrati na teritoriju gde mu preti tortura mogu da budu katastrofalne. Ja ne kažem uopšte da država treba svakoga da pusti, ali država svakom mora da omogući pristup postupku azila gde će njegove tvrdnje da je on žrtva progona ili da opravdano strahuje od progona, biti utvrđene.

Svetlana Lukić: Pominjemo ovde nekoliko puta građane Kube, mada nisu samo oni u pitanju.

Miloš Tasovac: Državljani Kube su u poslednje vreme najviše došli. Dolaze i državljani Burundija, imali smo i neke druge državljane. Ove godine, čini mi se oko 50-ak ljudi je na aerodromu izrazilo nameru da zatraži azil, znači da su neki ljudi propušteni, dozvoljeno im je da registruju svoju nameru od strane MUP-a na aerodromu i bez naše intervencije, ali eto od sad, otkad je krenuo malo veći talas – a malo veći talas znači desetine, a ne stotine ili hiljade ljudi sa Kube.

Svetlana Lukić: Miloše, da li ste se obraćali Ministarstvu unutrašnjih poslova, da li oni bilo šta obrazlažu?

Miloš Tasovac: Mi jesmo, zaista jesmo. Znate kako, ima dva dela tog pitanja. Mi smo intervenisali, i zaista, krene se sa slanjem mejla ili faksa, pošto je naš MUP tehnološki još uvek na prelazu između mejla i faksa. Ja i moje kolege smo, naravno, bili na aerodromu, odlazimo mi na aerodrom, savetujemo te ljude, i eto, stvarno to moram da kažem: oni koji dopru do nas, ili, na primer, kada posetimo aerodrom, pa nam se neko od njih javi, stvarno te ljude puste, to ne mogu da kažem. Problem je zašto je uopšte potrebno da dođe Beogradski centar za ljudska prava ili neka druga organizacija, da bi ljudima bilo dato neko pravo koje je predviđeno samim zakonom. Recimo, ovo samo načelo zabrane proterivanja na teritoriju gde nekom preti opasnost, načelo non-refoulement se, među mnogim pravnim teoretičarima smatra normom međunarodnog prava koja je toliko opšteprihvaćena da čak niste obavezani nijednom, ni domaćom ni međunarodnom normom… prosto to je kao, ne znam, zabrana ropstva, to je samo po sebi nešto što je opšteprihvaćeno.

Svetlana Lukić: Ti ljudi su danima u tom tranzitnom prostoru beogradskog aerodroma. Kakvi su to uopšte uslovi, pogotovo što ima i dece?

Miloš Tasovac: Aerodrom je neka vrsta rane na tom sistemu azila u smislu tih problema sa vraćanjem ljudi, jer je generalno sa aerodroma lakše vratiti ljude, zato što postoje određeni međunarodni propisi vezani za vazdušni saobraćaj gde vi možete čoveka kojem odbijete ulazak da vratite, ista aviokompanija, isti avion, vratite ga, i nema problema. Kao da je malo lakše vratiti ljude sa aerodroma nego, na primer, sa granice. Ali ono što je zanimljivo, što se tiče uslova, recimo, u Izveštaju Evropske komisije za 2020. o napretku Srbije se uglavnom govori o tome da aerodrom ne ispunjava uslove za duži boravak. Znate, ljudima, ako rešite da ih vratite, oni se vraćaju istom aviokompanijom, u obavezi je ista aviokompanija koja ih je dovezla da ih vrati – oni vrlo često čekaju i po nekoliko dana na avion te iste aviokompanije. I upravo se pre svega ističe da su uslovi neuslovni, u smislu višednevnog boravka, pa onda ste imali i specijalni izvestilac za torturu UN, koji je isto rekao da uslovi nisu dobri za višednevni boravak, pa ste imali na kraju izveštaj našeg Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture ,Zaštitnika građana iz 2020, koji isto kaže da uslovi nisu za višednevni boravak. Nije to baš da prokišnjava, katastrofa, da nema vode, koliko je to da ljudi provode vreme u nečemu što meni liči na običnu čekaonicu na aerodromu.

To je veliki problem, mada opet ja, eto, valjda možda i zbog neke profesionalne deformacije, kao pravnik, pogotovo mi je ovaj deo sa mogućim posledicama toga da se nekom odbije mogućnost da uđe u postupak azila, s obzirom na posledice koje mogu iz toga da izađu, je meni još možda ozbiljniji, a pogotovo da ne pričam, to je veliki problem i sa stanovišta vladavine prava. Jer, ako vi imate i Zakon o azilu, imate i Zakon o strancima, imate i Konvenciju o statusu izbeglica, i Konvenciju o torturi, na kraju i naš Ustav – svi zabranjuju proterivanje ljudi na teritoriju na kojoj im preti opasnost. Ako zakone ne sprovodite potpuno dosledno, sutra će onda saobraćajac rešiti da neće da sprovodi dosledno Zakon o saobraćaju ili sudija Zakon o krivičnom postupku, i to je za vladavinu prava, za celokupan pravni sistem, vrlo opasan presedan. I te zakone je donela Narodna skupština, kao i ovaj, i ti zakoni podjednako važe i moraju da se primenjuju.

Svetlana Lukić: Tu vlada neki veliki voluntarizam, je li?

Miloš Tasovac: Tako je. Ja bih rekao i malo proizvoljnosti, kao da se od situacije do situacije nekom omogući a nekom ne da zatraži azil, ali ono što je problematično je da je u jako velikom broju situacija potrebna reakcija naše organizacije ili neke druge slične organizacije da bi se sa tim ljudima postupilo u skladu sa zakonom. Imam osećaj da možda neki policajci na aerodromu misle da neki od izbeglica, tražitelja azila, žele da, tako da kažem, da iskoriste pravo na azil da ne bi bili deportovani, ali i u tom slučaju postoje neke zakonske norme i standardi. Na primer, naš zakon predviđa mogućnost da se postupak azila sprovede na aerodromu, to je vrlo zanimljivo, znači da se obezbede pristojni uslovi smeštaja na aerodromu, i da se postupak azila po ubrzanom postupku, u roku od mesec dana sprovede na aerodromu. Naravno, naš aerodrom nema uslove, tako da onda ja mislim da je jedina ispravna odluka koju mogu da urade državni organi, da ljudima koji izraze nameru a traže azil, registruju tu nameru i upute ih u centre za azil gde će se utvrditi osnovanost njihovog zahteva.

Svetlana Lukić: Koliko sam videla, tokom 2020. godine kad se gledaju te brojke ljudi koji su nezakonito prešli granicu, ili nezakonito borave u Srbiji, to je zaista jako mali broj. Nije to milion ljudi koji je krenuo u Nemačku, i onda zavlada panika u javnom mnjenju, šta ćemo i kako ćemo. Ovde su zaista male brojke u pitanju i moglo bi pažljivije da se postupa sa tim ljudima, da se tu ne napravi greška i da se ljudi ne vrate tamo gde im je možda i život ugrožen.

Miloš Tasovac: Naravno. Najveća opasnost je upravo u tome što ljudi koriste sada popularne izraze, ekonomski migranti ili ovo ili ono, nebitno, ali se ne shvata da nekim proizvoljnim postupanjem sa ljudima koji traže azil može da se desi – eto, potkrašće se ekonomski migrant, ovo ili ono, ali velika je opasnost da će biti vraćeni, da će biti uskraćeno pravo nekom ko je stvarno izbeglica, a posledice mogu da budu nesagledive, strašne. To ja stalno radim, svačega sam se nagledao šta sve postoji… A brojke, što kažete, zaista su relativno male, i smanjuju se. Ove godine je oko 1.300 ljudi izrazilo nameru da traži azil, 1.300 u zemlji od 7 miliona, prošle nešto više od 2.000. U odnosu na 2015. kad je to bilo preko 500.000 ljudi, to su stvarno minimalni brojevi, stvarno mislim da može tim ljudima da se posveti neka veća pažnja, da kažem tako.

Svetlana Lukić: Koliko je uopšte ljudi dobilo azil u Srbiji poslednjih godina?

Miloš Tasovac: Pa znate kako, prema statistikama koje mi posedujemo i koje nama dostavlja, između ostalog, Kancelarija za azil UNHCR, od 2008. godine pa do kraja ovog septembra, 205 ljudi dobilo azil u Srbiji.

Svetlana Lukić: Samo 205? Za 13 godina.

Miloš Tasovac: Samo 205. Ja i kad ispričam ljudima koji eto ne znaju, koji su možda čuli neke priče na internetu, prosto ime deluje neverovatno da je samo 205 ljudi dobilo azil. Da, to stvarno nisu neki ogromni brojevi.

Svetlana Lukić: Hvala puno na ovom razgovoru.

Peščanik.net, 14.10.2021.