Što će sutra Ruža Tomašić bez zastupničkog mjesta u parlamentu Europske unije koju prezire iz dna duše? Što će HDZ Tomislava Karamarka bez Ruže Tomašić koja nije članica HDZ-a? I što će obitelj Ruže Tomašić bez osam tisuća eura koje ova patriotkinja mjesečno prima od mrskog okupatora?

O tim pitanjima nije vodio računa predsjednik Europske pučke stranke Joseph Daul kada je – u najmanju ruku neumjesno – izjavio da Ruža Tomašić ne može na skorim izborima za Europski parlament biti na listi HDZ-a, stranke koja je članica EPS-a. Joseph Daul je takav zahtjev obrazložio konfuznim argumentima i nemuštom logikom prema kojoj se EPS „već šezdeset godina zalaže za temeljne vrijednosti EU“, dok je Ruža Tomašić – kao deklarirana euroskeptičarka profašističkog usmjerenja – tim vrijednostima izravno suprotstavljena. Ona, dakle, u Europarlament može biti delegirana preko neke druge liste, ali ne i na listi stranke koja je dio EPS-a.

Budući gospođa Tomašić trenutno boravi u Australiji – odakle je tek kratko preko twittera poručila hrvatskoj javnosti kako joj je „pomalo nečuveno da si jedan strani političar daje za pravo krojiti izborne liste u drugoj državi članici“ – zamolila nas je da gospodinu Daulu objasnimo dubinu njegove zablude, imajući puno povjerenje u dobre namjere i analitičke sposobnosti potpisnika Novosti. „Nemam se ovdje vremena time baviti jer držim tribine nekim ustašama“, kazala nam je preko skypea, „te vas molim da tome fićfiriću rastumačite kako se vodi hrvatska politika u europskom kontekstu i gdje leži razlika između protestantske racionalnosti i katoličkog idealizma“.

Pa evo: ništa pod milim bogom ne razumijete, gospodine Daul! Može vas biti stid što se na drzak i nasilan način petljate u političke procese zemlje u kojoj ne plaćate porez, a pritom nemate ni trunke sluha za njene posebnosti, pa tako ni za činjenicu da je hipokrizija ovdje izraz političke dosljednosti.

Sa stanovišta političke prakse, gospodine Daul, najprije biste morali shvatiti da hrvatsko biračko tijelo ne podupire zanesene racionaliste, nego lukave i prevrtljive idealiste. Da HDZ nije širio omrazu prema Europskoj uniji, regrutiravši za te potrebe gospođu Tomašić, ne bi ni izvojevao pobjedu na prethodnim izborima za Europski parlament, a dokaz tome je da je upravo gospođa Tomašić – pljujući EU zdušnije od ostalih – osvojila uvjerljivo najveći broj glasova. Ne uvažavajući povoljnosti tog paradoksa, sada europski pučani, posve neobjašnjivo, guraju HDZ u izborni poraz: što pomisliti nego da je vodstvo EPS-a u tajnome savezu s Milanovićevim SDP-om (strankom čiji je nacionalni kredibilitet najbolje oslikan priznanjem premijera da on i njegovi partijski drugovi „igraju prema pravilima Bundeslige“)?

No, mnogo važnije od toga: ono na što je gospođa Tomašić uporno upozoravala – da Europska unija predstavlja smrtnu prijetnju za hrvatski nacionalni identitet – sada se ostvaruje na najdirektniji način. Zbog čega, gospodine Daul, mislite da jedna do te mjere dvolična političarka – koja će ući u Europski parlament zato jer se gnuša EU, koja će primati 8.000 eura mjesečno od institucije koju smatra zločinačkom – ne predstavlja dio hrvatskog nacionalnog identiteta? I da upravo ona nije utjelovljenje onoga najpostojanijeg u hrvatskoj političkoj tradiciji?

Uz malo više osjećaja za kulturne specifičnosti, gospodine Daul, razumjeli biste da je nešto što je za vas pitanje principa i političkog poštenja, za nas naprosto pitanje političkoga opstanka, u ime čega smo spremni odreći se svega, a ponajprije poštenja i principa. Ono što je za vas nepodnošljivi nesporazum, za nas je politička sudbina, kojoj se predajemo fanatizmom vječnih mučenika.

Da vam to približimo u historijskom kontekstu, spomenut ćemo bivšu umanjenu verziju EU na istočnoj periferiji. Bez Jugoslavije, u kojoj je Hrvatska bila eksploatirana na sve moguće načine, u Hrvatskoj se ne bi ni razvijala tako moćna čežnja za nacionalnom samodostatnošću. Pouzdano je, pak, utvrđeno da nacionalna ideja erodira i trune samo u prilikama kada Hrvatska uživa punu državnu samostalnost. A država u kojoj zamiru nacionalni ideali, da oprostite, ne vrijedi ni pišljiva boba, u što su se građani ove zemlje mogli uvjeriti kroz protekla dva desetljeća. Prema tome, Jugoslavija – upravo stoga jer smo je zajednički mrzili – bila je neophodni preduvjet za nacionalno zdravu i politički ujedinjenu Hrvatsku.

Slična je stvar i s Europskom unijom, gospodine Daul. Budući da je četničkih okupatora tragično ponestalo, naravno da smo spas potražili u europskim satrapima. Na to nas je navelo iskustvo vlastite kože: tek ukoliko je kvalitetno porobljena, Hrvatska je u stanju egzistirati kao nacionalno osviještena državna zajednica. Ako smo se na ovome prostoru u išta osvjedočili, to je da kolektivna posvećenost nacionalnom suverenitetu može biti politički upotrebljiva jedino u ambijentu gdje od istoga neće biti ni traga. Veličati državni suverenitet u okolnostima kada ga doista uživamo – i kada svi vide kako je to, da oprostite, kurac od ovce – u kratkoročnom je smislu kontraproduktivno, a u dugoročnom pogubno.

„Proeuropska orijentacija“, čije poštivanje zahtijevate od HDZ-a, stoga nije ono što vi vjerujete da jest, ona ne odražava odanost „temeljnim vrijednostima EU“, već – baš suprotno – težnju prema europskom tlačenju koje će snažiti odanost Hrvatskoj. Gospođa Tomašić u tom pogledu savršeno artikulira poziciju stranke koja ju je izabrala za partnera. Njihova predodžba ujedinjene Europe svedena je na mogućnost da se s konglomeratom autentičnih hrvatskih svinjarija nosimo prebacivanjem odgovornosti na višu instancu.

Otvoreno govoreći, gospodine Daul, Hrvatska nije ni ušla u Europsku uniju zato da bi na neposredan način ostvarila svoje nacionalne interese – tako to rade samo protestantski racionalisti, kakvima zacijelo i sami pripadate, mada se izdajete za Francuza – već zato da bi pod blagodatima političke, ekonomske i birokratske okupacije došla u priliku vapiti za slobodom i na taj način mobilizirati svoje građane, puneći ih produktivnim jalom. Da ste bolje proučili gradivo, znali biste da većina država paktove sklapa radi želje za savezništvom, dok Hrvatska to čini zbog potrebe za neprijateljskim okruženjem.

Naše su povijesne pouke neumoljive, gospodine Daul: narod koji konzumira svoju slobodu, umjesto da o njoj sanja, osuđen je na tavorenje u paklu sure realnosti. Dvadeset i dvije godine toga pakla građani Hrvatske su jedva preživjeli – opljačkani su, poniženi, obespravljeni, zgaženi – i najmanje što mogu očekivati od svojih političkih predstavnika je da ubuduće za slične tragedije barem osiguraju odgovornog Zlotvora, da pronađu izvor zajedničke nesreće koji neće biti hrvatskog podrijetla.

Prema tome, zastupnica koja ulazi u Europski parlament na listi proeuropski deklarirane stranke zato da bi s te pozicije – uz mjesečnu naknadu od 8.000 eura – mogla podrivati europsku ideju kao imperijalnu, zločinačku i protuhrvatsku, daleko je od anomalije: to je politička figura u kojoj se idealno sažimaju vjekovne težnje hrvatskoga naroda. Ako je osuđena na dvostruku lojalnost, gospođa Tomašić bit će Hrvatica dušom i tijelom, a Europljanka od glave do pete kolone. Tko to ne razumije, pati od Daulova sindroma.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 10.02.2014.

Peščanik.net, 07.02.2014.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)