U mojoj krštenici umesto oca stoji crta. Čitav život me zezaju zbog te crte, nemam nikakvu zaštitu kao što imaju druga deca. I ja čitav život čekam da neko stane na tu crtu, ko bilo, komšija, država, ko bilo samo da je jak. Da i ja imam nekog ko će za mene nešto da potegne, sem keve. Ali nema šanse, decu sa crtom niko neće, čuo sam i da neću moći da se oženim zbog te crte.
Iz dokumentacije udruženja građana Luneta, Stari Grad

 
Tačna evidencija “dece sa crtom” nije nam dostupna. Ova deca, skupa sa decom razvedenih i umrlih roditelja spadaju u raznoliku kategoriju samohranih porodica. Tačan broj samohranih je takođe fluidna odrednica. Orijentaciono, svako peto dete u Srbiji raste uz jednog roditelja, mahom uz majku.

Srbija ne odvaja samohranost po podkategorijama: samohrani je roditelj onaj koji je razveden, redovno prima alimentaciju i ima višestruku potporu rodbine, ali je samohrana i mama bivši narkoman koja ima dete sa osobom o kojoj nema dovoljno podataka da bi pokrenula postupak za utvrđivanje očinstva i nema nikakvu podršku ni prijatelja ni rodbine (izuzev “dobronamernih” opaski da nije ni trebalo da ima dete).

Hrvatski zakon u ovom pogledu ima precizniju definisanost. Njihov Zakon o socijalnoj zaštiti određuje samohranog roditelja “kao roditelja koji nije u braku i ne živi u izvanbračnoj zajednici, a sam skrbi i uzdržava svoje dete”. Dakle, razvedeni roditelj nije samohrani roditelj, što je i logično, sve dok onom drugom roditelju nije oduzeto roditeljsko pravo.

Rečju, kako to vide u Hrvatskoj, samohrani je onaj roditelj kod koga je partner: umro, nepoznat, lišen poslovne sposobnosti, lišen roditeljskog prava, na dugotrajnom lečenju ili na dugotrajnom izdržavanju kazne zatvora.

Novi Građanski zakonik ne apostrofira posebno samohranost, ali hvalevrednim naporom pokušava da razreši dugotrajne i mnogobrojne teškoće razvedenih roditelja čiji bivši supružnici “razvlače” sa plaćanjem alimentacije.

U tu svrhu član 194 Građanskog zakonika Republike Srbije – Porodični odnosi – predviđa formiranje Alimentacionog fonda. Sredstva iz Alimentacionog fonda biće dostupna svim građankama-građanima čiji bivši-bivša kasne sa alimentacijom, a država će docnije (ukoliko je to moguće) svoja potraživanja da naplati. Moramo reći da je ideja Alimentacionog fonda apsolutno pohvalna. Ako neko treba da čeka, država Srbija prosuđuje da je bolje da čeka ona nego da čekaju deca. I to je dobra vest.


Loša vest

Loša vest je da se prava na potporu iz Alimentacionog fonda odnose samo na decu onih mama koje u krštenici deteta imaju upisano ime oca. I dalje, baš kao u proročanskim rečima onog dečaka, nema ko da “stane na crtu” i izbori se sa višestrukom i strašnom marginalizacijom dece kojima nije upisan tata.

Ovim je došlo do diskriminacije dece iz kategorije nepriznatog očinstva u odnosu na decu priznatog očinstva. Ovim je na neki način zakon, koji članom 70 izričito zabranjuje diskriminaciju, a naročito diskriminaciju “po osnovu… rođenja, kulture, psihičkog ili fizičkog invaliditeta njegovih roditelja” – sam sebi skočio u usta. Ako su sva deca jednaka, kako to da onda nisu jednaka kada su u pitanju sredstva iz Alimentacionog fonda?

Veoma loša vest jeste da se ovakvim rešenjem u praksi još više pogoršava jaz između porodica koje su “socijalno prihvatljive” i onih koje to nisu. Država ovim zakonskim rešenjem kao da potvrđuje da je okej da neko dete ima manje prava i manje novca zato što njegova mama ne zna (ili neće da kaže nadležnima) ko je tata. Po sistemu, kad nemaš tatu nema ko da stane iza tebe ni u zakonu. O životu da ne pričamo.

***

Krajem prošle godine realizovan je projekat Jedan ali zlata vredan – Samohrani roditelj Vračara. Projekat je podržan od opštine Vračar, a realizovan od strane udruženja INICIJATIVA ZA RAZVOJ I SARADNJU i partnerske organizacije LUNETA. Među ishodima projekta je utvrđeno da su samohrani bez priznatog očinstva socijalno, ekonomski i psihološki najugroženija podkategorija u kategoriji samohranih. Oni su najskromnijeg materijalnog stanja, imaju najmanju podršku rodbine (“sami su to izabrali”), najneizvesnije prihode. S druge strane, od čitave kategorije samohranih, oni su najmanje prihvaćeni. Čak i dobrostojeće mame bez priznatog očinstva vrlo često čuju pitanje “Kako je to mogla da učini svome detetu?”. (Nikada se ne postavlja pitanje – i naravno i ne treba da se postavlja mami – a šta ako je otac deteta kriminalac, alkoholičar ili, neka bude rečeno i to, ratni zločinac.)

Deca i porodice sa decom bez priznatog očinstva u našem okruženju su stigmatizovane porodice. Ova su deca obeležena i zaista je teško reći šta je ono prvo što ih diskriminiše – njihova ekonomska ili socijalna skrajnutost. Zakonska rešenja koja promovišu podršku ovoj deci MOGU da umanje stigmatizaciju. Stav države je moćan, on uzima u zaštitu, a taj gest zaštite njima je najpotrebniji.

Čini se da je sudbina dece bez priznatog očinstva izgubljena negde, neznano gde, u procepu između dve Srbije, od kojih se jedna zalaže za dečja prava, a druga je ponosna na svoje „tradicionalne“ porodične vrednosti.

Ukoliko država zaista prihvata ovu decu, ukoliko je njihovo mesto uz svu drugu decu čije tate-mame ne mogu ili neće da plate njihovo izdržavanje, onda je to država koja je zbilja rešila da “stane na crtu” za sve obespravljene devojčice i dečake. I to bi bila prava dobra vest.


Čija su to deca i ko će to da plati

Deca bez priznatog očinstva postoje u svim društvima. Interesantno je da je njihov broj u ranim patrijarhalnim zajednicama gotovo zanemarljiv – i to ne zato što se ova deca nisu rađala već stoga što je zajednica, na čelu sa vrhovnim glavešinom zajednice, redovno iznalazila načine da ovakva deca budu “pokrivena” priznanjem nekog (ne nužno biološkog) oca. Period industrijalizacije ujedno dovodi do atomizacije porodice, “ničija” deca bivaju izopštena (neretko ubijana, što se u Srbiji i danas dešava), a reč “kopile” postoji u jezicima svih evropskih naroda .

Srbija danas međutim ima svojih osobenosti. Tradicionalno, neke marginalne ili zlosrećne kategorije u svim vremenima imaju decu čiji je tata nepoznat ili ne želi da bude poznat. Ali, izuzev poznate trijade (ostavljene devojke, narkomani, bludnice), postoje još mnogi slučajevi. Žrtve silovanja nekada zatrudne, ali ne žele da otac deteta bude upisan u matičnu knjigu rođenih. Srbija takođe ima hiljade i hiljade “pravno nevidljivih” osoba. Premda pravno nevidljivi, oni su fizički vidljivi, njihova deca su takođe vidljiva, ali ne može im biti upisano ime oca u krštenici. Pored ovoga, neke žene koje inače ne pripadaju nijednoj marginalnoj kategoriji, žele dete bez želje da ime oca (koji ga nije želeo) bude upisano. Da i ne govorimo o strašnim psihološkim pritiscima ratova, mnogobrojnim privremenim ili trajnim odlascima iz zemlje i slično.

U razgovorima sa osobama koje se profesionalno bave decom i izvodima iz matičnih knjiga (vaspitači, učitelji, nastavnici), uočljivo je preovlađujuće zapažanje da “ove dece ima više nego ranije, ali da je stav sredine isti kao ranije”. Ekonomska kriza dodatno je dopunila ovu kategoriju, donoseći srpskoj porodici prinovu koja se, tradicionalno, dočekuje sa najmanje radosti. Da ne govorimo o slučajevima ostavljanja u promrzlom polju ili kontejnerima.

Naravno, koliko god nam namera bila plemenita, pitanje sredstava jeste druga priča. U ovom slučaju međutim, začudo, humanije rešenje je istovremeno i jeftinije rešenje.

Praktična pitanja vezana za prava dece bez očinstva u pogledu sredstava iz Alimentacionog fonda jesu značajna, ali dublja analiza ih čini bespredmetnima.

Analizirajući poreklo dece bez roditeljskog staranja u domovima, lako se dolazi do zaključka da značajan broj ove dece čine deca bez priznatog ili poznatog očinstva. Dakle, država svakako plaća znatna sredstva, jer prvobitna porodica (a to je majka sa detetom nepriznatog očinstva) u postojećim uslovima naprosto nije izdržala. Sve je protiv nje, ne samo njena ekonomska situacija. Njeno majčinstvo se ne pohvaljuje, ona je nevidljiva za organe države, ona je odbačena, stigmatizovana i njeno je dete ugroženo stavom društvene zajednice prema njoj.

Kada ovakva majka, koja naprosto više ne vidi nikakvo rešenje, napokon reši da u nekom od domova ostavi svoje dete – ona se retko vraća po njega. Ona sama nakon toga obično postane još devijantnija nego što je bila (što takođe košta državu), a dete koje je u domu takođe veoma mnogo košta državu – kroz sredstva kojima se finansiraju ovakve ustanove, kao i kroz plate svih socijalnih službi koje se naknadno (koliko uspešno?) njime bave.

Sva ta sredstva su budžetska sredstva, hoću reći taj novac ne ostaje u budžetu ukoliko se ne dodeljuje ovoj deci kroz Alimentacioni fond. Najbolji i najjeftiniji način da deca iz ove kategorije budu zbrinuta jeste upravo Alimentacioni fond. On zaista omogućava deci njihova neophodna prava, ima preventivnu funkciju u odnosu na socijalnu patologiju, i, najvažnije, daje do znanja deci i odraslima da su sva deca u Srbiji, nezavisno od boje kože, statusa ili namera njihovih roditelja jednako dobrodošla.

 
Peščanik.net, 15.02.2012.