Radio emisija 04.04.2008, govore: istoričar Nikola Samardžić, sociolog Pavle Rak, pravnik Vladimir Todorić i antropolog Ivan Čolović.

Svetlana Lukić: Dobar dan vam želim. Danas će kosovski Albanci dočekati kao heroja Ramuša Haradinaja, koga su juče sudije Haškog suda oslobodile svake krivice za zločine prema Srbima i onim Albancima koje je proglasio izdajnicima, jer nisu hteli da se priključe njegovoj armiji. Poražavajuća je činjenica da haške sudije, a to nije prvi put, puštaju na slobodu zlikovca kakav je, po svemu sudeći, Ramuš Haradinaj. Već odavno je prilično jasno da on neće biti proglašen krivim. Taj čovek je očigledno, uz pomoć svojih kolega iz kosovskih vlasti, učinio sve da većina svedoka ne doživi suđenje ili da budu toliko zastrašeni da im ne pada na pamet da pred sudom kažu šta su videli. Haradinaj je verovao u moć oružja, noževa i džipova, koji su eliminisali jednog po jednog svedoka – njih devetoricu. On je odbio da dovede i jednog jedinog svedoka odbrane – šta će mu, kada on ima oružanu odbranu.

Nema dileme kako će ova odluka uticati na kosovske Srbe. Nije iznenađujuća ni bujica zgražavanja srpskih političara, od Samardžića, koji pominje glogov kolac zabijen u grudi tribunala, do radikala, kojima je ovo dobro došlo da potvrde svoju tezu da nijednog Srbina više ne treba slati u Hag. Kada smo kod radikala i njihovog lidera, kojem se trenutno sudi u Hagu, nije loše u ovom trenutku podsetiti na tvrdnje predsednice Fonda za humanitarno pravo, Nataše Kandić, da je mnogim radikalima u opisu posla da, kako znaju i umeju, svedoke optužbe protiv Šešelja ubede da je po njihovo zdravlje bolje da ne svedoče, a ako su baš zapeli, da se pojave kao svedoci odbrane.

Saopštavajući oslobađajuću presudu Haradinaju sudije su jasno stavile do znanja da je bilo, citiram – značajnih teškoća sa svedocima i da se stekao snažan utisak da se suđenje odvijalo u atmosferi u kojoj se svedoci nisu osećali bezbedno. To je jasno priznavanje poraza u ovom procesu, odnosno konstatacija da je tribunal nemoćan ako matična država, ljudi i institucije koje treba da štite svedoke zaverenički ćute i pomažu da se oni eliminišu, kako niko ne bi pomislio da je, na primer, kosovska država nastala na zločinu. Pa jeste, nastala je na zločinima, kao i većina država koje nezavisnost dobijaju ratom. Razlika je jedino u tome što neke države potom ne smatraju da baš svakog zlikovca i svakog sadistu, samo zašto što je učestvovao u ratu na našoj strani, valja čuvati po cenu novih ljudskih života.

Kosovski Albanci će, dakle, stvarati novu državu sa čovekom kao što je Haradinaj, ali to je krst koji će sami morati da nose. Ono što mi ovde u Srbiji možemo jesu dve stvari. Prva je ona koju je pomenuo naš tužilac za ratne zločine, Vladimir Vukčević, da nasledniku Karle del Ponte, Seržu Bramercu, treba što više da pomognemo u pretresu pred drugostepenim većem. Druga stvar koja bi nam pomogla da manje cvilimo zbog oslobađanja Haradinaja je da se setimo da mi nikada nismo dozvolili da Ratko Mladić uopšte dođe pred bilo koji sud; da se setimo da je zbog političke situacije suđenje za Suvu Reku praktično zaustavljeno; da se niko ne bavi problemom zastrašivanja svedoka u slučaju Šešelj; da se setimo još jednog sramnog odlaganja suđenja za zločin na Ibarskoj magistrali i činjenice da niko nikada nije, na primer, istražio ubistvo jedinog očevica atentata na premijera Đinđića, Kuje Kriještorca, jer je ministar Jočić od oka zaključio da to ubistvo nema nikakve veze sa atentatom.

Oslobađanje Haradinaja će radikalima, Koštunici, Dačiću i ostalim šešeljima i miloševićima dobro doći. Svakoga ubicu će braniti pod izgovorom da je slučaj Haradinaj još jedan dokaz da je Haški sud politička tvorevina pobednika u ratu protiv Srba. To je stara odbrambena strategija. Koristio ju je i Gering na Nirnberškom procesu. Tvrdio je da su njega i ostale naciste pred sud doveli ljudi koji su u ratu činili slična nedela prema civilima. Gering je, kao i ovi naši gerinzi, bio u pravu. On je kao primere navodio da SAD počivaju na istrebljenju Indijanaca, da bogatstvo Engleza počiva na strašnom kolonijalizmu, da su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki zločini protiv civilnog stanovništva. Gering je mnogo toga nabrajao i uglavnom bio u pravu. Stvar je međutim u tome što je iz svega toga izveo potpuno pogrešan zaključak – da će to umanjiti njegovu krivicu.

Neka svako priča o svojoj sramoti, ja ću o svojoj, govorio je Breht. Neka Albanci i međunarodne institucije na Kosovu raspravljaju kako se dogodilo da im ginu i svedoci koji su bili u programu zaštite. Neka i časne sudije Haškog suda razmisle o tome šta su radile sve ovo vreme. Mi imamo dovoljno svoje sramote, a i dovoljno vremena, jer ništa pametno ne radimo, da razmislimo kakvo je naše pravosuđe, kakvi su nam tužioci, sudije i advokati, kakav nam je vrhovni sud.

U Turskoj se dogodila za nas nepojmljiva stvar. Tužilac u Visokom apelacionom sudu zatražio je da se zabrani rad Partije pravde i razvoja zbog njenih antisekularističkih aktivnosti, a to je, da vas podsetim, vladajuća partija, čiji je šef turski premijer Erdogan. I ne samo što se tužilac usudio da zatraži gašenje vladajuće partije, nego se vrhovni sud Turske usudio da tužbu prihvati i uskoro će razmatrati ukidanje vladajuće stranke. Naravno da se o tom predlogu može raspravljati, ali možete li vi uopšte da zamislite da se Vrhovni sud Srbije na čelu sa Vidom Petrović-Škero usudi da na pisarnici primi tužbu protiv DSS-a, kojom se traži zabrana rada te stranke. Pa Nata Mesarević ni u snu nije smela da pomisli da kao svedoke na sud pozove Tijanića, Mihajlova i ostale znalce pozadine atentata na premijera Đinđića.

Kada smo kod Tijanića, možete li da zamislite da ga neki sudija osudi zato što je u zgradi suda ošamario jednog mladića? Nedavno je sudija u američkom gradu Feniksu osudio jednu ženu na četiri godine zatvora, jer je u pijanom stanju oborila biciklistu. Dok je bila na odsluženju kazne, u telefonskom razgovoru se trezna veselo smejala na primedbu svog sagovornika da nikakvo zlo nije učinila, jer je njena žrtva bio Francuz i homoseksualac. Sudija joj je zbog okrutnog ponašanja dodao još šest godina robije. Da se vratim na Tijanića. On bi morao da odgovara zato što je fizički napao čoveka, a onda bi morao da odgovara dodatno, jer je izjavio da je to delovalo vaspitno na mladića, koji je posle šamara pobegao niz hodnik.

Naravno, postoje i druge pravne prakse, na primer, ona od pre nekoliko dana u Meksiku, gde je sudija u zatvor poslao vola, jer je pojeo tuđ kupus. Sudija nije mogao da kazni vlasnika štetočine, pa je uhapsio i u ime naroda iza rešetaka poslao vola.

Reforme u našem pravosuđu se navodno odvijaju, ali malo sporo, otprilike kao reforme na Kubi. Posle više od pola veka Kubancima je dozvoljeno da letuju u luksuznim hotelima svoje zemlje, a Raul Kastro je u reformističkom naletu dozvolio Kubancima da poseduju mobilne telefone i kompjutere.

Koštuničina borba za Kosovo se pretvorila u borbu za glasove kosovskih Srba. Maršićaninovih bednih 13,3 odsto na izborima od pre nekoliko godina su za Koštunicu nedostižna brojka. Srbijanci ga nešto ne ljube, pa Samardžić mora kako zna i ume, a para se ima, da mu nabavi glasove na Kosovu. Šutanovac i ostale demokrate su zapanjene činjenicom da je Koštunica ne samo dirigovao nemirima na Kosovu i Beogradu, nego i gle bogati, kosovskim Srbima deli pomoć po partijskoj liniji. Ne samo da deli novac onome ko glasa za državotvorne stranke, nego će tako deliti i onu smrznutu ribu, kojoj je pre neki dan Samardžić priredio svečani doček na beogradskom aerodromu.

Sletanje Iljušina sa smrznutim mesom i ribom Samardžić je nazvao velikim danom i poručio ruskim dobrotvorima da će ta pomoć omogućiti opstanak srpskog naroda na Kosovu. Strahujem šta će reći kada sleti sledeći ruski avion. Možda će bez reči leći na pistu, odeven samo u bedž Kosovo je Srbija, kako bi nama izdajnicima dokazao da ruski avioni imaju najbolje kočnice na svetu.

Kada smo kod bedževa i ostalih srpskih znamenja, jeste li primetili da su Koštuničine pristalice počele masovno da nose crvene majice sa natpisom… znate već kojim. Njegovi mitinzi sve više liče na okupljanje navijača nekog seoskog fudbalskog kluba. Ne znam da li je Pera Luković pored bilborda Pridrži Srbiju video i bilbord koji je preslikani semafor sa fudbalskih terena, na kojem piše – Pogledajte semafor i – 160 za, 32 protiv. To nam naše ministarstvo za Kosovo i Metohiju, na sebi svojstven, duhovit i duhovan, način saopštava koliko je zemalja za, a koliko protiv da Kosovo bude naše. I kao što semafor i Koštunica kažu, neprijatelja Srbije je – šaka jada. Uvek iznova mi je neverovatno koliko igrači FK DSS izgledaju glupo, jadno, odlepljeno od stvarnosti, a opet tako zastrašujuće opasno.

Sa početkom kampanje demokrate su otkrile da su njihovi dojučerašnji partneri opasni po Srbiju; zloupotrebljavaju kosovske Srbe, pale ambasade, vode nas u samoizolaciju. Imperija je uzvratila udarac ukazujući na ono o čemu se već dugo govori – da su mnogi funkcioneri Demokratske stranke postali neobično bogati ljudi. DSS tvrdi da četvorka u sastavu Šaper, Đelić, Vlahović i Đilas ima više od sto miliona evra. Kako su se svi u vladi pokazali kao lažovi, a nemamo nezavisnih institucija, sve će ostati u domenu olajavanja.

Dinkić je rešio da sve to prekine i pozvao novinare u svoj stan, da im pokaže da ništa nije ukrao. Pokazao im je svojih skromnih 68 metara kvadratnih, puštao malo muzike, gospođa Dinkić je, kako i dolikuje, goste poslužila kafom i on je sa sebe sprao svaku sumnju. Neverovatno je kako smo mi u stanju da sve demokratske institucije i procedure pretvorimo u sprdnju. U sprdnju smo pretvorili ustav, referendum, brojanje glasova, parlament, zakon o sukobu interesa, pa zašto ne bismo i takozvane imovinske karte političara? Dinkić se narugao svima nama kada je novinare pozvao u stan. Kao da ne postoji nešto što se zove račun u inostranstvu, sef i slamarica. Šta je trebalo da se desi u tom stanu od 68 metara kvadratnih? Da novinari zaviruju u kupatilo, možda ima pozlaćenih slavina, da kopaju po kutiji za nakit ministrove supruge, da kuckaju po astalu da vide da li je od orahovine ili sandalovine.

Svi glavni igrači na političkoj sceni pričaju priču o svom poštenju. Stvorili su kleptokrtsku vlast, što znači da je korupcija u najvećoj meri organizovana sa vrha. Dobili smo armiju onih koje neki teoretičari nazivaju stacioniranim banditima. Kažu da saudijska kraljevska porodica ima 22.000 prinčeva i princeza. Naša kraljevska porodica broji otprilike isto toliko članova, pri čemu su neki, kao i u Saudijskoj Arabiji, reformističko a neki konzervativno krilo. Siroti su izgleda jedino predsednik države i predsednik vlade. Predsednik države je čak bedna sirotinja, ništa ne poseduje osim rečitosti i lepote. Predsednik vlade ima stan i skromni je nacionalni radnik koji sebi ne bi dozvolio da se bogati u ovom teškom trenutku. Da smo slučajno u ratu sa Albancima, imam utisak da bi Koštunica imao stav sličan Himlerovom. Himler je govorio – onaj ko ukrade i jednu jedinu šargarepu od Jevrejina je mrtav čovek. Mi imamo moralno pravo da uništavamo Jevreje, ali nemamo pravo da krademo od njih.

Ova predizborna kampanja će biti ludilo, svi su krenuli na sve ili ništa, neviđene pare će se spiskati, borba za demokratsku i jedinstvenu Srbiju će biti takva da ni kamen na kamenu neće ostati. Koštunica će svoj eventualni poraz pokušati da spreči po svaku, ali apsolutno svaku, cenu. A Tadić nam je već saopštio da njegovih pet principa ne zadovoljava nijedna stranka. On od Srbije traži 50 odsto plus jedan glas, on zahteva apsolutnu vlast. Svi ga sapliću, svi od njega nešto traže, a on, Šaper, Krstić i još nekolicina ljudi mogli bi da ostvare čudo, istovremeno vraćanje Kosova u sastav Srbije i priključenje Evropskoj uniji.

U susednim zemljama se ne dešava ništa naročito. Rumuni su organizovali najveći samit zemalja NATO pakta koji je ikada održan. Američki predsednik je danas skoknuo iz Rumunije u zvaničnu posetu Hrvatskoj, koja će možda već dogodine postati članica Evropske unije. Hrvatska je pozvana i da zajedno sa Albanijom pristupi NATO-u. Hrvati i nisu zaslužili ništa bolje nego da dvore Buša juniora. Nama će, kada za to dođe vreme, doći Barak Obama. Bilbord sa molbom – Barače Obama, budi uvek s nama – već imamo. Kada Barak Obama dođe u Beograd, biće to jedan lep dan.

Ne znam da li ste primetili pomor u beogradskim štampanim medijima. Za Ekonomist više ne pišu Miša Brkić, Vladimir Gligorov, Ivan Torov, a u Danasu više nema kolumne Nikole Samardžića. Nove tekstove ovih autora možete naći na sajtu Peščanika, ali svi znamo razliku između kompjuterskog ekrana i novina u rukama. Na početku Peščanika govori istoričar Nikola Samardžić.

Nikola Samardžić: Nezgodna je činjenica da su Danas privatne novine i da imaju pravo da odlučuju o svojoj uređivačkoj politici. Ono što je sporno je pitanje da li postoje uticaji političkih stranaka na te novine. Postavlja se i pitanje da li su dnevne novine prostor koji treba otvoriti političarima i iznošenju njihovih stavova. I na kraju se postavlja pitanje da li mediji koji se u javnosti smatraju demokratskim i liberalnim uspevaju da taj svoj imidž opravdaju svojom uređivačkom politikom. Svedoci smo da je niz novinara izgubio mesto u štampanim medijima, kao što su Danas, Politika, Ekonomist. Niz naših veoma uglednih i veoma pismenih, i do toga mi je nekako stalo, novinara je proterano iz tih dnevnika i magazina i oni danas nemaju svoje mesto. To što dnevnik Politika pokušava da se približi liberalnim merilima tako što na marginama svoje uređivačke politike objavljuje tekstove političkih neistomišljenika glavne urednice i delova vlade koji stoje oko nje, podseća na približavanje Danasa samoj Politici.

U medijima se dešava opšte uprosečavanje. U pitanju je tajkunizacija medija, koji postaju izraz duhovnog nasleđa zemunskog klana. Ono je očigledno i u tekstovima koje u dnevnim novinama i na blogovima objavljuje medijski savetnik predsednika republike. On je član upravnog odbora Novosti, a onda piše za Danas i niko ne primećuje da je on u sukobu interesa. Mislim da su ove okolnosti razlog za veliku brigu. Moj poslednji tekst za Danas je bio problematičan u smislu da sam iz jednih novina kritikovao uređivačku politiku drugih. Dakle, iza uređivačke politike dnevnog lista Politika stoji vlada i ličnosti koje su neposredno kreirale atmosferu linča i nasilja, koje smo doživeli 21. februara ove godine. Na sve to predsednik Tadić nije odgovorio jasnim određivanjem u odnosu na linč i nasilje kojim je Beograd pretvoren u Markale. On takođe nije bio sposoban da zaštiti nasleđe, nasledstvo i ličnost gradonačelnika Nenada Bogdanovića, o kome je dnevni list Politika napisao jedan otrovan i ogavan pamflet, koji podseća na čuveni tekst Gojko i Savle od pre 20 godina.

Političke kampanje u principu mogu da budu prljave i to nije neki naročit problem. Problem je u nesposobnosti naših političara da jasno formulišu prioritete i da daju odgovore građanima na pitanja koja građani gotovo uzalud postavljaju. Mislim da je u tome najdalje otišla kampanja za gradonačelnika, koja bi trebalo da se vodi na veoma konkretnim pitanjima, na koja još nismo dobili odgovore, iako kampanja traje već dve nedelje. Ta pitanja su: na koji način će nicati mostovi, na koji način ćemo se osloboditi gužvi, na koji način će se zaustaviti korupcija u gradu. Na ta pitanja nema odgovora i ti odgovori su nemogući ukoliko se u potpunosti ne rekonstruiše čitav naš politički sistem, što bi podrazumevalo da Beograd dobije sve prerogative države, na onaj način na koji to treba da dobije i svaki region koji je u stanju da se brine o sebi samom; na onaj način na koji je potrebno da Vojvodina dobije svoju autonomiju i u onoj meri u kojoj svi veliki gradovi treba da dobiju pravo da ubiraju sredstva kojima sami sebe izdržavaju. Dakle, bez sprovođenja jedne korenite, jasno određene decentralizacije, bez privatizacije gradskog građevinskog zemljišta, bez dovršetka privatizacije u Srbiji kao najvažnijeg tranzicionog procesa, nemoguće je zamisliti Beograd bez gužvi, bez haosa i Beograd sa mostovima, tunelima i metroom.

Predsednik Tadić je uslovio buduću koaliciju u demokratskoj vladi sa istih onih pet principa koji su postali već zloglasni, naročito zbog onog šestog, koji je postavio DSS njemu samom. Ti principu u načelu nisu sporni, osim u onoj tački u kojoj on nije u stanju da definiše na koji način će istovremeno ostvariti i onaj cilj koji se odnosi na vraćanje Kosova u državni sastav Srbije i onaj cilj koji se odnosi na evropske integracije. Što se tiče Kosova, niko razuman ne bi umanjivao teritoriju svoje države, pa to ne želi ni LDP, ali prioriteti mogu biti drukčiji. Povratak Kosova u sastav Srbije je nemoguće ostvariti na isti način na koji bi bilo nemoguće ostvariti ideju državne unije Srbije sa Hrvatskom, iako bi to bilo mnogo više u njenom i državnom i nacionalnom i bla-bla interesu, nego što bi to bila neka labava unija sa Kosovom. Samo da podsetim da je Hrvatska danas skoro dva puta razvijenija od Srbije, da je srpska zajednica u Hrvatskoj nekoliko puta mnogobrojnija od srpske zajednice na Kosovu, da u Hrvatskoj postoji gotovo jednako vredno istorijsko i kulturno nasleđe našeg naroda kao i na Kosovu i da put do Brisela vodi preko Zagreba, a ne vodi preko Prištine, pa čak ne vodi ni preko samoga Brisela. Danas je u Zagrebu jasnije nego u Beogradu da je evropska integracija same Hrvatske gotovo nemoguća, a u velikoj meri lišena smisla, ukoliko ne obuhvati i samu Srbiju. To osećanje uzajamnosti, koje ne mora da nam bude emotivno prihvatljivo, trebalo bi da bude jedna od tačaka na kojima ćemo formirati politiku bilo koje demokratske vlade u Srbiji.

Jedna od stvari koja ohrabruje u ovoj kampanji su sve veće političke razlike u samoj Demokratskoj stranci. Očigledno da tamo postoji veoma kompetentan i demokratski i reformski orijentisan ešalon koji je potisnut u stranu. Danas je najglasniji glasnogovornik te struje u Demokratskoj stranci Dragan Šutanovac, koji veoma otvoreno zastupa ideju evropskih i evroatlantskih integracija. On je prvi od visokih funkcionera Demokratske stranke koji je jasno i nedvosmisleno ukazao na odgovornost ministara iz Demokratske stranke Srbije za nasilje i jedno ubistvo koji su se odigrali u Beogradu i za nasilje koje se proizvodi na severu Kosova. Nažalost, reformski i demokratski procesi i dalje zavise od usmerenja Demokratske stranke, ali mi više nemamo pravo da tu stranku ostavimo na miru. Potrebno je da se ona pokrene i potrebno je možda više obraćati pažnje na one poruke koje dolaze iz njihovih krugova, koje su racionalnije od poruka koje iskazuje predsednik Tadić. Njegove poruke su toliko daleko od stvarnosti, da nas podsećaju na jednu neobičnu paradigmu, po kojoj je Milošević ostavio svog naslednika u Koštunici, a Koštunica, koji verovatno ne može biti premijer pošto je zapalio američku ambasadu, kao da priprema svog naslednika u Borisu Tadiću. Na taj način se neprestano vrtimo u istom začaranom krugu.

Odnos između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije se odvija na dva nivoa. Na jednom nivou je spremnost predsednika Tadića da i dalje sa njima sarađuje u nekoj budućoj vladi i da im u njoj ostavi više mesta nego što bi ostavio LDP-u. To govori i o njegovim ličnim političkim uverenjima, onim suštinskim, i uverenjima te dvorske kamarile kojom je on okružen, koja očigledno zastupa mnoge od političkih vrednosti, koje bi trebalo da su 2000. godine ostale za nama. S druge strane, mi imamo demokratske i reformske partnere u Demokratskoj stranci, koji su danas ućutkani ili marginalizovani ili se svako od njih bavi nekim svojim poslom, jer je onemogućen da u Demokratskoj stranci dođe do izražaja.

Ja sve ovo govorim kao neko ko i LDP, u čijem sam osnivanju i stvaranju učestvovao, smatra sredstvom da se dođe do nekog cilja. Meni nije potreban LDP kao simbol moje karijere, mog ličnog uspeha i neuspeha, to me uopšte ne interesuje. Mene interesuje na koji ćemo način formirati vlade u gradovima, opštinama i republici i na koji način će te vlade uspeti da izvedu reformski proces koji je pokrenut 2001. To se odnosi pre svega na dovršenje privatizacije. Privatizacija bi morala da obuhvati i one javne domene o kojima se danas ne govori. Dakle, ako je aktuelna rasprava o autoputu koji se bez ikakvog smisla završava u Požegi, trebalo bi govoriti i o tome da su koncesije najgori oblik dogovaranja države i privatnih partnera. Bolje je pokloniti trasu za autoput nekome ko će se brinuti o tom autoputu kao o privatnom vlasništvu, jer će od njega trajno ubirati prihode. Došli bismo do otvorenijeg, transparentnijeg procesa, ukoliko bi se svojinska prava u Srbiji postavila na drugi način. Naša javna dobra bi trebalo da budu privatizovana u procesu denacionalizacije. To proces koji brine i plaši većinu građana Srbije i trebalo bi da se odigra u sklopu suočavanja sa prošlošću i u sklopu jedne politike koja bi trebalo da afirmiše nepovredivost i trajnost privatne svojine. Proteklo je 60 godina od nacionalizacije i konfiskacije, kojima je izmenjena imovinska struktura Jugoslavije. Danas još uvek raspolažemo javnim dobrima koja bi u tom smislu mogla da se iskoriste. Privatizacija javnih dobara bi bila ogromno ubrzanje za Srbiju. Ulivalo bi se više novca u budžet, omogućilo bi se sniženje poreskih stopa, sniženje PDV-a na 10 odsto, ukidanje carine i tako dalje.

Svetlana Lukić: Šta nam govori izjava Tomislava Nikolića u kojoj on kaže da nije obavezno da radikal bude predsednik vlade. Svi to čitamo kao mogućnost da, ukoliko narodnjačko-radikalski blok pobedi, Koštunica ponovo bude premijer.

Nikola Samardžić: Mislim da je osnovna poruka Tomislava Nikolića u tome da premijer koji je zapalio američku ambasadu i koji je izazvao nasilje u Beogradu i na Kosovu još uvek nije u svojoj političkoj penziji, gde bi trebalo da se nalazi, i da je još uvek na snazi njegov osnovni moto da bez Kosova nema života Srbiji. Zamišljam tu vladu kao gomilu ljudoždera u dečijem vrtiću, koji prvo siluju vaspitačicu, a onda nastavljaju svoj posao. Prepuštanje političkog prostora radikalima objašnjavam pre svega nespremnošću Evropske unije da prestane da maltretira naše građane i da nas pusti da tom teritorijom slobodno putujemo. Pogledajte način na koji se evropske birokrate u beogradskim ambasadama iživljavaju nad našom decom koja ne mogu da dobiju vize. Pre svega mislim na najmanju decu koja se tretiraju kao okoreli kriminalci i teroristi. Zamislite da jedan konzulat odbije roditelje koji žele da trogodišnje, petogodišnje dete odvedu u Italiju, Francusku ili Grčku. Ta politika lišena ljudskog dodatno radikalizuje Srbiju. Mislim da je ta politika duboko pogrešna. Kao ljudi smo zaslužili da tamo putujemo sa svojim pasošima, ličnim kartama i vozačkim dozvolama onakvima kakvi su. Niko od nas neće zapaliti njihove gradove i postavljati bombe pod njihove vozove. To čine njihovi sugrađani. Oni su izveli 11. septembar i to pitanje zaista nema nikakve veze sa Srbijom, pa ni sa politikom koju je ta Srbija vodila u protekloj deceniji. Naprotiv, najava Evropske unije ostvarena je u ideji prve i druge Jugoslavije.

Svakoga dana se stidim svog prezimena zbog ministra Samardžića. Destabilizacija Kosova je destabilizacija Beograda, nasilje koje Beograd sprovodi na Kosovu je onaj oblik nasilja koji bi Koštunici rado sprovodio u Srbiji, zajedno sa radikalima, a uz večiti blagoslov Demokratske stranke. Demokratska stranka danas mora da se suoči sa posledicama politike koju je sa njima vodila, to jest sa ljudskim žrtvama i materijalnim gubicima koje je ta politika proizvela. To je ogromna odgovornost i jedan od razloga zašto smo osnivali LDP. Tu politiku su vodili svi, i Koštuničina i Đelićeva vlada i radikali i socijalisti u opoziciji. Ta politika je previdela postojanje 2 miliona i 300.000 ljudi koji se sa tom politikom ne slažu. Predstavnici te politike danas traže podršku trećeg sveta koji deli istu vrstu problema. Svaka pojedinačna država trećeg sveta se otvoreno iživljava na nekoj od ljudskih grupa koja u tim zemljama strada. Te zemlje, na koje se pozivaju Koštunica i Vuk Jeremić u Savetu bezbednosti i u generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, nisu demokratske zemlje, jer njihovi predstavnici nisu demokratski izabrani na slobodnim izborima. To su mali lokalni kanibali i tirani koji terorišu sopstvene narode i verske, etničke ili rasne manjine. Na toj tački se gubi demokratski legitimitet međunarodnih odnosa i međunarodnog prava, koji su ustanovljeni u Ujedinjenim nacijama. Ni posle 60 godina od osnivanja Ujedinjenih nacija nije ostvareno ono zbog čega su one osnovane – demokratizacija svih koji u Ujedinjenim nacijama odlučuju. A Srbija se i u tom domenu međunarodnih odnosa nalazi na pogrešnoj strani.

Nama u LDP-u odgovara svaka promena koja se u Srbiji događa na bolje i to je odlično shvatio Koštunica kada je krenuo da razara Srbiju, da pali ambasade, da čini da ljudi ponovo ginu zbog ideja koje ispadaju iz ormana kao kosturi. Kosovsko pitanje je jedan izmišljeni moralni teret, koji će nažalost biti prisutan i na ovim izborima. Kosovo je mit koji je obnovljen najkasnije 1981, prilikom onih drugih velikih albanskih demonstracija, kada su vojnici i policajci iz čitave Jugoslavije učestvovali u okrutnom gušenju te pobune. Danas je Kosovo kao onaj plišani meda iz detinjstva. Zaboravili ste da on postoji, ali boli vas ako vam tog medu neko oduzme. Moramo uzeti u obzir takva osećanja. Bilo bi lako da ih nema. Imali bismo samo racionalnu poruku koja proističe iz interesa da Srbija treba da bude prva koja će priznati nezavisnost Kosova, da Srbija sa kosovskom vladom učestvuje u uređivanju unutrašnjih odnosa na Kosovu, da se zalaže za pravo Srba da budu konstitutivna nacija, da Srbija bude protiv podele Kosova. Ali vi to još uvek ne smete otvoreno da kažete, mada ljudi shvataju realnost, ali ih ona boli. Potrebna je jasna poruka o tome gde Srbija stvarno želi da ide. Politika kohabitacije, potom i koalicije, sa Koštunicom, koju je vodio Tadić doprinela je radikalizaciji Srbije i okolnosti da će zapravo Ivica Dačić, Mrkonjić, udruženje Sloboda i Partija penzionera odlučivati o pravcu kojim će se Srbija kretati naredne četiri godine.

Svetlana Lukić: Šta mislite da može da se desi 11. maja? Strašne stvari mogu biti aktivirane. Ne mogu da zamislim kako bismo se ponašali ako bi se formirala radikalsko-narodnjačka vlada. Da li izlazimo na ulicu, pa šta potom, čovek ne sme da odvija taj film.

Nikola Samardžić: Zavisi da li sebe zamišljate kao dete ili kao vaspitačicu u vrtiću. Ne znam koji ćemo vi ili ja biti na redu, ali mislim da ćemo tu svi da stradamo. Tu će stradati, naravno, i Radikalna stranka i njihovi lideri. Oni će biti žrtve sopstvene zastrašujuće politike. Taj maj je mesec kada se u ljudima ponovo budi život i to su prvi izbori koji se ne odvijaju dok vas hladan vetar bije oko ćoška. Da li je potrebno da gledamo u nebo, ne znam, ali ako sednete pa računate šta je to demokratska Srbija, dolazite do zaista katastrofalnih rezultata. Mi imamo gotovo 500 registrovanih političkih stranaka, u koje se regrutuju mahom oni koji su ostali na margini svoje profesije, svog ličnog života i zato su naše političke stranke radikalizovane. Samo radikalni su spremni i imaju vremena i energije da se u Srbiji bave politikom.

Mi smo u svakodnevnom životu okruženi tim radikalskim biračkim telom i ako u tim svakodnevnim odnosima ustanovimo da su to normalni i dobri ljudi, koji sebi i drugima žele sve najbolje, ja u tome vidim energiju koja će se suprotstaviti radikalizacije Srbije. Ali deradikalizaciju Srbije mora da pokrene radikalsko biračko telo. Nisam siguran da su ti ljudi na to spremni i ponavljam, postoje procene i u ovdašnjoj i u evropskoj i američkoj politici da Srbija neće krenuti napred ukoliko se taj proces ne dogodi. Pitanje je da li mi možemo imati poverenja i da li se možemo osloniti na sposobnost tih ljudi.

Svetlana Lukić: Neki dokoni ljudi koji vole da izračunavaju kog datuma se šta dogodilo u prošlosti, tvrde da je na jučerašnji dan, dakle, 3. aprila 33. godine nove ere na Golgoti raspet Isus Hrist. Kako god, tek pravoslavnim vernicima uveliko traje uskršnji post, sada već više od tri nedelje. Pavle Rak, naš redovni sagovornik koji živi u Sloveniji, prve dane posta proveo je u svojoj redovnoj poseti Svetoj Gori. Govori sociolog Pavle Rak.

Pavle Rak: Znam da naše slušaoce religija ne zanima toliko koliko zanima mene i to može da se razume, jer je bilo jako mnogo zloupotreba religije. Mislilo se da je ovo što se ovde dešavalo verski rat, a kada vidimo kako se ponekad ponaša crkva, ispadne da i jeste bio verski. Ali to je jedna izopačena predstava o veri. Dakle, pošto sam razumeo slušaoce koje ovo ne zanima, ipak bih ispričao dve-tri stvari koje su mi se učinile interesantnima za ovih desetak dana na Svetoj Gori. Vreme je početka velikog posta i to je sasvim poseban period u godini za nekoga kome je do toga stalo. To je period kada sve treba nekako da se smiri. Biti početkom posta u Srbiji je katastrofa. Treba otići bilo gde, a ako se može, na Svetu Goru. I stvarno, meni se tamo smirilo skoro sve. Tamo sam razgovarao sa dosta prijatelja, kojih imam i među srpskim monasima. Mislim da smo dva puta dotakli temu politike u Srbiji i to šta nam rade na Kosovu i tako dalje, što je možda znak da su ti ljudi sami sebi stavili branu prema tome. Možda je to zato što je početak posta, ali ne mora da bude samo zato. To može biti i znak jednog normalnijeg shvatanja stvari. Jedan Srbinom mi je rekao – naravno, želeo bih ja da Kosovo ostane naše, ali znam koja je cena svega toga. Kaže, cena toga bi bila da mi odatle proteramo nekoliko stotina hiljada dece koja su se tamo rodila. Pa zar ja to mogu, kaže. Situacija je takva kakva je, mi sa tim treba da se oprostimo. Drugi za nas mnogo interesantniji razgovor sam imao sa jednim grčkim duhovnikom, sa kojim godinama održavam veze. On mi je rekao da, što se situacije u srpskoj crkvi tiče, a i nekih visokih velikodostojnika te crkve koje on lično zna – nema tu nekih velikih nada da se bilo kakvim govorom o Kosovu može išta postići. Prvo, sve pravoslavne crkve su u manjem ili većem stepenu zaražene nacionalizmom. Zna se da je to jeres etnofiletizma, koja je formulisana kao jeres povodom grčko-bugarskog problema u 19. veku, ali se zaključci iz toga nisu izveli. Do dan danas je ostalo u svim crkvama da taj nacionalizam preovlađuje.

Kaže, u srpskoj crkvi je to izrazito. To kaže Grk. I onda mi je, već kada smo se rastajali, rekao – stani, stani, setio sam se još nečega da ti kažem. Znam ja neke argumente srpske strane, o tome šta je taj kosovski zavet, znam i kakve se paralele prave u Srbiji da je Kosovo za srpski narod isto što i Jerusalim za jevrejski. Ali to je jedna potpuno promašena paralela. U slučaju Izraela i Jerusalima radilo se o jednom izuzetno jakom verskom i kulturnom identitetu. Ovde toga nema, ovde imamo jednu bitku. Kaže, možda bi bilo zgodno, kada se već razgovara u Srbiji o tome i ako ja u tome učestvujem, da se skrene pažnja na jedan drugi model, kaže, model Grka, Vizantije i Konstantinopolja. O tome se kod nas malo govori, a on kaže – evo, pogledaj, nijednom Grku danas ne pada na pamet da govori kako je Konstantinopolj uvek bio, jeste i da će uvek biti grčki. On bio jeste, sada nije, može neko da želi da postane, ta želja je legitimna, o tome može da se priča i mnogi Grci bi to želeli, ali niko neće sada da prekida diplomatske odnose sa zemaljama koje su priznale Tursku sa Istambulom kao prestonicom, nego su Grci uradili nešto drugo. Preveli su Vizantiju iz oblika ovozemaljskog državnog postojanja u crkvu. Njihova crkva je u svom ceremonijalu preuzela vizantijski način ophođenja i kulturu. Čak se i u grčkoj administraciji jako dugo koristio jezik odande. Znači, jedna realnost je prebačena na neki sasvim drugi plan. Tako je smanjena tenzija, oni više nemaju traumu koju mi imamo ovde. Samo je veliki problem u tome što Kosovo za Srbe ne može da postane vezivna kategorija, kao Konstantinopolj za Grke, jer je u Konstantinopolju zaista bila velika kultura koja je fascinirala sve koji su dolazili, čak i pljačkaše, koja je na kraju krajeva i te Turke fascinirala, pa su preuzeli vizantijsko državno uređenje i mnoge druge stvari i u tom pogledu se tamo oduvek osećala neka vrsta kontinuiteta.

A ovde mi imamo jedan mit koji ne počiva ni na čemu, sem na jednoj tuči i ostajemo onda u tom domenu. Ovo sada više nije duhovnik koji priča, nego ja. Onda se vraćamo par decenija unazad na ono što je bila parola u Srbiji kada se raspadala Jugoslavija – ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo – jer nam je taj vezivni element vezan za tuču. A gde je tu, opet ponavljam, bilo verski, bilo kulturni, bilo državotvorni identitet? Nema ga.

Jerusalim je mesto koje je za nas hrišćane pre svega mesto stradanja i vaskrsenja Hristovog, a za Jevreje je to nešto drugo. Jerusalim je bio obećani grad i njih je Bog tamo doveo. Po Starom zavetu je nedvosmisleno da su oni tu zato što je to, prvo, pupak sveta, zato što su se upravo u tom Jerusalimu i u najbližoj okolini dešavale sve najvažnije stvari iz starozavetne istorije biblijskog naroda i gde je na kraju bio Hram koji je, iako je bio i Davidov i Solomonov, Bogom postavljeni Hram, u kojem je Bog neposredno prebivao i u kojem se jednom godišnje izgovaralo njegovo ime. To je veza sa onim najvišim koje se zamisliti može. Gubitak Jerusalima za jevrejski narod je bio odsecanje od pupka sveta, od svega što je činilo istoriju i duhovni, pa i politički identitet jevrejskog naroda. Što se Kosova tiče, ništa od svega toga ne možemo reći. Srbi često hrišćanstvo i svoje pravoslavlje reinterpretiraju tako da to ispada religija svetog Save i svetosavlje. Imaju Srbi, naročito u dijaspori, znatno više hramova posvećenih svetom Savi nego svih ostalih hramova. Ispadne stvarno da je to neka religija svetog Save, a ne Hrista. A kakve veze ima sveti Sava sa Kosovom? Ako nam je sveti Sava na neki način zamena za Boga, pa ni tu Kosovo nema svoju ulogu.

Zaista ne vidim kako se može, makar i pet minuta, braniti to da je Kosovo za nas ono što je Jerusalim za Jevreje. Da se ponovo vratimo na ovu priču sa Konstantinipoljem. Konstantinopolj za Grke nije isto što je Jerusalim za Jevreje, ali opet je mnogo više nego što je Kosovo za nas, sem ako ne uključimo priču o negativnim emocijama zbog jedne izgubljene bitke, što je, na kraju krajeva, ako trezno pogledamo, ipak mala stvar u istoriji jednog naroda.

Svetlana Lukić: Često se može čuti o osveti Kosova, čak je predsednik vlade jednog časa rekao – ako ne možemo ništa, naša je nacionalna dužnost da nanesemo štetu onima koji će nam oteti Kosovo.

Pavle Rak: Iz toga se, između ostalog, vidi da su to ljudi koji nisu čitali ni najelementarnije hrišćanske tekstove, jer tamo, kada se osveta pominje, pominje se zato da se kaže – ne sveti se ti, osveta je prepuštena Bogu, ako je već potrebna. Ja sam imao davnih dana susret sa Vukom Draškovićem u Parizu, koji je tada objavio onaj roman Ruski konzul. Tu je bilo nekih motiva koji su se približavali osveti. On je davao intervjue po verskoj štampi i kada sam mu rekao kako takav pristup uopšte ne može imati nikakve dubinske i radikalne veze sa hrišćanstvom, Vuk Drašković je, sećam se dobro tog izraza lica, malo kao klonuo, kljoknuo i rekao – znao sam. To pokazuje da on stvarno zna. I s vremena na vreme se on ponašao i kasnije kao čovek koji neke stvari dobro shvata, a onda ga emocije ponesu na neku drugu stranu. Ali on je ipak jedan od retkih naših političara koji za tu stvar – zna.

Vladika Artemije, koji je sam na Kosovu, je u trenutku najgoreg divljanja Miloševićevog, još pre onog bombardovanja, zauzeo vrlo jasan stav o tome, da se progonom Albanaca Kosovo ne čuva nego gubi, i to je eksplicirao Sava Janjić i tu može čovek samo sa nekom tugom da se podseti na sve to i na činjenicu da takvi glasovi razuma u tom trenutku nisu imali nikakvih praktičnih posledica. E sad, ti ljudi su ostali na Kosovu, došao je Unmik, oni su mislili da će biti zaštićeni, ali naravno nisu bili zaštićeni u punoj meri, čak bi se moglo reći da su bili izloženi maltretiranjima. I uopšte, narod za koji su oni tamo u duhovnom smislu odgovorni je sabijen u geto, to je žalosna činjenica. Na to se nije moralo odgovoriti tako što bi se napustili ovi trezveni stavovi, ali vladika Artemije je, čini mi se, u poslednje vreme potpuno okrenuo ćurak i kaže – kada niste mogli da nas zaštitite, onda da se vratimo na staro. A to staro je onda sav taj inventar srpske države na Kosovu, koja sa svoje strane sprovodi etničko čišćenje, odnosno osvetu za svojevremeno izgubljeni kosovski boj i izgubljenu državu. Tako da je vladika Artemije postupio kao neko ko se povodi za emocijama. U jednom trenutku su njegove emocije bile na strani protivničkog naroda koji je tamo patio, a sada pati njegov narod i on je prosto zaboravio šta je govorio prethodno i kakve će posledice biti ako srpski političari sprovedu ono što on trenutno želi.

Sve glavne građevine koje su od državotvornog značaja za Srbiju su u to vreme, u srednjem veku, bile van Kosova: Studenica, Žiča i tako dalje. Sama država se stvarala tako da, ako uzmemo čak i nešto raniji period, Duklja, pa Zeta, pa Raška, ništa od toga nije na Kosovu, a kasnije je prestonica vrlo brzo prebačena sasvim na jug, u Skoplju je bila. Pa kad je ta Dušanova država počela da se raspada, ono što se smatralo jačim delom, ta Lazareva država je imala prestonicu u Kruševcu, koje opet nije na Kosovu. Na Kosovu se desila bitka, to je sasvim druga stvar. Pećka patrijaršija je postala patrijaršija za vreme Turaka. Turci su na tom terenu bili znatno duže nego Srbi. I ako uzmemo neko administrativno prisustvo kao kriterijum bilo čega, onda bi valjda Turci trebalo još jednom tamo da dođu i da ih pozovemo da obnove Pećku patrijaršiju, kao što su to svojevremeno uradili. To je jedan od tih apsurda, manastir Svetih apostola u Peći je relativno značajan, ali je taj značaj dobio za vreme Turaka, i to sa kosovskim bojem, a ni sa kosovskim zavetom nema nikakve direktne veze. Kada biste tadašnjim vladarima rekli da je glavni deo njihove države Kosovo, pogledali bi vas vrlo čudno i rekli bi da sa vama nešto nije u redu. Kosovo jeste možda deo naše države, to su neki od njih mogli reći, neki nisu, ali da je to glavno, taman posla. Sada odjednom imamo da je upravo to glavno, znači, pravimo galamu oko nečega što nije istina. Treba ponavljati iz dana u dan mesecima i verovatno bi se tada promenilo štošta u mentalitetu ovog današnjeg naroda, kada bi sve novine pisale da je to – laž, što i jeste.

Tačno je to što tvrdi Kusturica – svi narodi imaju mitove, pa što ne bismo i mi imali mit. Ali postavlja se pitanje upotrebe i zloupotrebe mita ili kako se to ovde češće govori, zaveta. Taj kosovski zavet, dakle, da sad pristanemo na tu terminologiju, on je prošao popriličan put od svog nastanka pa do današnjeg dana i ovakve vrste upotrebe. I možemo da označimo nekoliko etapa toga razvoja. Prva etapa, to je neposredno posle kosovskog boja, u kome je Srbija mnogo izgubila, tada još uvek ne državu, ali se mogao nazreti kraj. Izgubila je mnogo muškog stanovništva, pre svega, izgubila je samostalnost i postala je u prvo vreme poluvazalna, a onda vazalna država, pa je onda i to propalo. I taj prvi trenutak je zaista bio trenutak žaljenja i oplakivanja i tada je nastala literatura, pre svega bogosluženog tipa, opela recimo, ili sa tim povezane hronike i oplakivanja opšte sudbine, ali najviše u žanrovskom ključu bogoslužbenom. I naravno, tu se prvi put upleo taj motiv zemaljskog carstva i nebeskog carstva. Međutim, toj literaturi i tom žanru odgovara vrlo jasno izbor nebeskog carstva, i to je taj zavet o kome se i danas priča, ali je potpuno zaboravljeno da je u opelu, po samoj strukturi službe Božije, naglašeno da mi napuštamo ono što i treba napustiti i da odlazimo tamo gde imamo večnu vrednost. Uopšte nije dolazilo u obzir da se tu sad pravi neki mit koji se zasniva na zemaljskoj teritoriji. To je apsolutni apsurd za tu vrstu literature. Naravno i u te hronike je to ušlo, s tim što se za ovim zemaljskim žali.

Sledeće veće pomeranje smisla se desilo nešto kasnije, u staroj epskoj poeziji. Vidimo da i tu ostaje motiv carstva nebeskog i carstva zemaljskog i izbor ostaje onakav kakav je formulisan u prethodnom periodu, međutim, pošto je u epskoj poeziji jako naglašen motiv samog boja, onda imamo i sav taj prateći sadržaj koji se tiče boja – pobednik, poraženi, eventualna osveta, glorifikacija Miloša Obilića i onoga što je on učinio. Tu se prvi put eksplicitno pojavljuje motiv osvete za ono što se u boju desilo. Neki treći korak se desio sa romantizmom, kada se pojavljuje taj motiv krvi i zemlje, koji je tipično romantičarski. Na taj način uvlačimo kompletnu tematiku nacionalizma, nacionalne države. I da kažem samo jedan primer. Pre neki dan smo razgovarali o tome, pomenula mi je prijateljica onu čuvenu pesmu Đure Jakšića Padajte braćo, plinte u krvi i ja na to automatski nastavim sa onim – Ali pustite mene da bežim prvi. Međutim, ona kaže, čekaj, čekaj, ovo mi svi znamo, a šta u stvari stoji dalje. Ja se zamislim i nisam mogao da se setim, a ona kaže – Bacajte sami u oganj decu. Čekajte – Bacajte sami u oganj decu, koju decu, čiju decu i zbog čega bacati u oganj? Ovo – bacajte sami – označava da bacamo svoju, tako da bar ta strahota je ovde ušteđena da bismo bacali tuđu za neku novu državu koja se rađa iz pepela one nekadašnje. I sad tu vidimo da je nešto otišlo jako daleko, predaleko. Pitanje je sada koliko tako nešto može da bude životno, ako se ozbiljno shvati i sva sreća pa se baš naročito ozbiljno ne shvata, ali je ipak dovoljno da bude motiv svakakvim nepočinstvima, jer ako smo u stanju da po školama ovo učimo kao vrhunac rodoljubive poezije, pa čak i da ne shvatimo sasvim ozbiljno to bacanje u oganj dece, ipak smo učinili korak jako daleko u pravcu individualnog ludila.

E sad, sledeći korak je da to individualno ludilo postane kolektivno i to što su nekada radili neki pesnici, sada produžavaju da rade ne samo naši pesnici tipa Matije Bećkovića, nego i epsko pesnički raspoloženi državnici tipa našeg donedavnog predsednika vlade, a oni su ubacili tu epsku poeziju i to nekakvo ludilo u svoje političke programe, u preambulu ustava, u svoje nastupe, tako da se vidi da se to ludilo podstrekava i da jedno takvo kolektivno ludilo može da izazove novi rat. I imaćemo novi rat.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije slušate pravnika Vladimira Todorića. Vladimir je magistrirao pravo Evropske unije na univerzitetu u Liverpulu i to ga je kvalifikovalo da ga Božidar Đelić pozove kao savetnika za pravna pitanja evropskih integracija. Vladimir je kod Đelića proveo par meseci, onda je podneo ostavku i to ga je ponovo dovelo u Peščanik.

Vladimir Todorić: Kaže se da je ovo sada kraj istorije za Srbiju, mada sam ja 5. oktobra uveče ispred gradske skupštine, kada je, sada ćete se smejati, Vojislav Koštunica rekao – gotovo je, pomislio da mi je sa svoje tadašnje 23 godine dovoljno istorije za čitav život. Od 2000. godine na ovamo ništa novo se nije desilo osim ubistva Đinđića, koji je stradao zbog naše nemogućnosti poimanja svojih istorijskih grešaka kao društva. On je pao kao žrtva ovog društva, a simbolizovao je ideju da se društvo mora menjati. Kada danas pogledate ljude na ulicama, oni su umorni od borbe da prežive. Osnovno pitanje je da li je ovo društvo sposobno da plati cenu da bi preživelo i da li je sposobno da izađe iz mita samooptuživanja i šizofrenije koja vlada između onoga što mi želimo da budemo i onoga što jesmo. U toj šizofreniji prvo strada vreme, koje postaje skoro nepostojeća kategorija, savršeno se uklapajući u vrhovnu vrednost sabornosti, jedinstva i prenošenja zaveta na buduća pokolenja, koja su samo novo živo meso koje treba da ispuni uvek isti istorijski zadatak. Individue su tu nevažne. Ova zemlja ne veruje drugima, plaši ih se, iz tog straha se javlja mržnja, zaziranje, nepoverenje prema drugima. Moramo izaći iz ovoga samooptužujućeg mita koji stvara izdajnike, koji su nepresušno gorivo za taj mehanizam. Shvatio sam da taj mehanizam i dalje postoji kada je posle predsedničkih izbora odlučeno da ne treba potpisivati taj sada već zaboravljeni politički sporazum sa Evropskom unijom, jer bi to bilo kršenja ustava. To je bio jasan znak da postoji sukob između državničke i stranačke politike.

Postoje dve vrste advokata. Oni koji parazitiraju na vašem slučaju produžujući ga u beskraj, tražeći izuzeća sudije, odlažući ročišta, ne dolazeći na pretrese. I postoje oni koji hoće da završe slučaj, da napreduju dalje u svojoj karijeri i da preuzmu sledeći slučaj. To je zaista opis naše političke scene i naše ekonomije. Jasna politička volja ne može da funkcioniše u sistemu koji mi sada imamo, a to je potpuna politička fragmentacija, koja se pogrešno naziva pluralizmom. Demokratija nije bezvlašće niti je dvovlašće, niti je feudalna raspodela javnih preduzeća, već je to mogućnost da u društvu postoji autoritet koji je sposoban da rešava probleme. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali kada je Slobodan Milošević hteo da reši pitanje rata u Bosni i Hercegovini, koji je on započeo, od kojega su mu ruke bile krvave, on je otišao u Dejton sa namerom da završi rat. Imao je problem ogromnih otpora u crkvi, pritisaka iz partije, neposlušnosti iz Republike Srpske, ali on je brutalnom silom svog političkog autoriteta uspeo da uguši te pritiske i da teatralno izađe iz tamo neke hotelske sobe u Dejtonu i čestita građanima na dobijenom entitetu. Za uzvrat je priznao međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine i pristao da sarađuje sa Haškim tribunalom. On je izveo politički manevar kojim je završen taj rat. Koje god rešenje bismo sada našli za Kosovo, ono bi postalo meta stranačkog prepucavanja, kao što ga imamo sada u vezi sa predlogom o funkcionalnom razdvajanju Srba od Albanaca, ne zna se kako, verovatno bodljikavom žicom. Izgleda da sada ne postoji politički autoritet, a ne verujem da će ga biti ni posle 11. maja, koji bi mogao da završi to poglavlje istorije, niti za to postoji preveliki interes, jer naši političari su kao oni prvi advokati koji stalno odlažu.

Političari su izabrani zastupnici građana, oni koji ih zastupaju. Po toj analogiji se mogu smatrati i našim advokatima, koji nas brane u nekim sporovima. Ali ne vidi se preveliki interes da se to zamrznuto stanje promeni. To stvara političku konfuziju i na platformi te konfuzije su i dobijeni predsednički izbori. Ljudima nije rečena, niti im se sada može reći, istina, a to je da ne mogu da uđu u Evropu sa Kosovom, da se neće moći bez Evrope, a da će se najverovatnije ostati i bez Rusije i bez Evrope, jer mi izgleda nismo kredibilni partneri nikome. Svima dajemo obećanja koja ne ispunjavamo. Obećanja stradaju u situaciji političke fragmentacije, u kojoj ništa ne može da se ispoštuje i svi dogovori su samo paravani radi funkcionisanja aktera koji su na vlasti. I to je uvod u onu savršenu oluju o kojoj je neko pričao i taj scenario se polako pojavljuje kao realna varijanta.

Plan međunarodne zajednice je da zamrzne stanje koje sada postoji na Kosovu. Pretpostavljam da će oni dopustiti i organizovanje parlamentarnih i lokalnih izbora u sredinama gde žive Srbi, što će biti velika provokacija za kosovske vlasti. Otvara se mogućnost da dođe do incidenata, posebno na sam dan tih izbora, što će temu Evrope definitivno gurnuti u treći plan. Opet će se glasati emotivno. Neću da kažem – bez odgovornosti, ali u stanju straha, poniženja i u nedostatku horizonta, u smislu šta će se desiti za mesec, dva, tri. Ono što je Srbiji potrebno je bilo kakvo zatvaranje krize na Kosovu. Sve dok postoji ta živa rana, pitanje Evrope neće moći da postane prva tačka dnevnog reda. Moraćemo da rešimo pitanje društvene solidarnosti sa ljudima koji žive na Kosovu jer, bez ikakve politizacije – oni žive užasno, sa spakovanim koferima. I oni ne znaju da li treba da otpakuju te kofere ili treba da se za mesec dana upute kod rodbine, ako je uopšte imaju, u Srbiju. Većina bi opet završila na traktorima i po sportskim halama. Pre nego što se sve to reši, realno nije moguće da se politička scena stabilizuje i krene u neki naredni stadijum. Zato je Kosovo ovde prisutno više kao izborna tema, prilika da se ispevaju novi deseterci, da se stvore novi karijeristi, novi oportunisti, koji će graditi svoju karijeru na nesreći. Neki novi mladi pravnici žele da tuže države koje su priznale Kosovo pred Međunarodnim sudom pravde, vrlo dobro znajući da te države, stalne članice Saveta bezbednosti uključujući i Rusiju, ne priznaju Međunarodni sud pravde. Treba iskoristiti svaku priliku da se predstaviš kao patriota. I opet imamo problem da nema nikoga ko bi to mogao da prekine, bez straha da će biti žigosan kao izdajnik. Ali ono što ti koji zaziru zaboravljaju je da izdajnici postoje u istoriji koju pišu pobednici, a ovde istoriju ne pišu pobednici, već gubitnici.

Porazno je da su oni koji predvode gubitničku politiku dobitnici. Ovde su stvari postavljene naopačke. Nije bitna pobeda, pobeda je nešto što pripada konceptu istorije, konceptu da se sve menja, a mi želimo da ostanemo konzervirani, jer samo tako naše vrednosti mogu da opstanu. Tako je bezbednije, u tom mračnom skrovištu, toplo je, napolju je previše opasno. To jeste činjenica, nema sigurnosti u tržišnoj privredi, u kapitalizmu, u međunarodnim odnosima, ali jedino tako možete da uđete u život. Pogledajte, do septembra se ovde ništa neće desiti. Pričaju se neke priče da će nam Evropa nešto dati, ukinuti vize do izbora. Svi znaju da je nemoguće da se tako nešto uradi. Čak i izborno pitanje da li si za Evropu ili za izolaciju služi marginalizaciji realnog kosovskog problema. Taj problem ne postoji samo u mašti ljudi, on zaista postoji i posle izbora će iskočiti pred nas. Taj problem može da potopi sve reforme, sve što smo učinili od 2000. Ako smo sve zakone donosili zbog Evrope, a Evropa nam je navodno zabila kolac u leđa, onda te zakone ne moramo da sprovodimo. Da biste imali političku snagu koja rešava probleme morate imati jasnu politiku, ne sme biti konfuzije, jer samo takva politika može da dobije realnu snagu u institucijama. Međutim, ovde se hrani konfuzija, predstava da ćete glasanjem za ustav sačuvati Kosovo. I ne možete za to kriviti ljude. Stvar je elite kako će da formuliše nacionalni identitet, to se ne radi spontano. Izvinjavam se, to je uvek plan onih koji treba da rukovode zemljom na duži rok.

Pretpostavljam da ću i danas i sutra i prekosutra na jutarnjem programu, u vestima u 12 i u vestima u pola 8 videti vremensku prognozu za Prištinu. Neću videti vremensku prognozu za Štrpce, za Kosovsku Mitrovicu, ali ću znati da li u Prištini treba da ponesem kišobran. To je budalasto, ali se toleriše, građani to više ni ne primećuju, to je deo svakodnevice. Verovatno bi se trgli kada bi u jutarnjem programu čuli koje autobuske linije neće raditi u Prištini tog dana i koje ulice će biti raskopane u centru Prištine. Onda bi možda nešto kvrcnulo u glavama. Ovde se od javnog mnjenja pravi bure baruta.

Nije dovoljno da građani iz nekakvih preterano altruističkih ili idealističkih pobuda prihvate ideju Evrope. Svaka ideja se može kompromitovati, pa se i evropska ideja može kompromitovati korupcijom, neodgovornom politikom koja doprinosi da nema dovoljno priliva kapitala, što se onda svaljuje na stranačke protivnike, dok oni koji su imali najbolje startne pozicije još od 90-ih ubiru ćar. I nije ovde pitanje da li ima previše tranzicionih gubitnika. Ima previše netranzicionih gubitnika. Mi smo, nažalost, toliko ophrvani tim simboličnim istorijskim problemima, da nismo u stanju da zakopamo dublje u javnoj raspravi i da stavimo pitanja o kojima govorim na dnevni red. Krajem prošle godine društvo se bavilo nekim drugim temama, ali svi smo znali da će tema nezavisnosti Kosova sve potopiti i da uskoro nećemo moći da pričamo ni o čemu drugom sem o Kosovu. To je ono – vi me pitate za obijene trafike, dok Hilandar gori. Znali smo da moramo napraviti sledeći institucionalni korak ka Evropskoj uniji pre proglašenja nezavisnosti Kosova, i to ne zbog toga što bi to bila kompenzacija za nju, jer to što nismo potpisali nije zaustavilo neumitan tok stvari. Svima je bilo jasno da će bilo kakav dalji napredak ka Evropskoj uniji posle nezavisnosti biti protumačen kao nedostojna trgovina, prodavanje vere za večeru i tako dalje. I zbog toga je realno veliki neuspeh pretrpljen time što mi do sada nismo uspeli ništa da izdejstvujemo na putu ka Evropskoj uniji. Prednosti pridruživanja će biti sve manje i manje, jer ovo je zemlja koja ne može na dugi rok da osigura političku stabilnost, dok se ne reši ovo krupno pitanje. Nisam optimista po pitanju kratkoročnog pojavljivanja rešenja koje bi moglo da zatvori ovo poglavlje, u kojem nam je realno i objektivno zaustavljen dalji napredak.

Pitanje duplih plata koje se daju ljudima koji žive u enklavama pokazuje da sadašnja politika Beograda ne može da opstane na duži rok. Ako su ti ljudi u KPS-u ili drugim kosovskim institucijama u enklavama dobili obećanje da će posle otkaza od Srbije dobiti pare, to samo znači da su te pare bile razlog zbog čega su oni dali otkaz. Naša ekonomija ne može da izdrži dugo subvencioniranje ljudi u enklavama. Mi, na primer, imamo najskuplji i najlošiji benzin u Evropi, jer NIS služi za punjenje budžeta. A onaj tamo iz enklave će razmišljati – ako sam napustio posao na Kosovu zbog 200 evra mesečno iz Srbije, onda bih mogao i ponovo da se zaposlim na Kosovu za 500 evra mesečno. Na dugi rok međunarodna zajednica ima takav pristup i mislim da će oni tako polako reintegrisati Srbe u kosovske institucije i generisati novu klasu lokalnih lidera. Tako da naša nezvanična ili zvanična politika koja počiva na ideji da vreme radi u našu korist, nije tačna. Vreme ne radi u našu korist i trebalo bi što pre spustiti priču sa simbolične na realnu ravan. Ponavljam, osnovni problem je to što ovde ne postoji politički lider koji bi mogao da naturi rešenje i silom primora sve političke aktere da ga prihvate.

Hag nije šala. Neće se pomeriti ni Holandija, ni Belgija, ni Nemačka. Evropska unija ne želi da uđe u dugotrajne ugovorne odnose sa Srbijom dok ne sazna ko će sedeti u Nemanjinoj 11 posle 11. maja. To je jasno i našim političarima i oni sada ne traže toliko sporazum, koliko gledaju da izbunare bilo šta do izbora. To pominjanje viznih olakšica je smešno, jer nismo zamenili pasoše u martu, kao što smo rekli. Opet kasnimo i opet propuštamo priliku da propustimo priliku. Ono što se sada traži je nekakav povod da se potpiše bilo šta i da se predstavi kao pobeda, nekakav fetiš sporazum, nešto što je simboličan gest. Interesantno je pitanje zašto više niko ne pominje taj politički sporazum. Jeste da je on po svojoj suštini prazan, ali u njemu postoji pitanje – da li vi uopšte hoćete da budete deo Evropske unije. Znači, oni pitaju, jer su do sada pretpostavljali da Srbija to hoće, ali izgleda da to baš i nije tako, pa se sada lepo pita da li mi to hoćemo. U tom smislu je taj sporazum neverovatno važan.

Insistiranje na tome da je naša budućnost u EU ovde se napada kao nova vrsta dogme. Neke istine su, što bi rekla Hana Arent, toliko neumoljive i prirodno tačne da su predmet otpora vladara, diktatora i političara, jer su van sfere političkog sporazuma, s njima se ne može pregovarati. A koje su to dogmatske istine u ovom slučaju? Srbija je, pod broj 1, u Evropi. Druga stvar – u Evropi se bolje živi, a treća stvar – svi ljudi žele da žive bolje, naročito kada žive loše. Politička elita ne želi da prizna te jednostavne i nepobitne istine, ali to ne znači da će one prestati da postoje. Ako se ništa ne desi, mi ćemo o njima i dalje razgovarati u Peščaniku 2015. godine. Naravno, da mi je to neko rekao 2000. godine, mislim, ne znam…

Svetlana Lukić: Mi tražimo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji nam više niko ne nudi.

Vladimir Todorić: Znaju oni to, ali vašno je da se ostavi utisak da se nešto radi na tom planu, pa da ispadne da smo nepravedno uskraćeni, da nam oni to ne daju. Mi tražimo ono što ne možemo da dobijemo da bi ispalo da mi to tražimo, da se borimo, da ne sedimo skrštenih ruku u Beogradu i skupljamo dnevnice. I onda idemo tamo da to tražimo, rukujemo se, oni nas prime fino po protokolu, ali kažu – mi smo vam već rekli, mi se ne igramo. I onda se u stvari proizvodi utisak – vidi, ovi se stvarno bore, trude se, mole ih, a oni im ne daju. Pa zašto onda i da idemo tamo, kada su oni toliko nepravedni. Sledeći put nemoj ni da ideš, Duliću, kada te tamo niko ne zarezuje ni dva posto. A i to sa Hagom, gde ih mi ubeđujemo kako činimo sve što možemo. Pa svaka čast onome ko to može da radi. Toliko je primera nepoverenja između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije, ali ispada da je Hag jedina stvar oko koje imaju potpuno uzajamno poverenje i saglasnost – ništa ne može da se uradi. Posledica svega toga je opet politika moljakanja – pomozite Srbiji, pomozite demokratskim snagama, udelite im razumevanje, jer šta – demokratije će nestati i doći će neprihvatljive snage, koje smo mi svojom politikom proizveli kao jedinu moguću alternativu. Na taj način se ne razgovara i to mora da se nauči.

Svetlana Lukić: Predsednik Tadić je opet pomenuo pet principa. Da li bi to moglo da vodi nekoj jasnije definisanoj politici posle 11. maja, ako budemo imali sreće, pa ne pobede radikali i narodnjaci?

Vladimir Todorić: Da kao profesor kažem studentima – zamislite da ste premijer i želim da vidim vaš program. Kada bi mi oni ponudili ovih pet principa, rekao bih im – ovo mora da se doradi, ovo nije dovoljno konkretno, morate da naglasite prioritete. U politici neki prioriteti mogu doći u sukob jedan sa drugim, što je sasvim normalno. Političke odluke se u principu sastoje od davanja prevage jednoj od suprotstavljenih opcija. Politika je kada se na osnovu nekih vrednosti donose odluke koje nisu automatske, mehaničke, nego ljudske, kao u životu. Ne možete reći – hoću da budem bogat i da se bavim samo onim što volim. To ne ide baš tako. Takve su i političke odluke. Tako da bih voleo da vidim šta je tu prvi princip, šta se dešava ako drugi princip dođe u sukob sa prvim. Ne mogu da prihvatim rešenje koje kaže – insistiraćemo na svakom principu pojedinačno, jer život ne poznaje takve zakone, niti prima takve ljudske zapovesti. Ne može i jare i pare. Nekada se mora izabrati, to jest jedan mora da prevagne u korist drugoga. Nažalost, naši birači pristaju na sve. Ponekad im je dovoljna jedna rečenica – Kosovo je Srbija ili – Juhu Evropa, da se odluče. Mislim, stvari će se naravno pomeriti, ali za mene i tebe kao ljude koji žive u realnom vremenu to nije neka velika uteha.

Svetlana Lukić: Vladimir nas je podsetio na to da novi pasoši kasne, dobićemo ih u maju, možda, tako da nema ništa od liberalizacije viznog režima. Đelić je raspisao konkurs, da vas podsetim, treba da glasamo za par stotina ljudi koji će prvi dobiti novi pasoš. Đelić je raspisao još jednu utešnu nagradu: ako ne možemo da dobijemo liberalizaciju viznog režima, neka nam makar Grci besplatno daju vizu za letobanje. Eto, pomogli smo im prošle godine da gase požare, vreme je da nam vrate uslugu. Na kraju Peščanika slušate vesti broj 15 Ivana Čolovića.

Ivan Čolović: Nedavno je Politika u svom kulturnom dodatku započela seriju intervjua sa – kako stoji u najavi serije – “vrhunskim srpskim intelektualcima”. Oni su pozvani da odgovore na pitanja koja – opet citiram najavu serijala – “postavljamo jedni drugima u prelomnim danima za našu državu”. A to su ova pitanja: “Kako se uključiti u sve veću porodicu evropskih naroda, a sačuvati svoj identitet? Srbija između Istoka i Zapada, Srbija u Evropi, ali kako, kada, po koju cenu?”

Odmah da kažem: ja se ne sećam da sam nekome postavljao ovakva pitanja, niti da je neko mene nešto slično pitao. I inače, teško mogu da poverujem da ljudi u Srbiji zaista sebe muče tobože teškim dilemama takozvanog evropskog puta Srbije, da o njima razgovaraju, onako po kućama, u krugu prijatelja, među kolegama na poslu, u kafićima. Zamisli da ja tebe pitam: “Je li Ceco, molim te, po koju bi ti cenu u Evropu?” A ti kažeš: “Ne pitam za cenu.”. A ja te na to prekorim: “A identitet, nećeš valjda i njega da se odrekneš, pa da tamo po Evropi zujiš k’o muva bez glave?”

Pa, zaista, ko bi normalan o tome?

Naravno, druga je stvar takozvani javni diskurs. E, tu se o ovim tobože teškim temama uveliko raspreda, i u tim raspredanjima koriste se i izrazi od kojih su sastavljena pitanja Politike za ovu seriju razgovora sa intelektualcima: “evropska porodica naroda”, “sačuvati identitet”, “prelomni dani”, “između Istoka i Zapada”, “da, ali po koju cenu” i drugi njima slični. Mislim da sve to služi stvaranju utiska da u Srbiji stvarno traje opštenarodna debata o nacionalnoj samobitnosti, da Srbi tobože ne mogu lako da prelome između Istoka i Zapada, da ih žedna duša vuče Rusiji a prazan stomak Evropi, pa su rastrzani krupnim geopolitičkim pitanjima: kuda i ako i kad i kamo i po koju cenu, s kim, a šta onda? E, dileme su to, prelomne istorijske. A ko će uneti malo svetlosti u sve to, ako ne vrhunski srpski intelektualci. Samo oni mogu – još jednom citiram najavu Politikinog serijala – da nam pomognu da “sagledamo sebe”.

U izdanju Politike od 8. marta pozivu da pomogne Srbima da sebe sagledaju, odnosno da odgovori na pitanja iz ovog Politikinog serijala, odazvala se Zorica Tomić, čitaocima predstavljena kao “univerzitetski profesor, kulturolog, sociolog kulture, publicista, kolumnista…” Pročitao sam sve što je profesorka Tomić ovde rekla, ali moram da priznam da ne bih umeo da vam prenesem šta o postavljenim pitanjima profesorka zaista misli. U stvari, neke njene ideje, uzete pojedinačno, još sam nekako i razumeo, ali ne i vezu među njima.

Na primer, Zorica Tomić kaže da su Srbi mentalno tamo gde su i geografski, to jest “na granici Istoka i Zapada”. To kapiram bez problema. Takođe bez većih teškoća razumem i drugu profesorkinu misao o istoj temi, iznetu na istom mestu, njeno uverenje da, kako se izrazila, “savremeni svet nije ni svet Istoka ni svet Zapada, već svet vladavine hipertehnologije… i multinacionalnog kapitala”. Ali, moj mozak ostaje blokiran kada treba da poveže ove dve profesorkine misli o Istoku i Zapadu i da razume šta ona zaista misli, jer kod nje Istok i Zapad – kao što vidite – nekako uspevaju istovremeno i da budu i da ne budu, i da ih ima i da ih nema, a to njihovo stanje, priznajem, za mene ostaje nepojamno.

Slično tome, za mene je ostala tajna šta Zorica Tomić misli o medijima. Opet sam naišao na dve njene misli o toj temi, opet sam obe razumeo, ali vezu među njima nisam mogao ni da naslutim. Profesorka najpre kaže sledeće: “Mediji više ne reprezentuju stvarnost, već je kreiraju”. Misao ne baš novijeg datuma, ali meni sasvim jasna. A malo zatim čitam da ona veruje da su moderni mediji skinuli veo tajne sa sveta i, kako je rekla, “učinili ga transparentnim i opscenim”. I to mogu lepo da pratim. Međutim, opet je za mene ostalo nejasno šta profesorka zaista misli, u ovom slučaju šta misli o medijima. Da li oni, po njenom sudu, konstruišu stvarnost ili je samo otkrivaju? Ili i jedno i drugo, kako kad i kako kome? Zaista, ne znam.

I još jedan primer. Profesorka Tomić u ovom intervjuu pominje nešto što je nazvala – citiram je – “obavezujući standardi civilizovanog sveta o očuvanju i negovanju kulturnih razlika”. Ja tu razgovetno zapažam dve ideje i obe lepo i lako razumem. Prva je ideja o podeli sveta na civilizovani i necivilizovani deo, dakle na dva nejednako vredna dela. Jer ko pominje takozvane “standarde civilizovanog sveta”, nesumnjivo pretpostavlja da postoji i svet uređen po drugačijim standardima, primitivnim, necivilizovanim. Ali Zorica Tomić ovde istovremeno iznosi i drugu ideju, prema kojoj je svet takođe podeljen, ali ne na civilizovani i necivilizovani deo, nego na različite i u principu jednako vredne kulture. I šta sad da radimo? Ja bih rekao da ovde mora da se bira, da morate reći koju od ovih ideja o razlikama kultura prihvatate. Da li mislite da postoje više i niže kulture ili samo različite kulture? Drugim rečima, da li vam je bliža rasistička ili relativistička ideja o kulturnim razlikama? Međutim, Zorici Tomić kao da su obe drage. I to moj mozak odbija da shvati.

U čemu je problem, gde je nesporazum? Srećom, u ovom intervjuu nalazi se i jedno mesto koje mi je pomoglo da otkrijem pravi uzrok mojih teškoća da razumem misao profesorke Tomić. Stvar je u tome što ona i ja, izgleda, nemamo isti organ mišljenja. Profesorka je obdarena mozgom, a ja na tom mestu imam krompir, tačnije pire od krompira. “Na žalost”, kaže ona, “prosečnom građaninu Srbije je od mozga napravljen pire-krompir, pa se pod pretnjom nacionalističke kvalifikacije, gotovo sve što ima nacionalno obeležje proglašava arhaičnim, neprosperitetnim ili retrogradnim”. Ovu metamorfozu srpskih mozgova u pire, profesorka stručno naziva “semantičkim liftingom”, a poslužila se i jednom šalom da objasni do čega sve, do kakvih apsurdnih situacija, takav jedan lifting može da dovede. “Da se našalim”, kaže Zorica Tomić, “u takvoj klimi u kojoj se permanentno obavlja svojevrsni semantički lifting, čak će i srpska salata morati da promeni ime”.

Šta ću? Moram da priznam da sam se odmah prepoznao u ovom opisu prosečnog građanina Srbije, u ovoj dijagnozi stanja njegovog mozga. Vrlo sam podozriv prema svim nacionalnim obeležjima i prema svemu što se tim obeležjima kiti, i svuda gde se jave ta obeležja, njihovi dični nosioci i zaštitnici, odmah vidim nacionalizam. Arhaično, neprosperitetno, retrograradno? Ma kakvi. Mislim da su kod nas stvari otišle mnogo dalje, da su mnogo gore i crnje od toga. Zatucanost, teror, fašizam, to je ono što se, po mom mišljenju, valja iza znamenja nacije, iza tobožnje brige za nacionalni identitet, iza zvanično razglašenih tobožnjih dilema između hleba i časti, patriotizma i izdaje, Zapada i Istoka, tela i duše. Dakle, jasno je da sam i ja jedan od onih građana Srbije koji, prema dijagnozi profesorke Tomić, umesto mozga imaju pire. U mom slučaju semantički lifting odavno je završen, pa se ja i ne sećam da su se moje misli rojile u nečem drugom a ne u pireu, da su moje vijuge ikad bile nešto drugo a ne šare nastale blagim kretanjem viljuške?

Profesorka se šali kada predviđa semantički lifting i u imenu srpske salate. Ali ja sam živi dokaz da to više nije nikakva šala. Ja već odavno tu salatu zovem “šopska bez sira”.

Dijagnoza profesorke Tomić na prvi pogled zvuči zabrinjavajuće, ali ja ipak mislim da nemam razloga za zabrinutost. Prvo, imati pire krompir u glavi, ako je verovati profesorki, u Srbiji nije nikakva retkost, neka abnormalna, patološka pojava, nego je na protiv pire organ mišljenja svojstven našem prosečnom, običnom građaninu. Drugo, ako se do rezervisanog stava prema nacionalnim obeležjima i do osude njihovih manipulatora u Srbiji može doći samo ako nam je mozak pretvoren u pire od krompira, onda živeo pire, onda živela misao pirea, onda živela deca Pirea.

Svetlana Lukić: Gotov je još jedan Peščanik, dve Svetlane vam se zahvaljuju što ste slušali ovu emisiju, a podsećam vas da se na našem sajtu, na www.pescanik.net nalaze tri nova teksta: Teofila Pančića, Vladimira Gligorova i Miše Brkića.

Emisija Peščanik, 04.04.2008.

Peščanik.net, 04.04.2008.