– Zašto u Hrvatskoj nije proveden referendum oko pristupanja zemlje NATO paktu?

– Zbog toga da nacija ne bi počinila nacionalnu izdaju.

Gornji vic, koji se širi od uha do uha, što znači da već skoro četvrt sata bubnja u glavi ovog potpisnika, olakšat će razumijevanje jedne zastrašujuće odluke Hrvatskoga parlamenta, donesene prošloga tjedna. Zastrašujuće zbog toga što je usvojena s takvom konsenzualnom odlučnošću da se promatračima slobodnijeg duha doista ledila krv u žilama.

Za ratifikaciju sporazuma o priključenju Hrvatske NATO-u glasali su svi poslanici u Saboru Republike Hrvatske, izuzev jednoga, nezavisnog zastupnika Dragutina Lesara. Sigurno je da se takvoga izbornog ishoda (99 i nešto posto!) ne bi posramili ni najsvjetliji uzori demokratskog slobodarstva – Centralni komitet Komunističke partije Kine, na primjer, ili Robert Mugabe u boljim vremenima, ili Enver Hoxa dok je još bio skrbio o parlamentarnom životu Albanije. Jedino bi možda Dragutin Lesar proživio lakše duševne boli. Što se tiče ovog potpisnika, inače građanina Republike Hrvatske, Lesaru bi trebalo dodijeliti statusne počasti narodnog heroja, ali – za vraga – o narodnim herojima odavno ne odlučuje narod. Kao ni o ičemu drugom.

S obzirom da, prema svim do sada objavljenim statistikama, manje od polovine građana Hrvatske podupire ulazak svoje zemlje u NATO, jednodušna odluka parlamentarnih zastupnika – donesena na način kao da su oni već unovačeni u neku od terenskih jedinica vojnog saveza, pa zapravo ne glasaju, nego izražavaju svoje mišljenje odazivajući se na komandu – prosto vapi za nekom blasfemičnom kovanicom, od kojih mi u ovome trenutku na pamet pada “liberalno-demokratski fašizam”.

No, to bi bilo zbilja pretjerano. Nikakve fašistoidne elemente ne možemo vezati uz Sjevernoatlantski savez: on samo služi kao pretorijanska garda najmoćnijih zemalja svijeta, oružana vojna sila za nametanje svoga sustava vrijednosti ostatku čovječanstva, pod simbolom s ukrštenim mačevima koji neodoljivo podsjeća na kukasti križ, te političkim pogonskim gorivom što ga je Claudio Battistelli opisao kao “ideologiju SS-a: Sigurnosti i Stabilnosti”.

Zamijenimo li bizarne kovanice pokušajem definicije, to bi izgledalo ovako: NATO je militarni mastodont koji – nakon sloma komunizma i nestanka sovjetskoga vojnog bloka – nema drugog cilja nego da osmisli novoga globalnog neprijatelja kako bi ispunio svoju izgubljenu svrhu. Što je u većoj mjeri ispražnjen od smisla, to se predstavlja nužnijim, pa je intenzivnija i prateća struja sigurnosne panike i neuroze. Stvar je dovoljno perverzna da privuče ovdašnje političke vođe i, evo, Hrvatska se već ponosno priključila stroju, isprsila se kao hromi redov u jedinici za specijalne namjene, dobrovoljac koji će poslužiti kao živo meso u budućim operacijama sijanja mira.

Nitko nas više nikada neće taknuti, zagrmio je premijer Ivo Sanader na svečarskoj sjednici Sabora, jer “NATO predstavlja prvorazredni garant mira, stabilnosti i demokracije u svijetu”. Mir koji se kali gomilanjem bojevih glava, planskim bombardiranjima i preventivnim ratnim intervencijama, to je logika idealna za vođe Sanaderova tipa. Prevedeno na jezik nacionalnih interesa: slat ćemo naše naoružane mladiće u neposlušne zemlje da oni ne bi poginuli u nekom ratu!

Zašto se onda većina građana Hrvatske uporno izjašnjava protiv ulaska u NATO i što u tom kontekstu znači potpuna lojalnost njihovih predstavnika zapadnome militarnom bratstvu? Dosad nije zabilježen slučaj tolike disproporcije između volje političke klase i htijenja tzv. narodnih masa, pa možemo govoriti o “školskom primjeru demokracije”: takvom, naime, gdje grupa nastavnika tutorski odlučuje što će biti s hordama nestašnih učenika, s tim da je u konkretnome slučaju nezgodna okolnost ta da su učenici izabrali prosvjetni kadar. “Ne možete očekivati od nas da odlučujemo u vaše ime ako ne znate ni kako se zovete”, kao da politička elita poručuje voljenim građanima.

Povjeravajući se uredniku SlobodneDalmacije uoči slavodobitnoga govora u Saboru, hrvatski premijer istaknuo je da put do NATO-a nije bio posut ružama. “Sjetite se da je vodeća oporbena stranka prije godinu dana tražila referendum. Da smo to išli organizirati, danas nas ne bi bilo nigdje.” Imajući u vidu nešto poput demokratskih tekovina, to je ona vrsta iskrenosti koja graniči s glupošću, pa u tom smislu barem nailazi kao olakšanje.

No, gdje smo to danas, ako bismo, da nismo ovdje, bili nigdje? Danas smo, naravna stvar, u dobrim rukama. U dobrim smo rukama zahvaljujući izborima kao formalnom ovjeravanju političke moći. Sanader zapravo kaže: “Zamislite kakva bi se katastrofa dogodila da doista zastupamo volju i interese onih koji su nas izabrali da zastupamo njihovu volju i interese!” Tu više nema mjesta tetošenju i skrupulama: politička uspješnost adekvatna je izdaji biračkoga tijela, a sam je smisao politike onemogućiti sudjelovanje u odlučivanju onih koji su legitimirali političku klasu.

Volja većine, doduše, zaista znade biti vrijedna žaljenja, ali zadnji koji bi o tome smjeli donositi kategorične sudove su oni što su zahvaljujući toj većini zasjeli na vlast. U svakom slučaju imamo posla sa zanimljivim fenomenom, s paničnim strahom od vlastitih građana, pa je reakcija na te anksiozne poticaje nužno protugrađanska, protudemokratska i – s užitkom ću trošiti retoriku nacionalnog patosa – protunarodna. S napomenom da vlast nije jedina koju hvata jeza od pomisli da bi nacija mogla promašiti svoju nacionalnu sudbinu, pa joj valja uzeti igračku iz ruku i proglasiti ovlaštene skrbnike nad nacionalnim interesima.

Hrvatska je valjda jedina zemlja gdje su se u otvorenu propagandu NATO-a, kao ratničke mašinerije, uključile i organizacije s tzv. civilne scene, jer je običaj da se slične udruge u svijetu zalažu za razoružanje i ukidanje vojnog saveza. Tako je lani, uz pomoć donacija američke ambasade, pokrenuta akcija s parolom koja je podražavala sigurnosnu paranoju – “Bolje pakt nego rat!” – a cilj joj je bio da odgojno-pedagoškom javnom debatom zamijeni referendumsko izjašnjavanje stanovništva. Predsjednica Instituta za demokraciju, Andrea Feldman, tada je izustila neponovljivu misao: “Ono što želimo postići je da, neovisno o tome hoće li referenduma biti ili ne, svaki hrvatski građanin na njemu zna odgovor.”

Zašto bi hrvatski građanin trebao znati odgovor na pitanje koje mu nitko neće postaviti? U tome i jest tajna demokracije shvaćene kao proceduralni cinizam: hrvatski građani dužni su znati što izabiru kada im je uskraćeno pravo glasa i biti osposobljeni da se izjasne u uvjetima kad ih nitko ništa ne pita.

I tako će Hrvatska, udruženim naporima svojih demokratskih institucija, a protivno želji svojih građana, objesiti još jednu puškicu o rame, nataknuti šljem u maskirnim bojama i ukazati se kao hromi redov na braniku svjetskog poretka. Zanimljivim procesom odlučivanja politička je klasa uspjela spasiti narod od subverzivnog djelovanja njega samog. A usput i sačuvati slavom opjevanu i krvlju stečenu državnu samostalnost trčanjem pod skute velikih i moćnih, gdje će se nacionalna autonomija svesti na primjerenu razinu salutiranja. To je taj zamah zrelog nacionalizma: samostalnost i suverenitet činjenice su koje treba utoliko više veličati što ih se brže kanimo odreći.

Nacionalizam i nije drugo nego zbirka sudbinskih floskula s aromom krvi i tla. Nema ničega neobičnog u tome što najveći strah od naroda pokazuju oni koji se na njega najčešće pozivaju i najrevnije zaklinju. Udvaranje narodu pouzdan je znak protunarodnih aspiracija. Ovdašnjim političkim vođama puna su usta naroda jer im baš takav narod najbolje odgovara: kvalitetno sažvakan.

BH Dani, 03.04.2009.

Peščanik.net, 05.04.2009.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.