Usprkos galopirajućoj ekonomskoj krizi, općoj neimaštini, društvenoj depresiji  i ekspanziji televizijskih sapunica, hrvatski znanstvenici u protekloj su 2011. godini zabilježili niz međunarodno relevantnih postignuća.

Tomislav Domazet iz Instituta Ruđer Bošković, na primjer, otkrio je da geni mogu nastajati spontano i tako utjecati na proces evolucije; astrofizičar Petar Mimica otkrio je zakonitosti po kojima umiru neke od najmasivnijih zvijezda u svemiru; Nenad Ban objavio je revolucionarni rad o strukturi ribosoma koji bi trebao omogućiti razvoj novih antibiotika; Darko Orešić i Marijan Klarica oborili su stotinu godina staru hipotezu o zaštitnoj tekućini u kojoj pliva ljudski mozak; Ivan Đikić sa svojim suradnicima objavio je otkriće koje razjašnjava način nastanka kroničnog dermatitisa; Miroslav Radman načinio je značajne pomake u razvoju lijeka protiv smrti, te povećao izglede da projekt dovrši prije nego ga smrt u tome omete…

Ipak, najznačajniji doprinos, koji ne samo što će prodrmati znanstvenu zajednicu i dovesti u pitanje mnoge dosadašnje teorije, nego bi u najskorijoj budućnosti mogao stubokom izmijeniti naše životne prilike i običaje, te izazvati nesagledive promjene u sustavu zdravstvene zaštite, stigao je potkraj godine od dr. Andrije Hebranga. Ovaj samozatajni ali neumorni Zagrepčanin, liječnik i društveni istraživač, prije neki dan je otkrio dosad nepoznatu „bolest vladanja“, a ujedno i lijek protiv nje – „demokraciju“.

Svjestan toga da izaziva šok u stručnoj i laičkoj javnosti, iako po prirodi skroman, pred novinarima nije skrivao dramatične reperkusije svojeg otkrića:

„Vladanje je teška, neizlječiva bolest. Nema teže bolesti od te, a tko od toga oboli, taj se boji demokracije jer bi ga prisilila na izlječenje. A oni to ne žele. I to je glavni problem HDZ-a danas.“

Vrijedni znanstvenik nije zatajio da je i sam dugogodišnji član Predsjedništva HDZ-a, kao ni činjenicu da rezultate svog istraživanja obznanjuje neposredno po okončanju traumatične sjednice toga tijela, naprotiv, smatra da je time njegovo otkriće na određeni način i laboratorijski potvrđeno:

„Za vladajuće u HDZ-u demokracija je antibiotik protiv kojeg se bore jer ubija bolest!“

Bio je to povod da dr. Andriju Hebranga posjetimo u njegovu domu. Susretljivo nas je primio u svoj radni prostor, gdje je – tipično za znanstvenika njegova renomea – vladao kreativni nered: dva uključena kompjutera, razbacane knjige, elaborati i skripte, papiri na stolu, dijagrami na zidu, prljave čarape pod foteljom… Za početak nas je zanimalo da li je antibiotskim pripravcima demokracije pokušao liječiti kolege oboljele od vladanja i na zadnjoj sjednici Predsjedništva HDZ-a.

„Razumije se da jesam“, kaže. „Nudio sam im demokraciju u kapsulama i u ampulama, a zainteresiranima sam je bio spreman čak i ubrizgati injekcijom. Svi su odbili, bez izuzetka, što znači da ih je bolest skoro potpuno svladala. Tako je Jarnjak pokušao šakom odalamiti Šeksa, a ovaj mu je, nakon što ga je Šuker spasio, opsovao majku. Na kraju je gospođa Kosor prekinula raspravu i preuzela sve saborske funkcije za sebe. Ako je suditi po tome, ona je ovoga trenutka vjerojatno najbolesnija.“

„Kako se, mimo tog slučaja, bolest vladanja općenito manifestira?“ pitamo.

„To je bolest sa stotinu različitih lica“, objašnjava nam, „i često je znaju zamijeniti s nekom drugom – histerijom, bjesnilom, kleptomanijom, paranoidnom šizofrenijom i slično. Poznat mi je slučaj pacijenta koji je bio ministar u gotovo svim HDZ-ovim vladama, ne birajući resore, od obrane do zdravstva, čak se bio nametnuo i kao predsjednički kandidat. Konzumirao je sve raspoložive privilegije, pokazivao brojne autoritarne simptome, ponašao se despotski isključivo, kritičare je otpisivao kao državne neprijatelje, ali nadređenima u stranačkoj hijerarhiji nije izlazio iz šupka. Na taj je način značajno razdoblje života proveo u šupku Franje Tuđmana, potom u šupku Ive Sanadera, da bi završio u šupku Jadranke Kosor.“

„Pa to ste vi?!“ ushićeno primjećujemo.

„Da, to sam ja“, ponosno potvrđuje. „I tako smo došli do moje znanstveno-istraživačke metode, koja je sve samo ne konvencionalna.“

„Možete li našim čitateljima tu metodu malo približiti?“ znatiželjni smo.

„Neki liječnici provedu sav svoj radni vijek među leproznima u Aziji, ili među oboljelima od AIDS-a u Africi, a ja sam svoje kreativne godine proveo među najbolesnijim hadezeovcima“, ispovijeda istaknuti znanstvenik. „Bez toga nikad ne bih otkrio antibiotički učinak demokracije. To je bio ključ uspjeha.“

„Infiltrirati se među zaražene?“

„Točno. Da se našalim, djelovao sam kao neka vrsta tajnog agenta u službi razvoja medicine“, smješka se dr. Hebrang. „Najvažnije je da su hadezeovci sve vrijeme mislili da sam jednako bolestan kao i oni.“

„Kako ste ih u to uspjeli uvjeriti?“

„Tako što sam doista i bio bolesnik!“ kaže naš sugovornik i slavodobitno širi ruke. „Gledajte, u ozbiljnom istraživačkom radu najvažniji su potpuna predanost, upornost i strpljenje. U mome slučaju to je značilo skoro čitav život biti gadno, upravo zastrašujuće bolestan, da bih se na kraju potvrdio kao liječnik i iscjelitelj.“

„Jednako biste se tako dali zaraziti od AIDS-a samo da otkrijete lijek protiv te opake bolesti?“ stavljamo našeg domaćina na kušnju.

„Apsolutno!“ kategoričan je. „Pojedinačna žrtva se isplati ako je u interesu dobrobiti čovječanstva. Čak sam neko vrijeme razmišljao da se i upustim u tu avanturu, dok sam još boravio u Tuđmanovom i Sanaderovom šupku. No onda je moju znanstveničku znatiželju ipak privukla bolest vladanja.“

„Vaša metoda iziskuje dosta hrabrosti“, primjećujemo, „jer moglo se dogoditi da ne uspijete otkriti lijek, pa do kraja života trpite posljedice zaraze, ili da vas sama bolest s pratećim tegobama omete u istraživanju“?

„Rizik je zasigurno postojao, ali se isplatio“, skromno kaže. „Borba protiv bolesti predstavljala je u mom slučaju borbu protiv samog sebe. Bio sam, takoreći, sam svoj zamorac. Morate znati da patiti od bolesti vladanja nije nimalo lako, a ja sam bez dvojbe bio jedan od najvećih bolesnika u HDZ-u. Podupirao sam diktature, veličao ratne zločince, legitimirao pljačku narodne imovine, širio nacionalističku histeriju, zagovarao mržnju prema manjinskim etničkim skupinama, organizirao progone ideoloških protivnika, manipulirao javnošću, distribuirao najgnusnije laži i podvale, zloupotrebljavao povjerenje građana iznuđeno na izborima, vitlao kultom države kao službenom batinom… no sve je to bilo ulog u otkriće demokracije koja nas jedina može spasiti od takvih zdravstvenih poremećaja. Ne žalim osobnih žrtava, jer demokracija je toga vrijedna, a siguran sam da će šira javnost to znati cijeniti.“

„Zvuči kao životni projekt?“ kažemo.

„Hvala vam što tako mislite“, potvrđuje. „Da, to je bio plan: ugraditi čitavoga sebe u sustav tiranije i okončati karijeru kao pronositelj demokracije. Na svojoj sam koži isprobao da je efekt tog lijeka zajamčen. Danas čak mogu pljuvati na svoj prethodni život bez straha da ću biti iznova zaražen.“

Samo lijepe riječi za demokraciju ima i supruga dr. Andrije Hebranga, koja nas je ljubazno ponudila čajem, orahnjačom i božićnim pecivom. Ne samo zbog općeg zdravstvenog prosperiteta, nego i zato jer je antibiotski učinak demokracije preokrenuo njihov obiteljski život. S neskrivenom gorčinom govori o vremenu dok joj je muž bio bolesnik na vlasti. „Kad se samo sjetim“, kaže, „Tuđman, pa Sanader, pa Kosor… moj Andrija se redovito do kasnih noćnih sati zadržavao u njihovom šupku, dolazio bi kući pred zoru, pa smo ga ja i djeca jedva viđali. Danas, bogu hvala, mnogo više vremena provodimo zajedno.“

Prije nego napuštamo ugodni dom Hebrangovih, pitamo našeg znanstvenika da li demokracija, ako se uzima u kapsulama ili ampulama, i ako je liječenju prethodio radikalan slučaj bolesti vladanja, može izazivati i neke neželjene posljedice.

„Tvrdim da ne“, veli. „Demokracija je doista snažan medikament, no nuspojave su zanemarive ukoliko se antibiotski pripravak pravilno dozira i unosi u organizam na ispravan način. To sam također utvrdio vlastitim iskustvom.“

„Što to znači?“, znatiželjni smo.

„Prije konzumacije antibiotika valja konzumirati saborsku mirovinu“, kaže i smješka se. „Demokracija se, znate, ne uzima na tašte.“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 31.12.2011.

Peščanik.net, 30.12.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.