Posle teškog poraza 2010. na izborima za kongres, Barak Obama je rekao kako čita biografiju Ronalda Regana da vidi kako je je taj velikan podneo poraz svoje partije na vanrednim izborima 1982. Dok je država bila zaglavljena u dubokoj recesiji, republikanci su izgubili 27 mesta u kongresu. Ali Regan je bio siguran da je ozdravljenje blizu. Do sledeće godine ekonomija se oporavila i stopa nezaposlenosti, koja je 1982. u proseku iznosila 10 posto, počela je naglo da pada. Regan je s lakoćom ponovo pobedio 1984. Pošto je u Kongresu pretrpeo još veće gubitke, Obama se nadao da će mu Reganova priča pružiti smernice za njegov politički oporavak – a možda je to i učinila, budući da je osvojio reizbor ubedljivije nego što su mnogi analitičari predviđali.

Istoričar Šon Vilenc, politički sklon levom centru, ovaj period od 1974. do 2008. nazvao je Dobom Regana. U svojoj knjizi pod tim naslovom, Vilenc se ozlojeđeno divi tome kako je naš četrdeseti predsednik transformisao naciju. „Regan je“, piše Vilenc, „bio otelotvorenje novog spoja duboko konzervativne politike i donekle retorike, pa čak i duha Ruzveltovog Njudila i Kenedijeve Nove granice“. Ali ovo prisvajanje progresivne retorike i duha nije zapravo odražavalo Reganovu štetnu politiku, što je činjenica koju je Vilenc dobro dokumentovao. Tačniji naslov Vilencove knjige – i ovog perioda – mogao bi da bude Doba okrutnosti.

Ugled koji Amerikanci svih političkih opredeljenja po svemu sudeći danas pripisuju Reganu, apsurdan je. Kao predsednik, on je stvorio krivotvorenu – istina romantičnu – sliku američke prošlosti, dečačku izmišljotinu o zemlji koja se kalila individualizmom. Iz ove izmišljotine proizašao je san da se možemo vratiti u neki davni moralni poredak kada su građani navodno bili slobodniji. Naravno, Ameriku jednim delom jesu izgradili hrabri individualisti. Ali izgradila su je i državna ulaganja u kanale i pruge, u javni vodovod i kanalizaciju, u autoputeve, naučna istraživanja, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, fakultetske subvencije i pravni sistem koji podstiče konkurenciju dok štiti privatno vlasništvo. Ako je Regan Americi doneo optimizam, to je bio optimizam zasnovan na lažnim nadama i netačnim podacima.

Vilencovo Doba Regana ne završava se sa samim Reganom niti sa njegovim naslednikom, Džordžom Bušom starijim, jer obnovljeni centristički svetonazor Demokratske partije prenosi Reganovo nasleđe u Klintonove godine. Prestrojavanje stranke ka centru podrazumevalo je ustupke ne samo Reganu nego i Miltonu Fridmanu, desničarskom ekonomisti čije su ideje poslužile kao intelektualno uporište Reganovoj Reader’s Digest ideologiji. „U izvesnom smislu Milton Fridman je bio oličenje zla moje mladosti, u kejnzijanskoj porodici ekonomista“, rekao je Klintonov finansijski sekretar Lorens Samers 2001. u intervjuu za PBS.

Kasnije sam tokom školovanja shvatio da je to pitanje malo komplikovanije i na kraju sam stekao ogromno poštovanje za Fridmanove stavove po raznim pitanjima. Ovo poštovanje je rezultat snage njegovih argumenata kada ih čovek pažljivije i bolje razmotri.

Obamina odluka da postavi Samersa i druge klintonovce na čelo svog ekonomskog tima u prvom mandatu bila je rani pokazatelj da se odlučio za nastavak Reganovog uticaja. I debate o budžetu ovog proleća ponovo nas podsećaju da se Doba okrutnosti nastavlja. Kao rezultat rezova, diskreciona domaća potrošnja kao udeo u ukupnoj privredi mogla bi uskoro da padne na najniži zabeleženi nivo od početka 1960-ih, a teret ovih rezova pašće isključivo na leđa siromašnih. Dok budžetski rezovi pogađaju infrastrukturu, obrazovanje i stambene projekte, trenutni pregovori o budžetu verovatno će biti usmereni na rezanje programa poput Medikera i socijalnog osiguranja. Skupa sagledani, ovi rezovi će označiti odustajanje države od odgovornosti za održavanje pristojnog društva. Ovo je pravo Reganovo nasleđe, koje je na različite načine promovisao svaki stanar Bele kuće – bio demokrata ili republikanac – od Reganovog odlaska pre skoro četvrt veka.

Reganovsko razmišljanje postalo je toliko ukorenjeno da je teško setiti se da je nekad bilo drugačije. Kao guverner Kalifornije, Regan je 1973. podržao inicijativu za prepravljanja ustava ove države kako bi se porez na dohodak trajno ograničio. Ova mera je sprečena sa skoro deset posto glasova razlike. Zdrava većina građana Kalifornije nije želela da im se smanji porez, izabravši umesto toga da svojoj vladi omogući adekvatan budžet da radi svoj posao. Međutim pet godina kasnije, Predlog 13, slična inicijativa koja smanjuje i ograničava porez na imovinu, usvojena je ubedljivom većinom. Iste godine, predstavnik Njujorka Džek Kemp i senator iz Delavera Vilijam Rot predložili su spuštanje federalnog poreza na dohodak za skoro 30 procenata. Regan nije bio izazvao rastuće negativno raspoloženje prema porezu sedamdesetih godina, ali ga je vešto koristio. Predlog Kempa i Rota postao je obrazac za ono što je Regan usvojio i progurao kao predsednik.

Ova promena raspoloženja odigrala se u vreme visoke inflacije. U poslednjoj debati sa Džimijem Karterom pred izbore 1980, Regan je rekao, „Nemamo inflaciju zato što ljudi previše dobro žive. Imamo inflaciju zato što država previše dobro živi“. Po svemu sudeći, Amerikanci su smatrali da je ovakav stav opravdan. Podmetnuo im je laku metu za njihove rastuće frustracije: Vašington. U tom procesu, redefinisao je naš odnos prema našoj državi, i od Amerikanaca je umesto građana napravio potrošače. Oni, činilo se, nisu plaćali porez da pomognu drugima, nego da sebi nešto kupe. Ako njihova lična korist nije bila očigledna, onda je taj novac trebalo uskratiti.

U ovoj maniji za smanjenjem obima federalne države, primećuje Vilenc, Regan je predlagao rezanje potrošnje za socijalnu pomoć, bonove za hranu, školske obroke i obuku na radnom mestu, između ostalog. Senator Ted Kenedi je sakupio dovoljno glasova u kongresu da zaustavi neke od ovih predloga, ali mnogi su prošli i siromašni su platili cenu. Regan se agresivno borio protiv programa pozitivne diskriminacije, a njegovo ministarstvo pravde nije se izborilo sa brojnim slučajevima kršenja Zakona o pravu glasa iz 1965. Klarens Tomas, njegov kandidat za šefa Komisije za jednaku mogućnost zapošljavanja, ignorisao je hiljade pritužbi za pristrasnost u zapošljavanju, uključujući i starosnu diskriminaciju. Drastično je smanjio budžet Agencije za zaštitu okoline i agresivno promovisao naftna i gasna ispitivanja na federalnoj zemlji. Njegov Pentagon je bio šokantno korumpiran, što se dokazalo u desetinama skandala u javnim nabavkama. Izbegavao je preko potrebne mere za rešavanje goruće krize u zdravstvu koju je donela epidemija side.

Imidž kršnog kauboja koji hrabro jaše u nepoznato doveo je do najgore vrste finansijske deregulacije, omogućavajući savings-and-loan ustanovama da ulažu novac svojih klijenata, koji je uglavnom bio federalno osiguran, u skoro sve što im padne na pamet. Ova industrija je propala, što je poreske obveznike koštalo preko 150 milijardi dolara. Čak je i ekonomska ekspanzija koja mu je 1984. obezbedila drugi mandat i učinila ga Obaminim uzorom bila u mnogim aspektima neuspešna. Iako su otvorena nova radna mesta, prosečna plata je stagnirala, dok je nejednakost počela uporno da se penje do nivoa iz dvadesetih godina. Iako je Regan tvrdio da je smanjenje poreza ključno za poslovna ulaganja, investicije su ostale slabe čitave te decenije. U svom mandatu Regan je podržao jedan koristan socijalni program koji je pomogao radničkoj klasi: negativni porez na lični dohodak. (Imajte u vidu da je to bilo u obliku povraćaja poreza, a ne državne potrošnje.)

Ali njegovo osnovno zaveštanje je bio ogroman federalni budžetski deficit, koji je od tada uvek usmeravao političke odluke. Velika reganovska laž, poznata kao ekonomija ponude (supply-side economics), glasila je da će se poreski prihodi dovoljno povećati da smanje budžetski deficit koji nam je ostavio Džimi Karter. Kada je Reganu istekao mandat, deficit je bio otprilike triput veći nego Karterov. Od tada je uvedeno vrlo malo novih socijalnih programa, jer deficitarni fanatici tvrde da nema para za njihovo finansiranje.

Ako ne verujete u grubost Reganove politike, prisetite se da je Džordž H. W. Buš smatrao da mora da obeća „pristojniju, blažu“ vladu od Reganove kako bi bio izabran. Stariji Buš je potpisao Američki zakon o osobama s invaliditetom, i na kraju je podržao povećanje poreza za zatvaranje deficita. Iako je ovo podizanje poreza nanelo štetu Bušu u kampanji i doprinelo pobedi Bila Klintona, najveći uspeh Klintonovog prvog mandata bilo je podizanje poreza na visoke prihode. Ovo je bio uspešan napad na Reganovo nasleđe.

Ali da bi ponovo bio izabran 1996, Klinton je predložio toliko oštru reformu socijalne pomoći da se protiv nje pobunio čak i Bob Rubin, njegov ministar finansija sa Volstrita. Regan je počeo da propoveda o strahotama socijalne pomoći još kad se kandidovao za guvernera. Sada je Klinton rešio da „stane na kraj socijalnoj pomoći kakvu poznajemo“, u velikoj meri kroz stvaranje radnih zahteva. Njegov plan, Privremena pomoć ugroženim porodicama (PPUP), izgledao je uspešno u kontekstu snažne ekonomije krajem devedesetih, pa čak i tokom blage recesije 2001. Ali u recesiji 2008. krov se srušio. Radni zahtevi su bili u redu dok je bilo radnih mesta, ali sada posla više nije bilo. Prema podacima Centra za budžetske i političke prioritete, od svakih stotinu siromašnih porodica 1996. šezdeset osam njih je primalo PPUP. Do 2011. taj procenat je pao na dvadeset sedam porodica. Nemogućnost roditelja da ispune radne zahteve propisane pod Klintonom znači da sada veći broj dece živi u siromaštvu.

Jedna činjenica dobro ilustruje Reganov uticaj na Klintona. Kao predsednički kandidat 1992, Klinton je bio pobornik većih investicija u transportnu infrastrukturu; kada je ekonomski procvat devedesetih stvorio budžetski suficit, javni radovi su izgledali kao očigledna oblast za veću potrošnju. Ali pod Rubinovim uticajem, Klinton je umesto toga obećao da će otplatiti dug koji je Regan nagomilao. Do Klintonove poslednje godine na vlasti, federalna vlada je u odnosu na BDP trošila manje na infrastrukturu nego pod Reganom.

Naravno, Klintonovo smanjenje duga potpuno je poništio Džordž Buš mlađi, koji je pokazao da je naklonjeniji Reganovoj viziji nego ideji svog oca o pristojnijoj i blažoj Americi. „Mislim da je on političar najbliži Reganu, svakako u Beloj kući“, rekao je Majkl Diver, bivši Reganov saradnik. „Mislim, njegov otac je trebalo da predstavlja treći Reganov mandat – ali nije. Ovaj čovek jeste“. Mlađi Buš je drastično smanjio poreze, kao što znamo, pa zatim pokrenuo dva rata bez finansijskog pokrića. U velikoj meri kao rezultat Bušove politike, ekonomski oporavak koji je usledio posle pucanja internet mehura bio je najsporiji u periodu nakon Drugog svetskog rata. Do Bušove poslednje godine na vlasti, deficit je porastao na bilion dolara – što je ponovo pokazalo da Reganova partija nije protiv neodgovorne državne potrošnje, dokle god novac ne dobijaju siromašni Amerikanci. Ovaj deficit je Ameriku ostavio nespremnom za pad poreskih prihoda koji je došao uz finansijsku krizu.

Budući da je nasledila ovu krizu, Obamina administracija je trebalo da otvaranje novih radnih mesta postavi kao prioritet od prvog dana. Umesto toga, ona se pridružila borbi protiv federalnog deficita čak i pre Obaminog polaganja zakletve. Obama je 2010. zadužio dvojicu deficitarnih fanatika, Erskina Bolsa i Alana Simpsona, da osmisle plan za uravnoteženje budžeta, što su i uradili – smislili su potpuno kratkouman plan koji državnu potrošnju drži na prosečnom nivou iz 1970-ih uprkos starenju stanovništva i porastu troškova zdravstvene zaštite. Srećom, predsednik nije prihvatio predloge Bols-Simpsonove komisije, ali je smanjenje deficita umesto otvaranja radnih mesta ostalo kao Obamin prioritet do 2011. a sada se po svemu sudeći vratilo na vrh njegovog spiska.

Obama se oduvek plašio da će privući pažnju na državu. Stimulativni program smišljen početkom njegovog prvog mandata možda je sprečio pad države u još dublju depresiju, ali se Obama njime nije hvalio tokom druge kampanje. I definitivno se nije vratio u kongres da zatraži još.

U drugom pristupnom govoru, Obama je izređao niz ciljeva zbog kojih će Amerikanci ponovo biti ponosni na svoju zemlju. U takvim trenucima, on izgleda spreman da se bori za socijalne programe i državne investicije koji su zemlji potrebni za snažan oporavak. Ali od tada se dokazao kao pripadnik štedljive ekonomske brigade. Njegovi budući budžeti biće prožeti kompromisima. Verovatno će smanjiti izdatke za socijalno osiguranje, a možda će i podići starosnu granicu za Mediker na šezdeset sedam godina. U vreme ozbiljne dugoročne nezaposlenosti i siromaštva, osnovni programi za siromašne poput Medikejda možda će biti skresani. Svi ovi rezovi bi predstavljali greške.

Ako Obama želi da se ugleda na Regana, trebalo bi da mu on bude primer šta da ne čini. Vreme je da se završi Doba okrutnosti.

 
Jeff Madrick, Harper’s Magazine, maj 2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.05.2013.