Da biste što bolje razumeli Lurigančo, najbolje je ne razmišljati mnogo o rečima kao što su zatvor, osuđenik ili ćelija, niti o slikama koje ovi izrazi obično izazivaju. Tih 7.400 ljudi koji žive u Luriganču, najvećoj i najozloglašenijoj peruanskoj kaznenoj ustanovi, ne nose uniforme; nema prozivke ni zaključavanja ćelija ni gašenja svetla. Kontrola koju zatvorski organi imaju u Luriganču samo je nominalna. Oni obezbeđuju glavni ulaz i to je otprilike sve.

Ovih dvadeset stambenih paviljona mogu se grubo podeliti na dve kategorije: bogati osuđenici žive u El Žardinu (Bašta), to jest neparnim paviljonima. Zelenilo je odavno uvenulo, ali naziv i konotacija su ostali. Mnogi stanovnici nose ključeve svojih ćelija i slobodno šetaju gde god hoće, iako se neki radije drže relativne sigurnosti svoje teritorije. Druga strana Luriganča zove se La Pampa (Ravnica), i to su parni paviljoni u kojima žive hiljade osuđenih ubica i sitnih lopova. Naseljenost je ovde ponekad dvostruko veća nego u El Žardin, uslovi su nehigijenski i nasilni napadi su česti.

Lurigančo je samo nekoliko kilometara udaljen od centra Lime, prestonice i najvećeg grada Perua, i povezan je sa životom grada. La Pampa je organizovana prema krajevima, a svaki paviljon korespondira sa određenim naseljem u prestonici. Paviljoni čine zamišljenu kartu kriminalnog sveta u Limi – jedan za San Martin de Pores, drugi za La Viktoriju, drugi za San Huan de Miraflores, i tako dalje – svaki paviljon služi kao komisija za doček, grupa za podršku i strukovna škola za mlade delinkvente koji nisu imali sreće pa su se tu obreli.

El Žardin je od La Pampe podeljen visokim zidom od cigala i uzanom ulicom koju zovu El Jirón de la Unión, čiji je original nekada bila najveća aristokratska promenada u kolonijalnom centru Lime. Zatvorska verzija je pijaca na otvorenom, gde čovek može da se ošiša i kupi sapun, baterije, žilete, stare majice, drogu ili lizalice. Preko dana ulicom bauljaju sin-zapatosi (bosonogi), silesija beznadežnih narkomana koji ne pripadaju nijednom paviljonu. Svake večeri između 200 i 300 ovih ljudi nema gde da prespava.

Budući da na svakog stražara dolazi sto osuđenika (prosek u SAD je šest osuđenika po stražaru), uprava obično žmuri na nedozvoljene stvari poput droge, alkohola, kablovske televizije i mobilnih telefona – jer takve sitnice mogu učiniti život u zatvoru podnošljivijim. Droga posebno pomaže da se izađe na kraj sa pretrpanošću, i inače nezgodno stanovništvo drži u popustljivoj omamljenosti. Kako mi je rekao jedan diler: „To je jedini način da se ove zveri kontrolišu“. Njemu je pomisao na Lurigančo bez svakodnevnog redovnog dotoka droge bila zastrašujuća. Predoziranje je česta pojava, ali u peruanskom zatvorskom sistemu ima samo 63 lekara na oko 49.000 osuđenika, dok samo šačica njih radi u Luriganču. Do zatvorskog ulaza se doprema dovoljno hrane za dva tanka obroka dnevno, ali za sve ostalo – od održavanja discipline do rekreacije – zaduženi su ljudi unutra. Svaki paviljon ima svog šefa, koji je visoko pozicionirana ličnost u podzemlju Lime, čiji se autoritet u tom paviljonu ne dovodi u pitanje. Paviljon 7 u El Žardinu, koji je rezervisan za međunarodne trgovce drogom, predstavlja izuzetak.

U Paviljonu 7 živi mnogo ljudi koji su, prirodom svog posla, proputovali svet, koji imaju nekoliko pasoša i govore po nekoliko jezika. Ovdašnji životni standard odražava relativno bogatstvo ove elite. Trgovci drogom su poslovni ljudi i logično im je da se većina problema može rešiti, ako ne i potpuno izbeći, novcem. Većina njih su Peruanci, mnogi iz oblasti na istoku gde se proizvodi koka, ali ima i stranaca: iz Kine, Holandije, Italije, Meksika, Nigerije, Španije, Turske. Zidovi u dvorištu odražavaju šarolikost stanara: naslikane karte Evropske unije, amblemi kolumbijskih fudbalskih timova, murali u slavu života u džungli od kojih jedan prikazuje mali dvokrilac, simbol trgovine drogom, kako jezdi iznad zelenih, šumovitih brda. Zastupljeno je skoro trideset nacionalnosti, a među osuđenicima su svi – od nesrećne „tovarne mazge“ koja nije stigla dalje od obezbeđenja na aerodromu do iskusnog trgovca kokainom koji strpljivo služi svoju treću ili četvrtu zatvorsku kaznu u trećoj ili četvrtoj zemlji. Ima i običnih kažnjenika, dovedenih u paviljon da rade. Rezultat je naročita kosmopolitska kultura – u Luriganču, ali ne kao deo njega – ograđeno naselje unutar zatvora. Pošto ovih skoro 400 osuđenika nisu mnogo zainteresovani niti povezani sa hijerarhijskom strukturom mračnih ulica Lime, Paviljonom 7 ne upravlja jedan šef. Ovde vlada demokratija.

Doputovao sam u martu u nedelju ujutru i zatekao Paviljon 7 u posebno prazničnom raspoloženju. Počela je redovna godišnja kampanja za izbor uprave. Pepe, druželjubivi kandidat i nosilac Liste 2 išao je od vrata do vrata sa svojim partnerom Ričardom, imućnim vlasnikom pilećeg restorana koji se nalazio u paviljonu. (Koristim pseudonime da zaštitim privatnost i bezbednost svih osuđenika koji su sa mnom podelili svoju priču.) Delegado njihovih protivnika bio je čovek po imenu Barios, ali Listu 1 je već kontrolisao jedan izraelski trgovac drogom, izvesni Avi. Na svakoj listi bilo je šest funkcija: delegati za hranu, disciplinu, ekonomiju, kulturu, sport i zdravstvo, uz pod-delegate u svakoj od tih oblasti. Mnogi zatvorenici su nosili predizborne majice – bele sa plavom zvezdom, ili crvene sa žutim slovima i sloganom PEPE I RIČARD, GLASAJTE ZA PROMENE. Duž zidova izlepljeni su predizborni posteri, neki nacrtani tako da liče na lokalne novine, drugi koji navode izmišljene ankete sprovedene u paviljonu. Na jednom je bio nacrtan stari drveni reket i ispisan slogan ¡NO MÁS RAQUETAS!, žargonski izraz za policijske inspekcije. Ima takvih retkih prilika, a koncept zabranjenih predmeta i supstanci je toliko rastegljiv u Luriganču, da se svaka raqueta smatra napadom na uspostavljeni poredak i znakom da delegado ne radi dobro svoj posao. Poslednji pretres, u januaru, toliko je potresao stanare da je postao jedno od pitanja u kampanji.

Pepe i Ričard su organizovali zabavu dan pre mog dolaska, i šarene zastavice sa brojem 2 još uvek su visile razapete nad dvorištem. Nekoliko ljudi bez majica rastavljalo je binu gde je sinoć svirala grupa iz susednog paviljona. Pepe i Ričard su čak doveli i igračice spolja da učestvuju u priredbi, raskošne dame koje su prilično impresionirale birače. Dok je muzika svirala a žene igrale, Pepe je šetao od stola do stola, rukujući se zatvorenicima i njihovim porodicama koje su došle u posetu, tražeći da mu daju svoj glas. Tako se, na kraju krajeva, dobijaju izbori – u zatvoru ili na ulici. Zabava je prošla, po svim svedočenjima, prilično uspešno.

Posle zabave, Avi je izbacio novu seriju nacrtanih predizbornih postera:

RAZMISLI, KOMPANJERO,
DA LI ĆEŠ DOZVOLITI
DA KUPE TVOJ GLAS
JEDNOM ŽURKOM?
RECI NE POTROŠNJI
RECI DA INVESTICIJAMA
ZAOKRUŽI 1

Prvi put sam došao u Lurigančo 2008, u nadi da ću držati kurs kreativnog pisanja, i obišao sam čitav zatvor uglavnom neuspešno pokušavajući da regrutujem učenike. Tada je u Luriganču bila smeštena skoro četvrtina svih peruanskih zatvorenika i pretrpanost je dosegla kritične razmere. U tom zatvoru, prvobitno namenjenom za dve hiljade ljudi, živelo je preko 11.000. Na otvorenom su se prodavala šila, kao i lule za krek, genijalno izrađene od savijenih metalnih otpadaka. Mršavi muškarci goli do pojasa gulili su zidove, prekriveni ožiljcima, tupih spuštenih pogleda karakterističnih za ovisnike. Tuberkuloza je divljala. Iz Luriganča je nedeljno izlazilo oko 30 tona đubreta, od čega se veliki deo nije odvozio, dok su se najsiromašniji zatvorenici hranili prebirući po otpacima u potrazi za nečim jestivim. Sa starog radijskog tornja visio je sivi šal, kao nezvanična zastava zatvora – spomen na jednog drogiranog osuđenika koji je pobegao sa psihijatrije, uzverao se na toranj i obesio se. Pretrpanost je bila toliko ozbiljna da je nekoliko stotina nerazmeštenih skvotera zauzelo jednu napuštenu zgradu da od nje napravi neformalni dvadeset prvi paviljon. U većini zatvora, ako su osuđenici imali pristup čekićima, betonu, ciglama, lopatama, pijucima i sličnim stvarima, logično bi bilo da će ih upotrebiti da pobegnu. Umesto toga, kada sam posetio Paviljon 21, zatekao sam stanare kako vredno rade, gradeći zid oko svog novog doma kako bi uveče imali gde bezbedno da prošetaju.

U julu 2009. državni organi su proglasili Lurigančo zatvorenim za nove osuđenike. Od tada je populacija smanjena skoro 40 odsto, što je ujedno i veliko olakšanje i ozbiljan problem. Lurigančo je danas mirnije, uglavnom bezbednije mesto da se odleži kazna. Ali budući da dobar deo zatvorske ekonomije zavisi od posetilaca i novca i namirnica koje oni donose, Lurigančo je mnogo osiromašio. Neugodna realnost zatvora je u tome da što si duže zatvoren veće su šanse da budeš zaboravljen. Kao što mi je rekao jedan čovek: „Prvih godinu dana čak ti i pas i mačka dolaze u posetu. Posle toga si prepušten sebi“. Manji broj novih osuđenika znači manje posetilaca, što podrazumeva tanji budžet za održavanje i bezbednost. Voda često nestaje, preopterećena strujna mreža kvari se svakih nekoliko dana, a osnovne popravke jednostavno ne mogu da se plate.

Ekonomska kriza se osetila čak i u Paviljonu 7. Sa izuzetkom nekolicine vrlo bogatih kažnjenika, svi u Luriganču, uključujući i najteže ovisnike, moraju nešto da rade da bi preživeli: ima molera, zidara, električara, fizioterapeuta, advokata, lekara, i kuvara. U demokratskom sistemu paviljona formirala se vrlo kruta klasna struktura: neki ljudi žive sami u relativnom luksuzu, dok drugi dele ćeliju, gde jedan drugome plaća stanarinu ili je obojica plaćaju nekom trećem. Ako za to nemaju para, odlaze u El Gran Hermano (Veliki brat) – nazvan tako po peruanskoj verziji ove TV emisije. Tamo otprilike 35 ljudi spava na trospratnim krevetima pod bušnim krovom, u uslovima koji mnogo više liče na život u La Pampi. Još su siromašniji oni iz La Kandelarije, uske, prljave prostorije iza kuhinje, koja je više narkomanska jazbina sa paravanima nego životni prostor. Mnogi ovi ljudi, kolokvijalno poznati kao rufosi, navučeni su na krek – mršavi, nezdravog izgleda, varaju i kradu da prehrane naviku. Oni su jeftina radna snaga Paviljona 7 i uglavnom su odgovorni za održavanje higijene. Trećina ovih ljudi nije zvanično upućena u ovaj paviljon, ali su primljeni uslovno kao „stanari“. Čiste ćelije bogatih kažnjenika, rade u brojnim restoranima u paviljonu i svake večeri čiste dvorište. Ako se navika nekog rufosa otme kontroli, ako počne da krade i izaziva tuče, on rizikuje da bude izbačen. Čak mu ni primerno vladanje ne garantuje sve privilegije punopravnog člana zajednice: na primer, mnogi nemaju pravo glasa.

Sredom i subotom – porodičnim danima – rufo koji nije okupan i obrijan ne sme da uđe u paviljon da ne plaši žene i decu. A kad bogataši primaju goste, čisti i izbrijani rufosi stoje im na raspolaganju. Služe hranu i piće, prenose poruke, nose teške pakete od zatvorske kapije do paviljona. Neki stranci, čije su porodice daleko, iznajmljuju ćelije siromašnijim kažnjenicima koji nemaju privatni prostor za bračnu posetu. Novac je krvotok zatvora, pa zato iako je gužva smanjena i zatvor postao podnošljiviji, niko se nije preterano radovao. Za oba izborna tabora ozbiljna ekonomska situacija postaće glavno pitanje u kampanji.

 

 
Upoznao sam Murata, Kurda poznatog u paviljonu kao „Iračanin“, nekoliko dana pre izbora. On je visok i mršav, izduženog lica i crne kose vezane u konjski rep. Mutna zvezda istetovirana mu je na levoj nadlaktici. Kada je Murat stigao u Lurigančo nije znao španski, ali sada – pet godina kasnije – govori ga dovoljno dobro da bude jedan od delegata za ekonomiju na Listi 2. Španski je naučio iz nužde, naravno. Nije bilo drugih Kurda ili Arapa sa kojima bi razgovarao.

„Da imam dvojicu Kurda“, kaže on, „kontrolisali bismo čitav ovaj zatvor.“

Iako su u ovim izborima na različitim stranama, Murat i Avi su prijatelji, pa me je Murat odveo da vidim mozak i motor Liste 1. Avi nas je uveo u svoju klimatizovanu ćeliju uz jedno upozorenje: nema šta da se kaže o ovim izborima. „Mrzim politiku“, rekao je Avi, sležući ramenima. Ali njegov osmeh govorio je nešto drugo – cerio se sa usiljenom iskrenošću glumca koji pokušava da svoj izraz lica predoči i publici u jeftinim sedištima.

Avi je nosio nove najke, plavu trenerku, belu majicu i jarmulku na prosedoj glavi. Na drvenoj polici iznad kreveta stajala je uramljena fotografija njegovih dvoje odrasle dece, podsećanje na život koji ga je čekao u Tel Avivu. Uhvatio je moj pogled i objasnio da mu je ćerka verena i da odbija da se uda dok njen otac ne bude mogao da prisustvuje proslavi. Avi se namrštio. Odležao je jedanaest godina i pet meseci od presuđenih dvadeset godina.

Izraelac je ponudio Iračaninu cigaretu, i dok se dim širio ćelijom njih dvojica su otpočeli razgovor o budućnosti paviljona. Bucmasti Peruanac niskog rasta po imenu Morales pridružio se našem improvizovanom političkom salonu.

„Da li je stranac ikada bio delegado?“, upitao sam.

Ova trojica su se prisetila jednog Nigerijca, Majkla, koji se domogao tog položaja nakon što je jedan peruanski delegado premešten. „Kada?“, pitao sam, i tu su zaćutali. Ko će to znati? U zatvoru se često čini da se dani meseci i godine stapaju: 2003. 2004. 2005? I kakve veze ima sad kad je Nigerijac izašao? Ali jedno su znali: kandidovao se za reizbor i izgubio.

„Ne može nas da kontroliše stranac“, rekao je Morales pomalo gordo.

Avi je tvrdio da je njegova uloga u izborima minorna: „Nemam razloga da budem deo ovoga. Na ovim izborima mora da pobedi narod. Treba nam voda i struja, i da nas policajci ne gnjave.“

Da bi se izborili sa deficitom u budžetu, Avijevi suparnici Pepe i Ričard predložili su podizanje poreza. Kako su sada stvari stajale, svaki stanovnik paviljona nedeljno je plaćao tri sola (otprilike jedan dolar) za održavanje i bezbednost. Običaj je da svako ko služi preko sedam godina bude oslobođen plaćanja. Lista 2 bi ukinula ovo pravilo i uvela novi sistem: osuđenici od jedne do sedam godina plaćali bi tri sola, od sedam do deset godina dva sola, i preko deset godina samo jedan. Za Avija je ovo bilo okrutno, znak nesposobnosti da se razume realnost paviljona. Njegov tim je oblepio Paviljon 7 posterima NE ŠOKU!

„Ja to mogu da priuštim“, kaže Avi, „ali ima ljudi ovde koji ne mogu. Kako njima da naplatiš?“ Avi ne veruje ni u iskrene namere svojih protivnika. „Zašto su organizovali žurku?“, pita on. „Da bi ljudi trošili pare“. Kampanja mora da se vodi, ali njegova lista je imala drugačiji pristup: te večeri će podeliti piletinu svakome u paviljonu, bio on gospodin ili rufo, stanovnik ili stanar, da proslave završetak kampanje. Biće piletine čak i za mene, ako hoću.

„Ričardova piletina?“, upitao sam, napola u šali.

Avi se osmehnuo. Naravno da neće kupovati piletinu od svog protivnika. „Spolja“, rekao je.

Restoran „Ričardova piletina“ uveo je jednu inovaciju na restoransku scenu Luriganča: dostavu. Pre ekonomske krize, Ričard je prodavao do 120 pečenih pilića nedeljno, radeći samo danima za posete, primajući porudžbine iz svih zatvorskih jedinica. To su bila dobra vremena, kad je Lurigančo plivao u parama, kad je pucao po šavovima od novca, kad je svaki dan posete bio karneval. Jedva su držali korak sa porudžbinama. Sada Ričard prodaje duplo manje.

Međutim i dalje su ga toliko poistovećivali sa restoranom da je u nekim kampanjskim lecima umesto njegovog imena stajalo „Ričardov restoran“. Ričard je, na kraju krajeva, bio preduzetnik. Ranije su delegati lobirali za njegovu podršku, ali do 2010. kada su njegovi saučesnici oslobođeni pa je i njegovo oslobađanje iznenada postalo moguće, uvek je odbijao da se upušta u politiku. „Sada hoću da ostavim nešto iza sebe“, rekao mi je, „Imam ovu firmu, ovaj pileći restoran. Dobro živim. Ćerke mi idu u dobru školu, ali hoću ovde da ostavim trag.“

Isti preduzetnički duh koji je Ričard uneo u kampanju doveo ga je i u Lurigančo. Odrastao je u Tokačeu, ruralnom gradiću ključnom za peruansku trgovinu drogom, u vreme kada je taj posao počeo da se razvija. Koka u tom regionu uspeva lako: tri berbe godišnje, i prema svedočenjima nekih trgovaca s kojima sam razgovarao, o biljkama ne moraš mnogo ni da brineš. Za pametnog mladića poput Ričarda zarada je bila laka. Nije sebe video kao kriminalca – svi u Tokačeu su u tom poslu. „To je bilo normalno“, rekao mi je. Ričard je sakupljao i obrađivao svoje useve, pa je proizvod prodavao Kolumbijcima; pored toga držao je diskoteku i tri restorana u gradu. Na dan kad je uhapšen, u Tokačeu je opljačkan poznati prodavac papaje. Policija je tragala za lopovom i zaustavljala svako vozilo. Desilo se da je u Ričardovom kamionu bilo 35 kilograma kokaina.

Pepe je uhapšen u Limi u novembru 2006, nakon što je godinama radio kao pilot koji prenosi obrađeni kokain u Kolumbiju. Visok, plećat i šarmantan, bio je kao stvoren za ovaj poziv. Lako sam mogao da zamislim Pepea kako mirno leti nad beskrajnim amazonskim basenom. Glavna stvar je, rekao mi je on, da dobro proračunaš gorivo: treba ti dovoljno da stigneš, ali ni kap više. Svaki kubni centimetar aviona mora biti ispunjen robom. Sada Pepe služi četvrtu godinu dvanaestogodišnje kazne. Kao i Ričard, svoju priču deli sa mnom bez ponosa, gorčine ili srama. Ni jedan ni drugi nisu ljudi koji bi se upuštali u zatvoreničke jadikovke, u onaj tužni, nostalgični spisak svega izgubljenog – žena, kola, kuća, novac, sloboda. I jedan i drugi čvrsto su ukorenjeni u sadašnjosti, u Paviljonu 7, svom domu i rešeni da dobiju izbore.

Pepe je nosilac liste, ali zapravo on i Ričard nastupaju kao dvojac. Po čitavom paviljonu, posteri nose oba imena, a zvanični slogan glasi AKO USPEMO, TO JE ZATO ŠTO SMO TIM!!!

Pepe brani svoj plan da ukine poreske olakšice. Svi će morati da plaćaju. Govoreći o oronulom stanju paviljona, kaže da siromašni stanovnici, koje naziva „izbeglicama“, mogu ovako da žive jer su tako navikli. „Tako žive i napolju“, kaže. Ali ne i on: ljudi u njegovoj situaciji znaju za bolje.

Što se tiče njihovih šansi, Ričard je odgovara za obojicu: „Sto posto sam siguran da ćemo pobediti.“

Sa krovova Luriganča možete osetiti izvestan spokoj, pa čak i samoću, ali kasnije čovek počinje da razume razmere čitave ove stvari. Obrisi trošnih trospratnica koje čine zatvorske paviljone ocrtavaju se naspram oštrih planinskih vrhova. Odeća se vijori na kanapima, pevci kukuriču nestrpljivo u kokošarnicima, a razdrljeni zatvorenici spavaju pod jarkim suncem. Dim se diže iznad vatrica nad kojima ljudi popravljaju slomljene plastične stolice; tu su kanisteri za vodu svih veličina, velika klupka produžnih kablova i desetine improvizovanih televizijskih antena – lokalni izumi napravljeni od dršaka za metke, plastičnih flaša i neonskih cevi. Svaki paviljon ima bar jednog zatvorenika koga zovu techero (doslovno, krovar) koji čuva stražu na krovu i štiti paviljon od napada. Ovaj posao deluje lako po svežem vetrovitom letnjem danu, ali može se zamisliti koliko je samotan i jeziv po hladnoj i vlažnoj zimskoj noći. U vreme mog boravka, paviljoni El Žardina dodavali su još par metara cigala na zidove koji su ih štitili od La Pampe, a na vrh su stavljali bodljikavu žicu.

U daljini se naziru susedi Luriganča: najnovije i najtrošnije ispostave proširenog univerzuma Lime, improvizovane sirotinjske barake koje vise na brdima prkoseći logici i gravitaciji. Prevoz do grada i iz grada je težak. Veliki deo lokalne ekonomije zasniva se na održavanju života zatvora; na zatvorenom tržištu od nekoliko hiljada ljudi koji moraju da se nahrane, obuku i zbrinu. Utorkom trgovci, uglavnom žene, guraju kolica sa robom do kapije: konzerve hrane, ogromni džakovi pirinča, povrće i razni nedozvoljeni predmeti sakriveni u balama robe. Sredom i subotom put koji vodi do kapije je zatvoren za saobraćaj i preplavljuju ga prodavci. Posetioci na putu za zatvor mogu da kupe patike, sredstva za higijenu, poklon pakete, pa čak i tetovažu sa imenom svog ljubavnika koji unutra robija.

Techerosi mogu da vide svoje susede u brdima i na drumu, i njima je čak i ovaj mračan prizor opojan. „Možda možeš da mi rezervišeš plac“, rekao mi je jedan mladi krovar, pokazujući prstom na barake koje su se podizale odmah iza zatvorskih zidova. On je odrastao daleko od Lime, u Punu, nadomak bolivijske granice, i proveo je samo kratko vreme u prestonici pre hapšenja. „Ali moraš da požuriš“, rekao je, „Dok ja izađem ovo će se napuniti.“

Upoznao sam najiskusnijeg techera u Paviljonu 7, Efraina, tokom njegove poslednje nedelje boravka. Trebalo je da ga puste naredne nedelje, posle skoro deset godina u zatvoru zbog ubistva. Razgovarali smo o izborima, ali on nije bio naročito zainteresovan; na kraju krajeva, njegov pravi život počeće za samo nekoliko dana. Žena ga je ostavila zbog drugog, pa je sada sa svojim novim ljubavnikom pobegla iz zemlje pred Efrainov izlazak. Znali su na šta je sve spreman. I Efrain je to znao, pa je bio nervozan. „Molim boga da je ne sretnem“, rekao mi je. Njegovo široko, četvrtasto lice nosilo je namučen izraz, „Ako se još jednom vratim ovde, umreću.“

Efrain je došao u Lurigančo sa 18 godina, 1985, u doba koje jedan zatvorenik zove „vreme noža“. Lurigančo je tih dana bio pretrpan i siromašan i u neprekidnom ratnom stanju. Bande iz različitih krajeva Lime borile su se za prevlast u zatvoru i pucnjave su bile uobičajene – između baraba iz sukobljenih krajeva, li između osuđenika i zatvorskih čuvara. Do danas postoji impresivan arsenal oružja skriven u Luriganču – pištolji, puške, čak i bombe – ali u to vreme je oružje bilo deo svakodnevnog života. U međuvremenu, svaki blok je slao ljude sa šilima i mačetama da prate hranu iz kuhinje do paviljona. Techerosi su bili naoružani pištoljima, a leševi su odnošeni skoro svakog jutra iz Jirón de la Unión. Bande iz La Pampe su ponekad kidnapovale ljude iz El Žardina i puštale ih posle isplaćivanja otkupa. Efrain se seća slabog Paviljona 7, gde su bili smešteni neki nesrećni provincijski šverceri droge zarobljeni u Limi, ljudi koji nisu imali drugog izbora nego da pozovu nekog lokalnog kriminalca da upravlja paviljonom i da ih štiti.

Verovatno nije slučajno da je konsolidacija demokratskog sistema Paviljona 7, koja se odigrala negde krajem osamdesetih, tekla paralelno sa porastom peruanske trgovine drogom. Zatvarano je sve više stranaca koji su sa sobom donosili gotovinu i veze. Ako Peruanac iz provincije nije bio mnogo zainteresovan za sukobe među kriminalcima u Limi, nekog Kolumbijca, Argentinca ili Francuza su te stvari još manje zanimale. To su bili ljudi naviknuti na bolje uslove života. Nisu želeli da upravljaju zatvorom, želeli su da žive dostojanstveno. Malo pomalo, Paviljon 7 je počeo da napreduje.

Efrain je prvobitno bio smešten u La Pampi i gledao je izdaleka kako se život popravlja u Paviljonu 7. Na početku svoje najnovije inkarnacije, smestio se u Paviljonu 6, koji su tada kontrolisali osuđenici iz naselja San Martin de Pores. Efraina su tamo ubrzo optužili da pokušava da smani šefa. Izbačen je i nije imao gde da ode. Neko vreme je bio beskućnik. Jedini paviljon u Luriganču koji je hteo da ga primi bio je Paviljon 7. Čovek sa njegovom reputacijom i iskustvom mogao je da pruži korisnu zaštitu.

Efrain je otkrio drugačiji način života: „U prvo vreme nisam mogao da se naviknem. Ljudi su bili opušteni, a ja sam poticao iz vrlo nasilnog sveta“. Stalno se tukao, više puta je izbacivan, ali vremenom je počeo da shvata kulturu svog novog okruženja. U La Pampi, objasnio mi je Efrain, mir se održava nasiljem ili pretnjama nasiljem: „U Paviljonu 7 te čak ni ne napadaju. Mirni su. Ljudi su ovde obrazovaniji. Morao sam da naučim kako da se ponašam.“

Dokaz da je naučio je njegov sadašnji položaj techera. Čak i danas, posao održavanja bezbednosti paviljona verovatno je najvažniji. Čitava populacija polaže poverenje u tebe: dok oni spavaju, ti im služiš kao oči i uši. Ako se nešto desi, ti moraš da budeš prvi koji će dići uzbunu. Činjenica da je Efrainu – izbeglici iz La Pampe – poverena ova uloga, svedoči o njegovoj integraciji u kulturu paviljona. S pravom je bio ponosan. Pronašao je dom.

Za to vreme, život u La Pampi ostao je nasilan i težak. U novembru 2010. čovek je ubijen u Paviljonu 12 samo tri dana po dolasku u zatvor. U februaru je u tuči sukobljenih bandi u Paviljonu 10 povređeno sedam ljudi dok je jedan ubijen vatrenim oružjem. Ubrzo zatim, dugogodišni šef Paviljona 10 srušen je u puču. A jednog popodneva u martu, bivši šef za disciplinu u Paviljonu 6 pretučen je skoro na smrt, pred očima desetina osuđenika. To se dogodilo dan pre nego što je trebalo da izađe.

Vrhunac izborne sezone u Paviljonu 7 tradicionalno pada na noć pre izbora, kada se svi okupljaju u otvorenom delu zgrade, duž balkona na trećem i četvrtom spratu, da čuju govore kandidata. Ovo veče, poznato kao balconazo, pruža kandidatima mogućnost da se direktno obrate biračima.

U dogovoreno vreme ljudi počinju da se okupljaju, i grozničavi osećaj neizvesnosti ispunjava paviljon. Osušene pantalone i majice skidaju se s kanapa da bi svako mogao da vidi govornike. Noć je pala i vrućina je popustila. Iz zvučnika trešte hitovi osamdesetih, i iako nisam bio siguran kakav ću muzički uvod čuti, svakako nisam očekivao „Keep On Loving You“ od REO Speedwagon. Član izbornog štaba isprobao je mikrofon, a njegov prepoznatljivo kolumbijski naglasak odjekivao je paviljonom. Ja sam stajao na drugom spratu dok su se ljudi oko mene tiskali da se nameste na balkonu. Sa te tačke sam mogao da vidim unutrašnjost jedne ćelije na trećem spratu gde je neki trbonja u majici pažljivo oslikavao zlatno sedlo na crnom keramičkom konju.

Kad je sve bilo spremno, svetla u paviljonu su pogašena, pa su i oni malobrojni bezvoljnici morali da izađu iz ćelija. Poziv se prolomio dvorištem, a ljudi su se zbili, stojeći rame uz rame. Oni mlađi i nemirniji na trećem spratu došli su opremljeni dobošima i čegrtaljkama. Jedino je pitanje bilo koja je izborna lista platila njihove usluge. U Luriganču, kao i na ulicama Lime, entuzijazam na političkom skupu je roba koja se kupuje i prodaje poput svake druge.

Raspored je bio jednostavan: petominutni govor svakog kandidata, pa zatim replika od tri minuta. Prvi je bio Barios sa Liste 1, niski tamnoputi švercer iz rudarskog grada Sero de Pasko. Nosio je crnu košulju, jer je odlučio da ne obuče zvaničnu belu majcu izborne liste sa Davidovom zvezdom, koju je dizajnirao Avi. Publika je dočekala Bariosa mlakim aplauzom. Nakašljao se u mikrofon. „Čitanje mi ne ide dobro“, rekao je on, i zatim objasnio da će njegov saradnik pročitati njegov govor. Začulo se mrmljanje, trenutak zabune, dok nije izašao Karlos, šef izborne komisije, da objasni kako to nije dozvoljeno. Svaki kandidat mora da pročita svoj govor. Publika je prasnula u smeh a Barios se našao u čudu; pomalo bojažljivo, ponovo je uzeo mikrofon. Zviždanje sa trećeg sprata, pa zatim tišina, ili ono što se smatra tišinom u Luriganču. Barios je nervozno podigao papir i počeo da čita dubokim, nesigurnim glasom, kao dete. Iz govora sam razumeo samo jednu rečenicu: „Problem sa vodom“, promrmljao je Barios, „biće rešen.“

Pepea je, s druge strane, publika dočekala oduševljeno, i on je počeo sa opaskom na račun svog protivnika: „Ja sam danas lično išao od vrata do vrata da razgovaram sa svakim od vas o mom programu. Nisam poslao nekog klinca da to radi.“

Rufosi su poludeli, krenuli su da viču i lupaju u doboše.

„Ja imam firmu. Ne moram više da se bavim nelegalnim poslom“, rekao je Pepe, aludirajući na poznatu glasinu da Avi nije ostavio stari život iza sebe. Dok je publika vikala i pljeskala, Pepe se zadovoljno smeškao. Upozorio je na smanjene prihode. Bez novih zatvorenika, rekao je Pepe, novac više ne pristiže, ali paviljonu nisu potrebne privatne investicije, već dobra uprava. Samo se utoliko dotakao svog kontroverznog plana za ukidanje poreskih povlastica, ali imajući u vidu bučnu podršku sa trećeg sprata, stekao sam utisak da je slobodno mogao da kaže bilo šta.

Replike su bile manje dramatične. Posle katastrofalnog uvodnog izlaganja, Barios je imao više sreće govoreći iz glave. „Svi me poznajete!“ rekao je, i uporno to ponavljao, skoro deset puta za samo tri minuta. U njegovom glasu osećalo se moljakanje, kao da je namirisao da je Pepeova harizma nepošteni trik. Ovaj put su ga rufosi podržali.

Pepe je nastavio sa još nekoliko zajedljivih opaski, ali je najviše vremena potrošio hvaleći ljude u paviljonu, i samu demokratiju: „Sutra vi odlučujete!“ rekao je i dobio veliki aplauz, „Pozivam vas da izaberete mene!“

Kad se sve završilo, probio sam se napred, gde sam zatekao Avija i Bariosa okružene pristalicama. Barios je stidljivo klimnuo glavom ali ništa nije rekao kad sam ga pitao da li misli da je sve proteklo dobro. Avi, hladnokrvan kao i obično, odgovorio je u ime svog partnera, pokazujući na grupu mladića oko sebe. „Ako su oni zadovoljni“, rekao je, „onda sam i ja zadovoljan.“

Neki simpatizer Liste 1 navukao je predizbornu majcu jednom zajedničkom psu; nervoznu životinju su podigli na bilijarski sto, pa je sad cvilela i trčkarala dok je neko nije uzeo u naručje. Tada su psu noge prestale da se tresu i opustio se na grudima zatvorenika. Bariosovi simpatizeri počeli su da uzvikuju ime kandidata – Ba-ri-os! Ba-ri-os! – a on ih je pozdravio nesigurnim mahanjem. Ovo nije toliko zvučalo kao borbeni poklič koliko kao pokušaj da Bariosa ohrabre, i u svakom slučaju nije trajalo dugo. Sa drugog kraja paviljona usledio je odgovor – Pe-pe! Pe-pe! – i nekoliko trenutaka kasnije ova dva pokliča ušla su u isti ritam, potiskujući jedan drugoga.

 

 
Te večeri sam sedeo u dvorištu sa nekoliko ljudi, ukjučujući i jednog Peruanca koji se predstavio kao Hulio. Pre mnogo godina je emigrirao u Evropu, gde se sa nekim ortacima bavio pljačkanjem autobusa koji su prevozili japanske turiste sa aerodroma u grad. Okolišao je kad sam ga pitao gde se to dešavalo, ali mi je rekao da je posao bio lak i prilično unosan, da nikad nikoga nije ubio i da nikad nije uhvaćen. Jednog dana je upao u nevolju a nosio je falsifikovan brazilski pasoš, pa su mu uzeli otiske koji su ga povezali sa optužbom od pre petnaest godina za trgovinu drogom. I tako se vratio kući. Hulio se smejao, začuđeno se prisećajući se ove čudne zgode, kao neki iskusni sportista koji prepričava kako je na opšte iznenađenje ali ubedljivo izgubio meč od nekog početnika.

Hulio je osuđen na samo 20 meseci u Luriganču. Član peruanskog krivičnog zakona criterio de conciencia dopušta sudijama da osude osumnjičenog bez dokaza, po ličnom utisku o njegovoj krivici. Upravo je ova sumnjiva ali često upotrebljavana pravna mogućnost stajala Hulija slobode. Posle svega što je uradio, posle svega što je prošlo nekažnjeno, dopao je zatvora zbog sudijine intuicije. Tako se glupavo smeškao da ga je bilo teško zamisliti kako drži pištolj i zaskače na smrt preplašene japanske turiste. Ali sudija je to video, video je tu nasilničku crtu, ili ako ne baš nju onda je makar video nešto. „Pogledao me je u oči i rekao ‘Kriv si!’“ kaže Hulio. Bilo je prizvuka divljenja u njegovom glasu i očigledno je bio ponosan što ga je uhvatio baš peruanski sudija. „Ali nije bilo dokaza! Kako je znao? Da nemaju neku specijalnu obuku?“

Energija balconaza je isparila. Prošlo je vreme za viku, i ove vedre večeri neki su igrali karte, drugi bacali kocke, a treći koračali gore-dole po dvorištu u opuštenoj večernjoj šetnji pretrpanim i zatvorenim prostorom. Televizor sa ravnim ekranom i dijagonalom preko jednog metra, koji su za Svetski kup 2010. paviljonu kupili odlazeći delegati, izguran je napolje. Sa njega je treštala sinhronizovana američka komedija koju je pratilo desetak omamljenih rufosa.

Prema pravilima izborne komisije, kampanja se završava u ponoć pred izborni dan. Desetak minuta pre ponoći, jedan rufo je svratio do našeg stola donoseći novi letak od Bariosa i Avija. Na vrhu je velikim slovima pisalo NULA DUGA, a na dnu precrtan broj 1. Dok sam držao letak u rukama, shvatio sam da se oko mene nešto dešava: lepe se novi posteri po dvorišnim zidovima, i svi nose ovaj provokativni novi slogan. Lista 1 obećava da će svima izbrisati dug. Štaviše, pomalo zamršeni tekst na letku kaže:

„Barios ovo može da ponudi zato što ima podršku bogatih ljudi, to su investitori koji imaju iskustva u delegatskom poslu, a ne „novi klinci“ koji traže priliku da eksperimentišu. Druga lista ne mari za pošteđene drugove koji služe preko sedam godina, kao ni stare ljude. Svako će platiti i oni nameravaju da naplate sve stare dugove.“

Poslednji deo, podvučen radi naglašavanja, glasi:

„Barios ne mora mnogo da priča da bi radio i popravio uslove u paviljonu. MANJE PRIČE, NEMA DRUGOG!! SAMO ZAOKRUŽITE 1.

Pročitao sam letak ponovo, prilično impresioniran. Hulio je rekao da je sjajan. Smejao se toliko da je celo dvorište odzvanjalo. Pitao sam ga da li mogu da zadržim letak za svoju arhivu. Pogledao ga je zadivljeno još jednom i pružio mi ga. Već mi je poverio svoj plan: sledeće godine izlazi, putuje za Evropu i nikad se neće vratiti. Sutrašnje glasanje će mu biti poslednje u domovini.

Grupice ljudi sakupile su se u dvorištu da pročitaju Bariosovu novu provokativnu ponudu. Čak i po mraku, videlo se da klimaju glavom.

Glasanje se održavalo u teretani paviljona, delu dvorišta opasanom bodljikavom žicom. Bio je to još jedan vreo, sunčan dan, i obe liste su postavile dugačke stolove ispred birališta kako bi sa svojim pristalicama mogli da prate izborni proces. Barios, Avi i njihovi ljudi sedeli su za belim stolovima, Pepe i Ričard za crvenim, ali stolovi su bili toliko blizu i atmosfera toliko prijateljska da je posmatrač imao utisak kako su sukobljeni tabori zapravo bili samo pomalo takmičarski raspoložene grane iste porodice. Onaj pas od sinoć pojavio se obučen u sada zaprljanu majicu Liste 1, pa su Pepeovi simpatizeri glumili da su iznervirani. „Kampanja je završena!“, povikao je neko, dok je neko drugi na parčetu papira napisao dvojku i zalepio je trakom psu na leđa. Svi su se smejali osim psa.

U 10 pre podne, kada je glasanje zvanično počelo, u redu je stajalo preko trideset ljudi. Prozivani su jedan po jedan, i ulazili u teretanu. Tamo su, ispod uramljeniih postera Arnolda Švarcenegera i Žan-Klod Van Dama, uz muzičku pratnju Queen i Peter, Paul and Mary, pod budnim okom smrtno ozbiljnih posmatrača iz tročlane izborne komisije i predstavnika svake liste, zatvorenici Paviljona 7 ubacivali svoje listiće. Svako je dobio hemijsku i glasački listić odštampan na žutom papiru. U uglu prostorije visio je narandžasti zastor, iza kojeg je birač nestajao, da bi nekoliko trenutaka kasnije izašao obavivši svoju građansku dužnost. Presavijeni listić ubacivao se u kartonsku kutiju za cipele, a birač je na spisku ostavljao otisak palca. Članovi komisije su zatim precrtavali njegovo ime i prozivali sledećeg.

Ima nečeg specijalnog u izborima, nepogrešivog osećanja optimizma među građanima koji strpljivo stoje u redu da izraze svoj stav. Svaki glas u Paviljonu 7 predstavlja pesnicu koju neko neće dobiti ili metak koji neće biti ispaljen.

U paviljonu, rufosi su spavali, samotnjaci se durili, a stranci tražili jedan drugog da razgovaraju na svom jeziku. Ručak je najavljen zaglušujućim alarmom, a ljudi su stali u red da overe markicu pre nego što dobiju svoju porciju.Teška plastična nadstrešnica podizala se i spuštala na letnjem vetru. Techerosi su motrili na neprijatelja, i čežnjivo bacali pogled ka prljavim naseljima u daljini. Ovi ljudi, državljani dvadesetak zemalja, koji govore deset ili petnaest različitih jezika, uspostavili su bez ičije pomoći mirnan oblik samouprave, koji održavaju preko dve decenije – uzgred, duže nego što demokratski izbori postoje u Peruu. Pitao sam desetine zatvorenika kako je nastao sistem u Paviljonu 7, ali niko nije mogao da se seti. Dok ostatak zatvora rešava probleme silom, u Paviljonu 7 ljudi mirno staju u red da glasaju. Nosači, šverceri, posrednici i nevino osuđeni – jedan čovek, jedan glas.

Poslednji listić ubačen je u četiri po podne, a zatim je počelo prebrojavanje. Šef komisije stavio je žute ceduljice na gomilu. Bilo je vrlo napeto. O rezutatu izbora u Paviljonu 7 obično presuđuje manje od deset glasova.

Da ste mene pitali, prognozirao bih da će pobediti Barios i Avi. Bio sam siguran da je ponuda da se izbriše dug presudna. Ali pogrešio sam. Biračko telo pokazalo je ozbiljnu dozu zrelosti – zapravo, veću nego što se moglo videti na ulicama. Gomila listića za Ričarda i Pepea je rasla. U stvari, bila je to ubedljiva pobeda. Kad je prebrojavanje završeno, razlika je bila preko šezdeset glasova, što je novi rekord.

Alvaro, predstavnik Liste 1, bio je potišten i namrgođen. Kada je završena prva runda brojanja, svaki predstavnik je dobijao hrpu od protivničke liste da i on proveri glasove jedan po jedan. Uvek ima neiskusnih birača koji škrabaju po listićima, potpisuju se ili pišu predizborne slogane na praznoj strani. Prema pravilima, ovi listići su nevažeći.

Alvaro je pažljivo pregledao hrpu Liste 2, po svemu sudeći pomiren s porazom, ali iznenada je prestao da broji. Pronašao je nevažeći listić. „Ovo je nameštaljka“, rekao je, „Loše ste izbrojali. Ne želim da učestvujem u ovoj farsi.“

Nastala je tišina, a zatim je Karlos, šef komisije, pokušao da ga urazumi. Izbaci sve što ti se ne sviđa, rekao je. Poenta tvog brojanja je da ispraviš naše greške. Ali Alvaro nije hteo ni da čuje. Zahtevao je da se čitavi izbori ponište zbog jednog spornog listića.

Niko nije znao šta da radi. Narednih dvadeset minuta bilo je kritično. Napolju su birači počeli da pokazuju nestrpljenje. Zviždali su i tražili da im se saopšti rezultat, a huk mase se dizao i spuštao u talasima. Karlos je bio van sebe a napetost je dostigla usijanje. Šta ako Alvaro ustane i ode? Šta ako odbije da potpiše zapisnik? Čak i ovde, među civilizovanim, mirnim ljudima Paviljona 7, kako da znamo da se ništa neće dogoditi? Da li bi došlo do puča? Do prelazne vlade? Da li bi ovaj demokratski eksperiment konačno propao?

Posle skoro pola sata prepirke, Karlos je bio spreman da proglasi pobednika, sa ili bez priznanja Liste 1. Optuživački je uperio prst u Alvara: „Ako bude nekih problema“, rekao je „tebe smatram odgovornim!“

Izgleda da je ovaj poslednji komentar poljuljao Alvarovo samopouzdanje. Uskomešao se, odmahnuo glavom, pa zatim, kao da nam svima čini uslugu, počeo da prebrojava hrpu listića. Izbacio je svaki koji je mogao. Komisija ga je mrko gledala.

Sve ostalo se odigralo veoma brzo. Pripremljen je zvanični izveštaj i svi su ga potpisali. Nekoliko trenutaka kasnije, komisija je stajala u dvorištu. Karlos se popeo na sto i proglasio pobedu Liste 2. Masa je oduševljeno povikala. Dvorište je bilo puno, a raspoloženje praznično. Članovi komisije su se dogovorili da ne pominju situaciju sa prebrojavanja, ali glasine se se već širile. Alvaro je pokunjeno stajao po strani sa Avijem i Bariosom, dok se Pepe popeo na sto da zahvali svojim biračima. Paviljon 7 je urlao.

„Neću vas izneveriti!“, povikao je Pepe.

U tom trenutku, kao po komandi, techerosi iz susednog paviljona presekli su konopce koji su držali njihovu stranu nadstrešnice. U prvi mah nismo shvatili šta se dogodilo, samo smo videli da nas je prekrila senka. Pogledao sam gore i video techerose kako se cerekaju i gledaju na dvorište. Nadstrešnica se spuštala lagano i elegantno, kao balon kad se izduvava. Dvorište je počelo da se raščišćava. Izbori su završeni.

Sutradan sam se vratio u Paviljon 7 gde me je na ulazu dočekao novi tim stražara. Tranzicija je počela: odlazeći šef za disciplinu predao je ključeve čim je rezultat objavljen. Pepe i njegovi ljudi su bili u kancelariji i pregledali knjige. Bilo je skoro 1.300 dolara neplaćenih članarina – dug koji je Bariosov izborni štab obećao da će izbrisati – uz gomilu računa za hranu i građevinski materijal. Renoviranje zatvorenog kupatila na drugom spratu bilo je jedno od Pepeovih predizbornih obećanja, ali otkriveno je da je u zidu pukla cev. Nije računao na ovaj dodatni trošak, i već je mogao da oseti da njegov plan štednje neće biti dobro primljen. „Moraćemo da razgovaramo sa ljudima“, rekao je Pepe, „Ne znam kako ćemo ih ubediti“. Novi lider Paviljona 7 izgledao je umorno. Nije dobro spavao. Neki ljudi su se sinoć napili i Pepe je u 5 ujutru doneo svoju prvu disciplinsku odluku – proterao ih je iz paviljona na 24 sata. Čekalo ga je godinu dana ovakvih gluposti.

Na kraju sam izašao u dvorište, gde su stolice i stolovi izneseni iz ćelija kao i uvek na dan posete. Orkestar je svirao za zatvorenike i njihove goste dok su nakratko ponovo okupljene porodice uživale u jelu, smehu i igri. Prizor je više ličio na letnji dan u socijalnom klubu nego na zatvor. Restorani u paviljonu radili su punom parom, rufosi su služili kao konobari, trčeći od stola do stola. Lutkar je izvodio predstavu za decu, a njegove razmrdane rukotvorine plesale su u ritmu muzike. Neka deca su otišla na drveno igralište koje je uz ljuljašku i klackalicu postavljeno pored orkestra na osunčanom delu dvorišta. Jedan dečak se izdvajao od ostalih igrajući se zvrkom, bacao ga je s visine na beton, pa se zatim spuštao da ga obuhvati dlanovima dok se vrteo. Kad god bi uspeo, potrčao bi da kaže ocu i majci, koji su sedeli u tišini, gledajući ga kako se igra i držeći se za ruke.

Spazio sam Avija u prednjem delu dvorišta, sedeo je za stolom sa dve devojke i prijateljem po imenu Tito, takođe osuđenikom. Avi me je pozvao. Nismo razgovarali otkad su objavljeni rezultati i kad me je video da prilazim podigao je pesnicu. Široko se osmehivao. „Pobedio sam!“, povikao je.

Avi je insistirao da im se pridružim na ručku. Što se tiče izbornog rezultata, objasnio mi je, nije mu uopšte bilo krivo. Na kraju krajeva, nevolje u paviljonu ga se ne tiču. Dug neće biti izbrisan, bar to neće uraditi on, ali sa pozitivne strane: „Sada mogu da uštedim novac koji sam planirao da potrošim“. To je bio dovoljan razlog za slavlje.

Tito, koji tada nije imao više od trideset godina, bio je delegat za sport Liste 1. Tu funkciju je već ranije obavljao: u njegova zaduženja spadalo bi organizovanje fudbalskog turnira u paviljonu i otvaranje i zatvaranje teretane. Kao i Avi, ni njemu nije smetalo što je izgubio. Njegov brat je bio kandidat za istu funkciju na Pepeovoj i Ričardovoj listi. „Brat ti je bio protivkandidat?“, upitao sam ga, ali Tito nije u tome video ništa čudno. To su samo izbori, a u svakom slučaju, cela porodica mu je u zatvoru. Otac je živeo u Paviljonu 7, dok je sestra u ženskom zatvoru na drugom kraju grada.

Orkestar – timbalero, klavijaturista i pevač – cepao je sumanuti repertoar lokalnih salsa i kumbija hitova. Jedan Španac je išao od stola do stola i izvodio trikove s kartama, nadajući se bakšišu. Još uvek je bio mlad i zgodan, možda pomalo natmuren, ali bio je ovisnik, i ukoliko ne obuzda svoju naviku pred njim je užasna budućnost. Ljudi su ga uglavnom terali, a Španac se uvek bez pogovora udaljavao uz naklon.

Moj ručak, tanjir pirinča i ribe, doneo je jedan rufo. Avi mu je zahvalio, tutnuo mu novčić u ruku, i čovek je nestao.

Orkestar je pozdravio Tita i njegove goste – ipak su svirali na njegovom bubnju – a on im je uzvratio mlakim tapšanjem. Trenutak kasnije, lutajući lutkar je prišao našem stolu. Malo je bacakao lutku tamo-vamo, ali u stvari je želeo, što sam uskoro ukapirao, moj polupojedeni ručak.

Nisam bio gladan pa sam mu ga ponudio. Čovek je stavio lutku pod mišku i uzeo tanjir drugom rukom. Zahvaljivao nam se dugo i srdačno, a zatim je pronašao prazno mesto i čučnuo nekoliko metara dalje, oslanjajući se na zid. Na brzinu je pojeo ostatke, rukama.

Orkestar je svirao „Como si nada“, lokalni hit o izgubljenoj ljubavi, a devojke za stolom su pevušile i tapkale nogama, nadajući se da će ih Tito ili Avi zamoliti za ples. Ali nisu. Tito je posmatrao gladnog lutkara. Rekao mi je da misli kako su siromaštvo i nejednakost u paviljonu veliki problem. Jednom je, nastavio je priču, na ulici u Limi bivši robijaš iz Paviljona 7 nabasao na nekog rufoa, nekoliko godina nakon što su obojica pušteni na slobodu. Tito se namrštio. Takve priče su ljudi poput njega, dobrostojeći žitelji Paviljona 7, prepričavali sa užasom: rufo se prisetio poniženja i maltretiranja koje je trpeo u u zatvoru, iz dana u dan, moljakanja za hranu, i još gorih stvari. Rufo je ubio bivšeg robijaša na licu mesta.

„Strašno“, rekao je Tito, okrećući stari zatvorski kliše naglavačke: „Napolju smo svi isti.“

Na drugoj strani stola, Avi je hteo nešto da mi kaže. „Izvini, Danijele“, rekao je. „Hteo bih da te zamolim za malu uslugu.“

„Nema problema“, rekao sam.

„Imam dve knjige koje bih poslao u Izrael“, izgledao je vrlo ozbiljno, „Mali paketić. Možeš li to da mi učiniš?“

Ovaj osuđeni izraelski švercer droge me je gledao, ne menjajući izraz lica. Orkestar je svirao, glasno i oštro, a ja nisam znao šta da kažem. Počeo sam da sričem neko opravdanje, ali Avi me je prekinuo i nacerio se.

„Ta ti je dobra“, rekao sam, „Baš smešno.“

Svi za stolom su mislili da jeste. I Tito i devojke su se smejali. Na spratu, u delegatskoj kancelariji, Pepe i njegovi ljudi pokušavali su da spasu paviljon od ekonomske propasti. Ovde dole je zabava tekla punom parom.

„Da ti kažem nešto“, rekao je Avi, „Nigde nema ovakvog mesta kao što je Paviljon 7. Ovo je raj.“

 
Daniel Alarcón, Harper’s, februar 2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 18.05.2013.