Radio emisija 28.01.2005, govore: Miša Vasić, Vesna Rakić-Vodinelić, Nebojša Popov, Radmila Radić, Mirko Đorđević, Dr Srđa Trifković i vladika Grigorije.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Najpre da vam se u moje i u Svetlanino ime izvinim što juče nije bilo Peščanika. Razlog je toliko glup i banalan da me je sramota da ga kažem, ali odgovorne smo samo nas dve. U stvari, sve je teže raditi ovu emisiju, jer imate osećaj da stalno iznova odslikavate rugobu. A ova naša Srbija opet postaje bedna, gadna i bezobzirna zemlja.

U četvrtak me je bilo stid što živim u Srbiji, niko od predstavnika naše zemlje nije bio u Aušvicu. Svetozar Marović je imao neke svoje privatne razloge, Daviniću nije hteo da upali avion, beduin Tadić je sedeo u Gadafijevom šatoru sa našom privrednom delegacijom, koju je valjda trebalo da predvodi predsednik vlade, a ne predsednik države, a predsednik vlade, opet, nije dobacio ni do Svilajnca, gde je trebalo da otvori ono čuveno Bidžino porodilište.

U stvari, logično je što niko od srpskih političara nije bio u Aušvicu. Kada mislite da su Ljotić i Nedić, koji su za Nemce sakupljali ljude po Srbiji, bili rodoljubi, vi definitivno imate problem sa rezultatom II svetskog rata. Vi ne želite da vas iko podseća na Aušvic, naročito ne ovih dana kada se još uvek borite da promenite rezultat ratova iz 90-tih. Aušvic vas onda, na neki način, podseća i na Srebrenicu.

U Aušvic je neko morao da ode, ako ništa drugo da oda poštu hiljadama ljudi koji su iz kuća, pored kojih i ovih dana prolazimo, izvedeni i oterani u gasne komore. A opet, kada vidite koliko se antisemitskih knjiga izdaje, kada vidite da se u njihovim izdavačkim savetima nalaze imena akademika, predsednika vlade, vladika, onda sve dođe na svoje mesto. Najzad, kad se niko nije našao da pokrene inicijativu da se Le Pen, koji je nedavno izjavio da su SS divizije održavale red i mir u Francuskoj, skine sa liste počasnih građana Zemuna, onda više nemamo šta da pričamo.

U svojoj nedavno objavljenoj analizi CIA je predvidela da Srbija neće ni do 2020. postati deo EU, a zapadni Balkan će ostati u zoni, kako tamo piše, intenzivirajućih unutrašnjih sukoba. Ne verujem da predsednik vlade mnogo mari za ove škrabotine CIA-e, njemu je jedan od njegovih spoljnopolitičkih savetnika, deda Jova Tarabić, najstariji potomak čuvenog srpskog proroka Tarabića, koga je letos posetio u pratnji ministra Davinića, rekao: Ne sekiraj se, Vojo, pući će Amerika k’o god što je pukla Jugoslavija. Deda Jovo je tom prilikom nosio maskirnu uniformu, a Davinić ga je pitao; Jel’ ti to, deda Jovo, ideš da se boriš za Kosovo?

Predsednik vlade će nam za dan-dva nešto reći, to nam je preneo ministar Stojković, o tome kakva je situacija sa haškim optuženicima, a do tada ćemo morati da drhtimo od neizvesnosti i nagađamo šta je veliki državnik smislio. Možda se to i odloži za neki dan, jer se predsednik vlade oporavlja od duševne patnje, koju je juče pretrpeo kada je u bratsku, prijateljsku i državničku posetu primio generala Lazarevića. Ja lično do sada nisam videla Koštunicu da nekog tako toplo prima; skoro da je srpskog oficira privio na grudi.

General Lazarević je ponovio tekst pukovnika Ulemeka od pre nekoliko meseci, rekavši da je odlučio da se prijavi Koštunici, jer ima poverenja u njega i njegovu vladu. Predsednik vlade mu se odužio toliko ga hvaleći da se očekivalo da ga unapredi u maršala i uruči mu koje kilo ordenja. Maglovito su nam najavljene dalje predaje generala na kašičicu, što ono kaže Koraks, a policija, koja time ostaje bez posla, juče je na opšte veselje uhapsila grupu dečaka koji su grudvama gađali jednog Filaretovog sveštenika u Mileševu.

Milorad Ulemek Legija nije samo serijski ubica, nego, pokazalo se, i dovoljno inteligentan čovek, koji je dobro procenio da ga ova vlada ni po koju cenu neće ostaviti na cedilu. Evo, sada je sasvim izvesno da će smeniti neposlušnog specijalnog tužioca, Jovana Prijića. Izračunali su da mu mandat ne ističe na leto, nego u martu. Već na početku mandata ministar pravde je, sećate se, najavio ukidanje specijalnog suda za organizovani kriminal. Ministar policije, sećate li se toga, rekao je da bi postupak za Đinđićevo ubistvo trebalo obnoviti. Dejan Mihajlov je presudio da su Đinđića ubili njegovi, a general policije, Milošević, pre nekoliko dana nas je obavestio da je postupak za ubistvo premijera na staklenim nogama, što će reći da se ne iznenadimo ako se Legija i Zvezdan Jovanović vrate u Kulu i obnove JSO.

Čovek koji nam je tvrdio da je toliko privržen zakonima da bi za nepoštovanje ijednog uhapsio samog Hrista, za ministra pravde stavio je čoveka čija uloga tek sada dolazi do izražaja. Ministar Stojković je veoma zauzet ovih dana, uspeo je da njegov kandidat, Vida Petrović- Škero, bude jedini kandidat za predsednika Vrhovnog suda, radi na smenjivanju Jovana Prijića. Letos je zamenik republičkog javnog tužioca, Bogdan Stanković, podneo ostavku na mesto predsednika Udruženja javnih tužilaca zbog velikih pritisaka na tužilaštvo uopšte, kako je rekao. A kada je sudija Omer Hadžiomerović, portparol Društva sudija Srbije, rekao da nema suštinske reforme pravosuđa, Stojković mu je zapretio smenom rekavši: stekli su se uslovi da budeš razrešen zbog nerada.

Naš ministar pravde izgleda jeste jedan veoma, veoma opasan čovek.

U sredu se nekoliko ljudi iz frakcije GSS-a, „11. decembar“, čiji je rukovodilac Vesna Pešić svojeručno, okupilo na smrznutom Trgu Republike da protestvuje protiv najavljene smene specijalnog tužioca Prijića. Kao jedine predstavnice sedme sile razgovarale smo sa Nebojšom Popovim i gospođom Vesnom Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Mi smatramo da čovek mora da se bori za kakvu-takvu državu. Ne verujem da će ova u doglednoj budućnosti biti neka uzorna država, ali kakva-takva država mora da postoji. Država je jedna civilizacijska tekovina. Ja mislim da smo mi ljudi XXI veka u Evropi, ljudi koji smo navikli da živimo u okruženju neke države i kad bi nas neko pustio na neku bezdržavnu teritoriju, tek tada bismo videli da u stvari ne možemo da preživimo. Tako mi na ovoj bezdržavnoj teritoriji, koja se, eto, zove Srbija, pokušavamo da preživimo, pokušavamo da imamo neki politički život.

Nama se učinilo da, bez obzira na to što je ružno vreme, bez obzira na to što je zima, bez obzira što specijalni tužilac nije neka tema koja bi mogla da privuče veliki broj ljudi, treba da se pojavimo sa nekim protestom, da kažemo tim ljudima koji tako postavljaju i smenjuju – ej, čekaj malo, ako imaš nekog na određenoj funkciji, onda moraš da imaš razlog da ga smeniš, pogotovo ako si legalista. Mogli smo se uveriti iz reprodukcije pisma policije povodom položaja tog tužioca, da ima izgleda da on bude smenjen, da je njegova smena usmerena na to da se promeni tok postupaka pred specijalnim sudom, a takođe se čini da bi moglo doći i do ukidanja tog specijalnog suda. Mi svi smatramo da je specijalni sud protiv organizovanog kriminala neophodan u ovoj zemlji i zato smo se skupili da izrazimo naš protest protiv te najavljene smene.

Ono što je potpuno izvesno jeste da sa njim policija uopšte ne sarađuje. Kakva je to policija koja ne sarađuje sa tužiocem za organizovani kriminal?

Svetlana Lukić: Šta se preko smene javnog tužioca prelama?

Vesna Rakić-Vodinelić: U tehničkom smislu reči, na prvi pogled se sa tim suđenjima pred specijalnim sudom ne mora ništa desiti, pošto pred svakim tim većem postoji zamenik specijalnog tužioca i on u tehničkom smislu vodi postupak. Ali taj koji bude novopostavljeni, njima nadređen, on ima ovlašćenja čak i da učini kraj tim postupcima i čini mi se da je to nešto što se može nazreti iz izjave, pogotovo ovog čoveka iz policije, ja ne znam kako se on zove, ali znam da zauzima neku vrlo visoku funkciju, koji se drznuo, zaista drznuo da on ocenjuje da li je neka optužnica ubedljiva ili nije ubedljiva, to je jedan zaista onako bezobziran pristup. Ako oni, dakle, budu inspirisani policijom koja se usuđuje tako nešto da kaže u jednoj državi u XXI veku, onda nismo daleko od pomisli da se može pojaviti javni tužilac koji će biti teledirigovan i koji će odustati od ovih postupaka koji su sada u toku. Vi se sećate da je aktuelni ministar pravde najavio ukidanje specijalnog odeljenja. Ako se smeni specijalni tužilac, do ukidanja specijalnog odeljenja ne treba učiniti toliko mnogo koraka. Čini mi se da bar oni koji slušaju vaš radio treba da znaju da ta smena nije kraj, da je ona samo početak.

Nebojša Popov: U doba one Juge bilo je raznih viceva i u jednom od njih je naravoučenije – važno je činiti promet, pa makar i jeli one stvari. Slična je ova priča o takozvanom višesmernom ili dvosmernom odnosu sa Hagom, jedni odlaze, drugi dolaze. Znate, ako već pričaju da bi bilo bolje da se za zločine koji su počinjeni sudi ovde, a ne u Hagu, onda bi bilo logično podržavati institucije. A ako se podrivaju te institucije, onda je priča o suđenju ovde, a ne u Hagu, jedna obična magla, propaganda. Problem sa zločinima imaju pre svega građani ove zemlje, državljani Srbije, a ne svetska zajednica i tribunal u Hagu. Oni tamo rešavaju svoje probleme, da se zaštite od takvih stvari, a kako ćemo se mi zaštiti ako ovde nema institucija koje se tim stvarima ozbiljno bave, a zasad ih nema i ovo malo što nastaje, na samom startu se podriva, omalovažava i diskredituje. Ubeđuju ljude da treba dobrovoljno da se predaju, da dobrovoljno odu, da će im se oni na najbolji način odužiti, kako govori ministar Ilić, mada ne znam šta on podrazumeva pod oduživanjem. Krajnje je vreme da se ovde oslobodimo more koja nas pritiskuje jako dugo, jer je mnogim ljudima, ne samo oštećeno pravo na život nego i uništen on sam. Mislim na one koji su izgubili život, bilo u doslovnom smislu, bilo u prenosnom smislu reči, jer ako vi ne možete da utičete na svoj život iz raznih razloga, vama oduzimaju samo pravo na život.

Vesna Rakić-Vodinelić: Kao što vidite, malo nas je. Kao što je Nebojša rekao, nešto nas je više nego što je na Crvenom Trgu bilo demonstranata, kada je Sovjetski Savez okupirao Čehoslovačku.

Svetlana Lukić: Slušate Miloša Vasića, novinara Vremena.

Miloš Vasić: Tu mislim Sretena Lukića ne treba nagovarati. Koliko ja čujem, nije trebalo nagovarati ni Vladimira Lazarevića, nego su mu rekli da ćuti i da kušuje, jer o njemu brine država a ne on. Meni je ptica s grane rekla ovako: Sreten Lukić je došao u Okružno javno tužilaštvo da uzme svoju optužnicu, uzeo je i otišao, a onda je nastala dernjava na tog zamenika tužioca kod koga je ovaj došao – šta si imao da mu daješ optužnicu. Pa kaže čovek, njegova optužnica. Ako neko drugi put dođe, da se javiš odmah. Kad je došao Vladimir Lazarević da uzme svoju optužnicu, čovek ga oterao sa vrata, zamenik javnog tužioca, i rekao – gospodine generale, kako da vam objasnim, ne smem da vam dam, je li, nego vi tamo to s njima vidite. Pa je morao odmah da javi gde treba da je ovaj dolazio, da mu nije dao.

Očito da tu više uošte nije reč o tim generalima, ovde je reč o jednoj politici koja je kao svoj prioritet stavila to prevrtanje stomaka od Haškog tribunala. I nikakvi generali tu sad ne mogu nešto da urade po svojoj savesti. U krajnjoj liniji, o njihovoj guzici je reč, nije reč o Koštuničinoj. Ne mogu oni tu sad da postupaju, šta oni imaju tu da postupaju, to je državno pitanje, a država će tek da sedne, stavi prst na čelo, pa će da misli, da misli – kao na onoj Coraxovoj karikaturi pre neki dan gde su svi oni mislioci Rodenovi.

Cela ta stvar sa Jovanom Prijićem, njegovim ostankom ili smenjivanjem ubrzava se naglo od trenutka kad se provalilo da Jovan Prijić sedi na tom CD-romu sa Bagzijevim razgovorima iz juna meseca prošle godine. Bagzijevo izručivanje je odlagano, odlagano i kako se to sad već približilo, jadni Grci su izgubili strpljenje, tu je nastala očita panika. Moj kolega, Dejan Anastasijević, je u prošlom broju Vremena ispričao tu priču vrlo lepo, da je skratim – Bagzijevica Jasna otkaže Biljani Kajganić punomoćje. Postave branioca po službenoj dužnosti, nekog Aleksandra Đorđevića, bivšeg načelnika VI Uprave DB, zaštita objekata i lica. Bagzijeva familija unajmi novog advokata, potpišu mu punomoć. Taj Đorđević ne da spis dok mu to Bagzi ne dozvoli, on se ponaša kao da ga je Bagzi unajmio. Nije ga Bagzi unajmio, nego ga je država unajmila.

To samo znači da je nastupila panika, pošto postoji ozbiljna opasnost da su ti dogovori s Bagzijem iz juna meseca prošle godine propali, pošto su neopreznošću Radeta Bulatovića i Dragana Jočića i još nekih drugih ljudi uspeli da stignu do javnosti. Pitanje je sada, kad Bagzi padne ovamo, ko će ga dočekati u naručje, da li Jovan Prijić ili neki eventualni drugi specijalni tužilac, koga bi oni, ako je ikako moguće, hteli da gurnu, jer ko prvi zagrli Bagzija, Bagzi je njegov. Problem je u tome što Jovanu Prijiću po zakonu mandat ističe 23. jula ove godine, 2005. Dotle on može teorijski biti smenjen, ali bi to bilo skandalozno, jer je taj čovek radio svoj posao najbolje što zna, uprkos očitoj sabotaži iznutra, iz MUP-a Srbije. To je afera koja će se tek otvoriti, oko Makine grupe i ubistva Boška Buhe. Jovan Prijić je, naime, neposredno po ishodu prvostepenog suđenja za ubistvo Boška Buhe uputio jedno vrlo hladno, ja bih čak rekao – više nego hladno pismo MUP-u Srbije u kome zahteva da se smesta istraži kako je moguće da je specijalno tužilaštvo u slučaju ubistva Boška Buhe bilo sistematski sabotirano iznutra, iz MUP-a, zahtevajući pri tom da se Vladimir Božović i generalni inspektorat isključe iz toga, jer je Vladimir Božović radeći za kancelariju Borivoja Borovića bio umešan u proces, tj. Borivoje je zastupao nekoga tamo. Mislim, nemam ništa protiv gospodina Božovića, niti ima Jovan Prijić, ali to je jednostavno sukob interesa.

A cela priča s Bagzijem sada ostaje kao jedan džak sa mačkom koji stiže iz Grčke. Mi kad otvorimo taj džak ne znamo šta će ispasti – pitoma maca kao moja ili neki tigar, i oko toga se sad ljulja slučaj Jovana Prijića. Stalno se pravi drama, što spada potpuno u partituru tog crvenog orkestra zaštitnika srpskih patriota, kao što su Legija, Zvezdan i Duća, pokojni, neprežaljeni. Tu optužnicu treba poljuljati po svaku cenu. Treba po svaku cenu iskompromitovati svedoke saradnike, gde je Čume na prvom mestu. Potpuno je jasno da od te kompromitacije nema ništa. Svi mogući pravosudni i kriminalistički načini su isprobani, dakle ne mogu da im prišiju Gavru, a očito sa Buhom nešto nije u redu, to ćemo videti tek po ishodu žalbe specijalnog tužilaštva u prvostepenoj presudi i po ishodu te istrage u MUP-u – da vidimo ko nam je podmetnuo Slobu Talijana Resimića, kao fol svedoka saradnika, koji je srušio celu optužnicu.

Iz tog razloga je nekima bitno da se Jovan Prijić udalji sa tog mesta. Čujem da su neki zamenici okružnog tužioca odbili ponude, sa krajnje nenadležnog mesta, tj. od ministra pravde Stojkovića, da se prihvate tog posla. Ministar pravde nema šta tu da traži, republički javni tužilac imenuje specijalnog tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala. Ali, budući da se ministar Stojković petljao i u još mnoge druge razne stvari, ne vidim zašto se ne bi petljao i u ovo, tim pre što je reč o ideološkoj dogmi njegove stranke, DSS, koja je apsolutno uverena da je Đinđić bio kriminalac, da je Đinđićeva vlada bila kriminalna i da svako koga je Đinđićeva vlada postavila do poslednjeg šefa smene u stanici milicije, mora biti da je kriminalac. E sad sa dogmama ja ne umem da raspravljam. A što se smenjivanja Jovana Prijića tiče, vlada preko republičog tužioca to može da uradi, jer je republički tužilac, na žalost, i dalje organ vlade, a ne nezavisni sudski organ, kao što bi trebalo da bude. Oni to mogu da urade, ali to mogu da rade o svom trošku.

Javna bruka zbog takvog smenjivanja biće strašna, ako neko najuri specijalnog tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala zato što je uspešan i zato što je to krenuo da radi kako treba. Ne vidim tog stranog investitora koji bi se posle toga mnogo gurao da ide u tu zemlju, u Gvatemali je mnogo bolja situacija.

Svetlana Lukić: Kakve bi onda bile posledice, ako se to desi?

Miloš Vasić: Teško da ta suđenja mogu da budu kompromitovana, biće iskompromitovani oni koji su to radili iz vrlo jasnog razloga, jer izlazi na videlo da oni neće da se te stvari obave, a taman su te istrage i ta suđenja krenula pravim putem. To se vidi iz dokaznog postupka. Dakle, sve što budu radili, radiće o svom trošku. I što se pre sprcaju i kompromituju, mislim, ja zadovoljniji.

Što bi rekao jedan matori lisac iz obaveštajno bezbednosne zajednice: države propadaju i rađaju se, ali služba sa velikim S ostaje. Naravno da će se Udbaši i Kosovci i ostali stalno pokrivati između sebe tamo gde mogu iz vrlo jednostavnog razloga – priglupi političari potpuno očarani mistifikacijama tajnih službi stalno misle da je od toga neka velika korist, a tajne službe to koriste, onda ih lože, i što bi rekli Zemunci – gasiraju. Ej, kaže, hoće da te ubiju, mi smo te sačuvali, otprilike na tu varijantu. Ej, bolje moji ljudi da te čuvaju nego ovi ljudi da te čuvaju, pa ćemo da snimimo razgovor onoga sa onim, pa ćemo da ti damo, nemoj nikom da kažeš. Da, da, reč je o jednoj mistifikaciji.

Ja na izvestan način, koliko god mu to njegovi najbliži saradnici zamerali, razumem Zorana Đinđića, koji nije hteo da zna, jer je znao čovek s kim ima posla. On je sve izveštaje DB-a, analize, sve ove budalaštine sa kojima se predsednik vlade i vlada zatrpavaju potpuno rutinski, on je to davao na čitanje drugima. Koga god nađe u hodniku, e, daj molim te, pročitaj ovo, reci mi da li je važno. Pa je to tako zapadalo Bebu Popovića, Čedu Jovanovića, Zorana Janjuševića, koga god je uhvatio. Sve je to njemu išlo na živce, čovek je imao pametnija posla, imao je neku malo veću viziju od te Udbaške spletke i intrige.

A da se razumemo, tajne službe se 90% vremena bave isključivo spletkama i intrigama, to Zorana nije zanimalo. Neke druge, međutim, je zanimalo i zanima ih još uvek, ali ponekad imam utisak da čak i sadašnjoj vlasti, konkretno Voji Koštunici, to polako počinje da ide na živce, jer sva ta spletkaroška obećanja koja je dobio pre nego što će postati premijer nikako da se ostvare. Sad tu mogu biti dva razloga, ili su ta obećanja bila lažna, naime, lagali su da su hteli da ga hapse u vreme Sablje, pa da su ga prisluškivali ili njegovi najbliži saradnici, g-din Bulatović i g-din Jočić i g-din Stojković, ta ekipa, Grada Nalić, Ljilja Nedeljković, ne znam ko je sad sve u celoj priči, nisu u stanju da to dokažu zato što su oni drugi pametniji, a oni su, pak, nesposobni.

Ja verujem da Voja Koštunica ima u svojoj glavi, a boga mi i na jeziku pitanja koja im postavlja na tu temu – dobro, šta bi sa onim, ko ubi Gavru? Ja se iskreno nadam da će i naš premijer Koštunica jednog trenutka da shvati da sa spletkarošima nije dobro imati posla.

Svetlana Lukić: Šta je tebi bilo interesantno iz intervjua koje su dali bivši načelnik DB-a, Petrović, i g-din Popović?

Miloš Vasić: Ja sam sa Goranom Petrovićem već imao nekoliko jako dugačkih razgovora, tako da tu nije bilo nečega što je mene posebno iznenadilo, ali mi je vrlo milo i mislim da sam zbog toga jako zadovoljan, da se konačno našao neko iz DB-a ko ima političkog talenta i ko ima javnog nastupa i koji ima integriteta i hrabrosti da rizikujući položaj, radni staž, penziju i sve što ide, izađe i javno kaže to što je imao da kaže. Ovo što je sa Bebom Popovićem zanimljivo, bez obzira na njegov koloritni temperament, da se tako izrazim, on sam za sebe kaže da je svađalica, incidentan tip, ali Beba Popović je strašno sistematičan i on je vodio radne beležnice i dnevnike sve vreme svoje saradnje sa Zoranom Đinđićem. Dakle, negde od leta 2000-e, pa i nakon 12. marta 2003-e. Tako da je on u stanju da potkrepi, a to je i moje iskustvo, jer sam neke njegove tvrdnje proveravao s drugim ljudima, sve se slaže, on je u stanju da to potkrepi.

Svetlana Lukić: Kad je u pitanju intervju sa Goranom Petrovićem, stalno mi se vraća onaj protest crvenih beretki. On je, koliko sam shvatila, rekao da su ti ljudi Koštunicu doživljavali kao čoveka koji bi mogao da im kaže ovo ili ono.

Miloš Vasić: To je potvrđeni podatak i zvanično, putem sudski odobrenog prisluškivanja telefona Dušana Spasojevića, sa kojega Dušan razgovara sa Dušanom Maričićem Gumarom, tadašnjim komandantom JSO, koji sedi u Kuli. I tu u jednom trenutku jedan od njih dvojice, morao bih da idem kroz transkript da bih video koji, nemam ga pri ruci, kaže – samo Koštunica može da nas uveri. Prema tome, to nije nešto za šta bi čovek mogao da okrivi Voju Koštunicu, to je pitanje političke procene tih dripaca u tom trenutku. E sad, Goran Petrović, Zoran Mijatović našli su se u jednoj krajnje nezgodnoj situaciji iz koje nisu baš najelegantnije izašli, to moram da kažem, sa tom pobunom crvenih beretki, ali to je bila ona situacija u kojoj je kompletna vlada Srbije, već unapred hipnotisana tim Legijom i tim crvenim beretkama, tim div junacima, tek tada primetila da su im se JSO, Legijini ljudi, infiltrirali na sva mesta u službama obezbeđenja vlade – portiri, vozači, telohranitelji, svi.

Kada su se svi oni povukli u Kulu, Lipovicu i na Senjak u onu njihovu komandu, ovi su odjednom ostali bez ikoga i smrzli su se od straha. E sad, bilo je pitanje državničke hrabrosti preuzimanja rizika da vlada izda dekret o raspuštanju te jedinice, pa da vidimo šta će biti. Međutim, izdavanje takvog dekreta, koliko ja vidim, bilo je spojeno sa nekim političkim opasnostima. Recimo, sa opasnošću da Nebojša Pavković, koji je nudio pomoć, odjednom postane spasilac Srbije tako što se, u prethodnom dogovoru sa Legijom, pojavi tamo u Kuli, stane u slovo F ćirilicom, izviče se na njih i naredi da polože oružje i šta smo onda uradili?

To je bila jedna od realnih opasnosti, iako su određeni elementi vojske bili spremni i razvijeni da intervenišu za slučaj da dođe do nečega. To znam pouzdano iznutra od njih. Onda se zaključilo da je najbolje da se ide na neku vrstu kompromisa, gde je, ja mislim, Čeda Jovanović odrigrao vrlo značajnu ulogu. Po svemu što sam doznao, Čeda je bio taj koji se tamo svađao s njima u Kuli. Zveki Zmija Jovanović je vadio nož na njega, bilo je tamo gušenja, bilo čudo, da bi na kraju uspeo da dovede Dušana Mihajlovića i da pred njima podere Dušanovu ostavku, što je potvrđeno.

Ja sam sa Dušanom Mihajlovićem razgovarao 13. novembra, dakle na dan kada se cela stvar smiruje. On je bio užasnut. Bio je užasnut time što je prvi put ušao u takozvanu spomen sobu crvenih beretki u Stolcu kod Kule. Onda mi je Dušan rekao ovako – da čovek dovede Karlu del Ponte u tu sobu ne treba joj više nikakvih dokaza, jer su oni vrlo ponosno nacrtali nekakve tačke na teritoriji cele bivše Jugoslavije cele, gde su se oni kao borili, u šta ja inače sumnjam. I zato sam zahvalan ovom Goranu Petroviću, koji je jedan od retkih ljudi koji je u stanju da u javnosti postavi pitanje – hajde mi recite koje su to njihove patriotske zasluge, crvenih beretki, da ja već jednom to doznam, da vidim koji su to oni crni patrioti.

Ne računamo, naravno, hapšenje i ubistvo Ivana Stambolića i te nekakve stvari, ali da vidimo gde su oni taj srpski narod zaštitili i kako su ga zaštitili. Jedino što su oni u životu značajno uradili bila je komercijalna operacija zaštite finansijskih interesa srpskih i hrvatskih munđosa i političara preko Babe Abdića u Bihaću 93-95-e. To je jedina operacija od bilo kakvog značaja u kojoj su oni ikada uzeli bilo kakvog učešća, a operacija je bila potpuno komercijalno-plaćeničkog tipa. Babo je plaćao, oni su radili i obezbeđivali nesmetani protok tečnih goriva, struja, cigareta i još strašnijih stvari, o kojima ne smem ni da mislim, između Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, one Babine fildžan državice oko Kladuše i Cazina, i Republike Hrvatske, sa treće strane.

Znam ljude koji su kao vojni policajci srpske vojske Krajine sprovodili INI-ne cisterne do aerodroma Udbina, da bi Martićevo ratno vazduhoplovstvo imalo na čemu da leti. To je bio potpuno komercijalni posao i posle su se pojavili razni koji se nisu dovoljno ugradili, pa su se žalili, žale se i dan-danas kako su se Jovica, Frenki, Arkan, Legija i ne znam ko sve tamo, Radonjić i čitava jedna galerija tih ljudi, razbili od love i obogatili na tom Bihaću i sa Babom Abdićem. Mislim, ovo nije bio rat, ovo je bilo grabežno umorstvo, što kažu Hrvati, sa svih strana, koliko ja vidim.

Sad su Bosanci počeli da tabire svoje, pa smo došli do Hasana Čengića, odnosno oca i sina Čengića iz Visokog, za koje se znalo od samog početka šta rade kao šefovi takozvane logističke baze armije BiH, ugrađuju se. Čengići su prodali ciglu Saudi Arabiji i drugim zemljama, koje su bile kao spremne da pomognu, na temu – mi smo najveći muslimani, dajte lovu, lovu ćemo mi da delimo. Isto smo tako ovde imali Branu Crnju, Braciku Kertesa i ostale, koji su rekli – dajte lovu, mi ćemo da podelimo dalje, i tu se treba vratiti na onaj Blic, to je bilo prošle godine negde, kad je objavljivano iz nastavka u nastavak Blica ona lista poklona koje je Bracika Kertes delio okolo, pa je moj omiljeni disk džokej na Radiju B92 imao džinglić, koji je glasio – Brano, vrati trenerku.

Ljudi, to je protivpravno prisvajanje tuđe pokretne stvari. Krali su svi redom, sve pod izgovorom patriotizma koji je, ponavljam po ko zna koji put, prvo, a ne poslednje utočište nitkova. Čim neko počne da se pravi veliki patriota, ja se odmah vatam za novčanik da vidim da li mi je još tu.

Sa lažovima se zna da će lagati, i oni lažu, i lažu, i lažu, ali se to sad iz nekog razloga, valjda čaršijske finoće i lepog vaspitanja smatra za normalno da lažove treba puštati da lažu. Pa kad Milan St. Protić pričepi Vučelića tako da ovaj nema kud, a i Beba Popović je nabacio tu stvar, da odakle Vučeliću novci da školuje decu u najskupljem internatu i tako dalje, onda se to u našoj javnosti smatra za prostakluk – kako je mogao da ga pita, tuđe se pare ne broje. Ja znam da se Vučelić obogatio derući kožu sa leđa Džoniju Štuliću i još nekim ljudima, tako što je njegova Komuna, tj. on i Maksa Ćatović su drndali gomile CD romova, kao što to sad Pink radi, od čega Džoni Štulić kintu video nije. E sad, to je slatka lova i nije da je mala lova, ali sigurno nije dovoljna za taj internat u toj Švajcarskoj.

Trebalo je Vučelića pitati kako mu je nastradao auto u Budvi, jedan lep Audi 6 nov. Dva umetnika su ga sa kalašnjikovima izrešetali, ali temeljito, sto posto šteta. Zašto se to desilo 97-e godine? Ne može neko istovremeno da pokušava da vaćari i Jovicu Stanišića, koji je veliki lisac, i neke druge, malo značajnije međunarodne umetnike, koji u tom trenutku prijateljski sarađuju. E, Vučelić je to probao, pa se tako i proveo.

Svetlana Lukić: Kad si pomenuo Jovicu Stanišića, da li misliš da postoji mogućnost da, bez obzira što postoje pravila Haškog suda o tome s kim može da kontaktira, odnosno sa kim ne, da može da utiče na svoje bivše saborce?

Miloš Vasić: Ono što on ovde može da utiče, što najverovatnije i radi, ja sam u to uveren, je da obavi neku vrstu kontrole štete od tih najnovijih događaja. A glavni događaj je ubistvo Momira Gavrilovića, jer je Jovica bio taj koji je Momira Gavrilovića koristio kao kurira, slao ga malo ovima, malo onima da širi intrige i spletke, u pokušaju da tog istog Momira Gavrilovića infiltrira kroz kabinet Voje Koštunice za nekakvog budućeg funkcionera u već nekakvoj obaveštajno-bezbednosnoj zajednici, koja je bila zamišljena. To je stara Jovičina ideja. Jovica je već negde početkom 90-ih imao ideju da napravi jedinstvenu službu bezbednosti nalik na staru Oznu, koja bi obuhvatala i vojnu i civilnu bezbednost i obaveštajnu službu, koja bi radila prema inostranstvu. Po svemu sudeći, izgleda da je pokušao da Voji Koštunici proda istu ideju preko Momira Gavrilovića. Ja ne znam dokle je to stiglo, ima ljudi koji to znaju, koji su sa Gavrilovićem pričali, možda jednoga dana ti ljudi ispričaju šta je zapravo bilo.

Stvar nije bila toliko u tome, to je sad nekakav moj zaključak, da se ubije Zoran Đinđić. Stvar je puno više u tome da se ubije vizija Zorana Đinđića i, koliko vidim, puno je više energije do sada potrošeno na ubijanje Zoranove vizije, nego što je potrošeno na ubijanje samog Zorana. I ja nikako ne delim te slatke jeze i malograđanske strahove ove normalne, liberalne, tzv Druge Srbije, kao – jao, evo, strašno. Nije evo strašno, nego ustani i bori se. Što bi rekao moj drug Nenad Čanak – digni glavu dok je imaš, jer ako je ne digneš, nećeš je imati. Nema nam druge nego da ustanemo i da kažemo – ja tu stojim i druge mi nema i neću da pristanem, neću da mi ubice, ratni zločinci, narko dileri i lopovi slobodno hodaju i još mi popuju iz kojekakvih novina. To neću i protiv toga ću se uvek boriti, a oni nek’ me ubiju i nek’ me zakopaju na Fruškoj Gori, što se mene tiče. Dovoljno sam mator, naživeo sam se, hvala na pitanju, kilometražu imam. Ceco, mi imamo samo jedan život i samo jednu slobodu. Imamo života i slobode onoliko koliko se za njih sami izborimo.

Bežanje iz života ili ustupanje sopstvene slobode nekome je legitiman izbor, nek’ izvoli ko hoće, ali niko ne može posle da mi se žali da je neko drugi doneo odluku umesto njega. Svi smo, na kraju krajeva, sami odgovorni za svoje odluke, pa sami radimo i procene rizika i ono što se zove cost-benefit, analizu cene i koristi. Pa da vidimo onda šta je ko spreman da podnese. Ja sam spreman da podnesem moje, tako radim, ko neće – ne mora, slobodna zemlja, ali ja lično da im odstupim neću.

Svetlana Lukić: Slušali ste Miloša Vasića. Kao što smo rekli, niko od srpskih političara nije bio u Aušvicu, ali na Svetosavskoj akademiji u Sava centru pojavili su se svi, na čelu sa Koštunicom Vojislavom. Na komemorativnoj sednici u Sava centru povodom oslobađanja Aušvica, pored ambasadorke Izraela sedeo je samo visoki srpski zvaničnik, Slobodan Orlić. A na Savindan se, po običaju, najmanje govori o Svetom Savi lično. Poslednjih godina dosta je popularno predstavljati ga kao prvog srpskog nacionalistu, iako ni Srba, ni nacija u XII veku nije bilo. Pitali smo istoričarku Radmilu Radić da nam kaže nešto o tom čoveku.

Radmila Radić: Sava Nemanjić je umro 14. januara 1235. godine u Trnovu, u Bugarskoj i prenet je i sahranjen u manastiru Mileševi. U ovom manastiru je sačuvan i lik na fresci, za koji mnogi istraživači smatraju da je najpotpunija predstava Svetog Save uopšte. Njegovi biografi, koji su doprineli širenju slave Svetog Save, bili su Domentijan i Teodosije i zanimljivo je da već Teodosije pominje latinsku jeres, mada njegov prethodnik, biograf Domentijan, uopšte ne govori o tome, jer u vreme Svetog Save nije u Srbiji postojala latinofobija, kojom je Teodosije već bio zaražen. Sam Sveti Sava, kako kaže jedan od najpoznatijih pisaca istorije SPC, Đoko Slijepčević, nije bio nikakav bojovnik protiv katolicizma, kako ga neki i dan-danas prikazuju.

Vekovima se ispredala priča kako njegove mošti imaju isceliteljsku moć i na njegov grob su dolazili i katolici i muslimani. Olga Zirović čak pominje da su neke muslimanske porodice čuvale delove tela Svetog Save koji nisu spaljeni, recimo njegovu ruku, a da je jedna muslimanska porodica posedovala i kivot Svetog Save. Poznata je činjenica da je bosanski kralj, Tvrtko I, krunisan na grobu Svetog Save u manastiru Maleševi, iako je prethodno prešao u katolicizam. Sveti Sava nije smatran samo zaštitnikom Srba i crkvenim patronom, već je slavljen i kao pisac i veliki prosvetitelj, međutim tek će knez Miloš 1826. proglasiti Svetog Savu za školskog zaštitnika.

Zanimljiva je priča o tome kako je prostor na kome se danas nalazi hram Svetog Save dobio svoje ime. Gligorije Vozarević koji je bio poreklom iz sremskog sela Ležimir, inače poznati bibliotekar, izdavač i knjigovezac, prešao je u Beograd i januara 1847. godine kupio je jednu poljanu na teritoriji opštine Vračar i na tom mestu je podigao drveni krst. Početkom XX veka, kada je beogradska opština počela da uređuje taj deo grada, taj drveni krst je zamenjen krstom od crvenog mermera. Od tada se taj kraj, koji se ranije zvao Vozarevićev Krst počeo nazivati Crvenim Krstom.

Teološki koncept svetosavlja bi za svoju osnovu mogao da ima jedan govor, koji je o Svetom Savi održao Nikolaj Velimirović 1935. godine pod naslovom Nacionalizam Svetog Save. U tom tekstu Velimirović je pisao da Savin nacionalizam, iako u vreme svetog Save nije postojao pojam nacije, obuhvata narodnu crkvu, narodnu dinastiju, narodnu odbranu i narodnu kulturu. U istom tekstu Nikolaj je rekao nešto zbog čega će kasnije biti mnogo kritikovan: on odaje poštovanje Hitleru, jer je kao prost zanatlija, kako kaže Velimirović, i čovek iz naroda, video da nacionalizam bez vere predstavlja anomaliju. On je, kako kaže Nikolaj Velimirović, u XX veku došao na ideju da kao laik preuzme u narodu posao koji priliči svetitelju, geniju i heroju.

Tridesetih godina jedna grupa studenata sa Bogoslovskog fakulteta pokreće časopis pod nazivom Svetosavlje. Niz bogoslova koji su se kretali oko ovog časopisa bio je vrlo blizak Dimitriju Ljotiću i Zboru. Potom će, tokom II svetskog rata, biti takođe pokrenut list sa istim naslovom, Svetosavlje, koji će biti organ ravnogorskog pokreta. Zanimljivo je šta se dešava sa Svetim Savom u vreme komunizma. Negde 70-ih godina jedan verski list će objaviti tekst pod naslovom Sveti Sava i samoupravljanje, gde se govori o tome kako bi se samoupravljanje moglo dovesti u vezu sa Svetim Savom.

80-te i 90-te godine donele su takođe nešto novo u upotpunjavanju sadržaja o svetosavlju i tada će se čuti jedna formulacija, a to je nešto što je rekao vladika Irinej Bulović. Na pitanje – šta je to Svetosavlje, on je rekao da je to pravoslavlje srpskog stila i iskustva.

SPC je bila državna crkva tokom XIX veka, bila je u povlašćenom položaju, a posle obnavljanja Patrijaršije i ujedinjenja 1918. i 1920. ona dolazi u položaj jedne od teorijski ravnopravnih verskih zajednica. To bitisanje u okruženju sa katolicima i muslimanima, ta potreba da se na neki način obezbedi nacionalni identitet, da se svi ti Srbi povežu, crkva rešava tako što uvodi novu terminologiju, novu ideologiju o svetosavlju. To je prosto pokušaj da se odbrani od drugih.

Bojim se da, bar kad govorimo o Nikolaju Velimiroviću, ono što je radio i što je pisao nije do kraja uvek bilo promišljeno. Čist primer je recimo ova priča sa pohvalama Hitleru, jer nekoliko godina kasnije će se ispostaviti da je taj isti čovek koga je on hvalio u svojim spisima, formirao logore za masovno uništenje. Evo sad je proslava 60 godina od oslobađanja logora Aušvic, koji je nešto najtragičnije što se desilo u istoriji ljudskog roda. Nikolaj je pred rat napisao neke kritičke tekstove koji se odnose na fašizam i na samog Hitlera, ali ovo je prosto nešto što se ne može zaboraviti i što ne može da se izbriše kada se govori o njegovoj delatnosti, ma koliko to danas u crkvi pokušavali da zanemare.

Mislim da oni danas ponovo imaju potrebu da se vrate nekakvom identitetu, tradiciji, kulturi, ta potreba počinje upravo polovinom 80-ih godina i evo, traje do dana današnjeg sa nekim osekama i plimama u međuvremenu. Poslednjh par godina sve je snažnija, ali sad je to neka potreba da se identitet formira, da se vrati na nekakvu prošlost, koja će Srbima omogućiti da nađu snagu da se prođe kroz tranziciju. Čitala sam tekstove koji su izlazili u Rumuniji u istom periodu, Rumunija je ranije krenula u to, tekstove koji su izlazili u Bugarskoj, u Rusiji ne toliko, ali za ove dve zemlje baš stoji da politički faktori nastoje da crkvu izdvoje i ustupe joj mesto ideološkog popunjavanja sadržine. Znači, jedna ideologija se raspala, e sad treba naći nešto drugo u šta će ljudi verovati i za šta će biti čvrsto vezani dok se te teškoće ne prevaziđu. To je prosto jedno zamajavanje, eto. Ranije smo se zamajavali komunizmom, sad ćemo se zamajavati crkvom, pa ćemo onda smisliti nešto treće, a pored nas će proći sve teškoće, i nestašice, i male plate i siromaštvo, biće nam lakše ako budemo u nešto verovali.

Svetlana Lukić: O Svetom Savi, najljupkijem i najmilijem srpskom detetu, kako Svetog Savu zove otac Justin Popović, u današnjem Peščaniku govori Mirko Đorđević.

Mirko Đorđević: Jedan poznati mislilac koji je pokušavao da objasni šta je to svetosavlje, kaže da Svetog Savu nije moglo u sebe da smesti malo srce rodoljubive, patriotski izveštačene istorije, koja je neprekidno falsifikovana. Dakle, Svetog Savu treba odvojiti od svetosavlja. Čak je jedan naš dobar poznavalac lika i dela svetog Save izričito rekao – Svetosavlje nema nikakve veze sa Svetim Savom. Posle smrti Sveti Sava je postao predmet kulta i to je sasvim razumljivo, ali je Sveti Sava u narodnoj tradiciji dobio jednu vrlo neobičnu projekciju.

Dakle, božanstvo pod imenom Svetog Save kreće se na čelu vučjeg čopora i zaštitnik je vukova i čak brojne paganske, mitološke priče ga prikazuju kako nanosi ljudima zlo. Dakle, na jednoj strani imamo crkveni kult koji zrači idealnu projekciju, a s druge strane imamo jednu mitološku, pagansku predstavu u narodu i na trećoj strani imamo taj tzv. treći stepen mitologizacije – političku instrumentalizaciju Svetog Save pod tim sloganom svetosavlja kao čiste nacionalističke ideologije.

1219. godine Sveti Sava odlazi u Nikeju. Tada je Vizantija bila raspolućena, kao što znate, vreme je krstaških ratova, kada je uspostavljeno zapadno latinsko carstvo. On odlazi u Nikeju svrgnutom caru i patrijarhu i od njega uspeva da dobije autokefalnost srpske crkve. Međutim, taj čin izazvao je gnev celokupne vaseljenske pravoslavne crkve onoga doba do te mere da je solunski arhiepiskop Dimitrije Homatijan napisao Savi jednu poslanicu, jedno protesno pismo, preveo je to i objavio Stojan Novaković 1901, u kome tvrdi da je sveti Sava to ostvario gazeći sve moguće kanone pravoslavlja, dakle nezakonito.

Vidite, kad se danas govori o autokefaliji, zaboravlja se da je tad započeo jedan proces usitnjavanja pravoslavlja.

Međutim, u ono vreme opstati između velikih svetskih sila, Rima, Carigrada, on se zaista sjajno snalazio da utemelji i nezavisnu crkvu, pa prema tome i nezavisnu kulturu i prosvetu u jednoj državi koja je bila rastrzana stravičnim ratovima, razmiricama, bratoubilačkim ratom. Prisetite se samo situacije na dvoru. Njegov otac, stari autokrata Nemanja, krši jedno vekovno pravilo i ne daje vlast najstarijem sinu, Vukanu, nego srednjem sinu, Stefanu. Sam Stefan nije bio sretne ruke, on se dugo vremena naslanjao na Rim, na zapad i od pape je dobio krunu. Papa ga je krunisao i otuda mu ime Prvovenčani. Međutim, kasnije on menja tu politiku, kruniše se ponovo u Žiči, Sava ga kruniše. Dakle, to vreme između svetova, između velikih sila je bilo zaista nemirno vreme i u tom se vremenu Sveti Sava zaista herojski snalazio.

Najčešće se kaže – sve što je kod nas vredno započelo je jednim bekstvom u manastir, a moderna srpska kultura i prosveta, započela jednim bekstvom iz manastira, Dositejevim. Nećemo mi danas slediti takav primer, jer davno je rečeno: niti će svet postati manastir, niti će manastir postati svet. To su jednostavno dva sveta koji se dodiruju.

1935. godine na Kolarčevom narodnom univerzitetu Nikolaj Velimirović, danas već kanonizovan od države, održao je čuveno predavanje pod naslovom Nacionalizam Svetoga Save. Tako je Nikolaj stvorio predstavu da je svetosavlje moguće svesti na srpski nacionalizam. Ne, srednji vek ne poznaje kategoriju nacionalizma, ni u kojoj ravni, prema tome Sveti Sava nema nikakve veze sa nacionalizmom. Bilo je potrebno nekome da od svetoga Save načini nacionalistu. Videlo se da je predavač, Velimirović u nedostatku argumenata iz Svetog Save svojim slušaocima ponudio jedno objašnjenje koje se svodi na to da je svetosavska ideja u XII i XIII veku toliko uzvišena da je niko do sada nije shvatio, osim velikog vođe Adolfa Hitlera i on mu tu odaje priznanje.

Otvorite 43. godine ondašnje novine, zovu se Novo vreme, pa ćete čitati govor jednog Nedićevog ministra i gradonačelnika Beograda, Olćana, koji izričito kaže – mi se danas nadamo da će nam Berlin i Hitler doneti svetosavsku Srbiju. Ko sve nije imao svoje svetosavlje? Imali su i komunisti svoje svetosavlje. Da, da, da. Prva proleterska osnovana u Rudom imala je referenta za verska pitanja, slavio se sveti Sava. 46. proslavljao se u oslobođenom Beogradu Sveti Sava u prisustvu maršala Tita u Narodnom pozorištu. Evo, imate i jedan primer kod Matije Bećkovića, i tada je, kaže on, 800-godišnji Sveti Sava poginuo u II svetskom ratu i to na strani onih koji su rat izgubili. Uvek sveti Sava nekom treba da se nečim pokrije. To je to.

Svetlana Lukić: Srpski sabor Dveri u svetosavskoj nedelji organizovao je turneju po srpskim gradovima na kojima je zvezda programa bio Srđa Trifković. Miljenik Dobrice Ćosića, pa prema tome i budući akademik, bivši šef kancelarije Aleksandra Karađorđevića i predstavnik Republike Srpske u Londonu 90-ih godina, autor knjige o islamu, Prorokov mač, Srđa Trifković je na tribini na Mašincu predstavljen kao najčuveniji geopolitički analitičar u Srba. Trifković je govorio na temu Nacionalizam svetog Save, što je slučajno i naslov slavnog predavanja Nikolaja Velimirovića iz 35. godine, koje maločas pominje Mirko Đorđević, a u tom predavanju naš najnoviji svetac hvalio je između ostalog i Adolfa Hitlera. Dakle, ime koje ne treba zaboraviti, Dr Srđa Trifković.

Srđa Trifković: Tek sa Srbijom u EU do pune bi se mere ostvario, bez ikakvih izbora, ikakvih učešća naroda ili njegovih izabranih predstavnika, kompletan socijalni, nacionalni i svaki drugi program Žarka, Nataše, Borke, Sonje, Teofila, Verana i kompanije. U vreme komunizma mi smo bili normalan pristojan svet, oni su bili partija, omladina, Broz, režim, UDBA, Komitet i tako dalje. Pola veka kasnije, stvari se izgleda menjaju da bi ostale iste. Zagovarati članstvo u SK onda, značilo je biti oni. Zagovarati članstvo u EU danas, znači biti uz njih. Pomisao da postoji ikakva alternativa ulasku u Evropu definisanu Briselom je delikt mišljenja, ali čim vam neko kaže da alternative nema, znajte da je sigurno ima. Time se samo potvrđuje stepen do koga se srpska inteligencija već preko jednog veka dobrim delom priklanja jednom bolesnom pogledu na svet.

Posle preko pola veka Broza i Miloševića, Klagenfurta i Zidanog Mosta, Golog Otoka, prinudnog otkupa i zem-zadruga, samoupravljanja, nesvrstanosti, bratstva i jedinstva, ZUR-a, OOUR-a, Praxisa, škola šuvarica, mitingovanja na Gazimestanu i Ušću, zajma za Srbiju, stare i nove štednje, Jezde, Dafine, sankcija, hiperinflacije, izbeglica, bombardovanja, DOS-a, Sablje, Čede, Bebe, Montgomerija i Karle, pravo je čudo da ovaj narod još uvek funkcioniše kao jedna zajednica. I tu je najveća zahvalnost i dug koji dugujemo Svetom Savi i njegovom nacionalizmu.

Nacija Betovena i Vagnera već pola veka nije dala nijednog kompozitora čije bi ime bilo vredno sećanja, a nametnuti kompleks kolektivne krivice za Aušvic metamorfozirao je u kolektivno gađenje nad svim oblicima sopstvenog identiteta, kulturnog nasleđa i tradicije. Duhovno kastrirani, otuđeni od predaka, nije ni čudo što mnogi mladi Nemci traže izlaz u raznim oblicima samoubistva, od droge do prelaska u islam. Srbima se sprema potpuno isto. Naravno, denacifikacija je bila zaslužena zločinima Nemačke, a Srbima će biti nametnuta na bazi izmišljene postmoderne priče u koju bi trebalo prvo oni sami da poveruju, a potom da se u skladu sa njom i ponašaju.

Ukoliko pobedi psihologija evropeizacije, kako se sprovodi u Briselu danas, nemajte nikakve sumnje da će i Srbi u doglednom roku podići na Terazijama ili umesto knjaza Mihajla spomenik srebreničkim žrtvama, a da ne govorimo o tome da će cena plaćanja odštete udovicama srebreničkih mudžahedina na duge staze koštati mnogo više nego ma šta što bi u materijalnom smislu Srbija mogla od te Evrope da dobije.

Ukoliko Srbi budu imali dovoljno snage da veruju u mogućnost preokreta ove fatalne decenije 90-ih i reviziju srpskog poraza, onda će se to zaista i desiti. Ukoliko su Jevreji, a i od njih treba nešto naučiti, mogli da se pozdravljaju dve hiljade godina sa Dogodine u Jerusalimu, ja mislim da će i Srbi imati sada dovoljno snage da shvate da se istorija ubrzava, da se ne zna šta nosi dan a šta nosi noć i da sa promenom geopolitičkih okolnosti, Srbi imaju šansu za još jednu rundu, pa bi zato poučeni tim primerima trebalo da se i sledećih deset, ako treba i sto godina oslovljavaju sa – Dogodine u Kninu, Dogodine na Gazimestanu.

Voditelj tribine: A na temu Nacionalizam Svetog Save večeras će govoriti njegovo preosveštenstvo, Vladika Zahumsko-hercegovački, gospodin Grigorije.

Vladika Grigorije: Da sam bilo šta pripremio za ovo predavanje večerašnje, posle ovog što smo čuli od našeg prijatelja i brata Srđana Trifkovića, bilo bi najnormalnije da to pocepam. /smeh u publici/ Zaista je sve istinito što nam se zbiva i što se zbiva u svetu i kako je govorio Fjodor Mihajlovič – stvarnost je možda strašnija i od fantazije.

Ovaj svet je naš i mi u tom svetu naši, jedni sa drugima, samo ako smo sa Hristom i u Hristu i ako smo sa Svetima koji su svedoci Hristovog života ovde na zemlji i Hristovog života ovde u istoriji i Hristove pobede nad smrću i nadživljavanja istorije. Živeli i srećan vam praznik Sveti Sava.

Svetlana Lukić: Dakle, još jednom, čovek kojim je vladika Grigorije oduševljen je Srđa Trifković, rado viđen gost na tribinama Srpske akademije nauka, Srpske pravoslavne crkve, bivši šef kancelarije Aleksandra Karađorđevića i predstavnik Republike Srpske u Londonu 90-ih godina. Ovo je bio Peščanik, čujemo se u sledeći petak, prijatno.

Emisija Peščanik, 28.01.2005.

Peščanik.net, 28.01.2005.