Vraški je lukav taj predsjednik Hrvatske, jer kako bi mu inače pošlo za rukom da svoje zanemarive predsjedničke ovlasti pretoči u enormnu političku moć. Prvo je postao urednik u sjeni najveće medijske korporacije Europapress Holding, čija mu izdanja vjerno služe u obračunima s vladom Zorana Milanovića, ali i u obrani biografije ispunjene i nekim prilično kompromitirajućim aferama, o kojima se usudio pisati tek mali broj novinara, pa je ta incestuozna političko-medijska veza već odavno prešla granice čak i najprostijeg ukusa. No brzo je shvatio da mu u medijskom portfelju nedostaje najvažniji dio, to jest Hrvatska televizija, stoga je nedavno na mjesto glavnog ravnatelja te javne institucije instalirao svoga pulena, Gorana Radmana, i put prema Josipovićevoj retuširanoj slici na ekranu bio je širom otvoren.
Radman, inače stari partijski apartčik, već je jednom, davne 1987, zasjeo na mjesto direktora tadašnje Televizije Zagreb, kao provjereno poslušna kadrovska akvizicija Saveza komunista, o televiziji i novinarstvu naravno nije imao pojma, ali je itekako dobro poznavao mehanizme partijskog nepotizma, kao garancije zadržavanja položaja, pa je, uz ostale svoje ljude, za šefa TV centra u Splitu postavio svoga vjenčanog kuma, uz to i čovjeka čiju je sestru oženio njegov brat, izvjesnoga Željka Rogošića. Taj je do tada, također kao partijski kadar, tavorio u nečemu što se zvalo Centar za idejno-teorijski rad Saveza komunista Hrvatske.
Ni on, naravno, nije ništa znao o televizijskom novinarstvu, znam to iz prve ruke, kao tadašnja reporterka TV centra u Splitu, pa je, ambiciozan i beskrupulozan, koristio mahom nedopustiva sredstva u izgradnji svoje tobožnje karijere. Poput, recimo, uratka o narkomaniji u Splitu, što ga je montirao služeći se atraktivnim kadrovima jednog snimatelja amatera, koje će, međutim, predstaviti kao svoje, i za taj falsifikat potom dobiti novinarsku nagradu.
A onda je devedesetih stari režim otišao dođavola, nova se vlast osigurala mrežom vlastitih kadrova, i naglo su prekinute televizijske karijere dvojice kumova, Radmana i Rogošića. Ali dvadesetak godina kasnije, kao u nekom mračnom vremeplovu, evo ih opet, prvi postaje ravnatelj javne televizije, da bi ovih dana na mjesto glavnog urednika programa, unatoč snažnom protivljenju većine HTV-ovih novinara, imenovao svoga kuma, istoga onoga Rogošića. Tako osokoljen činjenicom da upravo amaterizam i politička ljigavost ovdje garantiraju visoki karijerni status, taj se moćni dvojac u prvom zajedničkom pojavljivanju cinično sprdao s kritičarima njihovih rodbinskih veza, a na reakcije Društva novinara o nedopustivosti takvoga nepotizma, šef države, kao glavni kadrovik Hrvatske televizije, odgovara kako nikakvo kumstvo ne smije biti prepreka nečijoj karijeri, ukoliko se radi o „profesionalnoj i moralnoj osobi“.
Pa radi li se doista o profesionalnosti i moralu ili o poznatoj adaptabilnosti predsjednikovih vrijednosnih kategorija? Ispostavilo se, naime, uz svjedočenja brojnih nekadašnjih medijskih urednika, da je Rogošić potpuno falsificirao svoju biografiju, lažno navodeći da je godinama, osim u Televiziji, bio urednik i u svim relevantnim novinama, sve s ciljem prikupljanja pet godina uredničkog staža, koliko propisuje natječaj za šefa programa Hrvatske televizije, o čemu je njegov kum, ravnatelj HTV-a, ne treba sumnjati, sve znao. Uglavnom, skandal je pukao, o njemu indikativno šuti samo Jutarnji list, sklon šefu države koji pak sada o moralnosti i profesionalizmu šuti kao riba, iako je u njegovom uredu sasvim sigurno blagoslovljen izbor Rogošića za glavnog urednika HTV-a.
Čovjeka o čijem „profesionalizmu“ i „moralu“ svjedoči i gomila propagandnih, vjerojatno dobro plaćenih, tekstova o „poslovnim uspjesima“ raznih kriminalnih tipova, a nije odbijao ni naručena beskrupulozna difamiranja ljudi ili kolega u svojim tekstovima za razna mafijaško-policijska glasila. No kakva bi to fascinatna biografija bila bez zrnca neophodnog patriotizma, pa će se Rogošić lažno predstaviti i kao autor „posebno zapaženih širih ratnih reportaža iz okupiranog Kijeva“, premda u tom mjestu ratne 1991. nikako nije bio. Čitav rat, uostalom, proveo je u splitskoj redakciji, da bi svoje sramne, propagandne izvještaje – rađene baš onako, profesionalno, po diktatu Službe za informiranje Hrvatske vojske ili opskurnih hercegovačkih tajnih službi – napravio tek s početkom hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu. I još tvrdi kako je „kod Dubrovnika prvi put ranjen“, što implicira da je ranjen bogzna koliko puta, i tako dalje… sve same lažne lovačke priče za pijano društvance iz politički utjecajne televizijske krčme.
Jasna stvar, jedino bi ispravno sada bilo da se sa svojih položaja hitno povuku oba kuma, to jest i ravnatelj HTV-a i glavni urednik programa, jer je čak i u korumpiranoj Hrvatskoj neobičan ovako drastičan slučaj kadroviranja i tako eksplicitna veza državnog političkog vrha i vrha najmoćnijeg medija u državi. A kako je evidentno presudnu ulogu u ovom rodbinskom, političko-medijskom skandalu imao upravo predsjednik Republike, eto dokaza da riba doista uvijek smrdi od glave.
Mladina, 17.05.2013.
Peščanik.net, 17.05.2013.
