Fotografije čitalaca, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitalaca, Alisa Koljenšić Radić

„To je bio dan u kojem su svi bili puni nekakve nade iako je bilo ratno vrijeme stradanja. Bio je to jedan divan sunčan dan, s ljubaznom svečanošću u kojoj su svi uživali. Uspjeli smo besprijekorno uvježbati dečke, odore su bile veličanstvene, glazba sjajna. Svi su nas hvalili na pučkoj svečanosti koja je održana poslije svega.“

Tako se baletni koreograf Milko Šparamblek danas prisjeća divnoga sunčanog dana u kolovozu 1992. kada je na zagrebačkom Markovu trgu priređena ceremonija ustoličenja dr. Franje Tuđmana na divnu povijesnu dužnost predsjednika Republike Hrvatske.

„Dobro, hajde da to napravimo sljedeći mjesec“, navodno je rekao dr. Tuđman baletnom umjetniku, nakon što ga je pozvao u Banske dvore i zatražio da osmisli koreografiju predsjedničke inauguracije. Koreograf je to glatko odbio, čak se okrenuo na peti s namjerom da napusti odaje mrkog državnika, braneći dignitet plesne umjetnosti od nestrpljivosti nositelja političke vlasti: kao odgovoran stvaralac, smatrao je da mu za pripremu i uvježbavanje spektakla od tolike nacionalne važnosti treba najmanje šest mjeseci samoprijegornoga rada.

„U tom cjenkanju pokušao sam mu objasniti da za takvu svečanost, u kojoj prvi hrvatski predsjednik daje prisegu u novoj hrvatskoj državi pred cijelim svijetom, ne smije biti nikakve improvizacije. Taj moj stav mu se, izgleda, svidio i dao mi je odriješene ruke“, svjedoči umjetnik.

Državnik je, dakle, razumio važnost koreografske uvertire u svoju vladalačku epopeju, riješen da i na simboličkom planu ukloni zadnje tragove socijalističke modernosti, odgodio je polaganje zakletve za pola godine, te se majstor baleta Milko Šparamblek prihvatio posla. „Najprije smo složili jednostavan oglas u kojem smo tražili 60 mladića s točnim proporcijama tijela koji bi mogli sudjelovati u mojoj koreografskoj zamisli garde u starim odorama koja se smjenjuje i odaje počast svom predsjedniku…“

…a onda je kazališni bard sa 60 mladića idealnih proporcija vrijedno trenirao dvaput dnevno na Ksaveru, upućivao ih u složene baletne korake i ceremonijalno rukovanje oružjem, kazališna kostimografkinja Ika Škomrlj skrojila je upečatljivu predsjedničku lentu i „prekrasne crvene gardijske odore“ (osmišljene „nakon dugotrajnog proučavanja tradicionalnih kostima za svečane obrede“), kompozitor Igor Kuljerić skladao je prikladne koračnice, takve glazbene nadražaje koji su budili sjećanja na junački otpor Turcima, Mlečanima i partizanima, sve je funkcioniralo besprijekorno, pa se na koncu činilo da je toga sunčanoga ljetnog dana svekolika hrvatska povijest punom teatarskom snagom grunula s Markova trga.

Nije to bilo malo postignuće: dr. Franjo Tuđman zakoračio je u historiju uz baletno-operetnu lakrdiju kojoj se smijao sav civilizirani svijet. A izvan centralne pozornice u Zagrebu, na lokacijama s kojih nije bio omogućen izravni televizijski prijenos, odvijale su se, doduše bez kreativnih doprinosa koreografa Šparambleka i kostimografkinje Škomrlj, brojne druge državotvorne svečanosti: Norac je rutinski staricama bušio glave u okolici Gospića, Glavaš je u Osijeku operirao ljepljivom trakom i akumulatorskom kiselinom, Merčep se u Pakračkoj Poljani uglavnom držao bajuneta, u Lori su zujali induktorski telefoni…

Ovo kratko putovanje u prošlost, uz pomoć koreografa Šparambleka, potrebno je kako bi se naglasila tradicija kostimiranja vezana uz dvonožne simbole hrvatske državnosti, tim više jer predstojeća inauguracija pada baš u vrijeme karnevala.

Novoizabrana predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, odlučila je sljedeće nedjelje, kada bude naciji polagala svečanu zakletvu, aktivirati sav onaj simbolički inventar iz Tuđmanove ostavštine što ga je Stjepan Mesić bio ignorantski odbacio, te će i djelo umjetničkog dueta Šparamblek-Škomrlj vedro iskočiti iz naftalina: bit će dakle i lenta preko grudi, bit će izgleda i baletni zdrug Trenkovih pandura, bit će bez sumnje i kulisa od biranoga klera u grimiznim tonovima, a pojavit će se, ako bog da zdravlja, i poneki gost iz inozemstva, ranga pomoćnika ministra ili otpravnika poslova, da iz počasne lože promatra jedinstveni festival državotvornog kiča i provincijalne mitomanije.

Važnije od toga, predsjednica je već navukla zavodljiv kostim u kojem će u nedjelju nastupiti – ukazat će se naciji kao „normalna građanka“, stranački indiferentna, politički inkluzivna, partijski nepovezana, osoba ženskoga spola koja nije članica HDZ-a.

Kolinda Grabar Kitarović jučer je pismenim putem zatražila od Tomislava Karamarka da je ispiše iz bande. Nije to, međutim, bila državnička gesta, a niti izraz naglog širenja horizonata u momentu kada se suptilna politička duša približi lenti, već – ustavna obaveza. U paragrafu 96. Ustava RH, naime, zlatnim je slovima upisano da dužnost predsjednika države nije spojiva s bilo kojom javnom ili profesionalnom dužnošću, te s „članstvom u političkim strankama“.

Takav je hrvatski ustav: on predviđa da sam čin inicijacije predsjednika, kao neka vrsta ritualnog čišćenja, podrazumijeva odustajanje od dotadašnjih opačina. Konzumacija političke moći ostvaruje se kroz negaciju političkoga predživota, to jest svega što se očekivalo da činiš kako bi se moći dokopao. Dospiješ do polaganja zakletve za visoku državnu funkciju kao proizvod partijske mašinerije, a iz obreda izađeš kao nadstranačka figura koja simulira „univerzalnog građanina“. Manevar je silno uzbudljiv, otprilike kao da ona Tuđmanova baletna garda, s kostimima sašivenim od rabljenih kazališnih zastora, nastupa u ustavnoj formulaciji.

Imamo očito posla s infantilizacijom javne scene putem najviše pravne norme, jasno definiranom zadaćom svih državljana da se osjećaju i ponašaju poput djece kojoj svaka budala može prodavati rog za svijeću, pogotovo otkad je neprežaljeni Otac države otprhnuo na onaj svijet. Besmislenost je tolika da se više nitko ne nalazi uvrijeđenim, jer postoji i ta mogućnost da hrvatski ustav – u svojoj kompletnosti – ne služi ničemu drugom nego zajebavanju hrvatskih građana, pa ga se jedino u tome ključu i čita.

Čemu se srditi bez svrhe ako konstitutivni akt hrvatske države propisuje obavezu da nas uvaženi članovi oligarhije prcaju u zdrav mozak? – razmišljaju lojalni građani. Nije li i sama država jedno intenzivno prcanje u mozak? – dvoje razboritiji među njima, kako Hrvati, tako i pripadnici nacionalnih manjina, s tim da manjince još prožima i zebnja da ih se može prcati metkom.

Tako Kolinda Grabar Kitarović upravo proživljava ustavnopravnu katarzu: članica je najbrojnije političke bande već gotovo četvrt stoljeća, postala je predsjednička kandidatkinja kao poslušni partijski aparatčik, izgurala je kampanju zahvaljujući partijskome novcu i partijskoj infrastrukturi, dobila je izbore zato jer joj je na čelu pisalo „HDZ“, a sada, da bi stekla formalno pravo na titulu, mora tu časnu ličnu historiju odbaciti poput prljavoga veša.

Partiji također nije svejedno, ali poštuje ustavne obligacije. Partija je sastavila službeno saopćenje koje (sada molim čitatelje da pripreme maramice) glasi doslovno ovako: „To je kao kad se obitelj oprašta od člana koji odlazi na duže vrijeme. Znamo da će joj biti bolje, ali nam je ipak žao što odlazi.“

Da je paragraf 96. Ustava RH kojim slučajem u dosluhu s duhom koji želi lažno promicati – da on, recimo, propisuje kako predsjednik države već u ulozi kandidata za tu dužnost ne smije biti član političke stranke – obitelj bi, da ne pukne po svim šavovima, pucala iz svih oružja po aktu koji oživotvoruje mrtvu prirodu hrvatskih državotvornih ideala.

No, nije intencija hrvatskoga ustava zastupati vrijednosti koje propagira, nego ih što svečanije lažirati. Njegova je ambicija u strogome paragrafskom žanru pronositi obmanu kao konstitutivno načelo – proslavljati, naime, politiku kao sposobnost kostimiranja – i na taj način osigurati pretpostavke za masovno uživljavanje u farsu.

Napor koji u tom smislu očekuje Kolindu Grabar Kitarović nipošto nije mali. Jer lako je napustiti HDZ, ali – kako izaći iz svoje kože?

Hoće li joj zatreperiti lenta na grudima? Ili će ipak zadrhtati oni kojima polaže zakletvu? U svakom slučaju, bit će to prizor za pamćenje, bolje rečeno: prizor kakvoga pamtimo iz devedesetih, s napomenom da je rola Neprežaljenog raspodijeljena na barem dva aktera: predsjednica Republike uživa u baletnoj izvedbi gardista u crvenim mundirima, a malo dalje, u uredu partijskoga šefa ove nestranačke osobe, zuji induktorski telefon…

Peščanik.net, 10.02.2015.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)