Fotografije čitalaca, Vladimir Nedeljković

Fotografije čitalaca, Vladimir Nedeljković

Bila jednom dva svinjčeta. Prvo svinjče nazvat ćemo Joško, a drugo se može zvati Robert. Svinjče Joško i svinjče Robert našli su se jednoga vrelog ljetnog popodneva u nekom od popularnih pojilišta, srdačno se pozdravili, mahnuli jedan drugome zarolanim repićima, naručili po štrucu truloga kruha i par užeglih kora od dinje, također i osvježavajući napoj s ledom, te se upustili u živahnu diskusiju. Svinjče Joško u jednome je trenutku uključilo diktafon i svinjčetu Robertu postavilo pitanje: ‘A što kažete, kolega, na objede da ste radili u moralnom svinjcu?’ Svinjče Robert na to je, elegantno šljapnuvši po blatu, odmahnulo prednjim lijevim papkom i s indignacijom zaroktalo: ‘Gluposti, kolega. To su sve apsolutne izmišljotine…’

I tako je nastao intervju za Slobodnu Dalmaciju. Razgovor novinara Joška Dadića s Robertom Pauletićem, zamjenikom ministra turizma u paloj vladi, splitski je dnevni list objavio prošloga petka preko dvije stranice. Novinar Dadić pitao je doministra Pauletića mnoge stvari – hoće li se kandidirati na izborima za gradonačelnika Splita, kako ocjenjuje tekuću turističku sezonu, koje je od svojih vizija uspio provesti u djela, kako se uopće nosi s tolikim uspjesima koje sije iza sebe – da bi mu pri samome kraju, zavjereničkim tonom, servirao i upit: ‘A što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca?’

‘Ja apsolutno nikakve veze nemam s tim spornim popisima’, britko je odgovorio doministar Pauletić, a zatim sažeto objasnio da je on u nekadašnjem ST-u samo formalno obnašao dužnost glavnog urednika, dok je tjednik stvarno uređivao zloglasni Marinko Božić, već duže vrijeme pokojan, samo što su njega, Pauletića, ‘uhvatili na zub’, pa ga ‘raznim konstrukcijama i podmetanjima’ u zadnje doba teroriziraju ‘nekakvi radikalni ljevičari’, pritom ‘umreženi u više ultralijevih medija’.

‘Razne konstrukcije i podmetanja’ odnose se na period iz 1991. godine, kada je današnji doministar radio u opskurnom ST-u – tabloidu koji je tadašnjem hrvatskom režimu služio kao visokotiražni streljački stroj – najprije kao novinar, potom kao zamjenik glavnog urednika i naposljetku kao glavni urednik. ST je bio specijaliziran za izradu potjernica i spiskova za likvidacije, na što je ovoga lipnja u seriji članaka u Novostima potanko podsjetio novinar Hrvoje Šimićević. Samo u razdoblju dok je Pauletić bio glavni urednik, ST je objavio popise s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje dvjesto građana Hrvatske koji su lažno optuženi kao ‘četnici’, ‘kosovci’, ‘udbaši’, ‘petokolonaši’ ili ‘neprijatelji države’.

Posljedice tih novinskih hajki bile su fatalne: neki od javno ozloglašenih su ubijeni, neki su uhapšeni, neki su premlaćivani na ulicama, neki su izbačeni iz stanova, neki su zauvijek odselili iz Hrvatske, a neki su počinili samoubojstva. Opisan je slučaj čovjeka koji je, desetak dana nakon što je u ST-u pročitao ime svoga sina na jednoj od lažnih listi ‘ekstremista’ četničke provenijencije, shrvan sramotom i pritiskom okoline oduzeo sebi život.

Danas, doministar Pauletić lakonskom minhauzenovskom gestom tvrdi kako su sve to ‘konstrukcije i podmetanja’ što ih fabriciraju ‘nekakvi radikalni ljevičari’. No nije to ono što osigurava perverzni štih intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji. Najperverzniji detalj skriven je u identitetu autora teksta, naime u činjenici da razgovor s doministrom vodi baš novinar Joško Dadić, čovjek koji je te 1991. i sam radio u ST-u i – pod uredničkom palicom Roberta Pauletića – osobno, potpisujući se punim imenom, objavio cijeli niz popisa ‘četnika’, ‘kosovaca’ i druge petokolanške bagre koju ugroženi građani i uniformirana lica mogu bez straha od kazne nastrijeliti ili kakvim drugim metodama dokrajčiti. Novinar Dadić bio je ekspert za crne liste, entuzijazmom nafilovani medijski glavosječa, pa ipak danas, prepun dječački hinjenoga čuđenja, pita doministra Pauletića ‘što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca’.

Zašto su sada, u pitanju novinara Dadića, ti kosovci ‘navodni’? Otkud ta njihova naknadna ‘navodnost’? Zašto oni nisu bili ‘navodni’ dok ih je novinar Dadić preko novina slao u pakao, pa su ih, u skladu s njegovim preporukama, sustizale nimalo navodne osobne tragedije?

Novinska arhiva čuva bogati opus novinara Dadića, koji se stvaralački raspištoljio upravo pod uredničkim vodstvom kolege Pauletića: ‘popis članova operativnog štaba splitskog KOS-a’ (s adresama, telefonskim brojevima, čak i registracijama automobila); spisak ‘četnika’ zaposlenih u splitskom zatvoru koji tamo grade ‘gnijezdo antihrvatstva’; lista ‘četnika’ i ‘kosovaca’ u Metkoviću (rodnom gradu Bože Petrova, čelnika stranke koja je Roberta Pauletića posjela u fotelju zamjenika ministra); ‘splitski četnički lobi’, pikantan i ekskluzivan materijal, s popisom viđenih građana, profesora, sudaca, liječnika, mahom srpske nacionalnosti…

Posljedice su bile očekivane: neki su hapšeni, neki premlaćivani, neki izbačeni iz stanova, neki masakrirani u Lori, ugledni šef kirurgije utamničen je na više mjeseci bez optužnice i otjeran u preranu smrt, ugledni kirurg napustio je s obitelji Hrvatsku, da bi u njegov stan uselio neki od čitalaca ST-a… Kada je, primjerice, sutkinja Sovjetka Režić novinara Dadića tužila, jer ju je evidentirao kao aktivisticu ‘splitskog četničkog pokreta’, ovaj je na suđenju rekao da imena na popisima nije provjeravao, nego su mu bila proslijeđena iz Kriznog stožera za Dalmaciju kojim je rukovodio Drago Krpina. Također je na suđenju kazao svojoj žrtvi da je ‘dobro prošla’, imajući u vidu činjenicu da su ‘ljudi plivali Dravom u Osijeku zbog popisa ST-a’.

I što smo dakle, znajući sve to, dobili novinskim intervjuom objavljenim prošloga petka? Dva stara pajdaša iz ST-a, bliski suradnici u zločinu, našli su se dvadeset i pet godina kasnije u Slobodnoj Dalmaciji da javno peru svoje krvave ruke i glibom umazane papke. Dobili smo jedan od upečatljivijih priloga u inače bogatoj historiji hrvatskih žurnalističkih odurnosti.

‘Zar nije ugodno ovako neobavezno ćaskati?’ kaže u offu svinjče Robert svinjčetu Jošku. ‘Možemo ležerno poricati svoje nekadašnje svinjarije, možemo biti besramni do mile volje, možemo gracilno njuškati po vlastitome izmetu, a uz to se još toči i ukusan rashlađeni napoj, spirine protiv sparine.’

‘Jeste, fino je’, složi se svinjče Joško sa svinjčetom Robertom. ‘No da bismo uopće bili u prilici ovako opušteno bagatelizirati naše ratne svinjarije, mora postojati odgovarajući moralni svinjac. Sreća da je Slobodna Dalmacija takva jedna institucija.’

‘Slažem se’, klimne njuškom svinjče Robert. ‘Slobodna Dalmacija je svinjac de luks kategorije. Obožavam mjesta koja obiluju moralnom kaljužom.’

‘Jer da su okolnosti drugačije, kolega’, nadoveže se svinjče Joško, ‘da naime nismo u svinjcu, nego u nekom ambijentu gdje makar u natruhama važe uobičajeni civilizacijski standardi, nas bismo dvojica možda bili u zatvoru, jer bi nam sudili kao medijskim ubojicama i logističarima zločina, platili bismo barem neku cijenu za sve one živote što smo ih znalački zgužvali ili uništili.’

‘Tako je’, potvrdi svinjče Robert. ‘A ovako, ne samo što smo u poziciji aranžirati jedan nevjerojatno bestidan intervju, razgovarati takoreći kao novinar s novinarom, odnosno kao svinja sa svinjom, i roktati o ‘radikalnim ljevičarima’ koji nas uznemiravaju, nego smo čak – makar spadamo u kremu medijskoga ološa – doživjeli značajne društvene promocije: ti si žurnalist od povjerenja u uglednome dnevnom listu, a ja sam dogurao do zamjenika ministra.’

‘To je samo dokaz da je moralni svinjac mnogo širi od Slobodne Dalmacije’, reče svinjče Joško.

‘Živjela Hrvatska!’ zaskviči svinjče Robert i zarije njušku u kantu.

‘Postoji, doduše, ta opasnost da onaj manijak iz Novosti sve to poveže i stavi na papir, da bi preko naših karijernih putanja ilustrirao generalni društveni smjer’, napomene svinjče Joško. ‘Da zaključi kako se cijelo hrvatsko društvo, s novinarstvom kao avangardom, kreće u prascu svinjca.’

‘Ko mu jebe četničku mater!’ ubaci se tada netko u prijateljski razgovor. ‘Jesu li gospoda za još malo gnjilih kora od dinja?’

Bilo je to treće svinjče, nazovimo ga Ivo, s metalnim poslužavnikom u lijevoj i funkcijom glavnog urednika Slobodne Dalmacije u desnoj ruci.

Novosti, 30.07.2016.

Peščanik.net, 30.07.2016.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.