Harris Rinaldi

Harris Rinaldi

Da li ebola nekad dolazi kao poručena? Po svemu sudeći, to se događa kada republikanski kandidat za senatora u eboli nađe zgodan izgovor da spomene imigracionu politiku, u pokušaju da zastraši ljude i natera ih da glasaju za njega. U predizbornoj debati u Severnoj Karolini sa senatorkom Kej Hejgan, kandidat Tom Tilis je to ovako sročio: „Dame i gospodo, imamo epidemiju ebole. Imamo negativne aktere koji mogu da pređu granicu i uđu u zemlju. Moramo zatvoriti granicu.“

U Nju Hempširu, Skot Braun je krenuo od izmišljenih boraca Isis-a koji se provlače kroz bušne granice, da bi zatim neprimetno prešao na horde obolelih od ebole. „Jedan od razloga zašto toliko insistiram na zatvaranju granice“, kaže on, „jeste da ukoliko bolesni ljudi prelaze uobičajenim kanalima – možete li da zamislite posledice porozne granice?“

Mnogi ljudi se boje ebole i Isis-a i bez dodatnog ubeđivanja. Međutim, nema nijednog zabeleženog slučaja da je neki meksički imigrant zaražen ebolom ilegalno prešao granicu, niti je mnogo verovatno da se borci Isis-a, inače zauzeti u Iraku i Siriji, vrzmaju po Sijudad Huarezu planirajući pohod na Arizonu, kao što tvrdi kongresmen Trent Frenks. Ali kao što pokazuju Frenks i njegove republikanske kolege, nije neophodan uverljiv, pa čak ni logičan scenario da se takve pretnje iskoriste u političke svrhe.

Ni demokrati ne odolevaju ovom iskušenju. U predizbornim porukama i govorima nekoliko kandidata je spomenulo – uključujući i senatora Marka Judala iz Kolorada – kako bi praćenje ebole bilo bolje koordinisano da republikanci nisu skresali budžete Nacionalom institutu za zdravlje (NIH) i Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Ovo svaljivanje krivice nije baš opravdano. Finansiranje NIH i CDC poslednjih godina ne drži korak s inflacijom, ali u nekim slučajevima Kongres je za njih izdvajao više novca nego što je Obamina administracija tražila. Međutim, ova taktika je makar usmerena na odgovorne agencije i ne dovodi u vezu bolest i strance.

Istoričar medicine Hauard Markel napominje da su „kineski imigranti nekada bili povezivani sa kugom i rudarskom glistom, za Meksikance se verovalo da imaju vaške, dok su ruski Jevreji smatrani posebno neotpornima na tuberkulozu, kao i da su – što je bila omiljena starosedelačka dijagnoza – slabe građe“. Šireći ovakve predrasude, po pravilu bez ikakvog naučnog utemeljenja, starosedeoci su pomogli da se 1924. usvoji Zakon o imigraciji, rasistički akt koji je nametnuo kvote prema nacionalnom poreklu – ljudi iz Azije su bili potpuno isključeni – i koji je određivao američku politiku useljavanja do 1965.

Senator Patrik Makaran iz Nevade, jedan od predlagača Mekaran-Vorenovog zakona iz 1952, koji je između ostalog pooštrio zabranu useljavanja imigranata sa hroničnim bolestima, obrazložio je to metaforom koja jasno pokazuje fiksaciju protivnika imigracije na čistoću. Imigracija je kao potok, rekao je on, dodajući da „kad je potok zdrav, uticaj na naše društvo je dobar, ali kad je potok zaražen, naše institucije i naš način života postaju zagađeni.“

Političari su sada promišljeniji, pa znaju da nije pametno u istoj rečenici pominjati imigrante, čistoću i zarazu, ali još uvek ih dovode u vezu. Kad su letos maloletnici iz Srednje Amerike bez pratnje odraslih u velikom broju počeli da pristižu na granicu, kongresmen Fil Gingri iz Džordžije – inače lekar – uputio je pismo CDC-u u kojem je naveo da takav priliv „sa sobom nosi mnoge rizike, uključujući i ozbiljne pretnje po javno zdravlje“, tvrdeći da mnoga od te dece nisu primila osnovne vakcine, na primer protiv boginja. Zapravo, vakcinisanost protiv malih boginja u Hondurasu, Gvatemali i Meksiku je oko 90 odsto; dakle, verovatnoća da je dete iz neke od tih zemalja vakcinisano ista je kao i za američku decu. Nema sumnje da su neka od te dece bolesna, ili neuhranjena ili da pate od drugih oboljenja koja pogađaju siromašne, ali oni svakako nisu neprijateljska armija kliconoša.

Predsednik Obama je pokušao da politiku useljavanja ne pominje pred kongresne izbore;1 u septembru, Washington Post je objavio kako je predsednik odlučio da ne donosi ukaz o reformi useljavanja kao što je obećao – što bi milione imigranata bez dokumenata zaštitilo od deportacije – dok ne prođu izbori, „popuštajući pred strahovima demokrata da bi im taj potez umanjio šanse da zadrže kontrolu nad Senatom.“

U međuvremenu, administracija je objavila planove o izgradnji ogromnog izbegličkog kampa za žene i decu koji pristižu iz Meksika u SAD bez dokumenata. Kamp će se nalaziti u južnom Teksasu i njime će upravljati Corrections Corporation of America (Popravna korporacija Amerike), privatna zatvorska kompanija sumnjive prošlosti.

Godine 2009, vlada je prestala da smešta porodice u sličnu ustanovu koju je ova kompanija vodila u Teksasu (Rezidencijalni centar T. Don Hato), posle žestokih kritika i tužbe koju je podneo ACLU, u kojoj se tvrdi da tamošnji strogi, skoro zatvorski uslovi života izazivaju psihičke probleme kod dece koja su tamo smeštena. Federalni imigracioni istražitelji otkrili su mnoge „nedostatke“, uključujući neadekvatne higijenske uslove i preovlađujući stav „nezainteresovanosti i ravnodušnosti“ uprave. Ali eto, nekako smo se ponovo vratili u političko vreme kada se zatvaranje dece u privatno kontrolisane ustanove proglašava mudrom imigracionom politikom.

Dok se panika od ebole – koja je odnela jednu žrtvu u SAD – širila ovom kampanjom kao „umišljena malodušnost“ koju su lekari nekad davno proglašavali izazivačem ove bolesti, prave opasnosti se gube iz vida. Poslednja školska pucnjava, 24. oktobra u državi Vašington, skoro da nije ni pomenuta u kampanji, naročito ne u kontekstu kontrole oružja. Samo nedelju dana ranije, naučnici sa Harvardske škole javnog zdravlja objavili su podatke da su se masovne pucnjave u SAD – gde napadač ne poznaje žrtve i ubije najmanje četvoro ljudi – utrostručile od 2011.

U protekle tri godine, masovna pucnjava događa se u proseku na svaka 64 dana, dok se prethodnih dvadeset godina događala jednom u 200 dana. Gabrijela Gifords, bivša predstavnica u Kongresu iz Arizone, koja je postala zagovornik kontrole oružja nakon što je ranjena u pucnjavi u kojoj je ubijeno šestoro ljudi, obilazila je državu pred izbore tražeći strože propise kako bi se sačuvali životi. Nije joj se prodružio nijedan kandidat.

Margaret Talbot, The New Yorker, 10.11.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 05.11.2014.


________________

  1. Koje su demokrati izgubili: Guardian, 05.11.2014.