Radio emisija 29.04.2005, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Velimir Ćurgus-Kazimir, Jelica Greganović i Teofil Pančić.

Svetlana Lukić: Ovih dana nikako da pohvatam kad su radni, a kad neradni dani, ko radi, a ko ne radi i zašto, šta se zvanično, a šta nezvanično obeležava. Obeležavanje državnog praznika SRJ, zemlje koje već odavno nema, liči na praznike libijskog predsednika Gadafija. On je malo-malo, pa proglašavao neka ujedinjenja sa susednim državama. Prisajedinjena arapska braća nisu bila obaveštavana da žive u novoj uniji, ali je Gadafi godinama slavio te dane i, koliko se sećam, jednom je prekinuo fudbalsku utakmicu izmedju Libije, koja je gubila, i neke od tih država pod izgovorom da arapska braća ne treba međusobno da se bore čak ni na fudbalskom terenu.

Fiktivno proslavljanje fiktivnih praznika fiktivnih država nam sasvim dobro ide, ali sa stvarnošći, kao što je poplava u nekoliko banatskih sela, imamo problema. Kad čovek vidi kako država sporo i neorganizovano reaguje, uhvati ga panika i pomisli šta bi se desilo kad bi se izlila Tisa ili neka od Morava. O izlivanju Save i Dunava da ne govorim. To bi bio kraj moderne srpske istorije.

Meštani sela Jaše Tomića mora da su zapanjeni svim tim limizinama punim članova raznih delegacija koje ih svakog dana obilaze. Neverovatno je ko sve nije bio da vidi poplavu: Tadić naravno prvi, Koštunica mu nije ostao dužan, a još je pride poneo lopatu i zasuo vodu zemljom. Ministar Velja Ilić je, kao najsposobniji ministar u vladi, poslat da reši tu stvar, bio je i ministar vojske Davinić, onda Vuk Drašković i na kraju Aleksandar Karađorđević.

Zanimljiv je i jezik koji su koristili ovi posetioci poplavljenih područja. Vuk Drašković, koga hvalimo kako kao ministar inostranih poslova izgovara dobar tekst, apelujući za hitnu međunarodnu pomoć stanovnicima Banata, nazvao je ove poplave balkanskim cunamijem. Drašković je oduvek bio lak na rečima, ali ovo je zaista neukusno. Više od četvrt miliona ljudi je u nekoliko strašnih minuta izgubilo živote u jugoistočnoj Aziji, a mi se nismo proslavili izlivima solidarnosti s tim svetom.

I Koštunica je potegao junačke reči – Međa ne sme pasti, ako padne Međa, pašće ceo Banat – rekao je predsednik vlade i dodao – došli smo da čujemo vašu gorku i oporu reč. Dok su delegacije tako dolazile i odlazile, u poplavi se udavilo nekoliko hiljada grla stoke, pre svega svinja. Da je svako od državnika, ministara, prestolonaslednika i njihovih telohranitelja i ađutanata uhvatio po jednu svinju za uši i izveo je na suvo, šteta bi bila manja, a meštani manje opori i gorki. Ove poplave su pokazale da ako ne znamo da radimo, znamo da grgoljimo krupne reči pokupljene nasumice iz deseteračke poezije.

Tako nastavljamo da vaspitavamo i onesposobljavamo za stvarni život svoju decu koja u novim udžbenicima dobijaju zadatke tipa: izađi u vinograd i posmatraj. Ili se od njih traži da, iz glave, ucrtaju na karti Srbije kanal Dunav –Tisa – Dunav. Neka kanal Dunav – Tisa – Dunav nacrta, a onda ga i konačno izgradi, nadležni ministar. A ako je taj ministar Velja Ilić, neka usput pročita, ako može, samo jednu rečenicu iz udžbenika za versku nastavu za prvake, koja obara Ginisov rekord sa celih 56 reči.

Dolazeći za Uskrs u Beograd, na granici je priveden pijanista Milan Vrsjakov, uz obrazloženje da je izbegavao vojnu obavezu, bez obzira što je ministar Davinić rekao da za vreme Uskrsa neće biti hapšenja vojnih obveznika koji žive u inostranstvu. Ali ministrovu naredbu nije imao ko da prosledi pograničnoj policiji i nasem pijanisti je preseo Uskrs. Pukovniku Brankoviću, članu zvanične državne delegacije, presela je poseta Bugarskoj, jer su ga tamo Bugari uhapsili. Nije bilo specijalne obaveštajne službe za obaveštavanje vojne obaveštajne službe, koja bi potom obavestila pukovnika Brankovića da ga juri Interpol.

Na početku ovog Peščanika slušačete direktorku Instituta za uporedno pravo, g-đu Vesnu Rakić-Vodinelić. U tom Institutu je nedavno vođena zanimljiva rasprava, u toku koje smo saznali da je, na primer, vojna zgrada u Nemanjinoj 9 svojevremeno razmenjena između Vlade Srbije i savezne države za vojne potrebe, a na ime te zgrade su g-dinu Pavkoviću isplaćena sredstva za gradnju njegovih vila. Dakle, direktorka Instituta za uporedno pravo, Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić Vodinelić: To zadovoljstvo spoljnog sveta našim dostignućima zbog kojih smo dobili Studiju o izvodljivosti svodi se samo na njihovo zadovoljstvo takozvanom saradnjom sa Haškim tribunalom. Ta saradnja zapravo i nije saradnja, to je isporučivanje određenih ljudi Haškom tribunalu na osnovu njihove navodne dobrovoljne saglasnosti, jer dobrovoljna saglasnost je odista jedan pleonazam koji se često koristi i u novinama, pa smo svi počeli nekako da ga koristimo. Dakle, okolnosti pod kojima dolazi do dobrovoljnog odlaska zaista kod prosečnog čoveka moraju da izazovu zabunu i otuda se pletu različite priče po varoši beogradskoj, od priča da se to plaća iz Lotoa i da se zato dugo nije pojavila sedmica do toga da te odlaske finansiraju srpski tajkuni.

Čini mi se da je uloga koja je bila namenjena Haškom tribunalu od strane međunarodne zajednice promašena. Uloga tog Tribunala nije bila samo u procesuiranju i kažnjavanju onih za koje se utvrdi da su odgovorni za ratne zločine. Bilo je zamišljeno da Haški tribunal odigra etičku ulogu u pomirenju i savladavanju prošlosti, onakvu kakvu je odigrala komisija za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj republici, predvođena Dezmondom Tutuom. Ali očigledno je da niti postoji ličnost kao što je Tutu, koja bi bila predsednik suda ili koja bi bila eventualno glavni tužilac i koja bi zasluživala nepodeljenu podršku i poverenje. Ne postoji ni istinski religiozni osećaj koji je u radu južnoafričke komisije odigrao vrlo veliku ulogu, ni kod okrivljenih ni kod onih koji ih procesuiraju u Haškom tribunalu, tako da ta ideja pomirenja uopšte nije ostvarena.

Sada se i Haški tribunal i međunarodna zajednica zadovoljavaju predajom, pri čemu se uopšte ne ispituju uslovi pod kojima je do te predaje došlo. Ti uslovi su kod nas obeshrabrujući za građane, mada dopuštam da ima građana za koje su oni ohrabrujući. Kod nas se stalno insistira na prezumpciji, pretpostavci nevinosti, s čime se slažem, ali se u našoj svakodnevnoj politici ide korak dalje od toga, pa se oni koji se predaju Haškom tribunalu smatraju osobama koje uživaju pretpostavku heroizma zbog te predaje, a ne samo pretpostavku nevinosti i onda to počinje da izgleda jako farsično.

Jedini zvaničnik iz međunarodne zajednice koji se oglasio tim povodom jeste predsednik parlamentarne skupštine Saveta Evrope, koji je rekao da ipak nije svejedno, kao u onoj reklami, pod kojim uslovima se ovde obavlja i na koji način se doživljava predaja okrivljenih Haškom tribunalu. Ali to je jedan usamljeni glas i mislim da će se i dalje oni koji se predaju Haškom tribunalu voditi kao dobrovoljno predati i da se o nekakvim lukrativnim aspektima te predaje neće javno govoriti, a oni koji se budu usudili da javno govore, doživeće javnu osudu. Naravno, Haški tribunal ne snosi odgovornost za to što se ovde ratni zločini, barem u ovoj generaciji, neće shvatiti ozbiljno. I to jednom krugu ljudi kvari radost zbog toga što smo učinili taj vrlo značajan korak prema članstvu u Evropskoj uniji.

Zašto dolazi do kriminalizacije nekih ljudi u javnom govoru? Zato što nema mnogo šansi da dođe do krivičnog procesuiranja. Naravno, tu uopšte ne mislim na ove pokušaje da se kriminalizuje ono što je rekao Goran Svilanović, to nema veze sa krivičnim delom i to je svakom ko je pravnik potpuno jasno. Ali u slučaju većine drugih političara, koji su pod pretnjom krivičnih sankcija, sad se javlja novi trend da se narodni poslanici nekako navedu da dobrovoljno odustanu od pozivanja na imunitet, što oni naravno neće uraditi. To je posledica nepoverenja u institucije i mislim da su tom nepoverenju jako mnogo doprinele izjave nekih zvaničnika. Sećate se, recimo, izjave ministra pravde koji je rekao da u nekim fiokama leže neke prijave, ali javni tužioci zbog ovih ili onih razloga neće da ih puštaju u proces. Ja bih ga prvo pitala odakle on zna da takve prijave tamo leže, on ne bi smeo da zna da one postoje, pogotovo ne bi mogao o tome javno da govori i da ostane na tom mestu na kome jeste.

Dakle, garnitura koja je ranije bila na vlasti postaje predmet progona, oko njih se gomilaju frustracije, potreba za osvetom, pa kad dođu na vlast, onda oni rade to isto. To nije neobično u takozvanim tranzicijskim državama. Ono što je strašno je što ne vidim način kako da to prestane da nam se dešava. Nosioci te pojave nisu samo ljudi koji pripadaju političkoj ili finansijskoj eliti, oligarhiji. Nažalost, i mnogi građani su postali pravi mrzitelji, kad god im se pruži prilika da to čine javno. Nešto od toga se dešavalo za vreme Miloševića, jer je sistem bio postavljen tako da je svaka privatna osveta mogla da bude izvršena i preko pojedinih državnih organa, što je najteža zloupotreba države. Nekako mi se čini da se približavamo, makar u pogledu tog fenomena, onome što smo mogli da doživimo na javnoj sceni 97, 98. godine, dakle u ono vreme kada se Miloševićev režim raspojasao.

Verovalo se da su sve politički osetljive teme detabuisane, ali pokazalo se da to uopšte nije tako. Da li ste pratili onu akciju Fonda za humanitarno pravo koja se odnosi na progon čoveka koji ima prebivalište u Šidu, koji je kao bivši pripadnik jedinice koja se zvala Škorpioni snimio nekakva smaknuća u Srebrenici. Taj čovek je izložen tako teškom progonu da je morao da se skloni u inostranstvo. S jedne strane, dakle ljudi odlaze u Hag, ali sa porukom koja se može sažeti u jednu rečenicu Bogoljuba Karića koja je meni bila neverovatno smešna, prvo zato što je gramatički neispravna, ali koja zapravo odražava naš prosečan odnos prema tim ljudima – hajde da ispoštujemo te naše rodoljube, pa da onda odu u Hag. Dakle, mi smo ih ispoštovali i onda su oni otišli u Hag, a prema ljudima koji zaista otkrivaju još uvek neotkrivene ratne zločine, ovde se ponaša kao prema poslednjim izdajicama i kriminalcima.

U tabuisane teme spada i tema Kosova, to smo dobro videli na primeru Gorana Svilanovića, pri čemu niko od onih koji su ga kritikovali, ali doslovce niko, nije ponovio suštinu onoga što je on rekao. Sad, da li je on to trebalo da kaže tako kako je rekao, da li je on kao političar učinio dobro samom sebi, o tome bih imala neke sumnje, ali nije u tome stvar. Stvar je u onom starom Volterovom pravilu – ne sviđa mi se to što govoriš, ali ću učiniti sve da to možeš javno da kažeš bez ikakvog rizika po sebe. To je ono što ovde u društvu nije shvaćeno.

Ono što se sada može smatrati nespornom činjenicom, jer proističe iz same Studije o izvodljivosti, jeste da je problem političke zavisnosti pravosuđa jedan od osnovnih problema našeg pravnog sistema. Nedavno sam pročitala u Danasu izjavu ministra državne i lokalne samouprave, kolege Lončara, koji kaže da su u Studiji o izvodljivosti naročito dobro ocenjeni pravosuđe i državna uprava. Danas je u tom istom broju objavio prevod te Studije i lepo se moglo pročitati da je ocena pravosuđa i državne uprave izrazito negativna.

Naša država je uvek imala selektivnu volju za izvršavanjem zakona i otuda se može izvući zaključak da ovde države već dugo i nema. Postoje samo razni režimi i smenjuju se vlasti. Bilo bi zanimljivo napraviti jednu studiju o tome koliko zakona kod nas uopšte nikad nije bilo primenjeno. A ja znam jedan, evo odmah ću da vam kažem – zakon o lustraciji, jer lustracije nije bilo zato što je nije moglo biti, zato što takozvani revolucionarni prelaz između autoritarne vlasti u demokratsku nije bio revolucionaran, mi to sada vidimo. On je bio zasnovan na jednom kompromisu između nove vlasti i delova staroga režima. U tom kompromisu učestvovali su svi, tu uključujem i pokojnog premijera Đinđića i sadašnjeg predsednika vlade, Vojislava Koštunicu.

Sve ima svoju cenu. Mogla bih da razumem da su tu cenu platili tako što bi ti ljudi bili pušteni da odu iz zemlje ili, ne znam, što bi se od njih tražilo da se drže strašno povučeno i prestanu da se bave svojim ranijim zanimanjima. Ne, plaćena je mnogo veća cena, koja se videla pogotovo onda kada je ubijen premijer Đinđić. I ta cena se, brate, i dalje plaća, to se vidi po načinu na koji ljudi idu u Haški tribunal, uživajući tu prezumpciju heroizma, to nam je svima jasno. Koliko ćemo još morati te cene da platimo, ja ne znam. Prema tome, uzrok naših nevolja nije u tome što nije bilo lustracije, uzrok naših nevolja je u tome što nije moglo da bude lustracije.

Čini mi se da novinari ne prate baš dobro taj uticaj političke scene na pravo. Daću vam jedan podatak koji nisam nigde pročitala, za koji znam prateći odgovarajuću stručnu literaturu. Vi ste čuli da je bio vođen postupak protiv Srpske radikalne stranke zbog toga što su oni pod veoma povoljnim uslovima zakupa smestili sedište svoje stranke u zgradu Magistrata u Zemunu. I vi znate da je svojevremeno bila doneta odluka Oštinskog suda, koja je bila potvrđena od strane Okružnog suda u Beogradu, prema kojoj odluci su oni bili obavezni da se isele iz zgrade Magistrata. Onda je ta odluka od strane Vrhovnog suda, po reviziji koja je vanredni pravni lek, bila ukinuta i vraćena na ponovno suđenje. Znate šta se dogodilo? Dogodilo se da se tužilac, a tužilac je Opština, koju zastupa javni pravobranilac, odrekla tužbenog zahteva. Zašto? Zato što je javni pravobranilac postavljen od strane Srpske radikalne stranke, koja je tužena u tom sporu i koja se, naravno, odriče tužbenog zahteva. Kad sud donese presudu na osnovu odricanja, više se nikad ne može između istih stranaka voditi parnica, jer se spor smatra pravosnažno rešenim. U tome je problem sa našim pravnim poretkom.

Dakle, kada se promeni politička vlast na bilo kom nivou vlasti, vi doduše ne menjate sudije kao pripadnike sudske vlasti, ali vrlo lako možete promeniti pojedine nosioce javnih funkcija, kao što su, recimo, javni pravobranioci. Jednu instituciju možete razoriti za pet sekundi, a uvek vam treba 10.000 puta više vremena, energije i dobre volje da je uspostavite. To je prosto tako, pokazalo se kroz istoriju. Ima nekih institucija koje su bespovratno razorene, mislim na nekakvu kulturu svakodnevnog života. Ona nije razorena samo ovde, ona je razorena uopšte u Evropi. Ili, recimo, uzmite ljudska prava kao ideju na kojoj su bili zasnovani međunarodni odnosi i međunarodno javno pravo. Šta je ostalo od tih ljudskih prava posle one Bušove military order, odnosno onog patriotic act-a, šta je ostalo – nije ostalo ništa.

Zaista se pitam da li je zamenjivanje ljudskih prava jednom neodređenom pojavom kao što je bezbednost država, koja nema svoju pravnu sadržinu, samo prolazna stvar trenutka ili će to biti obeležje XXI veka? Bilo mi je fantastično zanimljivo da gledam kako se naši političari lako lepe za tu Bušovu ideju, pogotovo za vreme Sablje. Ljudska prava nisu neka velika ideja, koju poštujete samo na nivou međunarodnih odnosa. Ljudska prava su u osnovi vašeg odnosa prema komšiji. Hoćete li ga ujutru kad se probudite oterati u materinu zato što ste ustali na levu nogu ili ćete mu reći “dobar dan”. Da ne govorim o pojavama rasizma prema Romima, koja je kod nas stekla pravo građanstva zato što oni koji se navodno protiv te pojave bore na političkom nivou nisu dovoljno iskreni, i to se oseća i to se zna. I onda se Romima pripisuje neko zajedništvo sa Srbima na principima derta, sevdaha, dakle na principima koji uopšte nisu bitni za ljudsko dostojanstvo i za svakodnevni život.

Čini mi se da ovu državu u nekoj bližoj budućnosti može da spase samo stabilna vlast. I bez obzira šta ja mislila o čelnicima te vlasti i koliko oni meni bili antipatični, na duži rok bi trebalo priželjkivati i koaliciju između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije. Ne vidim u našoj političkoj flori i fauni ništa drugo što bi moglo da na srednji rok obezbedi elementarnu političku stabilnost, koja bi mogla da dovede do ozbiljnijeg integrisanja u Evropsku uniju i uspostavljanja veće kontrole organa Evropske unije nad našim kretanjima. Mislim da bi za nas to bio najoptimalniji izlaz. Dakle, mislim da bi trebalo forsirati, bez obzira koliko se to činilo politički nekorektnim i nehigijenskim, koaliciju ove dve stranke. Mislim da mi uopšte nemamo drugi izbor. Omiljena rečenica moje prijateljice i šefice naše frakcije, Vesne Pešić je – hajde da vidimo šta imamo, pa ćemo onda da vidimo šta sa tim u budućnosti možemo.

Imamo porast frustracije, agresivnosti, mržnje u svakodnevnom životu, koja je izazvana krajnje beznadežnim i teškim ekonomskim prilikama. U toku je stvaranje lumpen-proletarijata u Marksovom smislu reči i atmosfere u kojoj oni mogu biti spremni na sve. Ja nikad nisam bila gladna, moje dete je uvek imalo cipele, ali zaista mogu da se stavim u kožu tih ljudi. Ako vi otpustite hordu ljudi, a nemate nikakav socijalni program koji bi im dao bilo kakvu nadu, onda morate da očekujete, kao što bi rekao Goran Bregović – ko ne sluša pesmu, slušaće oluju. Tako je uvek bilo ovde na Balkanu.

Svetlana Lukić: Čuli ste u prošloj emisiji jedno obaveštenje, a to je da su transkripti Peščanika iz prva tri meseca ove godine skupljeni u jednu knjigu koja se od sutra prodaje na kioscima KGB-a uz list Danas, a u unutrašnjosti Srbije, uz Kikindske, Pančevac, Zrenjanin, Vranjske i novosadski Dnevnik. U Hrvatskoj ćemo istinu o srpskom narodu širiti uz pomoć Feral Tribjuna. U nastavku emisije slušate Velimira Ćurgus Kazimira, direktora Medijske dokumentacije Ebart.

Velimir Ćurgus Kazimir: Dobijanje Studije jeste dobra vest i tu zaista ne treba biti maliciozan. To je super, moglo je ranije. Cilj je da uđemo u Evropsku uniju, cilj je da se to što brže desi. Prvi korak je da dođemo na belu šengensku listu, da naši građani mogu slobodno da putuju po Evropi, da se ne ponižavaju čekajući u ogromnim redovima ispred evropskih ambasada. Ali kad pogledate kako stvari funkcionišu iznutra vidite koliko gafova ima svakog dana. Najnoviji gaf je onaj sa hapšenjem ovog pukovnika, koji je u zvaničnoj vojnoj delegaciji išao u Bugarsku. To pokazuje da je u pitanju država koja ne funkcioniše. Pobogu, ne sećam se da se ikada negde desilo da neko iz zvanične delagacije, zbog toga što se nalazi na crvenoj Interpolovoj poternici bude uhapšen. Nama se to desilo i onda postavite pitanje da li funkcioniše naš Interpol, da li funkcioniše diplomatija, da li funkcioniše vojska koja treba da proveri takve stvari. Da li funkcioniše, na kraju krajeva, i ono što je najvažnije – zdrav razum ljudi koji se nađu u takvoj situaciji?

Povodom tog slučaja setio sam se i onog nesretnog Šišića koji čeka da bude isporučen iz italijanskog zatvora. Još onda sam se pitao – da li je taj čovek bio svestan u šta se upušta kad je krenuo u Mađarsku da kupi taj Karavan sir. Taj Šišić je direktno odgovoran za rušenje helihoptera sa 6-7 ljudi. Postoji valjda zrnce svesti o tome da će zbog toga neko tražiti da ti odgovaraš. Govorim o zdravom razumu, o tome da je čovek, kad napravi saobraćajni prekršaj u nekoj zemlji, pa ne plati kaznu nego zbriše ovde svestan da će možda sutra kad pređe granicu sa tim istim kolima biti kažnjen, da će mu kola biti oduzeta, pa o tome dobro razmisli, a kamoli o tome da je negde nekad učestvovao u nekom ratu u kome su stradali ljudi. Kako je moguće da su ljudi toliko beslovesni?

Kosovo je tabu tema i to što je rekao Goran Svilanović jeste proglašeno za nešto najstrašnije. Pri tom ne vidim na koji način je on pogoršao političke prilike u Srbiji i u odnosu na svet. Priča se o tome da je Goran Svilanović pokazao da politička elita u Srbiji nije jedinstvena oko Kosova i da ćemo ga time izgubiti. To je stvarno priča za malu decu. Primećujem neizmernu ograničenost, moralnu bedu te naše političke elite kad su u pitanju mediji. Najveći broj njih seiri i prosto uživa kad se njihov politički protivnik kleveće i blati po medijima, a onda oni dođu na tapet. I onda telefoni zvone, prave se krizni štabovi, konferencije za štampu, šta nam rade, da li je to moguće. Ta vrsta sladostrasne gluposti i neshvatanja da će pre ili kasnije nužno i oni koji trljaju ruke jer je Čeda Jovanović onako opljunut u Kuriru, doći na red u tom istom Kuriru. U pitanju je neizmerna glupost.

Ako vi ne shvatate da je suština i priroda tih medija i na kraju krajeva ovog javnog mnjenja upravo u tome da traži nove senzacije i nove izazove koji će zadovoljiti kanibalsku potrebu da se rastrgne i proždere sve, pa vi onda ne shvatate zemlju u kojoj živite. Ako vi mislite da ste pošteđeni zbog toga što imate fine manire, što ste pristojni, prijatni prema okolini, što se lepo odnosite prema medijima, pa vi ste stvarno pali s kruške. Ako sutra ubiju Čedu Jovanovića, taj isti Kurir će da kaže – ubili su ga njegovi. Mi živimo u jednom potpuno ludačkom svetu. Vidimo da se po ulici valja opet onaj isti ološ koji se valjao do uvođenja vanrednog stanja. Ti buldozi sa crnim naočarima, uzrasta između 21 i 27-8 godina, sa crnim džipovima, koji staju gde hoće, koji ulaze u bašte, u parkove. Je li to sloboda izražavanja, da imamo taj ološ oko sebe i da se pristojni ljudi sklanjaju. Pa je li to ta pravna država?

Čini mi se da šta god da pokušate da uradite, to vam se nekako obije o glavu. Napravio sam onu izložbu u Manakovoj kući, za šest sati je bilo pet hiljada ljudi. To je izložba o prostituciji i javnim kućama u Beogradu krajem XIX i početkom XX veka i bio sam oduševljen ovim gradom i mladim ljudima koji su strpljivo, po sat vremena čekali da uđu i da vide to. A onda vidim da se sad, možda upravo na osnovu mnogih tekstova o toj izložbi i pokrenute teme, javlja organizacija makroa koja traži da se legalizuje prostitucija i prosto se užasnem. Ja jesam za legalizaciju prostitucije, ali zahtev da se to legalizuje u zemlji u kojoj su elementarna ljudska prava ugrožena pokazuje visoki stupanj hipokrizije. Samo zamišljam kako se taj zakon donosi brže-bolje i onda koja vrsta ropstva, manipulacija i zlostavljanja žena nastaju pod zaštitom takvog zakona. Kada neke najmodernije stvari primenite ovde, kad ih iznebuha pokrenete, one nužno postaju farsa.

Ono što će se dešavati, najavljeno je za 14. i 15. maj, na Ravnoj Gori je primer šizofrenije. Inicijator i predvodnik te ravnogorske tradicije je SPO i Vuk Drašković i onda s jedne strane imate njegove izjave u svetu, krajnje suvisle i racionalne, a onda se on obrati svojim pristalicama u Srbiji i kaže – ja ću doći 15. maja da obeležimo to, naravno iz državnog budžeta, prvi put koliko ja znam. Zbog sukoba u samom SPO-u, Verko već najavljuje da će se oni autentični ravnogorci naći 14-og a Vuk, koji je revizionista, kaže – ne, nego 15-og. I tako se jedan događaj koji je, čini mi se, isključivo vezan za neki potpuno lični, porodični osećaj, pretvara u državni praznik. Hoće li ta država isto tako obeležiti proboj Sremskog fronta, šta će biti sa obeležavanjem 20. oktobra. Šta će biti sa obeležavanjem poraza Nemačke i nacizma u II svetskom ratu, da li će to biti 9-og maja, kao što je običaj u celoj Evropi, ili 15-og, jer je kod nas sve uvek drukčije i originalno, pa je i svetski rat trajao duže. Sve to je pokazatelj da ovde rat i dalje traje. I dalje mi imamo nekih neraščišćenih računa, ne više sa Nemcima koliko sa našim susedima.

I onda vi dolazite do toga da je jedna Hrvatska danas objektivno, kao država, mnogo više antifašistički javno predstavljena, nego što je to Srbija koja je u tom II svetskom ratu na strani saveznika izgubila sigurno mnogo više svojih građana nego što je to bilo sa Hrvatskom. Danas mi uoči Dana pobede nad fašizmom imamo situaciju da je u Hrvatskoj antifašizam nešto što je dobra i normalna stvar, pitanje nekog kolektivnog bontona. U Srbiji je to očigledno samo prilika da se potvrdi da su i četnici i ravnogorci bili protiv Nemaca. A šta su radili ti partizani? Jesu li oni bili tu negde? Ili su oni sad u ovoj novoj istoriji bili samo protivnici četnika? Neće valjda baš tako biti da je cela istorija do te mere bila falsifikovana i preokrenuta na glavu.

Svetlana Lukić: Ne znam koliko si imao vremena da gledaš ove vesti o poplavama. Ipak su u pitanju tri atara, tri sela, a onda vidiš rasulo – sto vojnika će doći danas, a možda će doći i sutra. Ja sam opsednuta tom stokom – tri hiljade grla stoke se udavilo.

Velimir Ćurguz Kazimir: Prva reakcija mi je bila – pobogu, zašto nisu dovukli kamionima one široke apatince i tu stoku jednostavno ukrcali i odveslali na prvo sigurno mesto i pustili je, pa makar je posle poklali, ali nemoj je ostavljati da tako crkava i lipsava. Prosto mi dođe više žao tih životinja nego ljudi, ljudi imaju svest, ljudi znaju šta će sa sobom, a te životinje su zatvorene i prepuštene na milost i nemilost. To mi je onako baš strašna slika ove zemlje. Potpuno mi je neshvatljivo da ova zemlja nema tehničkih resursa, ako ne da spreči tu poplavu, a onda da evakuiše sve što se može evakuisati i da se sačeka da se voda povuče, pa da se onda ozbiljno uradi nešto.

A da ne govorim o tim posetama. Ne znam da li ste primetili kako se ti političari ne snalaze, kako ne umeju da artikulišu obično, normalno ljudsko osećanje, da ne daju izjave koje su patetične, da daju izjave koje su realne, da pokažu nekim gestom da je zajednica s tim ljudima, da će im odmah pomoći. Setite se razvlačenja sa onim nesretnim autobusom i vađenjem iz reke, to je trajalo danima. Pa jeste mulj, pa jeste raspao se, ali ljudi, njima treba tri dana da dovuku dizalicu, to je neviđeno. Kad Koštunica kaže – voda će se otkloniti i ukloniti – vi onda vidite da je to jedna nezgrapnost koja proizilazi iz nesnalaženja u takvim situacijama.

Samo još čekamo Miru Marković i Marka Miloševića, vremenom će i taj postupak da zastari pa će se oni bez problema vratiti na svoja imanja. Sve to očigledno ostaje nekim sledećim generacijama da rešavaju, pre svega sa svojim očevima. Cela ta ujdurma pravnička oko Bojića, oko ekstra profitera, oko Vučelića, oko svega toga, znate, neki put pomislim – otkud toliko bezakonja i izigravanja prava u zemlji u kojoj su pravnici od 50-ih godina pa do danas bili pitani i bili sve i svja. I nekako mi je čudan taj ponos na struku. Šta je to pravna nauka i pravo u ovoj zemlji za poslednjih 50 godina stvarno uradila, koji su to rezultati? A znate, ovde je reč o velikim brojevima, vi imate jednu armiju ljudi koji su pravnici. I slično tome, imate armiju ljudi koji su ekonomisti. I za te dve struke ja se stalno pitam koju to vrstu zamaha, poboljšanja, modernizacije u ovoj zemlji možemo uraditi sa ljudima koji su se godinama školovali na način koji mi je onako dosta tajanstven.

Svetlana Lukić: Neki put kad to gledam kažem – nemoguće da je legalizam u tolikoj suprotnosti sa pravdom. Vidim da je nešto nepravedno, a oni stalno govore o proceduralnim stvarima. Pa ne možemo da hapsimo Miloševića, pa ne mogu radikali iz Magistrata zbog proceduralnih stvari, pa Vrhovni sud svaku treću presudu obara. Kao građanin ja vidim da tu nešto nije normalno, nije logično.

Velimir Ćurgus Kazimir: Možda im je to zadati prosek da svaka treća presuda mora da se obori inače će autoritet tog suda pasti. Ovde se mnoge stvari rade upravo tako, da vi obarate ono što je vaš prethodnik ili neko na nižem stepenu doneo. Ovde je “da komšiji crkne krava” vezano za profesiju. Ali oni istovremeno i štite jedni druge, nivo solidarnosti među lekarima i sudijama je mnogo veći nego, na primer, među novinarima.

Drukčije je danas živeti nego pod Miloševićem u svakom pogledu. I mislim da ta nada postoji i da ona nije ugasla. Ne treba mnogo uraditi, treba sabrati energiju, moralni kredibilitet, neku pamet koja sigurno postoji i učiniti napor da se napravi crta. Ako bismo mi simbolički napravili crtu u odnosu na ratne zločine i simbolički se suočili sa prošlošću i rekli javno da je prethodni period za vreme Miloševića bio zločinački period i da su počinjeni neki od najstrašnijh zločina u ime Srba i srpskog naroda i da ne samo da krivci moraju da odgovaraju za te zločine, nego se mladi naraštaj mora upoznati sa istinom o tom vremenu. I da se u obrazovni sistem i u medije uvede nešto kao obavezno suočavanje, kao što su mnogi narodi posle rata bili prinuđeni da se suoče sa onim što je u njihovo ime činjeno. Ja to ne zovem ni denacifikacija, ni suočavanje sa holokaustom, ali jeste suočavanje sa ratnim zločinima koji su počinjeni. Mi se stalno suočavamo sa zločinima koji su počinjeni prema Srbima od strane Albanaca, muslimana i Hrvata. Hajde da se suočimo sa zločinima koje su Srbi učinili prema tim narodima i prema sopstvenim pripadnicima takođe.

Mi zaboravljamo koliko je Srba od strane samih Srba bilo ubijeno, od našeg kolege Slavka Ćuruvije pa nadalje. Pa nisu došli Albanci njega da ubiju, njega su ubili Srbi na Uskrs ovde. Je li to proceduralni problem? Pa izađimo sa podacima koje imamo, crno na belo, neka komisija izađe i kaže – da, Slavko Ćuruvija je bio praćen od strane toga i toga na naredbu toga i toga, prestali su da ga prate tada i tada, naredbu za to je izdao taj i taj, ubijen je posle pet minuta, prepoznati su u okolini i na licu mesta ti i ti, oni su bili radnici DB-a ili su bili kriminalci. Dajte bar tu priču da imamo. Ne, oni neće, oni i dalje štite službu i služba jeste jedan od problema.

Suočavanje sa prošlošću sa ovakvom službom nikada se neće odigrati. Mi imamo svoj netaknuti Štazi ovde, nek’ priča ko šta hoće, i Koštunica i svi ostali, Štazi je još uvek tu. U tom smislu su Vuk i Dana Drašković potpuno u pravu, ta služba i njeni resursi i izvori moći apsolutno nisu dirnuti. Pa znate šta, pitanje je otkud tim ljudima toliko bogatstvo, od Stanišića pa nadalje. Evo, taj pokojni Gavrilović, čekajte, pa svi ti ljudi su imali svoje svoje butike, svoje kompanije, pa otkud? Ali vi ni za Bojića iz proceduralnih razloga ne možete da pitate otkud mu 800.000 švajcaraca. Je li od dnevnica uštedeo, svi su nosili gajbice kao Marko Milošević? Koga foliramo?

Ovde se o tome dosta pisalo, ja to bar pratim, tako da ako danas neko kaže da ne zna šta se dešavalo u Srebrenici, on je sigurno ili debil ili laže. Ali ljudima je mnogo komfornije da kažu – ne znam ništa o tome ili to me ne interesuje. Ta suđenja u Hagu će ići svojim tokom. Osim Mladića, oni imaju sve ljude optužene za Srebrenicu. Mislim da tužilaštvo ima čvrste dokaze da ih optuži za ubistvo zvanično 7.800 muškaraca. Možda će samo u Srbiji neko da licitira i da kaže – nisu našli sve mrtve. I Zoran Stanković sa VMA je često upotrebljavao taj argument da nije urađena DNK. Pitao bih te ljude – a kako ćete tek dokazati mrtve iz Aušvica. Kako su dokazani mrtvi iz Aušvica, je li rađen DNK? To je jedan čist cinizam. Imate apsolutno dovoljno dokaza da je izvršeno masovno streljanje ljudi. Od Erdemovića koji je svedočio o tome i koji je u tome učestvovao, preko Krstića koji je priznao, do nalaza komisije Republike Srpske. Prema tome, to je nešto što je notorno.

Mi možemo da kažemo – ne, nije 7.800 nego je 7.300 ili možda je 6.000, možda je i 5.000, pa šta? Da li je neko ovde postavio pitanje šta znači ubiti 5-6.000 ljudi, koliko vremena za to treba, koji su to kapaciteti, da li to mogu tri čoveka da urade? I da iskopaju rupe, da ih sahrane, pa da ih onda iz jedne rupe prebace u drugu rupu, pa u treću, da ih premeštaju. Čekajte, za to je potrebna armija ljudi, nije to priča o nekome ko je nestao i ne možete ga naći i samo njegova porodica tvrdi – nema ga. To je javna priča, potpuno, Srebrenica je javna priča, nema tu ničeg tajnog. Pa čak ni Milošević to ne negira. Jeste bilo, ali kaže, to su stranci uradili. Jesu, tri Francuza došla pa ubila 8.000 ljudi. Ta priča je izašla, a mislim da će i svest o njoj doći. Važno je da se prenosi ono što svedoci govore o tome, da vidimo foto materijal, da čujemo te izjave, da vidimo možda te zemne ostatke, ono što je ostalo, da se prikaže jednom na velikom video bimu na Trgu Republike, da vide ljudi – e, to su ljudi koji su iskopani.

Pa šta ćemo sa iskopanim Albancima ovde? Pa jel’ još uvek neko od oni idiota, ne znam više ni iz koje su stranke, priča – ne znamo mi da to možda nisu sve Srbi? Naravno da znamo da to nisu Srbi, to je neko dovozio ovamo, sakrivao, 15 kilometara od centra Beograda. To mora da se sazna. Pa, jel’ neko misli da ta Studija o izvodljivosti kaže – pusti to, nećemo da se bavimo tim grobnicama. Nego šta nego ćemo se baviti grobnicama.

Ovde se surovo živi, u svakom pogledu. Stalno oko sebe tražim to neko osećanje pristojnosti i osećanje sućuti, topline, razumevanja. Prosto tražim da vidim kad neko pomiluje psa lutalicu ili uđe pa mu kupi neku najjeftiniju salamu pa mu da, onda kažem u sebi – vidiš, normalan svet, dobar svet. Stalno to tražim, a onda me udari u glavu kad vidim te mafijaše, kad čujem taj cinični govor na televiziji o vašim i našim žrtvama. Prosto, surovo je i trošimo se i strašno mnogo nas odlazi. Suočavate se sa tom prolaznošću koja nije više pitanje decenija, nego je pitanje dana, sve nas je manje. I stalno imam taj strah da li će među mladima koji dolaze biti dovoljno upornosti, energije, neke pameti da se izdrži u životu ovde, da ne pobegnu u svet. Postoji prostor koji nije prljavo blato, koji jeste prostor neke intime, neke kreativnosti i neke igre, nekih snova o lepšoj budućnosti, uvek postoji taj prostor.

Imate kod Šalamova u Pričama sa Kolime takvih epifanija nade i radosti, kad u nekom logoru naleti na Prusta i vuče U traganju za izgubljenim vremenom i to mu je relikvija koja ga održava u životu. Mi ipak imamo mnogo više relikvija koje mogu da nas održe u životu i nismo u logoru i Milošević je u Hagu i ostaće tamo i ostaće mnogi koji su otišli i isporučiće se i Ratko Mladić i uhvatiće se i Milan Lukić i izaći će na sud oni koji su zatrpavali i ubijali ljude u grobnice u Batajnici i u drugim mestima, u to sam siguran. To je teško, mučno, grozno, ali ubeđen sam da jednostavno ne možete vratiti istoriju unazad i ovo nikad neće postati neka pravoslavna džamahirija, ma šta o tome neko mislio. I ovo će postati deo sveta u kome će se moći normalno živeti, u to sam ubeđen. I to sad nema nikakve veze sa time ko je sad premijer, ni ko je sad predsednik, jer to je jače od svih njih zajedno i često uprkos njima.

Svetlana Lukić: Iz sebičnih razloga, volela bih da to bude za našeg života.

Velimir Ćurgus Kazimir: Tu se treba malo pouzdati u genetiku i u nasleđe, pa računati koliko su dugo naši živeli, da ćemo valjda i mi uspeti da poživimo toliko. Nekome se zasreći, a nekome ne.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije govorili su Vesna Rakić-Vodinelić i Velimir Ćurgus Kazimir, a sada ćete čuti dopisnicu B92 iz Slovenije, Jelicu Greganović. Sa ovim Slovencima nikad ne zna čovek da li je ovo Č ili Ć, Jelicu ne mogu da dobijem, pa da je pitam, ali maločas je zasedao konzilijum dežurnih novinara i doneli smo jednoglasnu odluku da je Ć. Evo, sad je jasno zašto bi bilo lepo da smo svi Srbi, ne bismo lomili jezik sa čudnim prezimenoma. Ali nekim čudom, to ne biva i vi slušate Jelicu GreganoviČĆ.

Jelica Greganović: U Sloveniji zaista ima dosta Srba, mislim da ih ima oko 50.000. Oni su najbrojnija manjina, iako nemaju status manjine, 2% od ukupnog stanovništva. Negde od kraja 90-ih, naročito posle bombardovanja, pojavilo se zaista dosta mladih ljudi, vrlo kreativnih, koiji su uspeli u Sloveniji. Recimo, Slavomir Stojanović, pa onda mladi reditelj Petar Pašić, koji je radio Torziju. Ali kaže se da prema južnjacima generalno postoji otpor. To nije baš tako, ja nikada nisam imala tu vrstu problema, ali on postoji u tom paralelnom svetu dijaspore. Iako mi ta reč jako uvredljivo, kao polna bolest, svet dijaspore zaista jeste jedan paralelni svet, vremenski zatvoren svet koji ne reaguje na promene, kome je potpuno svejedno je li ovo 70, 80 ili 90-a godina. Kad se sretnem sa takvim ljudima i čujem takvu priču, ja prosto postajem slovenački nacionalista. To su ljudi koji zameraju društvu u kom se nalaze da ih ne prihvata, a potpuno su nespremni da uđu u to društvo. Na sopstvenom primeru nisam primetila da neko ko se preziva na IĆ ima problem. I moj najmlađi sin se zove Vuk Bogdan i nema problem sa tim. Moj stariji sin je postao predsednik dečijeg slovenačkog parlamenta. Dakle, ja u tom društvu ipak imam osećaj da, ako ti pokažeš da si spreman da živiš sa njima, da radiš, te vrste prepreke nema.

Postoji jedna mala kvačica u slovenačkom ustavu koja je u suprotnosti sa evropskim načelima, koja kaže da manjine mogu biti samo pripadnici onih naroda koji su autohtoni. Naravno odmah se postavlja pitanje od kada ti računaš autohtonost. Po tom pravilu u Sloveniji su manjina samo Italijani i Mađari. Nije mi jasno zbog čega to nisu Austrijanci, koji ništa kasnije nisu došli. Ako neko kaže – ne vole Hrvate i Srbe, dobro, ali što ne dodaše Austrijancima tu manjinu, iako jako kukaju kako je slovenačkoj manjini u Austriji teško. Romi takođe nemaju taj status, nemaju ni Hrvati, ni Srbi koji poprilično dugo naseljavaju Belu Krajinu. To će morati da se promeni. Jedino je pitanje da li će to moći da se uradi sada kada imamo latentne desničare na vlasti. Sa njima će to malo teže da ide.

Bio je međunarodni festival dokumentarnog filma u Sloveniji, na kome je moja poznanica, mlada poljska režiserka imala film koji se zove “Da li je svaki Srbin Radovan”. Devojka je našla u Sloveniji jednog mladića koji je član kluba obožavalaca lika i dela Radovana Karadžića. On nosi majicu sa njegovim likom, živi okružen njegovim slikama i tako dalje. Njega niko tamo ne dira, on prosto propoveda tu svoju priču, koja je jako prisutna u mnogim srpskim društvima. Oni se okupljaju u svojim kafanama i tako dalje. Sada su postali prilično ugroženi zbog toga što su Slovenci odjednom poplavili te kafane i više nigde ne može da se čuje živi slovenački folklor.

Svuda su trubači, Slovenci prosto ne silaze sa stolova. Petkom, subotom i nedeljom svi su na stolovima, naši prosto ne mogu da stanu unutra kolika je to navala. U Sloveniji postoji turbo folk, slovenački turbo folk. Moj muž je jednom rekao da Slovenci imaju jednu veliku muku, kad su pijani, oni su Srbi, a kad su trezni – Austrijanci. Kada probaš da upakuješ slovenačku dušu u okvire Marije Terezije onda ljudi skaču kroz prozor. Na slovenačkim svadbama videla sam mlade devojke koje se na neprimerenu muziku penju na stolove, a onda ne znaju šta će tamo da rade. Prosto imaju želju da se popnu na neki sto, pa to ti je.

Njima je tako legao taj turbo folk da sam ja potpuno zaprepašćena, jer je iz njihovog bića izbilo nešto za što sam verovala da ne postoji. Mislila sam da je taj turbo folk u Srbiji rezultat spleta istorijskih i političkih okolnosti, ali zašto se to dešava u Sloveniji prosto mi nije jasno. U susednim zgradama oko mene deca uveče prave žurke i trešte pevaljke iz Srbije koje ni ja ne poznajem. Postoji i slovenački turbo folk, tu je dodato malo jodlovanja, ali to je taj paket, znači narodu to treba. Zanimljivo je da ja imam politički otpor prema tome. Kada sam razgovarala sa g-dinom Rastkom Močnikom, koga jako cenim, simpatičan čovek i pametan, shvatila sam da i on to sluša. Onda je krenuo da radi istraživanje o tome, ja kažem – stvarno je to grozno, jel’ vidite. On kaže – pa nije grozno. Kako nije grozno? To je problem u Sloveniji, kod njih je turbo folk ušao u ispranoj varijanti, bez ratnih zločinaca, dakle, šta tome fali.

Slovenci odjednom ne vole Hrvate, očima ne mogu da ih vide, trče mrtvu trku sa nama nekada, a Srbe obožavaju do bola. Biti Srbin sada u Sloveniji je užasno in. Pošto ima malo Beograđana, moj sin recimo ima neverovatno dobar tretman, to da mu je mama iz Beograda je fenomenalno. Čim kažeš Beograd, Srbija, odmah se pomisli na viceve, dobru hranu, zezanje do bola i meni maltene dolaze turističke grupe dece koja čekaju da im pričam viceve. Ali Hrvate ne mogu očima da vide. Možda je to zbog napumpane priče o ono malo Piranskog zaliva ili nerešenog pitanja Ljubljanske banke. Ili je stvar u tome što Slovenija voli da se poigra većeg katolika od pape, pa da uvede ona najčistija pravila Evropske unije koja ni Evropska unija, brate, ne koristi zato što je mnogo komplikovano. Pa onda to uvedu kamiondžijama iz Hrvatske, ovi padnu u nesvest, jer je to jedno drastično pravilo po kome mogu samo da prođu kroz Sloveniju, ne smeju ništa da tovare, zato što smo mi Evropska unija, a vi niste. Tu je nastao potpuni haos. Međutim, Hrvati, ne lezi vraže, njima uvedu reciprocitet, Slovenci pisnu, pa na šta to liči, a kamiondžije sede i plaču na granici, i jedni i drugi.

S druge strane, u Sloveniji vlada tako stravična jugonostalgija da to meni počinje da smeta. U Ljubljani postoji Titov klub. To je jedan ogroman kafić u kome su mrtve životinje na zidovima, da to vidi Brižit Bardo plakala bi dva dana. Imaju svoj sajt, imaju članske karte. Ja sam to prvo shvatala kao sprdačinu, kao nešto što je nekada davno radila Mladina. Ne, to je najozbiljnije. Da ne pričam o kamenju kod Gorice na onom brdu. Kamenjem je nekada pisalo naš Tito, pa su to pretvorili u naša Slo. Odjednom, dan pred ulazak u Evropsku uniju, opet se pojavljuje naš Tito. Sad su ga promenili u naš Janez. Zamisli ljude koji organizovano idu da šetaju kamenje, to su ljudi kojima se stvarno ništa ne dešava.

Šta još treba da ti kažem kad se tamo slavi 25. maj. Pre pet godina zvala me je ekipa iz bivše slovenačke omladine da dođem u neku kafanu sa mužem, jer se tamo slavi 25. maj. Stvarno nisam znala šta da mislim. Ako je neko raskantao taj 25. maj i s punim pravom ga ispljuvao, to su bili oni, oni su to patentirali. I šta sad? Prosto imam osećaj da je užasno perverzno i sarkastično da oni to sada obnavljaju. Mislim, čekajte ljudi, jeste li se vi ono zezali? Da nije bilo malo skupo? Mnogi ljudi mi zameraju što to ne prihvatam sa potrebnom dozom otvorenosti i humora. Meni to prosto nije smešno. Znači, da li je trebalo da se pređe u demokratiju i višestranački sistem tako da izgine silan narod. Nešto nisam ubeđena. I sve to zato da biste sada vi rekli – pa to i nije tako loše, baš je zanimljivo. Koje crno zanimljivo?

To je ono što me boli svaki put kad dolazim u Srbiju. Na granicama Slovenija – Hrvatska, Hrvatska – Srbija su kilometri kamiona koji čekaju da pređu. One kamiondžije skinute u potkošulje, lepo igraju karte, pričaju, druže se, a ja ih vidim kako su pre 7 godina pucali jedni na druge. Pa, mislim, je li to priča? I sad se još neko pojavi i kaže – što je bila lepa ona Jugoslavija, hajde da nosimo majice sa Titom i da slavimo 25. maj. Koji 25. maj? Prvo se ispljujemo po totalitarizmu, pa ljudi izginu zbog toga, e sad bi mi opet da se igramo toga, samo zato što ne znamo čega bismo se drugog igrali.

Koja je naša korist od ulaska u tu Evropsku uniju. Možda nam stvarno jeste bolje samima. Problem je u tome što je to već jedan tako širok organizam, da ti, i ako nisi sa njima, ipak moraš da poštuješ njihova pravila. Prosto ih ima više. Hoćeš da trguješ sa njima? Ne možeš ti sam da trguješ sa 15 država po svojim pravilima. Pa ako treba da se prilagođavaš, onda budi sa njima, bar si načisto sa tim koja su pravila i zakoni i imaćeš bolji tretman, jer si njihov. U tom smislu su Slovenci mnogo bolje odradili svoj posao.

U Sloveniji smo jedno dve godine živeli kao u kvizu Postanite milioner, postavljali su nam sve teža i teža pitanja. Imali smo pet referenduma u jednoj godini. Razumem pitanje da li da uđemo u Evropsku uniju i NATO, ali da li prodavnice da rade subotom i nedeljom, pa to je bilo spektakularno. Svega 13% stanovništva koje ima glasačko pravo je odlučilo da prodavnice ne treba da rade subotom i nedeljom. To je u Sloveniji prosto smešno. Smešno je zato što staneš na gas i ti si u prodavnici u Austriji, a ona, brate, radi.

Sada su desničari na vlasti i crkva je uz njih. Predsednika parlamenta je poznat po tome što je pre nekoliko godina pročitao domobransku zakletvu u skupštini. Kao i domobrani su se borili za svoju samostalnu državu, sad je to odjednom poen, ne samo u Hrvatskoj nego i u Sloveniji. Potpredsednika parlamenta je javno čovek rekao da nikada ne bi seo sa crncem i sa gejom na pivo. Novinari su probali da ga navuku, seli sa njim na pivo i pozvali prijatelja crnca da se pojavi, a ovaj je ustao i otišao.

Naravno da je i u Sloveniji, kao i kod nas i u Hrvatskoj, postalo nenormalno in biti duhovno svestan samog sebe, svojih korenova i svi juriš u crkvu, da se krštavamo, na veronauk i tako dalje. Međutim, u Sloveniji crkve jesu pune, krcate, ali kada na izborima crkva nekom pruži podršku, taj pada. Imali smo slučaj žene koja se kandidovala za predsednika. Imala je jako dobar rejting, pre svega zato što je bila novo lice i ušla je u drugi krug. I u drugom krugu crkva joj je dala podršku – gotovo. Ljudi tamo idu u crkvu zbog boga, ali ne vole njegovu zemaljsku administraciju. U Sloveniji se jako, jako pazi na odvojenost crkve od države. Nema šanse da veronauka uđe u škole. Tokom prošlog mandata ove vlade ministar prosvete jasno je rekao – Stvari stoje ovako, ova država ima zakon po kome finansira 80% svake privatne škole koja ima 80% programa koji je u skladu sa državnim. Dakle, draga crkvo, i vi možete da napravite školu, uskladite program sa našim, ostavite 20% onoga što je vama bitno u vašem učenju, država će vam dati pare. Imaćete svoju školu, ali nemojte da ulazite u našu.

Svetlana Lukić: A političari ne manifestuju tako javno kao ovi naši svoju veroispovest?

Jelica Greganović: Apsolutno ne. Videćemo sada kako će biti sa ovim desničarima, oni su ranije manifestovali te stvari. Za mene je bio spektakl kada je papa bio u Sloveniji, pa mu je Janša poljubio ruku. Da vidim Janšu kako ljubi papi ruku, pa to je nešto predivno. Ali u principu, toga nema, crkva i država u Sloveniji su jako odvojene. S druge strane, pojavljuju se razni oblici netolerancije od strane katolika koji su većina. Ima tu humorističkih stvari. Donesen je, na primer, zakon o zaštiti slovenačkog jezika. Predstavnik vlade za verske zajednice imao je sastanak sa svima njima i nastao je problem. Naime, postavilo se pitanje da li će sa minareta džamije, koje nema, jer ne mogu da dobiju dozvolu za izgradnju, hodža morati da peva na slovenačkom. Rečeno je da ako se hodža u svom pevanju obraća bogu, može da mu se obrati na arapskom, ali ako se obraća vernicima koji žive u Sloveniji, moraće da im se obrati na slovenačkom.

Svetlana Lukić: Oni u stvari ne daju da se napravi džamija?

Jelica Greganović: Ta džamija treba da bude u Ljubljani. Ovi mučeni vernici idu i mole se po sportskim halama. Problem je naći lokaciju. Ljudi to ne vole, jedan moj poznanik je imao problem, jer komšije nisu htele da prihvate njegov pakistanski restoran, ni to im se ne sviđa. Tu se videla netolerancija. Za mene je bio veliki skandal to što je gradonačelnica Ljubljane dozvolila da ljudi iz desničarske stranke, koji su skupljali potpise protiv gradnje džamije u Ljubljani, uđu u gradsku kuću sa skinhedima.

Bila sam potpuno skandalizovana i početkom ove godine, kada je na poziv srpskog društva Mihailo Pupin u Ljubljanu došla magistar Biljana Spasić, prosvetni radnik najstrašniji iz Kragujevca, koja nam je održala prezentaciju svoje knjige Zašto Srbi nestaju. Takav oblik pravoslavnog fundamentalizma ja nikada nisam videla, verovatno zato što nisam živela u Srbiji. Problem je u tome što takav neskriven, jasan, bezobrazan govor mržnje nije dozvoljen. I odjednom se pojavljuje slajd na kome je slika Njujorka i ona kaže – Naravno, vi se pitate šta je ovo. Ovo je naš najveći neprijatelj. Mislim, da li treba da ti kažem da je e-mail adresa gospođe belakuga @ yahoo.com. Žena je profesor u Kragujevcu, bavi se mladim generacijama. Ja se izvinjavam, jel’ su to generacije koje ćemo da pošaljemo u Evropsku uniju? Ako žena kaže u svojoj knjizi – što manje prijatelja, to bolje i prozove dijasporu, to jest nas, mene, da smo mi ti koji doprinosimo izumiranju, jer imamo tu mešanu decu – pa ja se izvinjavam!

Svetlana Lukić: Bila je ovo Jelica Greganović, a na kraju ekstremističke emisije čućete ekstremistu prvog stepena, Teofila Pančića, koji je govorio na tribini u ekstremističkom leglu, Centru za kulturnu dekontaminaciju, a govorio je o – ekstremizmu.

Teofil Pančić: Agresija uvek dolazi sa iste strane i uvek se odnosi na isti profil ljudi. Likovi kao što su radikali, oni su etiketičari starog kova. Oni pripadaju diskursu 90-ih, pa onda koriste izraze – izdajnici, plaćenici, nesrbi, rasno nečisti i tako dalje. Ali danas je na neki način opasnija zato što je perfidnija ova vrsta, ja se zezam pa ih tako zovem – postmodernih nacoša, koji znaju da nije lepo govoriti za nekoga da je izdajnik, plaćenik, da to smrdi na, jel’ te, retoriku koja je istorijski kompromitovana. Onda oni koriste tobož neutralističku terminologiju koja vas, kad vas označe kao subjekta napada, takođe izoluje od ostatka društva i takođe omogućava da vi budete simbolički, a ponekad i stvarno odstreljeni. Pa vas nazovu recimo ekstremistom, to je sad u modi. Znate, ekstremizam je nešto što ružno zvuči, prirodno je da ekstremisti ubijaju i bivaju ubijeni, prosto im je u opisu posla. To je kao da kažete terorista ili neki kauboj ili gerilac.

E, znači ljudi koji se dosledno suprotstavljaju svemu što je Srbija činila i čini u najbesramnijim godinama vlastite istorije, oni se dakle označavaju ekstremistima. Pa je onda ekstremista u datoj situaciji dotični Čeda Jovanović, pa je Borka, pa je Teofil, pa je ne znam ko. Svako ko se u bilo kojoj situaciji postavi tako da ne kaže – pa dobro, jesmo mi njih, ali i oni su nas, njemu zalepiš titulu ekstremiste i na taj način se postiže to da se kod takozvane prosečne publike, šta god to značilo, stvori jedna vrsta laganog odijuma, kao – ne bi bilo lepo da se Čedi Jovanoviću nešto desi, ali bože moj, on je ionako ekstremista, pa mogao je da očekuje da će nešto da mu se dogodi. To je sad u modi i kad čitate te Evrope, te Antoniće, te Nove srpske političke misli više nema toga – izdajnici, plaćenici, nego su to sad ekstremisti, jakobinci, montanjari, takve stvari.

Kad nekoga nazovete plaćenikom i izdajnikom, vi sebe legitimišete kao zastupnika jedne rigidne ideologije, ali kad nekoga nazovete ekstremistom vi za sebe rezervišete poziciju centra. Vi za sebe rezervišete kvaziobjektivnu poziciju koja će nepristrasno da podeli šamare levo i desno, da ukaže na, kako se to nekad govorilo, leva i desna skretanja. I molim lepo, ne valjaju ovi radikali, ne valjaju ovi arkanovci, ali brate mili, ovi mondijalisti ga preteraše, ne može tako. I tako se stvara jedna lažna slika. Čak postoji na jednoj televiziji, mislim da je to ona nesrećna televizija Most iz Novog Sada, emisija koja se zove Ekstremi. I tu dovedu, govorim sad o ljudima kao metaforama, na primer Branu Crnčevića i zovu Teofila Pančića. I sad su Brana Crnčević i Teofil Pančić nekakvi ekstremi, a mudri gledalac će da sedi pa će da odbije Brani pola, Teofilu pola i da nađe zlatnu sredinu. To je način na koji se stvara jedna potpuno izvitoperena, perverzna, bizarna i lažna slika kako postoji nekakva zlatna sredina, kako mi treba da se dogovorimo, da postignemo neki konsenzus.

Strašno se insistira na tom konsenzusu – zvanična verzija istorije 90-ih godina nije dobra, ona koju su pisali Politika ili Novosti ili RTS, ali nije dobra ni ona koju smo ispisivali mi, nego daj da se nađemo negde na pola puta, hajde da se cenjkamo pa da vidimo gde ćemo da se nađemo. Jeste, bilo je loše ono za Sarajevo, ali s druge strani i ovi su svašta radili. Ta vrsta cinculiranja na duži rok proizvodi mnogo pogubniji efekat od efekata klasične miloševićevske propagande iz 90-ih, koja je u jednom trenutku postala do te mere prostačka da su je već svi prozirali. A ovo je ona vrsta perfidnosti, lukavštine ideološkog uma koja stalno proizvodi nekakve virtuelne slike u kojima mi na kraju ispadamo nekakvi ljudi koji večito nešto zanovetaju i nikada nisu zadovoljni, a baš bismo lepo mogli da se nagodimo.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik i za kraj još jednom da vas obavestimo, ako nekoga zanima, da su transkripti Peščanika iz prva tri meseca ove godine skupljeni u jednu knjigu koja se od sutra može kupiti na kioscima KGB-a, prodaje se uz list Danas, a u ostalim delovima Srbije uz Kikindske novine, Pančevac, Zrenjanin i Vranjske novine, novosadski Dnevnik, u Hrvatskoj uz Feral Tribjun. A svima koji slave Uskrs želimo srećne uskršnje praznike.

Emisija Peščanik, 29.04.2005.

Peščanik.net, 29.04.2005.