Moram priznati da sam ostao epsko-kosovski zbunjen na vest na portalu B92. Diplomatija Srbije se izborila da Generalni komitet UN uvrsti u sednicu Generalne skupštine naš predlog da se Međunarodnom sudu pravde pošanlje naš predlog/zahtev za ocenu zakonitosti proglašenja nezavisnosti Kosova. Mislim, okej, Generalni komitet će to uvrstiti u sednicu. Neka se i na sednici odluči da treba da se to šalje Međunarodnom sudu pravde. Neka i taj sud donese odluku da to nije bilo po zakonu (valjda ima i takvih zakona).

I šta onda?

To onda će biti kroz par godina. I šta? Oće li Albanci da nam se vrate? Nema šanse. Em što oni neće, em što to neće ni Amerika. Uložili su puno truda, novca i diplomatskog uticaja da izdejstvuju to priznanje. I šta onda, ponovo pitam. Pa imaćemo bolje argumente da se mrko gledamo.

Nikako da čujemo šta to mi hoćemo sa Kosovom, a da je realno izvodivo. Snove tipa “pa neka se Albanci sele u Albaniju” bih ovoga puta preskočio – videli smo kako su se završili. Prisiljavanje na neželjeni brak i vraćanje odbegle žene je situacija obrađena u desetinama filmova. Jel moramo i mi?

Ako ova inicijativa treba da zaokupi 80 odsto naših diplomatskih kapaciteta, da odnese pet godina naših života i da rezultira time da mi opet Kosovu ne damo pristup međunarodnim institucijama, da ih kočimo u svemu, ako neće sa nama, a neće, onda neka, hvala. Voleo bih da na ovu temu porazgovaraju i drugi ljudi. Posebno bi me zanimalo mišljenje gospodina Svilanovića. On je uvek bio realan i argumentovan, što je retka osobina na ovim prostorima.


Il mio nome è Nessuno

Moje ime je Niko. Bio je to lep veseli film, špageti vestern, koji nas je uveseljavao u vremenima kada smo bili mlađi i bezbrižniji. Danas imamo neke druge Bezimene. Ovaj prilog u Blicu me je smrzao do kostiju.

Oko 350 Srba živi potpuno odsečeno od sveta, ne zna im se ni tačan broj. Do njih se na jedvite jade dolazi, ne zbog prirodnih uslova, već zbog ljudi. Oni su enklava odsečena od sveta i opkoljena Albancima. Nemaju elementarne uslove za život, ne zna se šta jedu. I to ne na način naših siromaha. Ma koliko to nehumano i grozno zvučalo, naši siromasi bar mogu da odu do narodne kuhinje, do kontejnera ili do smetlišta. Ovi ljudi ne. Oni ne mogu nikuda. Nikome nisu potrebni. Svi su ih zaboravili.

„Šta će ti moje ime. Ja sam bezimen. Nemam ime. Za mene niko ne zna, ali ću ti reći: ja sam Srbin i moj otac i majka su bili Srbi“.

Strašno je kada se negde pojavi “leš NN lica”, ali je za klasu strašnije kada imate celo jedno selo živih NN lica. Pripadanje društvu je jedna od osnovnih karakteristika ljudskog bića, bez koga to biće prestaje biti ljudsko. Ono što se dogodilo ovim ljudima, bićima, upravo je to. Oni su prihvatili, mentalno, da su odbačeni od društva, da nema tog društva kome se mogu okrenuti. Da su sami. Da nisu ni jedinke ljudskog roda, već nešto manje od toga.

Jedan od njih je izgubio ženu. Umrla je bez lekarske pomoći. Čoveka je “strah da zamrkne sam”. Teško je izgubiti bližnjeg svog, ali je unekoliko lakše kada su tu porodica, komšiluk, zajednica, makar i samo prividna, kada znaš ili veruješ da u trenutku kada ti je teško imaš bar nekog da ti pomogne. Živeti sa svešću da to nemaš je nezamislivi užas i neminovno vodi ka dekonstrukciji ljudskog u takvom biću. Neki u takvim situacijama postanu zveri. Drugi postanu senke i utvare.


Strateški uspesi i taktičke omaške

Kako će ona naša inicijativa, ta epska diplomatska bitka pomoći NN ljudima? Albanci neće biti ništa radiji da im pomognu ili nama dopuste da im pomognemo, ako ih budemo davili. A davljenje jeste ono što im radimo. Neko će reći da je dužnost Albanaca da im pomognu, ali bih ja takvima skrenuo pažnju na inherentnu kontradikciju u takvom načinu mišljenja.

Ako je pomoći tim ljudima dužnost Albanaca, to znači da su ti ljudi pod nadležnošću i jurizdikcijom Albanaca, da su Albanci nad tom teritorijom suvereni. Ne znam kako ćemo istovremeno da im kažemo da jesu odgovorni za te ljude, ali da nisu suvereni na toj teritoriji. Sa druge strane, ako je Kosovo teritorija pod našim suverenitetom, onda je naša dužnost da za te ljude učinimo sve što možemo. Tako da bih voleo da mi se objasni kako će naša diplomatska ofanziva, koja daje neviđene rezultate, pomoći tim ljudima.

Od “kafanskih generala” bih očekivao da prokomentarišu kako je to taktički gubitak, ali da mi imamo stratešku inicijativu. Okej, važi, super, samo ja opet pitam šta je taj strateški cilj kome težimo, kada ćemo tako olako preći preko ovakvih grozota. Za mene bi strateški cilj mogao biti i mir u regionu i kakav takav, ako ne i srećan, život ljudi na ovim prostorima. Ako bi to bio strateški cilj, onda je cela ova diplomatska ofanziva taktički promašaj.

Ako je cilj da se Albanci prisile na pregovore na kojima ćemo mi tražiti ustupke tipa zaštite enklava ili slobodnog pristupa svetinjama i njihovu zaštitu, onda mi nije jasno ovo diplomatsko zamajavanje. Ako je cilj da unazadimo Albance koliko god možemo pre pregovora da bismo postigli višu cenu (veće ustupke za nas), onda u tu cenu ulaze i ovakvi bezimeni ljudi. Možda se moglo probati da se ponudi priznanje Kosova u zamenu za takve ustupke.

Nisam diplomata, nisam ekspert, voleo bih da mi neko ko jeste ekspert malo razjasni. Ja sam samo ljudsko biće, koje ima sreću da živi u društvu i koje je ostalo smrznuto na vest o takvom duhovnom poništavanju ljudi. Još bih želeo da čestitam volonterima narodne kuhinje eparhije Raško-prizrenske, koji ipak uspevaju da stignu do tih ljudi i makar malo ih vrate u ljudski rod. Oni su po mom mišljenju vredniji od deset diplomatskih ofanziva.

 
Peščanik.net, 20.09.2008.