Havana, foto: Paolo Pellegrin/NGM

Havana, foto: Paolo Pellegrin/NGM

Vest o smrti Fidela Castra pokrenula je poplavu putopisnih tekstova, sećanja na zapuštenu Havanu i njene bedne građane. Zasuti smo beleškama sa sumornih letovanja koja ipak nisu mogla biti toliko loša, jer bi ih svako razuman valjda prekinuo. Na Kubi je cvetala prostitucija među ženama i muškarcima, u prodavnicama nije bilo ničega sem crnog pasulja i ponekog para čarapa, a izbori, javna okupljanja, ulazak u turističke hotele i homoseksualnost su bili protiv zakona. U životu preminulog 90-ogodišnjaka nema ničega vrednog slavlja. Činjenica da je umro je razlog više da se kaže istina. Otuda i tekstovi o njegovim zlodelima, ne toliko u službi istorijske istine, koliko kao šamar levici: izazov levičarima, naročito pripadnicima bejbi-bum generacije koji pokušavaju da ožale Castra kao svog heroja.

To je izazov kojem levičari ne mogu da odole. Jeremy Corbyn se neodređeno izjasnio o Castru kao o „velikoj figuri u istoriji planete“. Što je tautologija koja ništa ne govori – svako koga istorija pamti je značajna istorijska figura. Onda je ipak izabrao stranu pohvalivši Castrov „heroizam“ i pored „svih mana“. Ken Livingstone je otišao korak dalje. On istoriju shvata kao trogodišnjak koji je na poklon dobio električni pendrek, pa čitalac treba da se pripremi za nepotrebne i neprijatne šokove. Izjavio je: „Njegov tretman prava lezbejki i homoseksualaca u početku nije bio ispravan, ali važnije je to što su ljudi imali dobro obrazovanje, dobru zdravstvenu zaštitu i što je bogatstvo bilo ravnomerno raspodeljeno“. „U početku“ znači „prvih 20 godina vladavine“, „nije bio ispravan“ znači da je „homoseksualce zatvarao u radne logore“. Ali dobro, ne budimo sitničavi.

Posetila sam Kubu 90-ih godina. Beda – ili preciznije nestašica svega – bila je upadljiva. Muzej u kojem je ponosno bila izložena košulja u kojoj je Che Guevara poginuo bio je sličan izlogu najveće prodavnice odeće u Havani, sa nekoliko košulja čiodama pričvršćenim za stiropor. Opšte siromaštvo ovog mesta me je manje deprimiralo od Džakarte ili Hong Konga, gde se kule ogromnog bogatstva uzdižu kraj favela, dok klasa obespravljenih kmetova kleči i moli se ispod mostova. Ali naravno, to što je negde gore nije nikakvo opravdanje. Livingstone verovatno misli da je Kuba bila siromašna zbog američkih sankcija, a ne zbog Castra, pa bi nam sada održao predavanje o zdravstvenoj zaštiti, internacionalizmu i slanju kubanskih lekara u još siromašnije zemlje. Kritičari bi na to odgovorili da su Kubanci u stvari bili bez zdravstvene zaštite, da su apoteke bile velike, ali prazne…

Ovakva prepucavanja promašuju suštinu. Castro je bio autoritarna figura. Kao što je Kennedy rekao: „Obećali su slobodu i slobodne izbore, da će ukinuti policijsku državu i doneti bolji život ljudima koji su dugo roptali pod ekonomskom i političkom tiranijom. Ali dve godine pošto ga je revolucija dovela na vlast, Fidel Castro je prekršio sva ova obećanja“. To je bilo 1960. godine. U sledećih pola veka došlo je do izvesnog popuštanja kada su u pitanju gej prava i upotreba mobilnih telefona, ali ono najvažnije se nije promenilo: Castro je i dalje bio diktator.

Možete reći da su njega pokretala načela uzvišenija od motiva jednog Sadama Huseina, da je ljudima koji oružjem preuzmu vlast teško da se demilitarizuju, da su ga ocrnele zapadne vlade kojima nisu smetali mnogo gori diktatori. Ali politika autoritarnih figura se ne može braniti, čak i ako je doživljavate kao svoju. Ne možete slaviti Castra kao plemenitog gubitnika i u isto vreme tvrditi da se Tony Blair nikada ne može iskupiti za svoje grehe. Principi su kao lični odnosi među ljudima: malo vrede ako ih ne poređate po važnosti. Pluralizam, demokratija i univerzalna prava su temelji progresivne politike. Niko nema pravo da vlada silom i dekretima. Ako je jedna grupa potlačena, makar to bili i zubari, to znači da smo svi potlačeni. I mala zemlja koja izvozi mnogo lekara može kršiti načela levice jednako kao neka diktatorska supersila.

Da nije aktuelnog razvoja događaja u globalnoj politici, možda je sve ovo moglo ostati neizgovoreno: pripadnici levice bi se danima zabavljali raspravljajući ko je gori diktator. Ali povratak autoritarne politike u SAD, ohrabrenje koje je time dobio Vladimir Putin i namera Nigela Faragea da putuje u Ameriku da traži „oproštaj“ za uvrede koje su Britanci izgovorili o Trumpu – sve to zahteva jasan i koherentan odgovor.

Problem sa diktatorima nije u onome što čine: neki započnu rat, neki se pobrinu da vozovi idu na vreme, neki ne urade ni jedno ni drugo, ali besmisleno je rangirati ih na osnovu učinjenog. Stvar nije u tome koje grupe će u njihovim rukama postati žrtve – mada jeste problem to što će uvek neka grupa biti žrtva, jer to je temelj njihove moći: unutrašnje podele i potraga za žrtvenim jarcem. Problem nije čak ni to što se autoritarne političke figure ne slažu međusobno, pa živimo u strahu dok čekamo neizbežni sudar dvojice svojevoljnih i nepopustljivh autokrata.

Ne, problem je u tome što sva moć koju autokrata prigrabi za sebe nije došla niotkuda: to je moć oduzeta ljudima čiji su životi od tada osujećeni političkom nemoći. Bilo da su izbori eksplicitno zabranjeni ili da ga autoritarni mehanizmi koji pobedniku daju sve čine irelevantnima, u takvim sistemima vi ste osuđeni na ulogu deteta i lišeni prava da rukovodite svojim životom. Bespomoćnost stanovništva je teško opisati, pa se često koriste sinegdohe: ljudi koji su putovali u istočni blok 80-ih godina prošlog veka govorili su o pomami za farmerkama u Sovjetskom Savezu ili kako stanovnici Istočnog Berlina ne mogu da odu u zapadni deo grada. Za opis života u Saudijskoj Arabiji koristimo skraćenicu „žene ne smeju da voze“. To su bile ili jesu činjenice koje se mogu lako demonstrirati. A opet, nije kraj sveta ako nema dovoljno farmerki za sve, zar ne? Takvim primerima smo zapravo pokušavali da dočaramo sivilo, rigidnost i osećaj sputanosti u takvim društvima.

Moderna autokratija ne postoji, jer pozitivna vizija budućnosti nije moguća ako ne možete da učestvujete u njenoj izgradnji. Zato je život pod autoritarnim komunizmom uvek izgledao tako sumorno. Ne zbog loše ponude u radnjama, već zato što je građanski identitet bio okovan sadašnjicom bez izlaza.

U Prvom svetskom ratu Škotski komitet za štednju je štampao poster: „Ugađanjem sebi radite za neprijatelja“. To je moj novi moto: sada sebi ne možemo da dozvolimo debatu o razlikama između najgorih, manje loših diktatora i onih kojima lepo stoji beretka. Odbijanjem da osudite diktaturu popuštate sebi i pomažete neprijatelju.

Zoe Williams, The Guardian, 27.11.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 01.12.2016.

Srodni link:

Aleksandar Riklin – Kastro je mrtav, živeo Kastro

Vladimir Gligorov – Kastro, Tramp i deja vu