Strašno su se hrvatski političari, mediji, cyber-holičari, ma cijela Hrvatska, razljutili na Slovence i Sloveniju zbog odbijanja da se Mercator proda “za više nego korektnu” cijenu Todorićevom Agrokoru. Pljušte srdite optužbe za “ekonomski nacionalizam”, čak “ksenofobiju”, a dosadašnja pakosna zabadanja kako Slovenija razvija model “državnog kapitalizma” prerasla su u ruganje da se vrag u međuvremenu dodatno razđavolio. Sada naslovi hrvatskih novina vrište da se radi o “povratku u socijalizam”!

U sva tri slučaja – nacionalizam, ksenofobija, socijalizam – radi se o mrskim sinonimima kolektivizma, ali ako samo sekundu-dvije razmisliš, vidiš da s tim nešto nije u redu. U Sloveniji barem dio medija problematizira i kritizira slovensko odbijanje Todorićeve ponude, pale su zbog toga i neke ostavke ključnih ljudi (šef Nove ljubljanske banke). Napokon, i mandatar za sastavljanje nove slovenske vlade Zoran Janković bio je za prodaju dok nije zapao u teške, zasad nerješive probleme s okupljanjem većine u parlamentu.

U Hrvatskoj, međutim, vidiš nešto sasvim drugo. Tu su se i (nova) vlast (Radimir Čačić) i (nova) opozicija (Đuro Popijač), i lijevo i desno, i staro i mlado, digli da dokažu kako Slovenci rade nešto nečuveno i nepojmljivo. I da je takvo što, svi su se spremni zakleti, u Hrvatskoj nezamislivo. Naravno da to nije točno. Nema više od dva-tri mjeseca od pokušaja HDZ-ove vlade da spriječi ulazak Mađara u natpolovično vlasništvo Ine, što je propalo samo zbog intervencije Bruxellesa (koji se u tome pokazao puno energičniji prema Hrvatskoj, još nepotvrđenoj članici Evropske unije, nego prema nekim drugima koji su već u EU-u). Konačno, i neki pokušaji Slovenaca prije desetak godina da kupe poduzeća u Hrvatskoj, primjerice Sunčani Hvar, propali su još grubljom intervencijom hrvatske politike nego što je sada ova slovenska. Tada za to nisu ponuđeni nikakvi, pogotovo ne uvjerljivi argumenti. Naprosto su se na tome nabijali pseudopatriotski bicepsi, isto kao i na lakrdijaškom sporu oko Piranskog zaljeva, a tadašnji prvi čovjek HSS-a Zlatko Tomčić, koji je prednjačio u tome, bezočno je koristio činjenicu da je Dražen Budiša povukao svoj HSLS iz Račanove vlade.

Da li ovo znači da su Slovenci sada ponudili neke uvjerljivije argumente kada su odlučili odbiti Todorićevu ponudu? Ne, nema tu bitne razlike, a pojava lažne američke ponude za kupovinu Pivovarne Laško govori da se tu metode prevare uspješno razvijaju od kaubojštine prema klasičnom furtimaštvu i razbojništvu. No, ovdje opet ima jedno važno “ali”. Iz onih slovenskih medija koje se može smatrati neovisnim ipak možeš saznati nešto što iz hrvatskih – monopoliziranih najviše baš zahvaljujući Todorićevom Agrokoru – ne možeš. A to je da se toj mamutskoj hrvatskoj kompaniji ne vjeruje jer je se smatra notornim gubitašem, koji se želi samo domoći Mercatorovih kreditnih linija kako bi se spasio od propadanja. Ali zato, domeću isti slovenski mediji, vodi u propast mnoge druge, jer i u Hrvatskoj plaća svoje dugove s enormnim odgodama, pa bi tako sigurno radio i u Sloveniji. Dakle, umjesto gospodarstva jedne zemlje, potkopavao bi gospodarstvo dviju. Da u ovome leži dosta, ili čak cijela istina, govori činjenica da se Agrokor više ne pojavljuje na burzi, gdje bi morao izložiti sve svoje poslovne bilance, a to se, lako je pogoditi zašto, nikako ne želi.

Dakle, umjesto što s prezirom podvikujemo “fuj, Slovenci” i guramo im pod nos urušeni Mercator kao ogledalo propadanja cijele dežele, ovu najnoviju svađu sa Slovenijom bilo bi puno bolje iskoristiti za to da se u ogledalo pogledamo sami i vidimo što je Hrvatskoj danas Agrokor. Ta kompanija, možda već sa 50.000 zaposlenih, doima se kao hrast toliko bujne krošnje da to izaziva strahopoštovanje, ali nezgodna osobina ovakvih orijaških stabala je što pod njima ništa drugo ne raste. Međutim, nije to samo zbog veličine, nego i zbog položaja na tržištu, koji je obilno pogodovan od strane države, bez obzira na to što ta država raspolaže – i bez burzovnih izvještaja – sasvim dovoljnim pokazateljima da se radi o tvrtki koja je u monopolskoj poziciji spram drugih. I da tu poziciju misli dalje učvršćivati. U tom učvršćivanju kupovina Mercatora imala bi iznimnu, zaglavnu ulogu, jer i ta tvrtka ima sličnu poziciju u susjednoj državi, a obje kompanije imaju još nešto zazorno i defektno što ih povezuje. To su dvije daleko najveće tvrtke u dvjema zemljama (Mercator zapošljava oko 25.000 ljudi, dakle proporcionalno koliko i Agrokor u Hrvatskoj), a ta činjenica otkriva duboku ekonomsku deformaciju, čak ekonomsku perverziju u koju su uronile i Hrvatska i Slovenija.

Jer, ako se najveće kompanije u njima bave isključivo trgovinom (Mercator) ili uglavnom trgovinom (Agrokor), onda nema boljeg dokaza da se radi o invalidnim ekonomijama, koje su sasvim zapustile proizvodnju. Ili su je čak svjesno prepustile propasti, kako bi debele brčine mogli omastiti snažni uvoznički lobiji, obilno naslonjeni na jake inozemne banke koje ih svesrdno sponzoriraju. Tim bankama, naravno, odgovara da potiču izvoz iz svojih matičnih zemalja, tu kreditna podrška nikada nije u pitanju. Ali su zato dokazano nezainteresirane da kreditiraju proizvodnju i obnovu industrije u Hrvatskoj, a nema dobrog razloga da bude drukčije ni u Sloveniji. Tako su te dvije nekada respektabilne industrijske zemlje iz gornjeg srednjeg razreda postale, dijelom vlastitim izborom, dijelom potaknute izvana, nešto sasvim drugo. Ekonomski obezličeni parije na južnom rubu Evrope, gdje je bogati evropski sjever dobio dodatno dvorište za svoje širenje, a istodobno se socijalni lomovi, koji su sada i dio evropske svakodnevice, ovdje pojavljuju u još drastičnijem i pogubnijem obliku. Primjer za to je gašenje Željezare Sisak, koju je američki vlasnik zatvorio i poslao više od 900 radnika na ulicu, jer mu se više nije isplatilo izvoziti na ujedinjeno evropsko tržište, pomno zaštićeno visokim carinskim barijerama.

Otkrio je te razloge ovog najnovijeg industrijskog pomora u jednom od inauguralnih intervjua novi premijer Zoran Milanović, čije su nastupne besjede pobrale hvalospjeve u Saboru i medijima. Ali kakva korist, od njega nije bilo čuti ni slova kako bi Hrvatska na to morala odgovoriti. A nije da nema načina. U svom zadnjem velikom intervjuu, koji je dao Milanu Gavroviću, Ante Marković je predložio da se Evropskoj uniji uvedu pristojbe na uvoz (kojima bi se podupirao hrvatski izvoz), a na opasku da bi to Bruxelles loše primio, jednostavno je odgovorio – pa što onda, i oni poduzimaju sve da zaštite svoje interese. Na to se logički naslanja i nedavno traženje prvog čovjeka Končara Darinka Bage da se u ovom međuprostoru do ulaska u EU uvedu carine na proizvode koji se subvencioniraju iz evropskih fondova, pa ako na to bude prigovora, da se u Banskim dvorima pozovu na iste takve carine koje je EU uvela na subvencionirane kineske proizvode. Dakle, može se, ali drugo je pitanje hoće li se, a jasno je da se – neće. Političkim elitama u Hrvatskoj i Sloveniji jednostavnije je da se šćućure svaka u svom stražnjem evropskom dvorištu i pobožno šapuću antiprotekcionističke mantre o “slobodnom tržištu”. Koliko god bilo jasno, kao i uvijek, da je to tržište dar samo odabranima, a prokletstvo ostalima.

Jednostavnije im je i da se međusobno zakrve oko Agrokora i Mercatora, kojima mašu kao elitnim nacionalnim kompanijama, iako je jasno, kao i u slučaju ono malo boćatog mora u Piranskom zaljevu, da je riječ o šakama jada kojima se samo pokušava vratiti malo života u uvenule patriotske mišiće. Jer, obje te kompanije prije su simboli jednog devastiranog razvojnog i socijalnog modela kapitalizma, nego dika u koju bi itko koga još služi malo pameti s ponosom upro prstom. Da ne bude nesporazuma, isti taj model prevladava i u Evropi i u Sjedinjenim Državama, zbog čega ih je i pritisnula ova kao mlinski kamen teška kriza, što su, uostalom, sasvim i zaslužili. Ali, umjesto da se maknu s tog nesretnog mjesta, dvije male države, koje su se stisnule uz rječicu Sutlu, kao da bi htjele prednjačiti u radosnom razvoju tog modela. Pa su i one zaslužile to što imaju.

 
Novosti, 31.12.2011.

Peščanik.net, 01.01.2012.