Prag

Što je to prag nekog grada? Vrata, zidovi, administrativna granica, prirodna zaštita, granica carinske stanice? Je li dovoljno kazati prag kako bi se iskazao identitet nekog grada? I kako prenijeti tu figuru praga iz prostora u historiju? Katkada se grad i sam nahodi na pragu, ne samo u figuri praga nego na pragu nove figure, još nevidljive konfiguracije koju grad tek mora sebi dati, to jest ne dopusti da mu je nametne zakon nekoga drugoga. Što je to zakon nekoga drugoga? Zakon nekoga drugoga ovdje može da bude zakon tuđina, novog političkog gospodara, ali i zakon neke druge logike koja nema veze sa samim gradom, ukoliko grad uopće ima logiku, vlastitu logiku, neke druge političke, vojničke, policijske, ekonomske i turističke logike koja razbija autonomni ideal grada kako bi mu unakazila plan.

Na tragu tih jednostavnih natuknica, na pragu uvodnog slova za Prag – koji se odaziva na ime Praha – podsjetit ću na nekoliko ulomaka iz djela pisca koji, kao ugledan Pražanin, nije pisao ni na češkom ni na francuskom i koji postavlja prvi problem, babilonski problem, koji strukturu toga grada povezuje s historijom, ako ne čak, gdjegdje, s hiperboličkom konkurencijom više jezika, od kojih čak svi nisu evropski. A ko može tvrditi da se odgovornost, zadaci i činovi memorije što nam ih dodjeljuje neki grad urezuju – danas, sutra, jučer – u nijemi kamen, a ne u žamor idioma što ga obuzima (hantent)?

U svojim Bilješkama, zacijelo 1922., dakle neposredno nakon Velikog rata i u periodu lomnog rađanja Čehoslovačke – sve se opet ponavlja, i novo rađanje također je krhko – Kafka piše, misleći možda na svoju parabolu Istraživanja jednog psa: ”Naš grad neprestano se izgrađuje. Ali ne zato da se proširi, on je dovoljan našim potrebama, njegove granice odavna nisu izmijenjene, kao da se nekako svi boje širenja, pa se radije povlače u sebe, trgovi i parkovi popunjavaju se zdanjima, stare kuće se nadograđuju, ali ta novogradnja uopće nije bitan dio vječne građevinske aktivnosti. To je, uvjetno rečeno, učvršćivanje postojećeg. To doduše ne znači da se nekad gradilo nesolidnije i da zato mi sada moramo ispravljati stare greške. U nas očito i dalje vlada izvjesna nemarnost – ko će razlučiti površnost od preozbiljnog nemira – ali u izgradnji to se najmanje vidi. Naša je zemlja bogata kamenolomima, skoro sve se gradi od kamena, koristi se čak i mramor, i ono što ljudi zapostave u gradnji nadoknađuje se čvrstoćom i trajnošću materijala. Način gradnje jednako se provlači kroz sva razdoblja. Isti zakoni vrijede od davnina, a činjenica da se ti zakoni, sukladno našem nacionalnom duhu, vazda strogo ne provode, konstanta je i vrijedi za stare i nove gradnje”.

Zatim Kafka, na temu ”ruševina” i naziva jednog ”hotela” – to navodim kao nagovještaj pitanja o turizmu, o čemu kasnije – ispisuje dugu meditaciju koju sada neću navoditi u cjelini. Ipak, vratit ću se na babilonsku temu vremena grada u izgradnji, koju Kafka obrađuje u raznim tekstovima, dnevnim bilješkama, pričama ili parabolama, gdje je lik Praga središnji motiv. To je posebno Gradski grb i Kineski zid. U tim je tekstovima jedna od glavnih tema urbanistički projekt koji angažira generacije, odnosno stvaranje određenog habitata od strane generacija ljudi u otvorenoj, isprekidanoj i beskrajnoj historiji: gradnja kule babilonske čija nedovršenost – a zapravo zapuštanje, odustajanje – ne ostavlja nasljeđe katastrofe ili ruševine neuspjeha, otprilike onako kao što se to događa s nekom pojavom koja se da objasniti uobičajenim racionalnim shemama.

Iz ovoga bismo mogli izvući prvu lekciju: moramo na neki način voditi računa o budućem vremenu i generacijama građana, zato što je to možda kategorički imperativ svakog respektabilnog i odgovornog urbanističkog projekta. Svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je u stanju uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje se ne kose s prvobitnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi koja razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada. Pri tome razlikujem nepotpunost odnedovršenosti. Nepotpunost – a ne nedovršenost radova zbog nestručnosti ili nesposobnosti – i nezasićenost urbanog prostora morala bi postati zlatno pravilo svakog projekta današnje urbane restauracije ili restrukturacije. Ta nezasićenost ne znači da ćemo ostavljati netaknute ili neuređene prostore. Treba graditi tako da nove funkcionalne i estetske kombinacije mogu beskrajno obogaćivati konzervirajući, zasnivati štiteći, čuvati nasljeđe na životu ne svodeći grad na muzej ili spomeničko groblje, što grad vazda uključuje, ali što on nikad neće biti. Da vidimo što kaže Kafka: ”Samo se u gradu može nešto vidjeti. Sve što se natisnulo iza okna moga vagona bilo je groblje ili nešto tome slično, tek stvari što niču na truplima, a grad se od toga razlikuje svojom životnošću…” (Pismo Maxu Brodu, 26.6.1922).

A u Kineskom zidu navodi: ”Neki je učenjak objavio knjigu nastojeći dokazati da se kula babilonska nije srušila zbog uzroka koji se obično navode ili da, u najmanju ruku, razlozi tome nisu oni što ih uglavnom znamo”.

A znamo kako završava Gradski grb, koji je zapravo grb grada Praga: ”Tako je isteklo vrijeme prvoj generaciji, ali za nijednu od sljedećih nije bilo drugačije, samo je neprestano rasla umjetnička vještina, a s njome i strast za ratovanjem. Uz to se dogodilo da je već druga ili treća generacija uvidjela besmislenost izgradnje tornja do samog neba, ali već su bili previše međusobno povezani da bi napustili grad. Sve priče i pjesme nastale u tom gradu, ispunjene su čežnjom za jednim proročanskim danom kad će divovska šaka zdrobiti grad s pet kratkih uzastopnih udaraca. Zato grad i ima šaku u grbu”.

Drugim riječima, ljudsku zajednicu generacija koji žive i podižu grad, koji trajno žive u okrilju grada, što ga konstruiraju i dekonstruiraju, okuplja paradoksalno odustajanje od apsolutne kule, od totalnog grada koji dodiruje nebo; to je prihvaćanje onoga što bi neki logičar možda nazvao aksiom nepotpunosti. Grad je cjelina koja mora zauvijek zadržati nezasićenu strukturu, mora biti otvorena prema vlastitoj transformaciji, proširenjima koja što je manje moguće iskrivljuju ili dislociraju sjećanje na njegovo nasljeđe. Grad mora ostati otvoren prema onome što zna. A on zna da ne zna što će tek da bude. To respektiranje ne-znanja treba upisati, kao temu, u nauku i u arhitektonsku i urbanističku kompetenciju. U suprotnom, sve bi se svelo na primjenu programa, totaliziranje, zasićenje, zašivanje, gušenje. I to bez ikakve odgovorne odluke. Jer odvijanje nekog programa ili ostvarivanje nekog ”projekta” nije nikada odgovorna odluka. Hoću time reći da odgovorna odluka, u krajnjoj liniji, nije nikad na naučnicima i stručnjacima, urbanistima i arhitektima, još manje na stručnjacima za ekonomiju, turizam, komunikacije. Čak i ako je njihova stručnost nužno potrebna, ona je sasma nedovoljna kad je riječ o odgovornostima i odlukama o kojima govorim. Ti stručnjaci, kao građani, mogu također učestvovati u donošenju određenih ne-naučnih ili ne-tehničkih odluka (koje nisu ni političke, ni vojne, ni ekonomske, ni vjerske, ni kulturne, ni turističke, pa čak bih rekao – iako bi to moglo sablazniti – da nisu ni u kakvoj vezi s društvenom funkcionalnošću stanovanja. To ne znači da ne moramo i te kako voditi računa o tim funkcijama i tim primjenama da bismo ih uvrstili u budžet, ali krajnja svrha grada i odluka o njemu nije u tome).

Valéry je govorio da Pariz misli nas a ne mi njega, čak i prije nego što smo kovali plan da ga mislimo. Mi bismo i danas morali misliti mjesto u kojem živimo. Baš tako. To nije lako. Teško je misliti mjesto, cjelinu mjesta, identitet mjesta neke nužno diskontinuirane gradnje, gdje je u toku historije neobičan zajednički ugovor povezivao – i povezivat će – generacije graditelja. Njih nedovršenost nije obeshrabrila nego, naprotiv, obavezala, zadužila, disciplinirala, učinila odgovornijima nego ikad za sudbinu grada, kao da je odustajanje od potpunog dovršenja temelj zajednice. Mišljenje grada mukotrpno je iz nekoliko razloga. Mukotrpno je zato što je zapravo oduvijek bilo nemoguće misliti opću suštinu grada – odnosno ono što bi se u njemu moralo svesti na neki dio njegova postojanja, na neki sadašnji uzorak (grad je sjećanje i obećanje koje se nikad ne brka s cjelinom onoga što je sada vidljivo, pristupačno, izgrađeno, nastanjivo) – i ono što se ne da sažeti ili podrediti, posebnost svakog grada. Mukotrpno je također i zato što je vazda bilo riskantno misliti suštinu one vrste grada što ga nazivamo glavnim gradom, i specifičnost svakog glavnog grada. Pitanja što je grad? i što je glavni grad? dobivaju danas sjetan ili eshatološki prizvuk, jer, prema implicitnoj hipotezi koja izvire iz tih razmišljanja, grad, metropola i polis nisu više moćne i zadane cjeline, topološke jedinice habitata, djelovanja komunikacije, strategije, trgovine, jednom riječju društvenosti i ljudske politike, politike koja mora promijeniti ime kada grad kao polis ili akropolis nije više sukladan onome što se naziva res publica.

To mjesto koje ima vlastito ime i u kojem sada živimo, koje danas moramo projektirati kao mjesto u budućnosti što je određuje suština njegovog pamćenja, to je mjesto natopljeno nepreglednom historijom koja se nataložila u njegovim zidovima, spomenicima i ulicama, historijom koja će tek nastupiti, jer još ne znamo kako da se prema njoj odredimo; to je mjesto u kojem boravimo, ako boravimo, drugačije nego u kući, muzeju, spomeniku, hramu, tvornici, središtu za telefonske zračne veze, središtu kulturne ili turističke zabave. Prag sve to obuhvaća, ali njegovo se ime ne svodi ni na jedan njegov dio. U njemu živimo, ali ne onako kako bismo živjeli u nekom boravištu, kući, stanu, hotelu.

Postoji grad. I mi u njemu. Živimo ili kroz njega prolazimo. Danas je to glavni grad. Njegovo ime svi znamo i niko ga ne osporava. To je Praha ili Prag. Pravno gledajući, jednog bi se dana mogao osporiti njegov identitet nacionalne ili međunarodno-političke, uzmimo češko-slovačke, ili kulturne, uzmimo evropske ili srednjoevropske – prijestolnice. No činjenicu da je riječ o gradu koji se naziva Prag niko razuman ne bi mogao osporiti. Taj je grad kao pravna osoba ili junak iz romana, to je persona iz teatarske, dramske, tragične ili komične fikcije, i sve ono što persona označava kao maska ispod koje identitet glumca ili lika može ostati nedokučiv, kao na krabuljnom plesu ili proslavi. Što se skriva iza toga lika koji se nije izmijenio u toku svoje isprekidane povijesti, koji je doživio period gotičke ili barokne arhitekture, rušenje geta, rađanje Čehoslovačke, njemački i sovjetski protektorat, praško proljeće, normalizaciju i ovu revoluciju koja teče? Da li je to isti grad? Odgovora li njegovo ime istom gradu? Kako odgovoriti nekom gradu? Kako odgovarati za neki grad?

Pokušat ću nešto reći o odgovoru i odgovornosti kada je riječ o gradu. Svi mi, ovako ili onako, jače ili slabije, osjećamo nekakvu odgovornost u odnosu na Prag, a to znači dužnosti i prava. Zašto odgovornost? I ko je to mi? Stanovnici Praga? Odgovor je afirmativan: donekle. Ili Česi, to jest pripadnici ili nasljednici  jednog naroda ili teritorija? Također. Čehoslovaci, građani države kojoj opet prijeti secesija? Također. Znate i sami da je ta distinkcija danas potpuno apstraktna. Nadalje, građani Srednje Evrope i bivše Austro-Ugarske? Također. Jevreji i čuvari sjećanja na geto koji je srušen u veoma zamršenim okolnostima? Također. Da li su to Nijemci, jer je njemački ovdje bio povlašten jezik? I oni također. Evropljani? Također. Ko je za što odgovoran i na kojem jeziku? Navodim tu babilonsku prispodobu zato što je u početnom periodu izgradnje i u bitnim slojevima svojih graditeljskih struktura Prag pripadao jednoj te istoj državi i zato što su tokovi koji su udarili pečat njegovom liku bili raznorodnog nacionalnog, jezičkog i vjerskog predznaka. Upravo o Pragu govori Kafka kada u Gradskom grbu na početku izriče izvjesnu hiperbolu, spominje pretjeranost ili neumjerenost, čak i kada je riječ o tumačima. Kao i danas, bilo ih je previše.

Ta pretjeranost, ta brojnost jezika, tumača i nacija, ti neprekidni ratovi, navode nas na pomisao da je suština grada negdje drugdje, odnosno da se ona ne poklapa sa suštinom kule. Odustavši od gradnje kule, od najviše pobude za neviđenim tornjem, od podizanja građevine do neba, neka se zajednica poslije nekoliko generacija oblikuje u odricanju. Donosi se odluka o očuvanju grada umjesto nemoguće kule. Ta odgovorna odluka donosi se u ime budućnosti. Odustaje se od sveobuhvatnog projekta kule, odbacuje zamisao o kuli, kada prevlada saznanje da je važnija budućnost. Za urbano planiranje nastupa katastrofa uvijek kada se svi problemi žele iscrpno razriješiti u vremenu jedne generacije i kada se ne da vremena i prostora budućim generacijama, njihovom ostavljanju u nasljeđe, zato što ”oni-koji-znaju” (ceux-qui-savent), arhitekti i urbanisti, misle da znaju unaprijed što će da bude sutra, pa etičko-političku odgovornost podređuju naučno-tehničkom programiranju. Na to aludira Kafka kad u Gradskom grbu objašnjava kako je trebalo odustati, srećom, od svođenja budućnosti na period jedne generacije koja bi prisvojila cjelokupno poznavanje projekta i imena, jer su u Bibliji Semovi potomci željeli podići toranj s vrhom do neba ”da sebi pribave ime”. Jahve ih je u tome spriječio, ”pobrkavši govor svima u onom kraju” (Babel znači zbrka). Evo što kaže Kafka: ”To su naime obrazlagali ovako: bit cijelog pothvata jeste zamisao da se sagradi toranj koji dopire do neba. Uz takvu zamisao sve je drugo bilo sporedno. Misao, shvaćena u svoj svojoj veličini, ne može se nikad zatrti. Dok god bude ljudi, postojat će vruća želja da se toranj završi. U tom pogledu ne treba se brinuti za budućnost – baš naprotiv, ljudsko znanje sve je veće, graditeljsko je umijeće uznapredovalo i još će se usavršavati, posao za koji nam je potrebna godina dana, moći će se za sto godina obaviti možda za pola godine, i to bolje i trajnije. Čemu se onda mučiti do iznemoglosti. To bi samo onda imalo smisla kad bi postojala nada da će se toranj izgraditi za vrijeme jedne generacije. Ali to se nije moglo očekivati ni na koji način. Prije bi se moglo pomisliti da će sljedeća generacija sa svojim usavršenim znanjem smatrati rad prethodne rđavim, pa će srušiti ono što je sagrađeno da bi sve počela iznova. Takve su misle slabile radnu sposobnost pa se više brinulo za gradnju radničkog naselja negoli za toranj. Svaka skupina zemljaka htjela je imati najljepšu gradsku četvrt, zbog toga je dolazilo do svađa koje su prerasle u krvave sukobe. Ti sukobi nisu više prestajali. Vođama su oni bili nov argument za to da toranj treba, u nedostatku potrebne koncentracije, graditi veoma polagano ili, što bi još bilo bolje, tek nakon općeg zaključenja mira. Ipak, vrijeme nisu provodili samo u borbama – u pauzama su uljepšavali grad, čime su, naravno, izazivali novu zavist i nove sukobe. Tako je isteklo vrijeme prvoj generaciji, ali za nijednu od sljedećih nije bilo drukčije, samo je neprestano rasla umjetnička vještina, a s njome i strast za ratovanjem. Uz to se dogodilo da je već druga ili treća generacija uvidjela besmislenost izgradnje tornja do samog neba, ali već su bili previše međusobno povezani da bi napustili grad.”

Kome, kojem sjećanju i kojoj budućnosti, kojoj generaciji i za koju generaciju odgovaramo kad preuzimamo odgovornost nekog grada?

Moja hipoteza jeste da nas odgovor na to pitanje primorava da donekle pomjerimo sam pojam odgovornosti. Svaki projekt koji se odnosi na sudbinu nekog grada, odnosno na ono što povezuje njegovo sjećanje s njegovom sadašnjošću i budućnošću, iz bitnih razloga nadilazi mogućnost dovršenja i dimenziju jedne generacije, čak jednog naroda ili jednog jezika. Vrijeme implicira obećanje koje obavezuje ovdje više od jedne generacije, i dakle više od jedne politike, štaviše nadilazi politiku kao takvu, u trajanju čija se heterogenost, čak diskontinuitet, netotalizacija moraju prihvatiti kao zakon. Historija Praga o tome rječito svjedoči: prekidi, gotičko-barokni slojevi, italijansko-francusko-keltsko-germanski utjecaji, duga razdoblja stagnacije, destrukcija geta, i sve što je od 18. vijeka stalo ili nestalo u sjaju bečke prijestolnice.

Ostavljajući po strani kliše o duši ili o duhu grada, trebamo se ipak upitati kakva je naša odgovornost u odnosu na neki grad. Trebamo se upitati zašto je ta odgovornost doista odgovornost tek kada se čini protivrječnom, što dakle prividno znači da je niko ne može preuzeti. Tek tada ona priziva odluku ili niz odrješitih odluka. Moral i politiku grada. Odgovornost nije vezana samo uz činjenicu da je grad – vazda stariji od nas, ograničen, smrtan, ugrožen u cjelini svog bića – nesigurno nasljeđe koje nam je povjereno i koje nam, ovisno o zakonitosti ustrojenog prostora, nijemo diktira uputstva, propise, pa i zabrane. Ona je također vezana – i zato jest odgovornost, i zato nalaže odluke kojima nikakvo ”znanje”, nikakva graditeljska ili urbanistička ”kompetencija”, koliko god bila nužna, ne mogu da budu jamac – uz neporecivu činjenicu da je to nasljeđe predano nasljednicima u obliku protivrječnog naloga: ja sam (sc. grad) cjelovit, ali sam tek prag samoga sebe, čuvajte me, spasite me, spasite poredak koji vam predajem, što znači dekonstruirajte/ obnavljajte/ podižite, na pragu ste, proširite me, preoblikujte me, umnožite me, ne ostavljajte me na miru, upustite se u dekonstrukciju. Ako ništa ne narušite, izgubit ćete me. Morate me čuvati i u mene provaljivati, morate me spašavati i preoblikovati, izmijeniti, da biste me spasili, morate me voljeti i tlačiti, ali na sasma poseban način. Zato morate poduzeti nemoguće, što znači da morate poštovati moje prošlo biće, moje godine, ali mi morate također uliti dovoljno života da ne postanem arhiv, knjižnica, muzej, hram, toranj, središe upravnih ili političkih struktura, parlamentarni forum, hotel, trgovačka komora, investicioni stožer, željezničko čvorište, banka podataka, berza, ili pak proizvodna i stambena košnica. Sve je to u meni, u mom dinamičkom korpusu, ali vi me ne smijete svesti na to, nikad jedan grad nije bio samo to.

Taj diskurs koji pripisujem Pragu podsjeća donekle na prozopopeju negativne autoreferencijalne teologije: ”O meni, gradu, nećete ništa reći, na meni nećete ništa poduzeti; meni ne priliči nikakav govor, ja sam nedostupan i transcendentan, što vas neizmjerno obavezuje. Evo izazova: iz te moje želje ili provokacije nastojte izvući urbanistički propis ili arhitektonsku maksimu”.

Govori grad? Pitat ćete. Upravo sam rekao da nam grad izdaje protivrječne naredbe koje su nijeme, pa zato i autoritarne. Naravno. Ali ta nijemost je moment jezika, i katkada je tako elokventna da je moramo prevoditi. Potrebni su nam tumači, ”mnogi tumači”, kao što reče Kafka na početku Gradskog grba, iako ih katkad ima i previše. Kafka je jadikovao: ”Jezik je zvučni dah domovine. No… ja bolujem od teške astme jer ne znam ni češki ni hebrejski”.

Da bismo našli kakav smisao ovom pitanju, dovoljno je razmisliti o povezanosti grada i jezika. Ta veza nije nimalo kontingentna ili površna. Praški zidovi ne govore njemački ni slovački, ni Küchelböhmisch, ni Mauscheldeutsch, premda ti jezici u njima uporno i resko odjekuju, traže privilegije, postavljajući tako pitanje hegemonije. Te hegemonije Pražanima nije se lako odreći kad njihov grad investira, investira sebe, investiran je u nove projekcije. Današnja je konkurencija žestoka, ona nije samo političko-ekonomska, no ne može se ne odraziti na sudbinu samog grada. Da bismo se prisjetili žestine babilonskog problema, korisno je proučiti Kafkine tekstove. Njegovi Gradski grb, Kineski zid i Bilješke govore njemački, i to njemački koji čuva sjećanje na destrukciju geta u XIX. vijeku, onaj asanacijski zahvat koji je navodno bio nužan i općeprihvaćen.

Svi ti tekstovi uporno govore o gradu koji se zvao Babel i u kojem prepoznajemo Prag.

Ta dvostruka prinuda danas se bolnije nego ikada osjeća u tijelu Praga. Pojačana i opterećena svim aktuelnim aporijama glavnog grada – i onoga što bismo nazvali ”sviješću o statusu glavnog grada” u državama-nacijama današnje Evrope (češka nacionalna prijestolnica? Prijestolnica Čehoslovačke?) – nalaže ta dvostruka naredba da se konzerviraju, restauriraju, održavaju heterogeni stratumi nasljeđa (gotika Male Strane, Hradčana i starog grada, brojna barokna zdanja), ali ujedno i da konzervacija i restauracija ne postanu samo sebi svrhom. Ograničenje na imperativ restauracije, kolikogod bilo neophodno i važno, izopačuje suštinu grada i brka je s muzejom ili hramom, umjetničkim sjećanjem ili vjerskim iskustvom – što ta suština nesumnjivo uključuje, ali se ne svodi na to. U odnosu na historijsko sjećanje grad ne smije postati crkva (nepomičan hram, mjesto vjerskog kulta gdje niko ne živi niti se kreće i gdje se djela mogu držati prije nego što dospiju u muzej), mrtav arhiv, groblje ili dokumentacija u kamenu.

Jacques Derrida, “Générations d’une ville: mémoire, prophétie, responsabilités” u: PRAGUE: Avenir d’une ville historique capitale. Éditions de l’aube. 1992.

S francuskog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 06.07.2011.