Razgovor sa Žakom Deridom vodila Giovanna Borradori

Jedanaesti septembar ostavlja utisak značajnog događaja, jednog od najznačajnijih istorijskih događaja našeg vremena, naročito za nas koji nismo živeli u vreme Drugog svetskog rata. Da li se slažete?

Kada kažete „jedanaesti septembar“, vi već citirate, zar ne? Pozvali ste me da govorim o jednom datumu koji je već pod navodnicima, koji već pet nedelja zauzima javni i privatni prostor naših života. Dakle, fait date, da upotrebim francuski idiom. Naizgled spontano, osetilismo to kao jedinstveni događaj ili, kako bi se ovde reklo, „događaj bez presedana“. Kažem „naizgled spontano“, jer je taj osećaj manje spontan nego što se u prvi mah čini: on je u velikoj meri uslovljen, dizajniran, ako ne i konstruisan, pušten u medijski opticaj pomoću kolosalne tehnološko-socio-političke mašine.

Istorijski datum pretpostavlja da se „nešto“ desilo prvi i poslednji put, nešto što još uvek ne umemo da identifikujemo, prepoznamo, imenujemo ili analiziramo, ali što od sada pa nadalje ostaje neizbrisiv događaj u zajedničkoj arhivi univerzalnog kalendara, zapravo, naizgled univerzalnog kalendara. Jer upućivanje na goli čin i njegovo minimalističko datiranje ukazuju i na nešto drugo. Naime, na činjenicu da možda uopšte nemamo koncepciju, da nam nije dostupno nikakvo značenje kojim bismo mogli da imenujemo ovu „stvar“ koja nas je zadesila, ovaj navodni „događaj“.

Čin „međunarodnog terorizma“ je idiom koji nam neće pomoći da shvatimo izuzetnost onoga o čemu diskutujemo. „Nešto“ se dogodilo, čini nam se da nas je iznenadilo, i nakon „toga“ slede određene posledice. Ali upravo ta suština, mesto i značenje tog „događaja“ ostaju neiskazivi, kao intuicija bez koncepta, kao jedinstvenost bez opštosti na horizontu ili čak bez ikakvog horizonta. Sve to ostaje izvan domašaja jezika koji se, priznajući nemoć, svodi na puko mehaničko navođenje jednog datuma, beskonačno ga ponavljajući kao neku ritualnu bajalicu, novinarsku litaniju ili retorički refren, čime priznaje da nema pojma o čemu se radi. U suštini mi ne znamo o čemu govorimo ili šta imenujemo kada kažemo: jedanaesti septembar, le 11 septembre, September 11. Skraćeni naziv 9/11 ne proizlazi samo iz praktične ili retoričke potrebe. Telegramska sažetost ove metonimije ukazuje na nešto neodredivo, istovremeno priznajući da ne prepoznajemo o čemu se radi ili da čak nismo ni svesni da je to nešto što treba da kvalifikujemo.

Ovo je prvi neupitni efekat (bez obzira da li je bio pažljivo planiran ili ne) onoga što se dogodilo baš jedanaestog septembra, nedaleko odavde: mi to ponavljamo, moramo da ponavljamo, i utoliko je nužnije da to ponavljamo ukoliko manje znamo šta time imenujemo; kao da isterujemo duhove. S jedne strane treba da savladamo tu „stvar“, strah od terororizma (jer nas ponavljanje uvek štiti – neutrališući, umrtvljujući, distancirajući traumu), a s druge strane govorom o tome poričemo našu nemoć da to nazovemo odgovarajućim imenom, da ga okarakterišemo, da mislimo o toj stvari, da odemo dalje od puke deikse datuma.

Nešto užasno se desilo jedanaestog septembra, a mi ne znamo šta. Koliko god da nas je razbesnelo nasilje, koliko god istinski očajavamo – i ja i svi ostali – nad brojem mrtvih, niko nije ubeđen da je to suština.

Evo, u Njujorku sam već tri nedelje. Ne samo da je nemoguće zaobići ovu temu, nego ste naterani da osećate kako je to zaobilaženjezabranjeno, da nemate pravo da govorite o nečem drugom, posebno ne javno. Morate da se povinujete ovoj obavezi, morate da se osvrnete na ovaj datum (tako je bilo i u Kini, gde sam bio 11. septembra, i u Frankfurtu 22. septembra). Redovno sam poštovao taj nalog; sada to ponovo činim u ovom prijateljskom razgovoru sa vama, mada uvek pokušavam, osim pometnje i najiskrenijeg saosećanja, da se osvrnem na pitanja i na „misao“ (između ostalog, političku misao) onoga što se, izgleda, desilo jedanaestog septembra, nekoliko koraka odavde, na Menhetnu, ili nedaleko odavde, u Vašingtonu.

Potrebno je pre svega obratiti pažnju na ovaj jezički fenomen imenovanja, datiranja, na ovu prinudu kompulzivnog ponavljanja (u isti mah retoričkog, magijskog i poetičnog). Na ono što ta kompulzivnost označava, prenosi ili odaje. Ona ne služi tome da nas izoluje u polje jezika, već naprotiv – pomaže nam da razumemo ono što se dešava izvan jezika, ono što nas gura u neprekidno ponavljanje bez razumevanja: jedanaesti septembar, September 11, le 11 septembre, 9/11.

Moramo pokušati da promišljamo prvi efekat ovog takozvanog događaja. Odakle nam dolazi taj preteći nalog? Kako nam se on nameće? Koili šta nam izdaje tu preteću naredbu (drugi bi već rekli – ovaj teroristički imperativ): imenuj, ponovi „jedanaesti septembar“, „le 11 septembre”, čak i kada još ne znaš o čemu govoriš i na šta misliš kada to govoriš. Slažem se sa vama: nema sumnje da je ova „stvar“, jedanaesti septembar, ostavila utisak značajnog događaja. Ali koji je to utisak? I koji događaj? A posebno – kojiznačajnidogađaj?

Moraću da iznesem nekoliko ozbiljnih upozorenja. To ću uraditi u naizgled „empirijskom“ stilu, iako ciljam izvan toga. Ne može se poreći, što bi rekli empiristi osamnaestog veka, da se radi o utisku značajnog događaja. Ovde insistiram na engleskoj frazi, jer je to jezik kojim govorimo ovde u Njujorku, iako to nije ni moj ni vaš jezik. Insistiram na tome i zato što taj nalog dolazi sa mesta na kojem dominira engleski jezik. Ne zato što su SAD bile meta, napadnute na sopstvenom tlu prvi put posle skoro dva veka – tačnije posle 1812 – već zato što svetskim poretkom, koji se ovde osetio napadnutim, dominira anglo-američki govor. On je neodvojivo povezan sa političkim diskursom koji dominira svetskom pozornicom, međunarodnim pravom, diplomatskim institucijama, medijima i sa činjenicom američke tehnološke, kapitalističke i vojne premoći.

Postavlja se pitanje još uvek misteriozne, ali ključnesuštine te ogromne hegemonije. Ona je presudna, ona odlučuje o svemu, ali jeu krizi. Danas je možda ranjivija i pod većom pretnjom nego ikada ranije.

Bio opravdan ili ne, ovaj „utisak“ je već sam po sebi događaj. On se ne može razdvojiti od ostalih interpretacija, koje istovremeno reflektuju, objašnjavaju i „globalizuju“ sam događaj. „Utisak“ o događaju tako postaje sličan „samoj stvari“ koja ga je proizvela. Iako se ta takozvana „stvar“ ne može svesti na utisak o njoj. Taj događaj je u stvari sačinjen od same „stvari“ i od utiska o njoj (koji je istovremeno i spontan i kontrolisan). Može se reći da je taj utisak „informisan“ i „formiran“: vladajući sistem vrednosti mu je dao formu, a onda je provučen kroz informatičku mašinu (jezik, komunikaciju, retoriku, slike, medije itd).

Ovaj informatički aparat je po svojoj prirodi politički, tehnološki i ekonomski. Dužni smo (ta dužnost je istovremeno filozofska i politička) da napravimo razliku između gole činjenice, utiska o njoj i njene interpretacije. Naravno, shvatam da je skoro nemoguće napraviti razliku između gole činjenice i sistema koji proizvodi informaciju o njoj. Ali neophodno je napraviti što je moguće dublju analizu. Za proizvođenje „značajnog događaja“, tužno je što to kažem, nije dovoljno samo u nekoliko minuta prouzrokovati smrt četiri hiljade ljudi pomoću napredne tehnologije. Ima mnogo primera iz svetskih i drugih ratova masovnih ubistava koja nisu zabeležena i interpretirana kao „značajni događaji“. Ona nisu stvorila „utisak“, barem ne kod svih, da je reč o neizbrisivim katastrofama.

Zato moramo postaviti pitanje zašto je baš u ovom slučaju tako. S jedne strane, imamo saosećanje za žrtve i osećamo gnev zbog ubistava – naša tuga i osuda moraju biti bezgranične, bezuslovne i nesumnjive. To je odgovor na neporeciv „događaj“. Izvan svakog simulakruma i svake virtuelizacije, on dolazi iz srca i zadire u samu srž događaja. S druge strane, interpretirani, interpretativni i informisani utisak uslovljava našu procenu tog događaja i prisiljava nas da verujemo kako je ovo „značajan događaj“.

To verovanje čini osnovu kompulzivne inflacije o kojoj smo govorili. Razdvajam utisak od verovanja i time preferiram jezik engleskog empirizma. Sva filozofska pitanja ponovo se otvaraju na možda nov način: šta je utisak? šta je verovanje? I posebno: koji događaj zavređuje da ga nazovemo znaćajnim? Koji od njih je više od „događaja“, koji je stvarniji od ostalih? Da li događaj koji bi svedočio o samoj svojoj suštini može biti značajan događaj? Jer značajan događaj bi valjda morao biti toliko nepredvidiv i iznenadan da remeti čak i dotadašnji koncept suštine.

Bio jedanaesti septembar značajan događaj ili ne, koja je tu uloga filozofije? Može li nam filozofija pomoći da shvatimo šta se dogodilo?

Takav „događaj“ sigurno zahteva filozofski odgovor. Ili još bolje, odgovor koji preispituje, na najosnovnijem nivou, najtemeljenije koncepcijske pretpostavke filozofskog diskursa. Ideje pomoću kojih je ovaj „događaj“ najčešće opisivan, imenovan i kategorizovan su proizvod „dogmatskog dremeža“, iz kojeg nas može trgnuti samo novo filozofsko razmatranje filozofije, pre svega političke filozofije i njenog nasleđa.

Preovlađujući diskurs medija i zvanične retorike prerevnosno se oslanja na unapred utvrđene koncepte kao što su „rat“ i „terorizam“ (nacionalni ili internacionalni).

Kritičko čitanje Šmita, na primer, bi bilo vrlo korisno. S jedne strane, treba pratiti Šmita u razdvajanju klasičnog rata (direktni i objavljeni sukob dve neprijateljske države, prema dugoj tradiciji evropskih ratova) i građanskog i partizanskog rata. Ali sa druge strane, takođe moramo priznati, uprkos Šmitu, da sadašnje nasilje nije rezultat „rata“ („rat protiv terorizma“ je jedan od najkonfuznijuh izraza koje sam čuo). Buš govori o „ratu“, ali on ne ume da identifikuje neprijatelja kojem poručuje da mu je objavio rat.

Uporno se ponavlja kako se rat ne vodi protiv stanovništva Avganistana niti protiv avganistanske vojske. Ali svi znaju da bin Laden nije Avganistanac, da ga se njegova država odrekla (kao i skoro sve druge države), da on svoju obuku u velikoj meri duguje Amerikancima i da ne deluje sam. Države koje mu indirektno pomažu ne čine to kao države. Nijedna država ga ne podržava javno. Što se tiče država koje pružaju utočište terorističkim mrežama, teško ih je identifikovati kao takve.

Amerika i Evropa, London i Berlin takođe su mesta na kojima se svetski „teroristi“ treniraju, obučavaju i informišu. Nijedna geografska i teritorijalna odrednica više nije umesna u cilju lociranja sedišta novih tehnologija agresije. Da samo razjasnim ono o apsolutnoj pretnji čije je poreklo anonimno i nevezano za određenu državu: za takve terorističke napade više nisu potrebni avioni, bombe ili kamikaze – dovoljno je infiltrirati se u neki kompjuterski sistem od strateškog značaja i ubaciti u njega virus, pa da se ekonomski, vojni i politički resursi cele zemlje ili kontinenta parališu. To se može izvesti sa bilo kog mesta na planeti, uz minimalne troškove. Odnos između zemlje, terra, teritorije i terora se promenio, i treba shvatiti da je do toga došlo zahvaljujući razvoju tehnologije.

Tehnologija danas zamagljuje granicu između rata i terorizma. Kada se uporedi sa mogućnostima destrukcije u svetskim računarskim mrežama, koje stoje u rezervi, za neko buduće vreme, jedanaesti septembar je deo arhaičnog teatra nasilja koji ima za cilj da raspali maštu. Neko će sutra učiniti nešto gore, nevidljivo, u tišini i bez krvoprolića, napadajući informatičke mreže od kojih zavisi život najmoćnije nacije na svetu. Jednoga dana će se možda govoriti: „Jedanaesti septembar – to je bio poslednji akt starog („dobrog“) rata. Stvari su tada bile vidljive i ogromne! Kakva veličina, kakve visine! Od tada je sve pošlo nizbrdo.“

Nanotehnologija je mnogo moćnija, nepodložna kontroli i sposobna da se uvuče bilo gde. Ona je pandan mikrobima i bakterijama. I naša podsvest to već zna i zato nam je sve to toliko strašno.

Ovo nasilje nije rat između dve države, niti građanski ili partizanski rat u Šmitovom smislu, jer ne podrazumeva, kao u većini ratova, narodni ustanak ili oslobodilački pokret koji se bori za vlast u nacionalnoj državi (iako jedan od ciljeva „bin Ladenove mreže“ jeste destabilizacija Saudijske Arabije kao američkog saveznika i promena vlasti u državi). Kada se insistira da je ovde reč o terorizmu, treba biti svestan da taj naziv sada odgovara sasvim novom konceptu.

Iz knjige Filozofija u doba terora, Giovanna Borradori, University of Chicago Press, 2003.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 10.09.2008.

NAŠ TERORIZAM