Isaac Cordal

Svijet ima neobičnu navadu da se zgraža nad onim što je u Hrvatskoj posve normalno. U Hrvatskoj strpljivo čekaju da se svijet normalizira – naime da kriteriji hrvatske normalnosti budu prihvaćeni u globalnim okvirima – no to se, za nevolju, još uvijek ne događa. Ako će svijet, iz hrvatske perspektive, ostati nenormalan, treba li uopće podržavati njegovo postojanje?

Uprava berlinske dvorane Columbiahalle prije neki dan je uskratila gostoprimstvo Marku Perkoviću Thompsonu i otkazala već dogovoreni koncert, uz obrazloženje da je u međuvremenu došla do „saznanja o političkoj pozadini priredbe“, a ta se saznanja uglavnom svode na to da hrvatski pjevač na svojim nastupima veliča fašizam. U Hrvatskoj, s druge strane, Marko Perković Thompson uopće se ne smatra fašistom, već regularnom estradnom zvijezdom, vrijednim trudbenikom u industriji zabave, te su mu vrata koncertnih dvorana, radijskih i televizijskih studija širom otvorena, a vrlo su česti i njegovi nastupi na stadionima, gradskim trgovima i konjskim trkalištima.

Zbog čega hrvatska normalnost u Njemačkoj dobiva fašistička obilježja? Što radi strana svastika na odijelu od domaćeg štofa? Tko je taj koji u očima svijeta diskreditira ovdašnju dnevnu rutinu? – pita se ovih dana mnogi zabrinuti Hrvat.

Kada se prije desetak godina sličan slučaj zbio u Nizozemskoj, pa su Thompsonu otkazani nastupi u Amsterdamu i Rotterdamu, glavni uzročnici skandala precizno su detektirani u Židovima. Jedan je hrvatski dnevni list tada dramatičnim tonom upoznao javnost s otkrićem kako je „koncerte stopirao izraelski informacijsko-dokumentacijski centar CIDI“, a također i da su „većinski vlasnici dvorane u Rotterdamu Židovi“.

Drugi je pak dnevnik – pod naslovom: „Thompson: Za sve su krivi Židovi!“ – donio gorku ispovijed popularnog crnokošuljaša u kojoj ovaj rezignirano veli kako „ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli“. Istup je bio toliko upečatljiv i medijski razglašen da su reagirali tradicionalno šutljivi predstavnici Židovske općine u Zagrebu, poučivši ozlojeđenog pjevača da Isusa nisu razapeli Židovi nego „ondašnja okupatorska rimska vlast“, te da je upravo klišej o Židovima kao kolektivnim ubojicama Krista pokrenuo višestoljetni val antisemitizma.

Međutim, sva je prilika da vlasnici berlinskog Columbiahalle nisu Židovi. Ili možda ipak jesu, ali vješto prikrivaju identitet? U to je teško povjerovati, jer bi ih neumoljivo hrvatsko istraživačko novinarstvo do sada već raskrinkalo. Tko su onda? Nisu valjda tradicionalno prijateljski Nijemci? Ukoliko jesu, mogu li onda „saznanja o političkoj pozadini priredbe“, povodom kojih su Nijemci donijeli odluku da Marka Perkovića Thompsona ne žele na bini, s jednakim učinkom djelovati i na Hrvate?

To je također teži slučaj. Prije deset godina, primjerice, emitiran je u HTV-ovoj emisiji Latinica tonski zapis Thompsonove izvedbe pjesme „Jasenovac i Gradiška stara“ (koja, podsjetimo, počinje stihovima „Jasenovac i Gradiška stara / To je kuća Maksovih mesara / U Čapljini klaonica bila / Puno Srba Neretva nosila…), da bi dragim gledateljima potom bilo postavljeno pitanje: „Smatrate li da Thompsonove pjesme veličaju ustaštvo?“ Premoćna većina njih u telefonskoj je anketi izrekla odlučno ne. Dakle: iako statistički uzorak nije bio reprezentativan, pokazalo se da vokalno-instrumentalno slavljenje ustaških logora i koljača pod komandom Maksa Luburića, te otvoreno likovanje zbog ubijanja Srba, u Hrvatskoj nije dovoljno da bi se za nekoga tvrdilo kako „veliča ustaštvo“.

Institucije države, uključujući i onu pravnu, uzgajaju još manje dvojbi. Prisjećam se kako je otprilike u isto vrijeme Feral Tribuneu sudskim putem bila razrezana drakonska novčana kazna zato jer je – povodom prikazivanja snimke Thompsonova koncerta na javnoj televiziji, koji je započet usklikom „Za dom spremni!“ – objavio fotomontažu glavne urednice HTV-a ukrašene šapkom Wehrmachta i kukastim križem. Dakle: pokazalo se da je u Hrvatskoj zakonski kažnjivo kačiti obilježja fašizma na one koji preko javnoga medija emitiraju „priredbe“ što započinju fašističkim pokličem.

Zašto u Njemačkoj ne važe takvi kriteriji? Naime – tko su berlinski Židovi? Prema saopćenju „menadžmenta Marka Perkovića Thompsona“, sačinjenom u formi svojevrsne potjernice, koncert u Columbiahalle otkazan je zbog pritisaka „protivnika Hrvata i hrvatstva“, odnosno „jugokomunista“, od kojih su trojica čak i poimenično navedena, uz napomenu da su dvoje od njih „navodno Hrvati“. Saopćenje završava zapjenjenim apelom: „Hrvate u Berlinu i Njemačkoj možemo samo upozoriti da ostataka jugokomunista još uvijek ima ne samo u Hrvatskoj nego i van nje i da očito borba protiv njih nije prestala.“

Ostalo je nejasno otkud toliko „jugokomunista“ u njemačkoj štampi, koja je uoči (otkazanog) koncerta vrvjela kritičkim napisima. BerlinerKurier, recimo, još se sredinom ožujka u naslovu zapitao „Smije li naci-Hrvat svirati u Berlinu“, WAZ iz Essena nazvao je Thompsona „fašist-pjevačem“, naslov u Die Weltu glasio je „Na turneju s ustaškim pozdravom“, dok je Frankfurter Allgemeine Zeitung o Perkoviću pisao kao o „pjevaču mržnje“, a njegove budnice nazvao „pjesmama iz automata“.

Svejedno, „menadžment“ raspjevanog ustaška inzistira da je riječ o zavjeri „jugokomunista“ – „protivnika Hrvata i hrvatstva“, među kojima ima i „navodnih Hrvata“ – i ni slučajno ne dovodi u pitanje lojalnost „Nijemaca“, vjernih saveznika još od Drugoga svjetskog rata. U saopćenju, objavljenom na Thompsonovoj internetskoj stranici, stoji i ova rečenica: „Koncert nije zabranjen nego je otkazan a Berlinske i Njemačke vlasti ni jednim činom ni gestom nisu pokazivale ništa protiv nastupa Marka Perkovića Thompsona u Berlinu.“

Najtiražniji hrvatski dnevni list – onaj koji je prije deset godina otkrio da je otkazivanje koncerata u Nizozemskoj posljedica židovske podvale – prenio je saopćenje u cijelosti, s tim da je gore citirana rečenica na njegovim stranicama izgledala ovako: „Koncert nije zabranjen nego je otkazan, a berlinske i njemačke vlasti ni jednim činom ni gestom nisu pokazivale ništa protiv nastupa Marka Perkovića Thompsona u Berlinu.“

Tako su „Berlinske i Njemačke vlasti“ postale „berlinske i njemačke vlasti“, neispravno je kroz medijsku tranziciju prikazano ispravnim, navodni hrvatski doveden je u okvire gramatičke korektnosti i prilagođen potrebama kolektivnog licemjerja. Razumije li to kao simptom, čovjek se pita: nije li ležernost kojom gramatika rulje biva prilagođena nacionalnom pravopisnom standardu identična lakoći kojom se obavlja dezodoriranje fašizma? Nije li posve sličan manevar u igri kada veliko crno slovo U postaje sitno do nevidljivosti? Drugim riječima: nije li u pogledu onih opjevanih klaonica i mesara – sve dok jaganjci ne utihnu – pravi Hannibal lektor?

Svakodnevni život, dakako, ne vrti se oko gramatike. Život se više-manje vrti oko smrti. Dok su u Njemačkoj trajale žive rasprave o Thompsonovu fašizmu, u hrvatskome Splitu, u noći 10. travnja, na godišnjicu osnutka NDH, nepoznati su počinitelji uz pomoć teških maljeva devastirali spomenike na Židovskome groblju. Ili je to groblje ipak židovsko? Ne možemo pouzdano znati, jer spomenuti dnevni list nije o tome objavio ni slova.

Peščanik.net, 28.04.2014.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.