Ako je dernek povodom privatizacije splitskog brodogradilišta u svom dramaturškom i gastronomskom aspektu neodoljivo podsjećao na dirigirana narodna slavlja kojima se u proljeće ’90. pozdravljalo rađanje samostalne hrvatske države – novi vlasnik je, podsjetimo, na platou pred ulazom u tvornicu ispekao stotinu janjaca i jednoga vola („101 Dalmatinac“?), nastojeći intenzivnim mirisom spaljenoga mesa radnicima približiti osjećaj „da smo od sada svi jedna velika obitelj koju čeka težak zajednički posao“ – onda ta promišljena gesta nema ambiciju aludirati samo na značaj, nego i na karakter nove tvorevine. Država koju smo prije 23 godine dobili, naime, bila je policijska.

U samostalnoj hrvatskoj državi, koju je domaća stoka dočekala na ražnju, tajne su službe prisluškivale i uhodile nezavisne novinare, kritičari režima bili su kriminalizirani, sudski progonjeni i izlagani javnome linču, a osobito neugodne pojedince – poput Milana Levara, Josipa Reihl-Kira, Ante Paradžika ili Milana Krivokuće – uklonili su s lica zemlje (uglavnom) nepoznati atentatori, slijedeći naloge više državne volje.

S obzirom na obredni povratak u devedesete, takve detalje vrijedi imati na umu, pogotovo ako i uvertira (ne samo gastro-simbolička) u spasonosni projekt privatizacije daje do znanja kako splitski škver od strane novopečenih posjednika nije doživljen tek kao država u malom, već mnogo striktnije – primjereno poslovnom mesijanizmu i krepkom rukovodnom mentalitetu – kao policijska država u malom.

Kod analogije, dakle, valja biti dosljedan, jer sve sluti na to da će novi poslodavac radnike tretirati jednako kao što je stari državnik tretirao Hrvate: poslat će ih da proliju značajne porcije krvi u interesu „zajedničkog posla“, pa ih potom šutnuti u mišje rupe s gaćama na štapu i gorčinom u plućima, a svatko tko s takvim bussines planom nije unaprijed suglasan bit će prokazan kao izdajnik i amoralni saboter, preuzimajući rizike koji iz takve kvalifikacije proizlaze.

Prije lakrdije s masovnim ždranjem i ispijanjem jeftinoga piva pred tvorničkom portom, Tomislav Debeljak – vlasnik samoborskog DIV-a i odnedavno vlasnik „Brodosplita“ – unajmio je detektive da uhode radnike i članove sindikata, te pomno bilježe njihove dnevne aktivnosti, da bi se zatim bijesno oglasio preko Facebooka, konsterniran otkrićem kako „tajnice u radno vrijeme čitaju razne časopise“, dok „čelnici sindikata provode većinu vremena u bircevima“.

Par dana kasnije pojavio se u „Jutarnjem listu“ kao autorski subjekt, potpisnik članka prostrtog preko dvije novinske stranice u kojem izdašno vrijeđa sindikalne aktiviste – jer se, eto, protive tako dobronamjernom potezu kao što je otpuštanje 40 posto zaposlenih uz minimalne otpremnine – koristeći isti detektivski izvještaj, s tim da angažirane istražitelje, prikladno serioznoj prirodi medija, sada naziva „ljudima zaduženim za dubinsko snimanje tvrtke prije preuzimanja“.

„Želim konačno razotkriti kako je sindikalni pokret u brodogradilištu pretvoren u hobotnicu koja se bavi reketarenjem i mobingom“, piše Debeljak. „Jesu li ti sindikati plaćeni da zagovaraju zatvaranje pogona i gubitak radnih mjesta“, pita se Debeljak. „Odlučili smo da je bilo dosta sindikalnog reketarenja, jer malo je falilo da njegova posljedica budu ljudi bez posla i na cesti“, upozorava Debeljak. „Oni ne žele izgubiti lagodne radne dane tijekom kojih su se prvenstveno bavili politikantstvom i ostvarivanjem osobnih ciljeva“, naglašava Debeljak.

Kako je moguće da se jedva opismenjeni debil menadžerske provenijencije uopće pojavi u „Jutarnjem listu“ kao autorski subjekt (te, uzgred budi rečeno, posve maloumno optužuje škverane zbog „lagodnih radnih dana“ i „čitanja raznih časopisa“ na radnome mjestu, dok istovremeno konstatira kako je najveći problem „Brodosplita“ u tome što firma nema posla), mogu se pitati samo naivni i neupućeni, jer zagrebački dnevnik već se proslavio serijom napaljenih feljtona o hrvatskim radnicima koji bezdušno eksploatiraju hrvatske poslodavce, tove se od nerada, koriste godišnje odmore koji im po zakonu pripadaju, podmuklo se opiru ukidanju zadnjih socijalnih prava i blokiraju ekonomski oporavak zemlje buneći se protiv neljudski niskih nadnica i otkaza bez otpremnina. Poput onog odreda detektiva, „Jutarnji“ je poslužio samoborskom tajkunu kao služba za zavođenje reda i ispomoć u pravedničkom ratu protiv radničkoga ološa.

Simbolički znak jednakosti između tek rođene Hrvatske i tek privatiziranog „Brodosplita“ – dovitljivo sugeriran uz pomoć nabijanja stoke na ražanj – stoga bi bilo moguće grafički predstaviti u vidu dva paralelno položena pendreka, s ručkama na suprotnim krajevima. Privatne kompanije sa sve manje otpora preuzimaju ovlasti države, naročito kada se radi o sektoru represije i usvajanju prava na upotrebu sile. Tada nastupa agilni poslovodni Gestapo, na čelu sa sturmbannführerom Debeljakom, da policijskim metodama isljeđuje raspuštenu trudbeničku bagru i ukloni razliku između zaposlenih i osumnjičenih, a potom – budući to smatra posve normalnim – preko Facebooka i renomiranih dnevnih novina propagira novu etapu nacifikacije kapitalizma.

Pojava je u Hrvatskoj dosta raširena. Prije nekog vremena, na primjer, u izdavačkoj su kući „Profil“, nakon krađe stanovite količine knjiga iz skladišta, odlučili sve zaposlenike podvrgnuti poligrafskom testiranju, tvrdeći da na rafiniranu mjeru nasilja imaju zakonsko pravo i da su na detektoru laži ispitani samo radnici koji su potpisali dobrovoljni pristanak, uz prešućeni dodatak da je onima što su to odbijali zaprijećeno otkazima.

Ili: prilikom svečanog otvaranja elitnoga poslovno-stambenog centra na zagrebačkom Cvjetnom trgu, tajkun Tomislav Horvatinčić predstavio je javnosti svoju privatnu vojsku, skupinu neandertalaca jednoobraznog dizajna, okićenih crvenim beretkama, sivomaslinastim uniformama i obiteljskim grbom veličine palačinke prišivenim na prsima. Bila je to zorna poruka građanima što su par dana ranije na istoj lokaciji protestirali zbog uzurpiranja javnoga dobra i koje su – spomenimo usput – hapsili i trpali u marice neandertalci u državnim odorama.

Sva je prilika kako neće trebati dugo čekati da se antipoduzetnička klima u industrijskim pogonima – koja dolazi od kriminalne strukture što se naziva radnom snagom – po potrebi suzbija oružanim sredstvima, štoviše, u vještim bi privatnim rukama ista mogla postati sastavnim dijelom sredstava za proizvodnju. Politička oligarhija neće se protiviti, ona ionako sve solidarnije prepušta onoj ekonomskoj mehanizme državnoga djelovanja. A ako je politička vlast u pridjevu još i „socijaldemokratska“, sve može dobiti toplu sentimentalnu notu, jer će parole o „socijalnoj državi“ i „radničkim pravima“ ipak biti sačuvane, u ormaru s iznošenom odjećom, posute lavandinim uljem za zaštitu od moljaca, kao uspomene na čedniju mladost.

Sturmbannführer Debeljak, lišen razloga za jed, tada će slobodno šetati svastiku po navozima. O obljetnicama državnosti neće štedjeti zaklanih ovaca i volova da zavara glad poslušnome stadu. Za hrvatskoga poduzetnika to nije malo. To je puna štala kapitala.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 18.03.2013.

Peščanik.net, 15.03.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.