Za zatvorenike su najgore bile noći, kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti »Lijepu našu«, a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolić koji danas, jednako kao i Suljić, ima restorane po Hrvatskoj. Zašto ja nemam ništa?«
Što mislite o spomenutim navodima? Biste li sudili čovjeku koji je naredio ova zvjerstva, odnosno zapovijedao jedinicom koja ih je činila? Biste li mu dozvolili da se na tom suđenju brani sa slobode i kako bi reagirali kad bi pravosuđe vaše zemlje to dopustilo? Bi li puštanje takvog čovjeka na slobodu bilo dovoljno za masovnu proizvodnju moralne panike, kakva se ovih dana proizvodi zbog Prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića ili bi rekli – Srbi su nama radili još gore stvari? Ima li u ovoj zemlji – čiji se građani masovno izjašnjavaju kao katolici – sućuti za žrtve koje su prolazile opisanu torturu, da bi skončale ubijene metkom u potiljak?
U uvodu navedene rečenice dio su svjedočanstva koje je tjedniku Feral Tribune dao Miro Bajramović. Čovjek kojemu se zbog ovih zvjerstava sudi Tomislav je Merčep. Prije dva dana njemu je ukinut pritvor. Pušten je da se brani sa slobode jer mu uvjeti u zatvorskoj bolnici nisu bili dovoljno dobri. Na slobodu – nadamo se privremenu – pušten je iz Krapinskih toplica, gdje se liječio pod paskom pravosudne policije. Puštanje Tomislava Merčepa da se brani sa slobode monstruozna je i sramotna odluka hrvatskog pravosuđa, ali hrvatski mediji nisu joj posvetili niti stoti dio prostora koji su posvetili Radimiru Čačiću. Da ne bi bilo zabune, napominjemo da postoji niz sudskih svjedočenja što potvrđuju da je Merčep zapovijedao jedinicom koja je zvjerski mučila zatvorenike. Isto je stajalo i u onodobnim izvješćima obavještajnih službi koja su stizala na stol Franji Tuđmanu. Vrh države znao je za torture u izvedbi »merčepovaca«.
U Orwellovoj Životinjskoj farmi na nekoliko mjesta opisano je kako svinje (upravljači) odvode na stranu ovce, kako bi ih naučili blejati ono što u tom trenutku upravljačima ide na ruku. Moralna panika i histerija koju u Čačićevom slučaju proizvode mediji podsjeća na taj detalj iz Životinjske farme. Daleko od toga da mislimo da bi Čačić trebao ostati u Vladi. Nije mu tamo više mjesto i trebao bi otići jučer, a ne sad i odmah. Ta nepristojna varaždinska politička sirovina zaslužila je medijsko drvlje i kamenje. Međutim, što zaslužuje društvo koje šutke prelazi preko činjenice da pravosuđe obranu sa slobode dopušta optuženom za ratne zločine, za neljudskost kakvu malo tko od nas može i zamisliti?
Što zaslužujemo mi koji nijemo promatramo tu nepravdu, dok u isto vrijeme u ime morala iz sve snage cipelarimo nekakvog političara koji će sutra biti prošlost. Jesmo li mi ljudi ili dresirane Orwellove ovce, koje bleje onako kako iz svojih interesa nalažu medijski centri moći ogrezli u laži, grabeži i licemjerju? Hrvatsko pravosuđe pustilo je Tomislava Merčepa da se brani sa slobode. Puštali su tako i ubojice dvanaestogodišnje Aleksandre Zec. Njezino ekshumirano tijelo, sa rukama vezanim žicom na leđima, nije proizvelo masovnu histeriju i moralnu paniku kakvu proizvodi Radimir Čačić. Za takve stvari mnogi od nas/vas nalazili su opravdanje u zločinima koje je srpski agresor počinio nad hrvatskim civilima. Prešutjeli smo zvjerstva za kakva niti jedan bog od svih bogova pod zemljom i nad zemljom ne mogu dati opravdanje. Tako smo i sami pomalo postajali neljudi. Ova šutnja kojom pratimo Merčepa iz Krapinskih toplica neljudska je rabota.
To ne šute ljudi, nego ovce dresirane da bleje ono što u datom trenutku odgovara dirigentima sofisticiranog medijskog stroja, lobijima koji dočekuju i prate svakog premijera, svakog milanovića i svakog čačića. Takozvana javnost ne postoji. Postoji samo dobro izmanipuliran, odnosno dobro dresiran zbor Orwellovih ovaca.
Novi list, 08.07.2012.
Peščanik.net, 09.07.2012.
