Grozna se nevolja pod stare dane sručila na pleća Antuna Vrdoljaka. Obijedili su ga da je lažov, gad i krivotvoritelj. Prema podacima iz „Registra hrvatskih branitelja“ – čija je spektakularna promocija, kao što i priliči, održana u Muzeju suvremene umjetnosti – ispada da je Tuđmanov povjerenik i intimus tijekom rata proveo 880 dana u „borbenom sektoru“, iako, kako vele njegovi kritičari, niti je bojišta vidio, niti je pušku držao.

Stari pokvarenjak nije imao drugoga izbora nego braniti se golom istinom: „Što je bio HRT nego borbeni sektor?! Četiri sam godine bio u ratu!“

Ovaj potpisnik, za razliku od brojnih napadača koji su isukali sablje i jurnuli na poluživog redatelja, u Vrdoljakovu iskazu ne vidi ama baš ništa sporno, izuzev uzgrednog detalja da 880 dana ipak ne čini četiri godine, a i ta je matematička nezgrapnost vjerojatno posljedica ratnih trauma.

Hrvatska televizija, u vrijeme dok je dotični njome rukovodio, doista je bila glomazna borbena formacija, konglomerat ljudstva i tehnike pod isključivom kontrolom ratnih vojskovođa, razorniji od više desetaka tenkovskih jedinica, pa iole iskreni uvid ne ostavlja dvojbi oko toga da je ravnatelj te institucije zapravo djelovao kao zapovjednik nesmiljene zločinačke mašinerije.

No, mir ima tendenciju da preokreće velike ratne istine i stvara nesporazume. U miru, ako ovaj predugo traje, uzgaja se isprana i dezodorirana verzija oslobodilačkih aktivnosti, a to ponekad zbunjuje i aktere i promatrače. Kako vrijeme prolazi, rat je sve manje sličan originalu.

Sada Antun Vrdoljak ispada lažni branitelj zato jer je cijelim svojim bićem bio posvećen ostvarivanju realnih ratnih ciljeva: neumorno je radio na huškanju i širenju međunacionalne mržnje, predavao se sijanju najsirovije ratne propagande, nesebično je doprinosio demoniziranju čitavih naroda i pripremanju etničkoga čišćenja, da bi naposljetku i samu medijsku tvrđavu na Prisavlju temeljito očistio od osoba nepoželjnog nacionalnog porijekla i problematičnih političkih uvjerenja.

Treba imati stanovite drskosti da se Vrdoljaku odreknu ratne zasluge samo zbog toga jer nije oblačio uniformu i nosio pušku. Odora ne čini ratnika! Naprotiv, da se stari gad, prkoseći svojim godinama, mašio klasičnog naoružanja i odjezdio s nekom jedinicom u smjeru Banije ili Dubrovnika, njegov učinak u proizvodnji rata – točnije: njegov doprinos konkretnom uprizorenju, a ne fikcionalnom izdanju tzv. domovinskog rata – bio bi neusporedivo manji nego dok je komandirao HRT-om.

Primjer pokazuje da se produbljivanje razdora između tzv. pravih i tzv. lažnih branitelja – a pogotovo donošenje veličajnih moralnih sudova na osnovu dubine te rupe – može iskazati i kao svojevrstan nasilni čin. A to nasilje, opet, rezultat je prilagodbe ratnih istina potrebama trenutačnog mira. Vrdoljak bi tako ispao nešto poput lažnoga lažnog branitelja (za razliku od pravih lažnih branitelja) i pripadao kategoriji koja će biti utoliko potrebnija što se više bude mijenjao karakter oslobodilačke epopeje, tako da ova – poput starog vina – vremenom dobiva na kvaliteti.

U tom slučaju razlika između lažnih i pravih branitelja otprilike slijedi razliku između stvarnoga i lažnog domovinskog rata, s tim da oni lažni pripadaju stvarnoj, a pravi lažnoj slici ratnih zbivanja. Blistavočisti hrvatski ratnik, opremljen hrabrošću, čovjekoljubljem, čeličnim moralnim kodeksom i svijetlim idealima, spada u korpus službene ratne mitologije koja je, što se ovog potpisnika tiče, ofucana do gadljivosti.

Tzv. domovinski rat, avaj, bio je mnogo slojevitiji od njegove aktualne reprodukcije, očišćene od raznih tipova nastranosti. U njemu su nitkovi i fukare poput Antuna Vrdoljaka igrali jednako zapažene uloge kao i oni što u narodnoj predaji figuriraju kao njihova suprotnost.

Međutim, stvari slično stoje i s domovinskim mirom. Propagandna operacija objave famoznog „Registra hrvatskih branitelja“, sva ta silna pompa s kojom je proslavljeno razvlašćivanje pravne države i degažiranje njene odgovornosti u smjeru ulice, daje do znanja da početak (još jedne) sezone lova na lažne ratnike jeste proglašenje lažnog rata.

Naime: hajka na lažne branitelje potrebna je prije svega zato da bi se sačuvale privilegije onih pravih. Strategija je, kao i obično kada ratna epika osvane na dnevnom redu, utemeljena na disperziranom strahu, jer nitko se ne usuđuje glasno primijetiti da povlastice dodijeljene braniteljima predstavljaju kardinalniju društvenu nepravdu od činjenice da ih konzumira i oveća grupacija lažnjaka.

Čak i ako zanemarimo financijske pogodnosti (a one nisu male: od povlaštenih mirovina i posebnih dodataka na plaće, preko dionica u Braniteljskom fondu, carinskih, poreznih i kreditnih olakšica, pa do stipendija i besplatnih udžbenika za djecu), nema ničega normalnog u tome da potomci veterana imaju prednost pri upisima u srednje škole i na fakultete, ili da braniteljski status služi kao olakotna okolnost na suđenjima za najteža kaznena djela, uključujući i ratne zločine.

Budući da te privilegije nitko ne želi dovesti u pitanje, kolektivna energija usmjerava se ka onima koji na njima parazitiraju; upire se prstom u sekundarnu štetu da bi se sačuvao štetočinski program, prema kojemu će ostatak populacije – klečeći pred ratnim kultom od kojeg se ledi krv u žilama – osiguravati izdašne beneficije svojim spasiteljima, a tih je zasad pola milijuna. Bilo bi zaista zgodno srezati oslobodilački kadar za petinu i sniziti cijenu temeljne nepravde, mada se – uz kastriranu pravnu državu i histeričnu ulicu – unaprijed zna da je i to neizvedivo.

U tom se smislu lažni branitelj iščilio kao omražena simbolička figura koja služi kao gromobran hrvatskome ratnom veteranu i njegovim prinadležnostima. Ako su te prinadležnosti proizvod državotvorne korupcije, motivi koji su do njih doveli ne čine se časnijima od lažnog predstavljanja. A pošto u ovdašnji folklor spada miješanje časti i interesa, zloban bi prijedlog glasio ovako: skresati braniteljske povlastice i razliku između lažnih i pravih ratnih veterana učiniti bagatelnom!

Samo što tada barabe poput Antuna Vrdoljaka ne bi bile od naročite koristi prilikom režiranja poželjne ratne fikcije. Jedna je kolumnistica lijevo-liberalnog usmjerenja, primijetivši da je dotični „borac isključivo za svoj materijalni status i povlastice“, gromko zaključila: „Zbog takvih kao on hrvatski su generali morali odgovarati pred Haškim sudom.“

Zaista? Oslobodilački rat je, dakle, evanđeoske prirode ako iz sage izuzmemo njegove glavne ideologe? Ili bismo zbog Vrdoljakovih kokošarskih navada trebali previdjeti da je jedan od heroja iz Haaga ušao u rat kao monter plinskih uređaja, a iz njega izašao kao naftni tajkun neprocjenjiva bogatstva? Ili da je drugome dodijeljena kuća u elitnome dijelu Zagreba iz koje je prethodno netko istjeran?

Što je uopće istina o domovinskom ratu? Istina je da lažni ratnici čine manji dio hrvatske ratne laži.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 31.12.2012.

Peščani.net, 28.12.2012.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)