Izgleda da je u državi Srbiji postalo dozvoljeno javno objavljivati preteće poruke upućene bilo kome. Tastaturu u šake i pustite mašti na volju: napravite spisak organizacija čije pripadnike treba počastiti metkom u glavu, listu medija čiji novinari zaslužuju smrt u haustoru zgrade ili sačekušu u javnom prevozu, kreirajte plakat na kom nabrajate narodne neprijatelje i pohitajte da to objavite urbi et orbi, na internetu ili na tarabi. Ne brinite za posledice: sva je prilika da ih neće biti, ali ukoliko baš brinete da bi policija mogla da zakuca na vrata i priupita vaše roditelje zašto njihov bubuljičavi tinejdžer preti ljudima, potpišite se kao Jedinica za specijalne operacije. Premijer Srbije Ivica Dačić, naime, smatra da se nikakva pretnja na kojoj stoji iskeženi vuk odreda Milorada Ulemeka Legije ne može shvatiti nikako drugačije nego tako – kao zajebancija dokonih pubertetlija.

Logika kojom je Dačić došao do zaključka da je pamflet koji je osvanuo na mnogim desničarskim sajtovima bezopasan čist je postmodernizam: JSO je rasformirana, ipso facto, ne može pisati saopštenja, ergo, novinari prave problem tamo gde ga nema. Ovaj logički niz spektakularan je primer birokratskog načina mišljenja: automobil koji nije registrovan ne može da vas zgazi na ulici zato što se neregistrovani automobili ne smeju voziti. „Znači, quod erat demonstrandum”, rekao bi premijer.

Da li je ovo navodno „saopštenje JSO” uistinu sastavila nekolicina bivših pripadnika tog odreda, ili ga je pisao ukatančeni Ulemek, kako se već počelo nagađati, ili ono predstavlja još jedan literarni izlet neke od parapatriotskih organizacija – nešto je povodom čega nikako ne treba spekulisati. U državi čijeg je premijera pre deset godina snajperskim hicima ubio pripadnik jedinice koja se navodno sada oglasila, nema tog državnog funkcionera koji ima legitimitet da ponovno pojavljivanje imena te formacije tretira kao nečije sprdanje. Irelevantno je i kome se ovoga puta preti – meta nisu samo „šiptarski teroristi” već i „domaći izdajnici” – država mora da reaguje na ovakve istupe bez ijednog izuzetka ili će se onaj vuk sa amblema JSO, u ovoj ili onoj inkarnaciji, osmeliti da je ponovo ujede. Neko je ovde, u najmanju ruku, odgovoran za (zlo)upotrebu imena jedinice čiji su pripadnici osuđeni (ili im se još sudi) za više ratnih zločina, kao i za učešće u atentatima na Vuka Draškovića, Slavka Ćuruviju, Ivana Stambolića i Zorana Đinđića, i dužnost je policije da utvrdi ko je i zašto odlučio da potegne to ime sa dna kace. Obaveza je još veća zbog zaoštrene retorike povodom slučaja spomenika pripadnicima OVPMB u Preševu i mogućnosti da će se oružani sukob koji se u saopštenju pominje izmestiti u neke realnije sfere. Sva je prilika da organizacije koje su sinhronizovano objavile ovaj pamflet vide u tome mogućnost da spiskovi nepodobnih organizacija, medija i pojedinaca konačno dobiju i neku praktičnu primenu. Njihovi motivi su razumljivi. Ono što nije razumljivo jeste zašto im se to dozvoljava.

Indolencija organa vlasti nije nikakva novost – porast ovakvog ekstremizma seže barem deceniju unazad i nijedna vlada do sada nije pokazala makar naznake spremnosti da se tom pojavom pozabavi. U tom smislu se izjava Nade Kolundžije, narodne poslanice Demokratske stranke, koja kaže kako bi „najnovije akcije ‘Naših’ morale da budu povod za uzbunu celokupne demokratske javnosti, ali pre svega poziv na reakciju vlade i državnih institucija”, može tretirati isključivo kao politikantstvo, budući da je tokom vladavine Demokratske stranke reakcija vlade i državnih organa uglavnom izostajala, čak i kada se javnost zaista dizala na uzbunu. Da je DS učinila bilo šta korisno povodom „Naših”, „SNP 1389” i sličnih, danas bi imala na šta da se pozove tražeći reakciju stranaka koje su je nasledile na čelu države. Da li to znači da demokrati ne treba da se oglašavaju? Naravno da ne, ali bilo bi poželjno da ne gube olako iz vida to da „ekstremisti koji ugrožavaju temelje demokratije i negiraju Ustavom zagarantovane slobode i prava”, kako ih Kolundžija naziva, nisu svoju reputaciju izgradili u proteklih šest meseci, već da im je u tome obilato pomoglo nečinjenje ranijih vlada, uključujući i onu u kojoj je DS imala na raspolaganju gotovo sve poluge moći neophodne da se bujanje desničarskog ekstremizma spreči.

Daleko od toga da jedinu odgovornost za procese o kojima govorimo snosi izvršna vlast: sudstvo je uspelo da tragično podbaci u gotovo svakoj prilici koja mu se ukazala: izricanjem oslobađajućih presuda ili tradicionalno blagom kaznenom politikom u slučajevima uvreda i kleveta upućenih od strane pripadnika pomenutih organizacija, pa do napada na ljude i imovinu. Ustavni sud Srbije naročito se istakao kontradiktornim odlukama da zabrani „Obraz”, ali da ne zabrani pokrete „SNP 1389” i „Naši”. Obrazloženje za „SNP 1389” istovetno je sa onim birokratskim objašnjenjem da vam neregistrovani automobil ne može ništa: „Navedeno udruženje građana ne postoji, nije registrovano i ne deluje”.

Obrazloženje povodom nezabranjivanja „Naših” daleko je zanimljivije: „Sud nije došao do pouzdanog uverenja da su u sistemu zaštite sloboda i prava nadležni državni organi prethodno već iscrpeli sve mere prevencije i adekvatnog sankcionisanja protivpravnog delovanja ovih udruženja i njihovih članova, zbog čega bi se za svako dalje ponavljanje istih ili sličnih kažnjivih ili uznemiravajućih aktivnosti udruženja moralo pribeći izricanju mere zabrane njihovog rada kao nužnog i jedino mogućeg odgovora države u demokratskom društvu”. Drugim rečima, Ustavni sud ne negira da je neko zaslužio katran i perje, već ukazuje da ga je najpre trebalo poslati u ćošak i videti hoće li se popraviti – a to nije urađeno. Time se stvara zanimljiv pravni vakuum – manje kazne se uglavnom ne izriču (jer za to, po svoj prilici, manjka famozne „političke volje” zbog veza tih organizacija sa strankama i drugim institucijama), a za većima se ne poseže jer pre toga valja pokušati s manjima.

Ta politika popustljivosti, naravno, brzo je dala krajnje predvidljive rezultate: u novembru 2012, sudijama Ustavnog suda stigao je dopis opskurne grupacije koja se predstavila kao „Preki sud, The Black Hand – Apis“ i obavestila jedanaest sudija Ustavnog suda Srbije da ih je osudila na smrt zbog zabrane organizacije „Otačastveni front Obraz”. Ustavni sud se, zanimljivo, nije poslužio premijerovim rasuđivanjem, uprkos tome što „Preki sud, The Black Hand – Apis“ u poređenju s JSO zvuči kao ime najnovijeg holivudskog akcionog filma, te je o pretećem dopisu i njegovoj sadržini obavestio nadležne organe. Do javnosti, međutim, nikada nije doprlo da li je preduzeta ma kakva istraga. Između ova dva događaja zbili su se i nova našistička lista za odstrel, proglašavanje Ivana Vejvode za američkog agenta, ponovno spaljivanje zastave Vojvodine, a sve to skupa doprinosi stvaranju odgovarajućeg štimunga za sledeće nepočinstvo. Ukoliko, povrh svega, neka psihički labilna osoba shvati sve te priče previše ozbiljno i reši da oružjem zavede svoju pravdu, braneći državu od „stranih plaćenika i domaćih izdajnika”, utoliko bolje za parapatriotske organizacije – uz Ulemeka i Mladića, steći će još jedno lice za crne majice i morbidne rime. Dogodi li se to, odgovornost neće biti samo njihova – svoj deo krivice trebalo bi da ponesu i određeni organi vlasti, zato što, kako je objasnio Ustavni sud Srbije, „preduzete mere… ne predstavljaju adekvatan odgovor demokratskog društva za učinjene povrede prava.”

Jedna od stvari koje pogoduju pomenutim organizacijama jeste i neodgovarajući pristup njihovih političkih neistomišljenika (i primarnih meta) – nevladinih organizacija, medija, javnih ličnosti i intelektualaca. Potpuno razumem da je teško odupreti se banalizaciji problema i ne sagledavati čitavu pojavu isključivo u kontekstu verbalnog i fizičkog nasilja kojim se pseudopatrioti obilato služe, ali taj pristup je beskoristan (i u nekim situacijama kontraproduktivan), jer polazi od toga da su svi nasilnici motivisani samo iracionalnom mržnjom i posredno ih uzdiže na poziciju moći. Netolerancija i fizički napadi koji, prirodno, svima najpre padaju u oči odavno su prevazišli puki huliganizam i postepeno izgradili ideološko-političku zaleđinu koja se oslanja na dva aspekta: na srodnost njihovih stavova sa opšteprihvaćenim političkim vrednostima parlamentarnih stranaka i na široko shvaćenu ideološku mešavinu panslavizma, antizapadnjaštva i političkog pravoslavlja.

Što se tiče prvog aspekta, uporednom analizom zvanično proklamovanih vrednosti stranačkog mejnstrima i ovih pokreta može se uočiti da u pogledu hroničnih problema države i društva mimoilaženje postoji pre u intenzitetu nego u suštini (jedini izuzetak je preovladavajuće proevropski stav stranaka u odnosu na decidirano antievropski stav ovih pokreta). Parapatriotske organizacije su donekle subverzivne samo po načinu delovanja, ali njihovi ciljevi nisu reformski niti revolucionarni, već socijalno konzervativni, kao i ciljevi većine domaćih partija koje imaju više od tri člana.

Drugi aspekt tiče se prepisivanja i adaptacije argumenata desničara iz celog sveta, prepravljanja nacionalne istorije da bi se uklopila u njihov narativ i postepene klerikalizacije društva. Strategija desničarskih organizacija jasna je: uvući neistomišljenike u razgovor o nasilju, a zatim nasilje prikazati kao logičnu posledicu autohtonog, većinskog sistema vrednosti, formiranog u suprotstavljanju spoljnoj opasnosti – agresivnom zapadnjačkom liberalizmu. Mogući adekvatan odgovor na tu strategiju jeste da se prilikom konkretnih primera kršenja zakona vrši pritisak na institucije države, budući da one tome i služe, a da se ni pod kojim uslovima ne upušta u površne i beskorisne rasprave s pripadnicima samih pokreta i njihovim apologetama. Jedina debata koju kritičari iz akademske zajednice i civilnog društva treba da otpočnu jeste debata s javnošću, medijima i nosiocima vlasti, koja pak treba da razotkrije ideološku zaleđinu tih pokreta, u čemu ne sme biti površnosti niti olakog odbacivanja suparničke pozicije.

Što se tiče odgovora institucija, Ustavni sud će, izgleda, uskoro imati priliku za popravni ispit, budući da Republičko javno tužilaštvo najavljuje da će zbog „novih okolnosti” ponovo pokrenuti postupak za zabranu organizacije „Naši”. Da li će tu šansu iskoristiti ili će se ova partija pingponga između viših i nižih instanci nastaviti – to ćemo verovatno saznati tek za godinu dana, jer u Srbiji gotovo da nema predmeta koji je rešen u razumnom roku. Naravno, postavlja se pitanje da li zabrana delovanja daje zadovoljavajuće rezultate. Primer „Obraza” donekle je ilustrativan: iako je Mladen Obradović bio govornik na protestnom okupljanju u Beogradu 10.12.2012, a izvesni „Srbski obraz” naveden kao jedna od organizacija koje su u njemu učestvovale, njihova slabija uočljivost i nemogućnost da legalno organizuju javne skupove postepeno će odvući članove i (što je daleko važnije) finansijere ka upadljvijim i agresivnijim opcijama. Time se, međutim, problem ne rešava, već mu se samo menja pakovanje.

Problem grupa koje se služe govorom mržnje je društvena činjenica i nikada se ne može sasvim ukloniti, budući da tu pojavu možemo posmatrati i u daleko uređenijim društvima. Ipak, uticaj tih grupa može se drastično umanjiti. Za to su nam neophodne funkcionalne institucije, rasvetljavanje izvora finansiranja i veza s partijama, artikulisan akademski odgovor na političku platformu s koje nastupaju, ali i jedna daleko rudimentarnija stvar: obrazovanje koje će, za promenu, stvarati ljude a ne pešadiju.

Peščanik.net, 17.01.2013.