Hajdemo lepo od početka, jer izgleda da drugačije ne ide.

Zašto su se umetnici upustili u organizovani kriminal, u trgovinu narkoticima, u ubistva konkurenata, u pljačke (ratne i mirnodopske), u iznude, u reket, motorna vozila, lihvarenje i ostalo? Zbog para. Sigurno nisu zbog avanturizma, idealizma, lude mladosti, patriotizma i sličnih budalaština, koje – doduše – posle dobro dođu na sudu kao olakšavajuće okolnosti.

Pa kaže Legija Ulemek, a da ga niko nije ni pitao, nego onako, sam od sebe, „ničim izazvan“, što bi rekao njegov Vrhovni Komandant ispod lipe: ja sam švercovao heroin u Evropu da im se osvetimo za bombardovanje. Naravno da je slagao, ali to je druga priča; važno je to što ga niko nije upitao jasno i jednostavno: dobro, g. Ulemek, a je li taj vaš profit od tog heroina otišao možda invalidima, udovicama i siročadi, za popravak kuća i mostova i već sve to? Naravno da nije, ali ga niko nije upitao: dobro, lažovčino bezobrazna, em nas lažeš u oči, em se dičiš patriotizmom!

A gde su otišle pare? Ne te pare od njegovog navodnog šverca heroina iz trezora Državne bezbednosti, jer on taj heroin i nije švercovao, nego je sve izmislio, a švercovao je heroin Duće i Kuma i Zemunaca i svoj, o čemu ne govori – naravno. A zašto ne govori? Zato što je te pare uložio u razne poslove, veoma isplative, preko svojih poverljivih lica za koje se zna, ali se čeka trenutak, a deo tih para završio je u toj kući oko koje se ovih dana nadigla tolika velika priča. Sada se ta jedna kuća odjednom podelila u tri dela: jedan deo je Ulemekov, pa je zamrznut do daljnjega; jedan deo je „Stankomov“ (čiji!?) pod uslovima nejasnim; treći deo je porodično vlasništvo, kao, unela gđa Aleksandra Ivanović, njoj je to ostalo od pokojnog muža Šuce, Arkanovog „pukovnika“, od ranije poznatog organima, ubijenog pod okolnostima odnekud poznatim. A odakle neprežaljenom Šuci te pare? Da nije možda pisao softvere za Majkrosoft i Bila Gejtsa? Koliko se ovlašćena službena lica sećaju – nije, nego se bavio poslovima daleko prozaičnijim i samim tim interesantnim po liniji ovog novog zakona o oduzimanju imovine stečene vršenjem krivičnih dela. To je tek jedan od primera iz kojih se može izvući zaključak da je ovaj zakon nepotpun, plod kompromisa i oportunizma.

Zna li neko šta je po zanimanju bio legendarni Eliot Nes, vođa radne grupe koja se zvala „Nepotkupljivi“, a ne „Nesalomljivi“? Nije bio ni policajac, ni agent FBI, nego poreski inspektor Uprave unutrašnjih prihoda, saveznog poreskog organa SAD. Uostalom, pogledajte film ponovo. Moja poenta je sledeća: posle mnogo, previše, godina, došlo se u civilizovanom svetu i celom normalnom hrišćanluku do očiglednog zaključka da je kriminalcima novac najvažniji i da ih oduzimanje bogatstva boli više od robije.

Suverena, dakle „neodgovorna“, vlast (koja ne mora nikome da odgovara), ne bi smela da se oseća obaveznom da u ovakvom poslu kakav je oduzimanje glavnog oružja (novca) kriminalcima poštuje načelo zabrane retroaktivnosti delovanja zakona. Ako zaista misle da organizovani kriminal svedu u razumno prihvatljive granice (jer je po definiciji neuništiv), onda ničija imovina, stečena bilo kada bez očiglednog pokrića legalnim prihodom na koji je plaćen porez, ne sme da bude svetinja i nedostupna državi. To se, naravno, odnosi i na imovinu neprežaljenog i prerano u Gospodu preminulog Šuce, a koja je imovina putem neutešne udovice Aleksandre postala deo ostavinske mase Milorada Ulemeka, koga ću uvek zvati Legija, a kome se to ne sviđa – žao mi je.

Kako ćemo dalje? Kao prvo, uvesti klauzulu o retroaktivnosti ovoga zakona počev od 1990. najkasnije. Kao drugo, doneti podzakonska akta (uredbe i pravilnike) kojima bi se policiji i poreskim vlastima dalo pravo da ispitaju očigledne razlike između prijavljenih prihoda i postojeće imovine i da spornu (legalnim oporezovanim prihodom nepokrivenu) imovinu zamrznu odmah i na licu mesta, bez prava žalbe do konačne presude. Pa ako je neko u stanju da se opravda – u redu, platićemo mu dangubu i duševne bolove. A ako nije – e, pa žao nam je jako, ide u trezor, a ti u zatvor. To se, naravno, odnosi i na porodicu Milošević, poslednja adresa Tolstojeva 33, zadnja pošta Dedinje. Sve manje od toga truli je kompromis i Koštuničin „kontinuitet“ sa zlikovačkim ancien regimeom, ako ne i nešto još gore.

 
Danas, 07.06.2009.

Peščanik.net, 08.06.2009.