O Srđi Popoviću znao sam mnogo i pre nego što me je sa njim jednog dalekog popodneva u kafeu hotela „Mažestik“ upoznao Dragoljub Todorović. Bio sam impresioniran njegovim obrazovanjem, inteligencijom, šarmom. Jednom rečju, Bog mu je dao sve.

Homopolitikus, koga nije interesovala vlast. Govorio je da intelektualac treba da se drži podalje od vlasti. Srđa je bio autentični gospodin. Smatrao je da su neznanje i malograđanština izvori fašizma u društvima u kojima vlast počiva na volji većine. „Većina nikada nije u pravu.“

Borio se protiv komunističke diktature peticijama koje su bile jedini mogući oblik javnog opozicionog delovanja u jednopartijskom sistemu. Čuvena je njegova peticija protiv inkriminacije neprijateljske propagande iz člana 133 KZ SFRJ. Bio je branilac u skoro svim montiranim procesima, vešto koristeći svoju ogromnu erudiciju, moć duboke analize i neviđenu akribiju, o čemu i sada postoje dokazi u nekoliko knjiga koje su objavljene. Njegove žalbe su literatura za pravnike koji se usavršavaju u materiji krivičnog i krivično-procesnog prava. Poznavanje logike, pravila deduktivnog zaključivanja, silogizma, topike i induktivnog zaključivanja putem prostog nabrajanja činili su ga superiornim i nedostižnim u verbalnim duelima u sudnici gde je oficire državne bezbednosti, preobučene u sudije i tužioce, dovodio do očajanja. Da bi ga onemogućili da brani, tužioci su ga predlagali za svedoka, a sudije skretale pažnju okrivljenima da će trpeti posledice ako ih bude branio Srđa Popović. Bio je čak i optužen za delikt mišljenja iznet u završnoj reči jedne svoje odbrane.

Imao sam sreću da učim od njega, pomažući mu u pisanju nacrta zakona o nezavisnom tužiocu, koji nikada nije prihvaćen. Ideja Srđe Popovića je bila da tužilac treba da bude nezavistan, dakle ne specijalan, nego nezavistan. Ta nezavisnost bila bi garant primene prava u okvirima pravde i brana protiv procesa montiranih kod izvršne vlasti.

Bila mi je čast da branim sa njim i kolegom Slobodanom Ružićem Radeta Terzića, u jednom takođe montiranom procesu. Iako mi je Srđa davao prvenstvo da govorim i tokom pretresa se diskretno držao po strani, tek nakon njegove završne reči video sam šta znači „tačka gledišta“ i „reduktio ab absurdum“. Tek tada sam shvatio da bi Terzić bio osuđen da nije bilo Srđe. Godinama smo sedeli, zimi u kafeu „Mart“, preko puta turske ambasade, koji smo zvali „Kod Turaka“, ili, leti, u bašti „Madere“.

Njegova superiornost bila je univerzalna. Bio je pravi dasa, žene su ga obožavale, a čak i oni koji su teško podnosili njegovu nadmoćnost, morali su da priznaju da je bio kompetentan, relevantan i konsekventan.

Mogao je u jednoj reči ili rečenici, kao u Koraksovoj karikaturi, da prikaže stanje u društvu ili bolest zajednice. Na jednoj književnoj večeri, ispričao je, kako je sreo Lazara Stojanovića i pitao ga: „Sećaš li se Lazo onih srećnih vremena kad si robijao“, a to nije bila samo šala. Njegova razorna inteligencija i neumoljiva analiza dovela ga je, pre svih, do zaključka, da je 5. oktobar u stvari bio puzajući državni udar protiv Miloševića i da su svi stubovi njegove diktature, službe, mediji i „siva ekonomija“, ostali netaknuti.

Poznato je da je u svim montiranim procesima okrivljene branio besplatno. Govorio je da advokatura nije samo profesija i nije samo posao, nego je ona i poziv, poredeći advokate sa lekarima.

Njegova individualnost je neponovljiva i nemoguće ga je svrstati bilo gde, niti porediti sa bilo kim. Znam da se nije plašio smrti, ali ne znam da li bi mi zamerio na ovim rečima o njemu, da li bi mi rekao: „Ne preterujte i skratite to!“

Službe mogu da odahnu, umro je državni neprijatelj broj jedan! Neshvaćen, kavaljer i vitez profesije, džentlmen koji se borio za unapred izgubljenu stvar.

 
Politika, 02.11.2013.

Peščanik.net, 03.11.2013.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)