kako si glup
kako si ohol dragi moj
sudiš o mojim osjećajima
kako si ružan
u svojoj nezrelosti dragi moj
izvještačen
bijesan
neshvaćen
na tvome licu praznuje veliko ništa
i da živiš tisuću godina nećeš uspjeti
daleko si ti od istine

(Branimir Johnny Štulić: Daleko od istine, 1981)

 
Nema više nikakve sumnje: sve Koštuničine i Ilićeve androide proizvode i puštaju u promet na jednom mestu (verovatno u laboratorijama neke rashodovane poverljive vojne fabrike, ukopane duboko pod zemljom); samo je tako moguće objasniti da je te veštački generisane oblike života nemoguće razlikovati međusobno po onome što govore. Kad Gospodar ispali neku floskulu, recimo “NATO država”, onda svi besomučno ponavljaju “NATO država, NATO država”; ako ovaj kaže “lažna država”, oni opet za njim. Neko ih očigledno apgrejduje – jednim klikom sve – na svakih sedam ili četrnaest dana, da budu u toku sa Floskulom Nedelje. Tako je u jednom trenutku stigla Direktiva da se svako spominjanje koalicije oko Demokratske stranke ima začiniti titulisanjem u kojem na prvom mestu stoji “Čanak” – ne ni LSV, ko će to da pamti – pa tek onda DS i G17 plus, a do SPO-a ako se dobaci. I od tada svi ti samardžić-ristivojevići i ostali papagajišu “Čanak-Demokratska stranka-G 17”, pa iznova, pa jopet, pa ispočetka, sve dok se to ne pretvori u bezličnu čanakdemokratskastrankagesedamnaestplus kašu, sve dok ta mantra svima ne uđe u uši i ne izađe na nos, prošavši usput kroz mozak, s razornim učinkom.

Šta je cilj ove naizgled bizarne operacije “pranja mozga na ruke” (Čanak Nenad, sredinom devedesetih)? Razume se da ovi androidi, tj. njihovi konstruktori i upravljači, znaju da Nenad Čanak nije ni nosilac, ni guru, ni nekakav “pretežni faktor” narečene eklektičke koalicije, ali je narodnjački Trust Mozgova procenio da će iskompromitovati i na izborima oštetiti glavnu konkurentsku koaliciju ako DS i okolinu uspe u što višem procentu da identifikuje s njim. Famozni “Čanak” – ovako namerno lišen ličnog imena nekako nije čak ni osoba, nego više nekakvo mitsko strašilo, neupitno Zlo u čiju užasnu prirodu nije potrebno uveravati bilo koga – služi, dakle, kao strašno, apokaliptično upozorenje: ako ne budete dobri, ako glasate za Tadića i njegove, doći će vam strašni Čanak i svima će da vam… šta, zapravo? Otpeva My way? Napravi tok-šou s Vladanom Batićem i Milanom St, uz nesnosno cilikanje neke dežurne pinkuše? Priznajem da to nije naivno, ali ljudi su ovde ipak pregrmeli i neuporedivo strašnije stvari.

Ne znam da li je ovo tendenciozno-namigivačko čančenje kampanje autonomni proizvod Koštuničine kolektivne pameti (tu, dakle, ubrajam i stalni savetnički tim, plus Šormaza kao zrakoprazno-slobodnolebdeći intelektualni meteorit za koji nikada ne znaš gde i na šta će da se stropošta) ili im je to (o)smislio neki od onih lezilebnih advertajzerskih ostapa bendera koji su se namnožili do razmere ekološke katastrofe? No, kad bolje pogledaš, to, uostalom, i nije tako važno. Bitnije je: šta se ovim hoće? A najbitnije: šta nam to govori? Hoće se, očigledno, ne da se agituje prema već ubeđenima – kako obožavaocima tako i mrziteljima lika i dela izabranog objekta difamacije – jer je to zaludan posao, nego da se utiče na prelazni, lavirajući sloj biračkog tela, onaj koji bi se načelno mogao prikloniti i ovamo i onamo, baš kao što bi mogao i ostati kod kuće. E, takvi birači – koji kad je tesno zapravo odlučuju ko pobeđuje – moraju se šokirati nečim, i tako biti pouzdano odvraćeni od “pogrešnog” glasanja. Dovde sve štima, bar u teoriji. Pravo pitanje je, međutim, ovo: kakva je ovo zemlja zapravo ako je imenica “čanak” ovde tako šokantna, ako izaziva tako strašne asocijacije? Kakvi ljudi hodaju njome? Šta im je u glavi? Šta im je, uostalom, u srcu?

Molim, dakle, za pažnju, stvari stoje ovako. Stranački blok koji ne predstavlja desnu marginu lokalne scene, nego njen sam mejnstrim, glavni tok koji presudno oblikuje dominantni javni diskurs – i koji, uostalom, pod kontrolom drži i bar tri glavna (para)državna medija; o tabloidima već i da se ne govori – za svoju dežurnu predizbornu babarogu fokusirao je čoveka koji, doduše, ume da gaji i previše osebujan stil javnog delovanja, ali je inače posve bezopasan, a u smutnim vremenima bogme i više nego dragocen: dugogodišnji antiratni aktivista, dovoljno odvažan, ali i duhovno i etički pribran, da u najtežim vremenima preuzme na sebe ulogu “čuvara vatre” prosvećene, građanske i liberterske Vojvodine i Srbije, ekscentrični i anarhoidni, ali lucidni i bazično čestiti politički self-made-man koji je, doduše, umeo da brljne na sitnim stvarima, ali koji nikada nije trulo kalkulisao, a kamoli izneverio ono bitno, uvek činivši sve ono što ti daje pravo da kažeš da bi smrdljive devedesete bez njega bile još smrdljivije, možda i doslovno mnogo teže za preživljavanje. Bez ikakve patetike, ali tom i takvom N. Č. svi odbegli frikovi i androidi iz laboratorije dr Koštunštajna nisu dostojni ni da uzmu prezime u usta, da ga ne kontaminiraju.

Pa dobro, stvar je jasna, onda nema problema? O, ima. Ova koštunistanska strategija uopšte ne mora da bude neuspešna. I u tome i jeste – ako ta priča prođe – fundamentalan poraz Srbije kakvu smo, recimo, mislili da gradimo u ovih sedam-osam godina dvadeset i prvog veka. U toj Srbiji danas, dakle, čovek koji se kadgod hvalio da je “pobedio Miloševića” (našim glasovima, jer svojih je imao tek koliko za jednu MZ na Vračaru) veselo priprema zajedničku vladu sa dželatima, ukoljicama, secikesama, drumskim i vandrumskim razbojnicima, maroderima i ostalim ološem iz devedesetih, i sve to se tretira kao “normalno”, istovremeno difamirajući konkurenciju sugestivnim isticanjem imena čoveka koji je – ako ništa drugo! – sve vreme bio na onoj drugoj strani od svog tog taloga i polusveta. Uzgred, gde li je tada bio dr Koštunica? Izvirivao je iz malog džepa Radovana Karadžića, manje ili više, kao onaj glodar Skviki iz “Alana Forda”. Što se sve, pak, takođe tretira kao “normalno”, ne bi se reklo da neko u tome vidi nešto neobično, kamoli razlog za nekakvo uzrujavanje. Zbog toga je ova priča znakovita i važna: Srbija u kojoj je sramota ili makar nešto zazorno i sumnjivo biti “čanak”, ali je zato dika biti “grobar”, “dačić” ili “šormaz”, to je pusta, devastirana, ispošćena, iznutra poražena zemlja, nepregledna jalovina kojom vilene i gospodare duhom nišči i mračnjaci, daleko od istine. Da li je Srbija (i dalje) zaista takva? Saznaćemo brzo, a ispaštaćemo dugo i sporo.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 04.04.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)