Radio emisija 13.10.2006, govore: Desimir Tošić, Ivan Milenković, Miša Brkić i Zoran Ostojić.

 
Svetlana Lukić: Danas je petak trinaesti; što bi rekla naša prijateljica Nadežda Milenković – šta reći, a ne zaplakati. Košmar se uvećava, vlast i njeni akademici, sveštenici, pesnici i drugi rodoljupci pomahnitali sa sa ovom kampanjom za referendum. Pridružili su im se, vidim i žalim, i urednici nekih nezavisnih medija. Mislim tu na urednika Danasa, Mihala ili Mihajla  Ramača, kako kad. Neki od nas su zbunjeni, ali proći će. U stvari neće proći nego će to zatrpati neki sledeći udarac.

U ovoj kampanji ima glumaca, reditelja i statista koliko i u indijskom Bolivudu. Čekam samo da im ponestane promotera kampanje, pa da angažuju animatore i da uveče u državnom Dnevniku vidimo animaciju cara Lazara i svetog Save kako nas pozivaju da ispunimo kosovski zavet. Posle toga slede datumi referenduma ispisani Dučićevim kostima i Nikolajevim moštima i na kraju, kao podrška našim junacima, kao nekada grčki hor – zapevaće lobanje iz hilandarskih podruma.

U međuvremenu može da se desi da neki akademik u knjigama starostavnim otkrije da kosovska bitka nije bila 28. juna nego 28. oktobra i da nas sam car Lazar poziva da zaokružimo – da. Kako god bilo, 28. oktobar biće Koštuničin Gazimestan. Kvazipatriotska i kvazihrišćanska retorika su u suštini iste, samo što nam Koštunica, na njegovu žalost, ne može kao nekad Milošević obećati – bitke koje nisu oružane, ali ni takve nisu isključene.

I tako, čekamo povoljniju konstalaciju međunarodnih odnosa, kako bi jednog dana ponovo poslali vojsku i policiju na Kosovo, a stvari se kreću u dobrom pravcu – Severna Koreja je izvršila atomsku probu.

U međuvremenu, Koštuničin savetnik Vladeta Janković nas upozorava da bi neuspeh referenduma destabilizovao ne samo njega i Koštunicu, nego čitav region. Trešće se Balkan ako naš referendum ne uspe, daleko bilo.

Predsednici vlade i države su u neviđenoj diplomatskoj ofanzivi. Tadić se rastrčao po svetu, a Koštunica hodi po Srbiji. Predsednik vlade spada među one ljude koji ne mogu da rade dve stvari istovremeno, pa pošto hodi po Srbiji i besedi, ne može da misli, pa priča svakojake besmislice. Jedna je da javne rasprave o ustavu nije bilo, jer ga ona, javna rasprava, podseća na traumu iz detinjstva, tj. na komunizam, da bi u istom danu rekao kako smo ovoliko čekali na ustav, između ostalog i zato jer se od 2000. godine do danas vodila rasprava, doduše neformalna.

Nije tako strašno, malo se strpite i lično će vam na vrata zakucati ministar finansija i doneti u plavoj koverti vaš deo nacionalnog investicionog plana. Simpatično je koliko Mlađan Dinkić liči na Bogoljuba Karića. Dajte da požurimo sa ovim izborima, Dinkić ubrzano ulazi u fazu zelene salate, a to će i za mene biti previše bolno.

Evo, na početku Peščanika našeg omiljenog člana Demokratske stranke, Desimira Tošića. Ne znam kakva mu je stranka bila 1938, kada se u nju učlanio, ali o sadašnjoj smo se malo raspravljali. Zamislite, gospodin Tošić ih je svojim očima sve video, od Milana Grola do Borisa Tadića.

Svetlana Lukić: Kako vama izgleda naše učešće u pregovorima o Kosovu?

Desimir Tošić: Pa slušajte, ja tu moram da pođem od predsednika vlade. Priznajem da je psihološki vrlo teško naći rešenje sa naše strane. Izgleda mi malo smešno kada predsednik vVlade kaže – mi smo spremni na kompromis, a ne kaže nijednom rečju u čemu bi se taj kompromis sastojao. Izrekao je i jednu potpunu neistinu, da je Kosovo uvek bilo sa Srbima i Srbi uvek na Kosovu, što je netačno i za srednji i za novi vek – to je potpuna laž. A onda je rekao i jednu divnu besmislicu, šta, vi niste znali da ste rođeni sa Kosovom u glavi i kad dođe vreme umiranja u vama će opet biti Kosovo. Dakle, da je to rekao ministar domaćin, ja bih to s uživanjem slušao, ali da to kaže predsednik vlade, koji je doktor prava, to je prosto neverovatno. Šta se dešava? Ja bih rekao da je naša pregovaračka pozicija nešto bolja nego što je bila pre početka pregovora, ali to nije naša zasluga, to je zasluga Albanaca. Oni, nažalost, ne mogu da organizuju normalan život minimalne sigurnosti za Srbe na Kosovu, kao ni za neke Albance, i to umanjuje snagu njihovim zahtevima.

To ide užasno teško, vidite kako mi negativno reagujemo kada ovaj nesretni Ahtisari, koga ja ne cenim, kaže da će oni sačekati kraj naših izbora. To je predsednik vlade shvatio kao uvredu, kao da ljudi nemaju pravo da misle o drugim zemljama. Ja imam svoje mišljenje i o Bleru i o Bušu, koje je negativno. Zbog čega ja nemam pravo da to kažem, zbog čega ja vređam Veliku Britaniju zbog toga što smatram da Bler vodi proameričku politiku, koja nije ispravna u Iraku. Lično verujem da će Kosovo na kraju dobiti uslovnu nezavisnost sa, ako Bog da, obezbeđenom autonomijom opština ili nekih regija. To je najviše što se može dobiti u ovoj situaciji. Ali vrlo je interesantno, da su svi ti ljudi, sa izuzetkom ministra domaćina, duboko antizapadno nastrojeni. Kad sam poslednji dan bio u bolnici početkom aprila, zamolim jednu rođaku da mi siđe dole i da mi kupi sve novine, od Kurira do NIN-a, ja inače to ne čitam redovno. I kada je ona meni donela tu štampu, ja sam je čitao 24 sata, takoreći od ujutru do uveče. Nikada mi ideja o samoubistvu nije bila tako bliska. Naša štampa, to je grozota, ona je još gora od televizije. Divnu je misao rekao Ivo Andrić, ne znam da li se sećate, jedno vreme sam je imao na kućnim vratima, on kaže – narodi koji su dugo živeli u ropstvu ili u rđavim administrativnim sistemima, izgube smisao da biraju ljude koji će braniti njihove interese, oni glasaju protiv svojih interesa.

Svetlana Lukić: Da li ćete vi kao građanin Srbije izaći na referendum?

Desimir Tošić: Neću vam odgovoriti direktno, kao da pripadam ovoj vladi. Šta bih rekao? Ovaj ustav očevidno nije moj ideal, ja bih tu štošta menjao. Svi priznaju da je napravljena procedura kojom se on može lakše menjati, to je pozitivno, jer Miloševićeva procedura je, kao što vidite sada, dosta komplikovana. Taj ustav je očevidno ne samo kompromis stranaka, nego kompromis stranaka u jednoj situaciji gde su Šešeljevi ljudi najveća stranka u Srbiji. Vi to ne možete da izbegnete, vi možete ili da kažete – nećemo ustav i odbacujemo radikale, ili ako vam je stalo do ustava, a svi, čak i u inostranstvu, misle da mi treba da imamo novi, nemiloševićevski ustav, onda ga morate ovakvog nevoljno prihvatiti. I ako to na referendumu ne prođe, mi ćemo zapasti u potpuno nove komplikacije. Ovaj ustav je mnogo napredniji u pogledu verskih organizacija nego što je zakon o crkvama. Ako bi ovaj ustav prošao, oni bi odmah morali da menjaju zakon o verskim zajednicama, jer ovaj ustav kaže vrlo otvoreno – Srbija je svetovna država, crkva je odvojena od države. Zakon kaže da su država i crkva spojeni, rade zajedno kao partneri. Oni su tu pokušali da renoviraju odnos crkve i države iz srednjeg veka, mada mislim da ni u srednjem veku crkva nije bila partner državi. Ako uzmete Dušanov zakon o kome mnogi pričaju svašta, vi ćete videti da je država ta koja je bila iznad crkve, jer država je ta koja kažnjava korupciju u crkvi.

Mi smo kao u nekom snu, mi se stalno zavaravamo od 1990, kada se pojavio taj jaki čovek, autoritativan i autoritaran, Milošević. Sada nemamo to, naš predsednik vlade je jad božiji u tom pogledu, jer bez obzira šta mislite o Miloševiću, morate da priznate da je on bio čovek velikog plana, gurao je u jednom pravcu, koji nas je doveo u ambis. Ovi takav plan nemaju, a šta nameravaju, vrlo je teško reći, jer mi se čini da oni ne gledaju šta će biti prekosutra, nego samo danas i sutra. Vlada, kao što znate, treba da bude u ostavci, jer su tri ministra otišla. Ali to sve stoji, tako da bi izglasavanje ustava na referendumu nešto pomoglo i u tom smislu, da kažemo – počinje jedan novi period pod novim ustavom. Moždabi to pomoglo da se mnogi loši zakoni, napravljeni u poslednje dve-tri godine, uklone.

Svetlana Lukić: Vi kažete da predsednik vlade nije autoritaran kao što je to bio Milošević, ali mi vidimo pogubne posledice tog užasnog haosa, koji nas može odvući na ovu ili onu stranu.

Desimir Tošić: I to može da traje još sto godina.

Svetlana Lukić: Pa da, i mi smo stalno ucenjeni – ako nećeš još veći haos, izađi da glasaš za ovaj ustav, iako ništa ne znaš o njemu, iako smo ga doneli za 24 sata.

Desimir Tošić: Ja nalazim glavni problem ne u vladama, ne u partijama, nego u društvu. Recimo, ova pojava apstinencije, to je društveni problem, tako da mi nikako ne možemo da izađemo na čistinu, razumete, nego tapkamo u mestu. Uzmite jedan detalj koji nema veze sa vašim pitanjima: G17 koju nikad nisam smatrao partijom, sada jasno pokazuje da nije stranka. Pazite, mi nemamo stranke, a kako možete napraviti demokratiju u kojoj nema stranaka. Naše društvo se kreće prema vlasti, a ne prema partijama. Vidite da se ljudi u stvari sprdaju sa političkim strankama. Ja ne kažem da stranke to donekle ne zaslužuju, ali građanin mora da bude pametniji nego što su stranke i onda može da očekuje neke rezultate.

Svetlana Lukić: A kako da građani budu pametniji nego stranke, kada su građani i njihovi dedovi i njihovi pradedovi živeli u zemlji u kojoj nije bilo demokratije, nije se razvijala politička kultura? Na osnovu čega možemo da očekujemo da građani budu pametniji nego stranke? Kako možemo to od njih da tražimo?

Desimir Tošić: Ja mogu, ako vi ne možete. Mi bismo morali da gledamo kako se to radi u Francuskoj, Portugaliji, Grčkoj ako hoćete, ali mi smo u ratu sa zapadom, mi ne gledamo kako to rade ljudi koji decenijama u tome imaju uspeha. Dok sam čitao u bolnici ovu našu štampu, postalo mi je jasno da je Srbija u ratu. To nije neki vrući rat, ali je verbalni, politički rat protiv celog sveta.

Svetlana Lukić: Da se vratimo samo na trenutak na ovu priču o ustavu. Dakle, ne sporimo se oko toga da je procedura bila loša, je li tako?

Desimir Tošić: Tu nema diskusije i niko ne ume da objasni zašto je to moralo da bude tako.

Svetlana Lukić: Dobro, ako smo se složili u vezi sa procedurom, po vašem mišljenju građani treba da izađu da glasaju za ustav na tom referendumu da bismo se oslobodili Miloševićevog ustava i da se ne bi stvorio haos. Zanima me ovo drugo, zašto mislite da bi nastao haos ako referendum ne bi uspeo?

Desimir Tošić: Međunarodna zajednica računa da će ustav proći i oni čekaju da posle donošenja ustava donesu odluku o Kosovu. Šta će oni uraditi ako se ustav ne donese, ne znam. Neizlaženje na referendum znači biti protiv ideje o traženju rešenja za Kosovo i ulaženje u nove komplikacije. Meni je bilo žao što se Crna Gora odvojila, ali nije mi palo  na pamet da učestvujem u agitaciji ni za ni protiv. Vlada je žestoko učestvovala u kampanji protiv referenduma u Crnoj Gori, a na to nije imala prava, ni nacionalno, ni moralno, ni politički. I naravno, pala je odluka protiv stava republičke vlade. Mi nikako da uvidimo da ono što radimo ljudi posmatraju. Još od 1991. u međunarodnoj zajednici postoji veliki broj ljudi koji su nam bili naklonjeni. 1991. nemački Bundestag, njihova skupština, doneo je odluku o jedinstvu Jugoslavije. Mi takođe ne shvatamo da je Jugoslavija bila trošna zajednica još od 1918. Dakle, nisu mogle Nemačka ili Vatikan da nametnu nezavisnost Hrvatske i Slovenije da tamo nisu postojali pokreti za odvajanje. Da li su oni imali 51 ili 90 odsto podrške, ja to ne znam, jer su i ti mangupi napravili referendum na brzinu, kao što ga mi sada pravimo.

Referendumi se u normalnim zemljama prave u proceduri koje traje najmanje godinu dana. Ja sam prisustvovao referendumu u Velikoj Britaniji kada se diskutovalo o Evropi i kada je pokrenuta velika diskusija u partijama i u medijima. Imali ste utisak da svaki građanin učestvuje u tome. To je tamo možda trajalo i duže od godinu dana, pa su tek onda prešli  na glasanje. Kod nas su se svi referendumi, od Miloševića, Tuđmana i Kučana, sećate se, svršavali na brzinu. Oni su tada dobili nezavisnost, a šta ćemo mi sada dobiti, ovako na brzinu – ne znam.

Svetlana Lukić: Tu postoji jedna prilično bezobrazna emocionalna ucena, koja glasi da ako vi ne izađete na referendum, vi ste protiv jedinstva zemlje i protiv ostajanja Kosova u Srbiji. Ukoliko ste vernik, vi ste onda protiv boga samog, kako je rekao patrijarh u poslanici. Neodlazak na referendum će se tretirati kao zaista nepatriotski, nehrišćanski čin.

Desimir Tošić: Moram da stavim primedbu na izjave patrijarha i sinoda. Oni još nisu shvatili da njihova reč u političkom smislu ne vredi ama baš ništa. Sve na šta je do sada apelovao patrijarh, desilo se suprotno. To se svodi na ono što je rekao istoričar Slobodan Marković – tačno je da se 95 odsto Srba izjašnjava da su pravoslavni, ali polovina ne veruje u Boga. Tako je i sa ovim i ja se čudim da među episkopima nema pametnijeg čoveka da kaže – molim vas, prekinite da pravite apele, jer naši apeli ne daju rezultate. Sami sebe kompromituju. Jeste, to je ucena jednom beznadežnom situacijom i nikako mi nije jasno zašto je to tako urađeno.

Svetlana Lukić: Ima ljudi koji su nezadovoljni radom Demokratske stranke, kažu da je suviše pasivna, da pravi suviše velike kompromise. Vi ste član Demokratske stranke i ne jednom ste i sami kritikovali svoju stranku.

Desimir Tošić: Baš sam bio na glavnom odboru u subotu i opet mi je palo u oči ono što se dešava takoreći od 1990, a to je da se novinari isključuju sa sednica glavnog odbora. Potpuno pogrešno. Ako vi donosite neku odluku tajnovito, vi možete da kažete – štampa napolje, ali novinari treba da budu tu za vreme diskusije. Ja tome prisustvujem i mogu vam reći da su te diskusije toliko nevine da bi javnost bez problema mogla da sazna ko je sve učestvovao u njoj. Tako bi se videlo da je stranka kolektiv, a ne jedan čovek. Šta je problem sa Demokratskom strankom? Pomenuo sam to u svojoj knjizi o Demokratskoj stranci između dva rata – to je politička stranka koja sebe smatra strankom centra i zato ona mora stalno da se okreće levo i desno. Danas imate još jedan problem, a to je da Demokratska stranka nije dobila onoliki broj mandata koji je svojevremeno imala sa Zoranom Đinđićem. Tako da se javlja dosta jasna tendencija da ljudi iz stanke pokušavaju da raznim manevrima postignu bolji rezultat u izbornom telu u izbornom telu ovakvom kakvo je. I tu se onda donose neke nenačelne odluke. S druge strane, vi ne možete da prihvatite ovo što se dogodilo na dva mesta poslednjih dana, gde su na sastanke Demokratske stranke upali vi znate ko i vikali – izdajice.

Prvo moramo da nađemo nekog da nam protumači ko je izdao Zorana Đinđića. Zoran Đinđić je sa predsednikom savezne republike sarađivao vrlo teško. Sada je vlada očevidno sklonija da sarađuje sa opozicijom, nego što je to bila u ono vreme. I sada je na ispitu veština ljudi koji predstavljaju DS u unutrašnjosti da izvrše promene u biračkom telu i da ga navedu da najveći broj mandata ode Demokratskoj stranci. Ako vama izborno telo najveći broj poslanika daje Šešeljevoj stranci, onda ste vi u strašnoj dilemi kako treba da postupate. Na lokalnim izborima imate gradove u kojima je učestvovalo svega 30 odsto birača. Znači, 70 odsto ne učestvuje na izborima. U jednom gradu se dogodilo da izaberu za predsednika opštine čoveka koji nikada nije bio u politici. Inače je dobio pet odsto, ali to je najviše od svih kandidata sa dvadeset lista. Kažu da je pošten i dobar i  sada dolazi trenutak da se on izjasni koja stanka mu je bliska i navale na njega i, molim vas, on se izjasni za stranku Vuka Obradovića. Od tolikih stranaka, on je izabrao čoveka koji je već izgubljen. Na takvim pojedinostima uviđate koliko je kod nas situacija bezizlazna.

Svetlana Lukić: Kako vi onda ocenjujete Liberalno demokratsku partiju i njeno ponašanje?

Desimir Tošić: Ja sam pisao o frakciji kada se to pitanje prvi put postavilo i imao sam dvostruki stav. S jedne strane, ja sam pristalica frakcija. Doživeo sam frakcije u Francuskoj, po njima je poznata Socijalistička partija kojoj se na svakom kongresu pojavi deset rezolucija, da bi se na kraju našlo srednje rešenje. Mi nemamo tu snagu, kod nas je frakcija borba protiv ličnosti. Frakcija daje nove ideje, a ne napada šefa partije lično. Đinđić je upotrebio mnoge ljude, pošto je bilo teških i prljavih poslova, ali ako neko uobražava da zato što je jednom bio potpredsednik vlade to treba da bude celog života – to postoji samo u pravoslavnoj crkvi: kada postanete episkop, vas više niko ne može da smeni. Sa političkim partijama nije takav slučaj, ljudi se dižu, vraćaju se, nestaju. Kod nas je ideja frakcije vezana za borbu za funkciju. Ova dva incidenta od pre nekoliko dana su dokaz da mi nemamo predstavu o demokratiji. Pazite, ni u doba Miloševića, vi nemate ni jedan miting opozicije na kojem su se pojavile Miloševićeve pristalice. Ni u okviru opozicije, vi nikada nemate Demokratsku stranku koja smeta SPO-u ili obratno. Ovo što su napravile pristalice LDP-a je dokaz da oni nisu zaista ozbiljni, sazreli politički ljudi.

Uvek se hvalim mojim uvodnikom za poslednji broj Naše reči decembra 1990, koji je imao naslov – Treba nam mnogo vremena. Tada nisam verovao da će to trajati 15 godina, a još nije gotovo. Jasno je da nestanak Jugoslavije nije bio udarac ni Hrvatskoj, ni Sloveniji, nego nama Srbima. Mi nismo razumeli Jugoslaviju 1918. godine. Jedan nesrećnik iz Akademije nauka pre neki dan je objavio veliki tekst, možda ste videli, u kojem kaže da je jugoslovenstvo pobedilo među Srbima. To je laž, mi nikad nismo bili Jugosloveni, mi smo to bili na rečima. Bila je to hegemonija srpske zajednice, većine, hegemonija monarhije i državne politike jugoslovenstva. Od ujedinjenja 1918. činjeni su prestupi protiv drugih naroda Jugoslavije, a sama jugoslovenska ideologija na Srbe nije imala nikakvog uticaja. Interesantno je da je komunistička Jugoslavija 45 godina živela od bratstva i jedinstva, mnogo duže i u većoj meri nego u kraljevskoj Jugoslaviji. I molim vas, da sve to nestane kao da nikad nije postojalo. Tolika propaganda, tolika nauka, toliko zaricanje – posle Tita, Tito, a u stvarnosti je sve bilo farsa. Tako da naš haos ne počinje sa Miloševićem, on je počeo ranije, sa nestankom Tita. Dok je Tito bio živ, niko nije smeo da pisne.

Mnogi nas porede sa Nemačkom. Nemačka i jeste i nije primer. Ta kontrola u Nemačkoj je postojala od 1945. do 1949. A onda ste imali dve pojave koje su vrlo važne. Nemačko stanovništvo je uvidelo, iako nije javno izjavilo – mi smo jedini krivci. Oni su uvideli katastrofu koju je Adolf Hitler priredio u njihovo ime. A druga važna stvar je ekonomija. Nemci su rođeni industrijski narod. Ja sam tada putovao u Nemačku i video sam koliko je nemačko stanovništvo prihvatilo ideju da ono mora da se digne sopstvenim snagama. Iako je to bio Maršalov plan, oni su ga iskoristili. I oni su bili okupirani, a mi nismo. Ja ne kažem da je trebalo da nas okupiraju, mada bi čovek cinično mogao da postavi to pitanje. Kod nas bi okupacija stvorila još veće teškoće. Naše javno mnjenje nije ništa razumelo ni posle bombardovanja. Dugo je bilo ubeđeno i da smo mi pobedili na Kosovu – a mi pobegli. I dođe vam general Pavković koji kaže – samo neka se pojave, videće šta ih čeka. Čitao sam kako jedna ženu opisuje šta je rekla kada im je saopšteno da će biti bombardovana  državna televizija – dođite, mi vas čekamo. Kada je Klark rekao Miloševiću – mi ćemo vas bombardovati, on je rekao – pa ako. To su naši postupci, nismo se snašli, mi smo još uvek tu negde oko 5. oktobra.

I to pitanje Mladića i drugih, mi to vozamo, lažemo sebe i lažemo druge. Očevidno je da laži postoje u međunarodnoj politici, ali je pitanje kako se završavaju, razumete. Širak recimo jedno vreme laže, pa onda prekine, a mi produžavamo dalje. Mnoge budale u ovoj zemlji stalno pitaju zašto im mi ne sudimo – pa zato što ste nesposobni. Naše sudstvo ne može da reši pitanje jednoga episkopa pedofila. a odmah da vam kažem, uredbom kneza Milana bio je regulisan problem dobrovoljaca koji su dolazili u Srbiju da se bore protiv Turaka i činili niz zločina i prestupa. Ja sam pobrojao, po toj uredbi je izvršeno 18 smrtnih kazni: za protivprirodni blud, silovanje, krađu i tako dalje. I pazite sada koliko smo mi nazadovali od tada. Mi sada imamo javno mnjenje koje ne priznaje da su postojali zločinci. A nije potrebno da gledate filmove, ljudi koji su bili u dobrovoljcima ili su bili mobilisani od naše vojske ispričaće vam šta je bilo po Bosni. To nikako ne znači da drugi nisu činili zločine, ali kada idete sa spiskom zločina protiv vašeg naroda, vi morate da ponesete spisak ličnosti koje su činile zločine sa vaše strane. Samo tako vi dobijate moralno pravo da tražite da se sudi zločincima i sa druge strane.

Svetlana Lukić: Sve skupa, nas ne čeka strašno vreme, ali biće mučno.

Desimir Tošić: Jeste, a možete da zamislite kako to meni izgleda. Na jednom glavnom odboru Demokratskog centra, moj lični i politički prijatelj, profesor Mićunović, rekao je – Desimir preteruje sa pesimizmom. Ja se naljutim i skočim – ja sam bio optimista od 27. marta 1941, ali od toga 27. marta 1941. do danas nisam video napredak u ovom narodu.  Zašto da ne budem pesimista. Već 60 i nekoliko godina ovaj narod ne ide napred. Najteže je kada vidite da svi vaši napori i napori ljudi koji su se slagali sa vama nisu dali nikakav rezultat.

Svetlana Lukić: Osećam se poraženom.

Desimir Tošić: Jeste, mi smo poraženi. Užasno je to kad pogledate, nemate ustanove, imate možda dva lista, Ekonomist i Danas koji diskutuju, a pazite, to je vrlo važno za drugu Srbiju. Mi stalno moramo da raspravljamo, kao preko Peščanika i u Danasu. Mi ne možemo da diskutujemo sa prvom Srbijom, tu nema šta da se diskutuje, pošto su oni svi isti, znate, međutim, u ovoj drugoj Srbiji mi moramo da čačkamo dalje, da stalno ispitujemo, da tražimo nova rešenja.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Desimir Tošić, čuli ste kako mu je bilo od 27. marta pa do ovih dana. On je skoro pola veka proveo u Engleskoj, a sada je na relaciji Vidikovac – Oksford, sve češće Oksford, a sve manje Vidikovac. A u nastavku emisije čućete Ivana Milenkovića. Ivan je po obrazovanju filozof, a radi na III programu Radio Beograda.

Ivan Milenković: Ovoj priči može da se pristupi na dva načina. Jedan je da samo gledaš kako se odvija priča o ustavu, dakle, odsustvo procedure, muljanje, laganje, noćne sednice, danjske sednice, zbrzavanje. I ne moraš ni jedan jedini red da pročitaš da bi bio protiv. Naprosto, to je estetska stvar, neke stvari se ne mogu raditi na ovaj način. I potpuno je legitimno da ne pročitaš ni jedan jedini red, a da kažeš – neću, bre, begaj. A drugi na;in je da pokušaš sadržinski da dekonstruišeš ono što ovde piše. Preda mnom je prva stranica ovog napisa koji se pojavio u Politici, a sutradan i u Večernjim novostima, koji se zove Ustav Republike Srbije. Priznajem da mi nije najjasnije šta bi to trebalo da znači, ja sam shvatio da je za sada reč o predlogu Ustava Republike Srbije, koji bi tek posle eventualno uspelog referenduma trebalo da postane Ustav  Republike Srbije. Ali hajde, neću da budem zlonameran i minuciozan i neću da govorim o kampanji za usvajanje ovog ustava.

Pokušao bih da kažem nešto o ovoj prvoj strani koja je, najblaže rečeno, potpuna papazjanija. Fascinantno je da je tu gotovo svaka sintagma problematična, na primer prva rečenica, dakle, preambula deklarativnog dela, gde se kaže – Polazeći od državne tradicije srpskog naroda i ravnopravnosti svih građana i etničkih zajednica u Srbiji – zarez. Pitam se ja, ako su sve etničke zajednice u Srbiji jednake, zbog čega je uopšte istaknuta državna tradicija srpskog naroda. Zašto nije istaknuta državna tradicija slovačkog naroda. Dolazim do poslednje rečenice preambule, gde se kaže – Polazeći od ravnopravnosti svih građana i etničkih zajednica u Srbiji, građani Srbije donose Ustav Republike Srbije. Ako smo u prvoj rečenici imali i građane i etničke zajednice u Srbiji, gde se sad dedoše etničke zajednice u ovoj poslednjoj rečenici preambule, po kojoj samo građani Srbije donose Ustav Republike Srbije. Ko je ovde nosilac pravnog i političkog subjektiviteta: da li su to građani ili su etničke zajednice? Ako su građani, onda ja mogu biti biran u parlament kao građanin ove zemlje i kao pripadnik neke političke partije, ali ne mogu biti biran kao pripadnik etničke zajednice.

Dakle, ja ne mogu da uđem u parlament kao Srbin, ne mogu u parlament da uđem kao Slovak. Etničke zajednice u savremenim, modernim ustavima relativno normalnih zemalja ne mogu biti politički subjekti. Dakle, pitanje za pisca ovog predloga – ko je ovde pravni subjekt? Ovo se može tumačiti i ovako i onako i haj’mo da pogađamo, kome bi pogodavala takva fluidnost. Dakle, ako ti u jednom trenutku odgovara da etničke zajednice mogu biti subjekti prava, pa okej, tako piše u ustavu. E, onda bih preskočio ovaj zavet, o tome se zaista puno priča i o tome stvarno nemam šta da kažem. Mislim, meni je ovo zaista strašno, besmisleno, glupavo, slabićki. To je kao kad pljuješ pod prozor, pa lupaš nogama, trupkaš nogama, mi ćemo vama pokazati. To čak nije ni politički čin, nego samo izraz nemoći, zbunjenosti i, naravno, sveprožimajuće gluposti. Međutim, ovde zabava tek počinje, jer dolazimo do člana 1. ovog normativnog dela u kojem se kaže da je Republika Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive.

Tadić reče da ovaj ustav ima svojih manjkavosti, je li tako, ali da je ipak bolji od Miloševićevog ustava. Miloševićev ustav je bio bolji, jer je tamo rečeno da je Republika Srbija država svih njenih građana. Šta nam prva rečenica člana 1. predloga za novi ustav kaže? Pa, svi su u Republici Srbiji ravnopravni, ama su Srbi ipak malo ravnopravniji od drugih građana. Haj’mo opet da pogađamo kome bi to odgovaralo i do kakvih proizvoljnosti sve to može da dovede. Dalje, opet govorim samo o prvoj stranici, upada u oči potpuno dirljiva nepismenost tog teksta, pa imamo član 2. koji govori o nosiocu suverenosti – Suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom. Predivno, moram još jednom – Suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Dakle, građani vrše suverenost ne slobodnim izborima, nego referendumom. Svaki student Fakulteta političkih nauka mora da zna da je pojam referenduma danas i te kako u teorijskoj literaturi doveden, neću reći u pitanje, ali nikako nije na prvom mestu u praksama demokratije.

No, idemo dalje, dakle  – suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom, a zatim građani, obrati pažnju, vrše suverenost i narodnom inicijativom. Da li tebi ovo ima smisla? Kako građani da vrše suverenost narodnom inicijativom? Valjda građanskom inicijativom. Narodna inicijativa je kada se skupimo ti i ja pa kažemo – haj’mo da menjamo ustav, ili haj’mo da menjamo neki zakon, pa onda krenemo po ulici, skupljamo potpise, skupimo 300.000 potpisa i onda to predamo skupštini. To je okej, ali da li je narodna inicijativa i kada se skupimo pred skupštinom i grunemo u tu skupštinu i kažemo – vraćajte pare, da li je to narodna inicijativa? Meni se čini da jeste. 5. oktobar, why not, piše u ustavu. Ovaj deo je usvoje verovatno negde oko pola šest ujutru i idemo, vozi Miki, hajde. I najzad, na koji to još način građani vrše suverenost – pa preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Dakle, pre slobodno izabranih predstavnika mi imamo i referendum i narodnu inicijativu. Narodni predstavnici bi trebalo da u ovoj trijadi predstavljaju najjači izraz toga što oni zovu vršenjem suverenosti.

Tumačenje prava je najbitnija stvar u pravu, ali ako slovo ustava dopušta toliko proizvoljnosti, toliko mogućnosti idiotskih, proizvoljnih tumačenja, onda najblaže rečeno, ovde nešto nije u redu. Što reče Dragan Ilić, nisu kuntali dve noći i isponabacivali su ovde šta god im je palo na pamet. U čitavoj toj priči nisu toliko interesantni ni Koštunica, ni Tomislav Nikolić, nego je meni najinteresantniji Boris Tadić. Kako je on smeo da pristane na ove budalaštine i gluposti. Tadić će reći da je njegova velika zasluga to što je uveo ove formulacije o Evropi, o evropskoj Srbiji. Da radikali imaju apsolutnu vlast i da oni pišu ustav, pa i oni bi te floskule, te ništa-neznačeće priče o Evropi uneli u ustav. Tadić mi nije jasan. Čovek samo reče da mu je malo neprijatno. Mislim, kakva je to izjava, na šta to liči – neprijatno mi je. Da bi opstao, Koštunica mora depolitizovati javni prostor i pokazao se odličnim, beskrupuloznim tehnologom održavanja samasvrhovite vlasti. Njemu je u interesu da javni prostor ne bude previše politizovan, da smiri loptu, da je spušta, da proda po koji Telekom, da dobije izbore tim parama. Ali mi u čitavoj priči nije jasan Boris Tadić, jer bez njega se javni prostor ne bi mogao depolitizovati i anestezirati. Političko se održava tako što imaš onu zonu konflikta, opozicija zato i postoji. Moraš ući u konflikt, moraš braniti ono za šta se zalažeš, moraš imati u tom smislu pozitivan momenat u čitavoj priči.

Apsurdno, ali radikali su jedini koji ovde nude pozitivnu ideologiju. Ta ideologija je naravno šovinistička, rasistička, fašistička, ali to jeste ideologija i ljudi se kače za to. U radikalskom govoru oni prepoznaju afirmativnu ideološku poruku i oni se za to kače. Za šta će da se zakače kod Koštunice ili kod Tadića? Pa, ni za šta.

Svetlana Lukić: Jedno objašnjenje je da Srbija treba da se oslobodi Miloševićevog ustava, pod dva je da se mora uvažiti politička situacija i politički trenutak, a to je da radikali imaju toliki broj glasova u parlamentu i da se bez njih ne može izglasati novi ustav, i pod tri je da i Evropska unija nema ništa protiv ovog ustava. Malo je neprijatno zbog odsustva javne rasprave, ali svakako treba da izađemo na referendum, jer ako referendum ne uspe, Srbija će ući u novu političku krizu.

Ivan Milenković: Ma, hajde, molim te, nismo deca. Prvo, šta znači prekid kontinuiteta sa Miloševićevim režimom, odnosno ustavom? Kako mali Perica zamišlja prekid kontinuiteta sa nekim drugim ustavom, pa tako što će da donese novi ustav, a šta unutra piše nije bitno. Milošević sada likuje, prevrće se, ali od sreće. Pa u njegovom ustavu ne postoji član 1. koji kaže – Republika Srbija je država srpskog naroda i svih njenih građana. Ovde vidim pobedu Miloševićevog načina mišljenja. Zar nije u osnovi njegove priče to da smo mi Srbi ravnopravniji od svih unutar Srbije, a bogami i malo šire. Šta je bio drugi argument? Da, da su radikali brojni. Pristaješ na idiotske formulacije koje ti oni nude i to je mnogo bolje nego da nismo imali predlog ovog ustava. Zašto smo morali da donesemo ustav? Haj’mo sad da vidimo, zašto je ovaj ustav u ovom trenutku bio nužan?

Svetlana Lukić: Možda je to varijanta da iskoristiš radikale da ih prevedeš žedne preko vode, da se donese novi ustav koji ćeš moći vrlo brzo da menjaš, jer sad imaš novi ustav čija procedura nije kao Miloševićeva, nego ćeš moći da zezneš radikale. Ne, pa i ja tumaram po mraku, šta da ti kažem.

Ivan Milenković: Okej, to bih čak možda i mogao da uvažim, ali šta ćemo ako radikali osvoje vlast, pa onda oni vrlo brzo promene ustav i tako što će ga ponovo učiniti nepromenljivim. Hoću reći da mi ni to nije dovoljno dobar argument, kao ni ovaj poslednji, da i Evropska unija i međunarodna zajednica nemaju ništa protiv donošenja novog ustava. Što bi imali išta protiv, šta je njih briga? Pa čekaj, ako oni kažu da nemaju ništa protiv, pa kog su đavola ovi unosili ovu zakletvu u preambulu, kome je ona upućena? Nije valjda nama? Da vidimo šta kaže, dakle – Polazeći od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije i tako dalje i tako dalje. Pa ako međunarodnu zajednicu nije briga za to šta piše u preambuli, dakle, u drugoj rečenici ustava, pa kog smo onda đavola to pisali. Valjda njih treba da je briga, valjda je ovo njima upućeno. Ako oni kažu da ih nije briga, onda su nam poslali jasnu poruku – džaba ste krečili, džaba ste pisali ovo. Tako da ni taj argument ne razumem. Sem toga, ako međunarodna zajednica nema ništa protiv, to ne znači da ona aktivno podržava čitavu tu priču. Mislim, super je ta preambula, ali o statusu Kosova odlučivaćemo na drugačiji način, nećemo se obazirati na to.

Svetlana Lukić: Ponekad kažem – šta ste, bre, zapeli sa tim ustavom, koga je briga za ustav, gledaj od čega se živi. Zašto mi toliko strasti i vremena trošimo na razgovor o ustavu. Pa dobro, promenićemo ga, saberite se malo, smirite se.

Ivan Milenković: Ako je neko bio zapeo, to je bio sam Koštunica. Pa što se nije potrudio da se taj ustav ranije donese. To me podseća na priču – hajdemo da pravimo kuću, ali šta kog đavola pominjete taj temelj, daj da postavimo zidove, grede, napravimo sobe, postavimo tepihe, šta sad, malo će da probija odozdo, napravićemo temelj kad-tad. Ustav je temelj, ustav je najviši formalno-pravni akt kojim se utemeljuje jedna zajednica, jedna država. I u stvari me ne zanima zašto su ga sada napravili. Autor je rekao šta je imao, napravio je jednu papazjaniju, koja po mom mišljenju može da bude ekstremno opasna. Ako je ustav institucija, institut, to znači da nije bitno što ga čitaju smrtnici različitih psihologija, političkih uverenja, seksualnih orijentacija, bitno je to što on sve nas nadživljava. Zato postoji ustav i zato je to bitno. Ovakav ustav, međutim, ne može da nadživi te resantimane, te sukobe, te psihologije. Čak i to što se on može brzo promeniti, i to je potencijalna opasnost. Ispostavlja se da nisu napravljene pretpostavke za tu državnu, pa ni za samu ustavnu građevinu.

Svetlana Lukić: Na šta tebi liči i šta tebi govori način na koji je počela da se vodi referendumska kampanja?

Ivan Milenković: A pa da, to je čuvena priča o jedinstvu, o tome da je najzad postignuto jedinstvo, konsenzus. To je jedna od odvratnijih stvari koje se ovde poturaju. Ja neću da budem jedinstven sa radikalima. Uvažavam tih njihovih 35 odsto, ali neću da budem jedinstven sa njima, neću da budem sa njima uopšte, ne zanima me. Oni su moji politički protivnici i sad, zašto bi meni Tadić naturao tu priču o jedinstvu, šta znači ta priča o jedinstvu? Pa zar nismo ponovili milionima puta da su nas upravo mit o jedinstvu i, ako hoćeš, stvarno, realno jedinstvo doveli do ovoga? Kada je Srbija bila jedinstvena kao što je bila početkom devedesetih pod Miloševićem? Da li je ikad bila jedinstvenija? Pa nije i evo dokle smo došli i to direktno zbog te priče o jedinstvu. Da je tada postojalo dovoljno snage da ne budemo dovoljno jedinstveni, pa i te kako bi se stvari kretale drugačije. I sad nam opet poturaju priču o jedinstvu. Ovoga puta, naravno, niko ne veruje u nju, ali ona lepo zvuči. Oko čega su se to Srbi složili? Opet oko budalaštine, oko nekakvog ustava. I nisu se Srbi složili, nego su se složile političke elite. To takođe malo komplikuje stvar.

Šta znači biti jedinstven, to znači da će onaj koji je najsnažniji u toj koaliciji jedinstvenih nametati svoja pravila igre, a mi ćemo da šenimo oko njega i govorimo mu – au, što si pametan. Ja ne vidim drugačiji smisao tog pojma jedinstva. Naprotiv, ja sam za politički konflikt. Ja sam, ako hoćeš, za institucionalizovani konflikt. Država jeste taj okvir u kojem se borimo, a u tom okviru imamo još jedan uži okvir gde se možemo tući argumentima, a to je parlament. Priča o jedinstvu je zapravo ideološka floskula, budalaština, teren za najproizvoljnija tumačenja i najcrnje zloupotrebe. Ovu kampanju jedinstveno vode, ej, Toma Nikolić, Vojislav Koštunica i Boris Tadić. Kada imaš priču o jedinstvu, ne možeš čuti dovoljno racionalne argumente, ona natkriljuje sve ostalo, pljuje na sve ostalo.

Hajde, čik nemoj da glasaš na referendumu za ustav. Zašto – zato što to nije patriotski. Zar nije strašno to što imamo kolumniste i analitičare koji stalno govore o tome. Recimo kolumne u Politici, to bi trebalo dosta pažljivo čitati – nacionalizam je kao pokazao svoje maligne potencijale, ali ipak ne možeš ne biti patriota, moraš biti za svoje i svojtu i tu se  argumentacija prekida i niko ti ne kaže do koje mere treba biti patriota. Ucena patriotizma pripada staroj retorici, ali nam se čini manje strašnom, jer se trenutno ne vode ratovi. Ali za ratove nikada nije kasno. Ako nam neki zatreba, proizvešćemo ga.

Ova vlada je imala najpre Crnogorce, zatim Kosovo i ovu priču sa ustavom. Pa oni bi načisto propali, zar ne, bez toga da neprekidno obnavljaju psihologiju opsednutog grada i opšte ugroženosti. Da podsetim, pa Milošević je na tome gradio čitavu svoju politiku. Dakle, da nije toga, ja ne znam čime bi se ova vlada bavila. Mislim, neće nam izrasti novi Telekom, a oni baš ne znaju šta će s tim parama ili barem nam to ne govore, niti nam govore gde su one sada, ma mi nemamo pojma o tome.

Svetlana Lukić: Ovo je uvredljivo – pa ili je ostavka ili nije ostavka, ili je to zavedeno u pisarnici ili nije zavedeno u pisarnici. Mislim, stvarno te prave ludakom.

Ivan Milenković: Moram ti priznati da mene čitava ta priča sa G17 uopšte nije uzbudila. Ja priznajem da sam njima dao glas i oni će biti kažnjeni tako što više neće dobiti moj glas. A jesi li ti očekivala i jednog trenutka da će on zaista da izađe iz vlade? Ja moram priznati da nisam, ali ni jednog trenutka – pa nije on blesav. Oni će biti kažnjeni na izborima, u to nema nikakve sumnje. Dinkić će možda preći cenzus zahvaljujući parama, ali ne verujem da će to biti njegovih 10 odsto. Dobro, videćemo.

Svetlana Lukić: Nisi ljut, nisi ni razočaran, kako bi ti opisao to osećanje?

Ivan Milenković: Osećam se nekako anestezirano, kao ona zvečarka koju udaraju po glavi, pa je posle ljube, otprilike tako. Uvek odgovaram da se osećam kilavo, uvek kažem da nisam nešto preterano ljut, da nemam snage za ljutinu, ali to nije baš tačno. Zapravo i dalje ujedam i to smatram svojom građanskom dužnošću.

Svetlana Lukić: Do sada ste slušali Desimira Tošića i Ivana Milenkovića. Evo Miše Brkića, nekada je bio novinar Naše borbe, pa Vremena, a sada je zamenik glavnog i odgovornog urednika lista Ekonomist.

Miša Brkić: Ej, to je nezabeleženo – prodaš državnu firmu i vodiš privatnu partijsku predizbornu kampanju. Prodaš Mobtel i vodiš kampanju. Počelo se s prodajom Mobtela zbog nacionalnih interesa, kao teraš jednog tajkuna iz države, da se više ne bavi biznisom. Okej, način na koji se Karić bavio biznisom bio je katastrofa za Srbiju, ali ovo što je posle toga urađeno je još veća katastrofa. Ti si spao na to da uzmeš milijardu i po eura od Mobija 63 i da vodiš privatnu partijsku predizbornu kampanju tri stranke – DSS, Nova Srbija i G17. To mi liči na onog čovu koji dobije na lotou ne velike pare, ne 30 miliona eura, nego dobije 300.000 i sad hoće da zadovolji celu familiju, a mnogo gladnih usta i onda svakome po 100 eura. Umesto da kaže – hej stani, imamo jedno nadareno dete koje ćemo s tim parama da školujemo i onda je to uspeh za celu familiju. Ne, nego daje svakome po 100 eura i onda će svi da budu zadovoljni. Danas sam video dve vesti, jedan ministar je na jugu Srbije, drugi na severu i obojica tandrču istu priču – mi ćemo a vam damo 100 miliona. Kako koji od njih uđe u atar nekog grada, dočekaju ih deca sa hlebom i solju, a oni – ček na 100 miliona ili na 100.000 i kažu – ovo je od nas, ali za uzvrat, vi ćete da glasate za našu stranku.

Stranka G17 plus je na izborima pobedila sa tezom liberalne ekonomije i mi smo očekivali da će se to i dogoditi. Ne, dogodio se retrogradan proces, mi imamo kontinuitet sa Kim Il Džongom, vratili smo se u sferu državnog intervencionizma. Nije tržište glavni indikator za poslovne ljude, pa da kažu – iduće nedelje najpropulzivnija grana u koju treba investirati je rudarstvo. Ne, nego svi osluškuju šta će da kaže ministar finansija, jer to što on kaže biće profitalna oblast u narednom periodu. U jednoj analizi konkurentnosti koju je radio Džeferson institut, video sam tu ozbiljnu primedbu da je ministar finansija jedini čovek koji zna stanje javnih finansija i koji nikome ne polaže račun i da je on glavni berzanski indikator.

Dakle, ne ponuda i potražnja, nego šta on ujutru ili uveče kaže. A mi ne možemo znati da li se on ujutru budi mamuran ili uveče leže umoran i da li je to što je rekao omaška ili je to rekao zato što stvarno tako misli. Ili nešto kaže zato što to njegovi prijatelji koji se bave biznisom to od njega traže, kao kada je u martu javno rekao da marže ne smeju da budu veće od 15 odsto, da bismo sutradan saznali da je to u stvari ideja kompanije Delta, odnosno Miroslava Miškovića, koji je već tada najavio da ćemo imati monopol u trgovini u Srbiji. Srećna okolnost je što u vladi postoji i rivalsko ministarstvo, ministarstvo trgovine, pa je ponešto od toga uspelo da zaustavi. Vlada tako funkcioniše, kada se slože onda bratski podele dobit, a kada nekome to ne ide u račun, on onda kaže – to ne dolazi u obzir. U ovom slučaju, ministarstvo trgovine je odigralo pozitivnu ulogu.

Broz je delio pare koje su stizale iz inostranstva, međunarodne kredite, pa se kada je  umro ispostavilo koliko je država dužna. A ovi prodaju porodično srebro i zlato i onda potkupljuju narod rečima – ma nije važno, ne morate da radite, biće para. Sto puta je rečeno da nema besplatnog ručka. A Zorana Đinđića su ubili zato što im je rekao – idite, bre, uzmite sudbinu u svoje ruke i zarađujte pare, ne tražite ih od mene, nisam ja Rokfeler pa da vam delim, niti majka Tereza. Ja sam stalno ljut na ovu vlast zato što je pokvarena i zato što podilazi tim niskim komunističkim strastima ovdašnjeg naroda i što ga ponovo zaglupljuje. Taman smo bili krenuli, a oni te vrate u vreme raznih hohštaplera koji ti pričaju priče i udele po neku kintu.

Radio sam jednu veliku analizu o nezavisnim regulatornim telima. Ona postoje u svim zemljama Evropske unije i ta nezavisna regulatorna tela se obično nazivaju četvrtom granom vlasti. Ona predstavljaju pokušaj modernih društava da smanje etatizaciju i da sve ekonomske i društvene poslove koje je država bila prigrabila za sebe, pokušaju da izmeste u tu četvrtu granu vlasti formirajući nezavisna regulatorna i kontrolna tela. To su ti radiodifuzna agencija, komisija za hartije od vrednosti, antimonopolska komisija, komisija za ispitivanje sukoba interesa, sve to izmeštaš van države. To je u protokolima Evropske unije i dostavljeno nam je u sporazumu o pridruživanju i asocijaciji. Mi to moramo da ispunimo i mi smo formirali te razne agencije. I kada dođu ovi iz Evropske unije i pitaju nas da li imate tu i tu agenciju, mi kažemo da imamo, oni stave recku i kažu – ovi imaju sve. Međutim, to uopšte ne funkcioniše, jer država i dalje preko resornih ministarstava kontroliše sve.

Danas sam video vest da se nastavlja sa izgradnjom termoelektrane Kolubara B. Tu kao stiže neki veliki investitor iz Nemačke, ministar finansija je pre tri meseca rekao – sve je završeno, dolaze Nemci. I sad njega niko ne pita –  izvinite ministre, kakve vi veze imate sa energetikom. To ovde nema ko da ga pita. Za mene je vododelnica bila njegov odgovor na pitanje novinara – dokle ćete da davite ovu komisiju za hartije od vrednosti kao zmija žabu. Odgovor je glasio – u ovom trenutku ta komisija mora da bude blizu vlade. Komisija za hartije od vrednosti je jedini neprikosnoveni arbitar na finansijskom tržištu. Ko nju pipne, postaje slon u staklarskoj radnji, sve je polupao. A ovde ministar finansija javno kaže da ta komisija mora da bude blizu vlade. Ne, mora da bude 100 svetlosnih godina udaljena od vlade, da bi investitori i igrači na finansijskom tržištu imali poverenja u to tržište. I zato se ponovo pojavio etatizam i zato ponovo imaš ministre koji su se razleteli, ne samo da promovišu novi ustav, nego i da pribave neki glas za sebe. Ovaj ustav ti dođe kao crkveni kalendar, uđe ti u kuću i kaže – evo ti kalendar, ali moraš da ga platiš ako hoćeš da znaš kada je crveno slovo.

Fasciniralo me je to već slavno istraživanje po kojem će 52 odsto građana izaći da glasa. Većina od tih 52 odsto ne zna šta piše u ustavu i ja da sam premijer, podneo bih ostavku. Moj narod ne zna šta piše u tekstu koji im ja nudim kao najveće dostignuće moje vladavine. Neverovatan je taj diplomatski aktivizam vlasti. To je kao kada bi u fudbalu izgubio utakmicu sa 5:0, sačekao da onaj koji te je pobedio ode, ostao na terenu, šutirao u njegov gol i postigao 10 golova. Čekaj, bre, završena je utakmica. Sve što ova vlast radi sada trebalo je raditi pre najmanje dve godine.

Svetlana Lukić: Neposredno pre Đinđićevog ubistva, kada je on pokrenuo pitanje rešavanja statusa Kosova, Koštunica je rekao – to ne dolazi u obzir, prerano je, vreme radi za nas.

Miša Brkić: Tačno, tu se vidi koliko je sadašnji premijer neuspešan političar. Ozbiljan političar, dakle, vizionar, pozove kosovskog premijera u Beograd i kaže – dobro, stanje je takvo kakvo je međunarodna zajednica u ovom trenutku odredila. Da li mi možemo da postignemo da između Kosova i Srbije postoji slobodna trgovina. On bi trebalo da sa Čekuom dogovori slobodan protok ljudi, kapitala i roba. Dakle, ako već ne možemo da imamo srpsku vojsku i policiju na granicama sa Albanijom i Makedonijom, da li možemo na teritoriji Kosova da imamo u njihovim prodavnicama Imlekovo mleko, Dijamant ulje iz Zrenjanina i Bambi kekse. Na Kosovu živi dva miliona stanovnika koje treba nahraniti. Potpuno je logično da to čini Srbija, jer tu su najbliži proizvođači. Nismo uspeli da na belom konju osvojimo Kosovo kao teritoriju. Možda bi srpski proizvođači hrane, vode, odeće i obuće uspeli da osvoje Kosovo kao tržište na kome mogu da zarade novac. Onda bi se u sasvim drugačijoj vizuri posmatrao i položaj Srba na Kosovu. To ne bi bio osećaj izolovanosti, zatvorenosti i vezanosti za maticu. Kada slušam Jakšića i Ivanovića iz Kosovske Mitrovice, kao da slušam Martića i Babića iz Knina, to je ista retorika. Ej, prošlo je 10 godina, kada ćemo preći na tržišnu priču o tome u šta da se ulaže na Kosovu?

Najveći investitor na Kosovu je Srpska pravoslavna crkva, kao uostalom i u Srbiji, gde se najviše novca troši na izgradnju crkava. Pritom ih niko ne pita odakle im pare, plaćate li porez, je li to prijavljeno, nije prijavljeno, šta će, bre, narodu tolike crkve. U zemlji koja ima milion nezaposlenih toj crkvi bi bolje bilo da je napravila dve predionice za čarape i tri fabrike za donji veš, pa da zaposli tu pastvu da nešto radi i da od nečega živi, a ne da im prodaje rog za sveću. U zemljama Evropske unije nacionalni interesi su bili glavna briga pre 200 godina. Nije ni čudo što su pregovori sa Evropskom unijom zaustavljeni. Nije tu u pitanju samo Mladić, nije problem Srbije samo Hag, mada je to uslov koji je postavila Evropska unija. Problem Srbije je mnogo dublji od Mladića i Haga. To je pre svega jedno antievropsko raspoloženje u javnom mnjenju. Ova nacija, kako je to formulisao premijer, ima nacioanalne interese koji ne korespondiraju sa interesima Evropske unije. Odavno si ti znao da će Kosovo da ti bude gorući problem, ali ti ne umeš da igraš na dve table, šahovski rečeno. A ako možeš da igraš samo na jednoj tabli, ti onda ne treba da budeš premijer najzaostalije zemlje u Evropi. Ima, bre, ako hoćeš da budeš premijer u Srbiji, da igraš kao Spaski u najboljim godinama na deset tabli i da na svih deset pobediš. Ako želi da uđe u Evropsku uniju, Srbiji je potreban takav igrač.

Naša vlada razmišlja u kategorijama vaseljenskog sabora. IBM nema vremena da čeka sto godina, njima je fabrika potrebna sutra. Mi smo do 1991. bili jedina zemlja u regionu koja je imala auto industriju i u tome smo bili neprikosnoveni. U međuvremenu su je dobili Rumuni, Mađari, Česi, Poljaci, Slovaci – tri fabrike automobila u Slovačkoj. Šta je uradila slovačka država? Raščistila je tri lokacije, platila seljacima zemlju, dovela struju, kanalizaciju, vodu, telefone, popločala teren, raskrčila šumu i raspisala međunarodni tender – izvolite, proizvođači automobila, mi bismo da zaposlimo naše ljude, jer je to najveći nacionalni interes, da ljudi zarađuju pare. I onda je došla jedna fabrika, došla druga fabrika, došla treća fabrika, Ford, jedan severnokorejski proizvođač i došao je Pežo. 2.500 radnika proizvodi najviše automobila u Evropi po glavi stanovnika, a mi za Kragujevac i dalje kupujemo gotove automobile u Italiji, uvozimo ih i onda oni u Kragujevcu samo nalepe našu oznaku kola. Možda se i to uradi u Italiji. To je fenomen, jer pazi, čak ga i ne sklapaju, to ne dolazi u delovima, nego ceo onaj Fiat Punto koji oni zovu Zastava 10, dođe napravljen iz Italije. To je najgora vrsta monopola i o tome niko javno ne govori.

A ovi iz Kragujevca stalno viču – ej, zabranite uvoz automobila. Čekajte, ljudi, gde danas u svetu postoji država u kojoj je zabranjen uvoz automobila? Oni u stvari zelenaše, kao kada bih ja kupio u Italiji deset automobila i ovde ih preprodao, tako ih i oni kupe i prodaju i onda ovde traže monopol. Pa čekaj, to nije monopol proizvodnje, to je monopol trgovine. I tako je sa stotinama proizvoda, ti nikad ne znaš koliko para iz budžeta, dakle, iz zajedničke kase, ti ministri nose u ove fabrike koje još nisu privatizovane. I dalje imaš sektor koji služi za potkusurivanje vlasti, velika javna preduzeća, a koliko plaćaš telefon, struju, železnicu, to te niko ne pita. Zašto mi moramo da ovoliko plaćamo telefon? Hajde da napravimo kladionicu i da kažemo – pustimo drugog operatera fiksne telefonije, da vidimo da li će za dva meseca da se prepolove troškovi. Pa je li to u interesu građana, je li to nacionalni interes – pa jeste. Nije nacionalni interes da ti držiš Telekom kao državno preduzeće, odakle poneka parica curi za finansiranje političkih partija. Pa koga vi zamajavate. Stalno se priča kako Amerikanci robuju mitu novca, a mi to kao nećemo. A čemu robujemo – robujemo mitovima prošlosti. Koliko to košta, živimo li mi od toga bolje ili nas je već neko ponovo naučio da zbog tih mitova i treba da živimo loše.

Uzmi poslednja tri-četiri skandala u parlamentu, od trgovine poslanicima, do ovog sa ostavkama koje to nisu G17. U odnosu na aferu Bodrum, to su kolosalne prevare. Problem Srbije je što je ova politička elita ubila javno mnjenje tako što je korumpirala medije ili ih je zaplašila. U srpskom društvu se ni o jednoj važnoj temi ne vodi dijalog. Kada o ustavu nije bilo dijaloga, šta da očekuješ u vezi sa onim vozovima Velje Ilića, kako da saznamo da li je tu bilo korupcije. Čovek je izašao pred novinare i rekao – nema, bre, šta da istražujete, ja vam kažem da nema tu nikakve afere – i na tome se završilo. Ministar finansija je tako presekao aferu sa Nacionalnom štedionicom, rekao je – ja vam kažem da je tu sve čisto, i to je stalo.

Svetlana Lukić: Ne izlazi mi iz glave Davinićev izraelski satelit.

Miša Brkić: A šlemovi? Dakle, ništa, gotovo je, ali to je moguće u društvima koja imaju, što bi Dirkem rekao, takvu anomiju. Kada nemaš javno mnjenje, ni javni dijalog, onda imaš igru vlasti i podanika kao igru mačke i miša. Ako si normalan čovek, ti vidiš da te pravi budalom svaki od ministara u vladi, da ti se smeje u brk. Sediš ispred televizora i dođe ti da baciš vaznu sa cvećem u televizor i da kažeš – da li je moguće da neko ima hrabrosti da te tako, upotrebiću ružan izraz, zajebava. E, a najmanje poslednjih godinu dana ova vlada to radi građanima Srbije, pravi magarce od njih. U zemlji koja nema javni dijalog, u kojoj je uništeno javno mnjenje, ti imaš nekoliko kobajagi nezavisnih eksperata, to su ovi novi fašisti, oni o svemu govore, ali bez kritičke note. Uloga intelektualca u društvu je da pod sumnju stavi svaku vlast, svakog pojedinca. Koštunicina vlada je uspela da steriliše čitav javni prostor. Srbija je po tome retka zemlja, možda je takva još Belorusija, ne znam, nisam istraživao, ali mislim da u Albaniji postoji jače javno mnjenje nego u Srbiji.

Pogledaj afere u Poljskoj sa ovom nacionalističkom vladom, pa je premijer morao da izlazi da se izvinjava narodu oko skandala sa potkupljivanjem poslanika. Ovde, bre, da bi sačuvali većinu u parlamentu, kupili 20 poslanika. To nipodaštavanje podanika, tu despotsku vlast koja ih prezire nisam viđao ni kod Miloševića – kod julovaca sam to viđao. Znaš onaj tandem Matić – Marković, lažu i smeju ti se u brk. E, čitava ova vlada gaji julovski prezir prema pameti običnog čoveka. Gde je granica tome? G17 kaže da 1. oktobra izlazi iz vlade i ne izađu, a kažu – pa izašli smo. Izvinite, postoji li neko drugo shvatanje pojma  izlaska iz vlade – ne postoji. Pa šta nam to radite, zašto nam to radite, ko ste vi, ljudi, da tako nešto možete sebi da dozvolite?

Izgubili smo petnaest godina i sad ti ponovo cementiraš Srbiju na propaloj ideji i pokušavaš da homogenizuješ javno mnjenje na temi ustava retorikom iz doba donošenja Miloševićevog ustav – ajmo brzo, Srbija iz tri dela najzad će biti cela, ne damo mi Kosovo, ne može Vojvodina da bude država – sve je isto.E, ali znaš šta, Evropa pre 15 godina i danas nije ista. Prvo pogledaj koliko se Evropska unija proširila, koliko je novih država ušlo u nju. Sve te zemlje imaju svoje nacionalne specifičnosti i niko Poljacima, Česima, pa ni Francuzima ne brani da vitlaju svojom nacionalnom zastavom. Sad sam u Nemačkoj video da još uvek na automobilima nose zastave sa svetskog prvenstva, ali nigde nisam čuo Hitlerove doboše. Imaćemo mi koridor 10 kao sponu severa i juga Evrope, ali osim tog koridora 10 na zemlji potreban je koridor 10 u glavama naše političke elite. To jeste zadatak političke elite, da unese u društvo moderne vrednosti, a ne da pliva niz dlaku najgorim strastima i najmračnijim željama jednog društva. Sadašnji premijer je u doba kada se posvađao sa tadašnjim koalicionim partnerom, Đinđićem, govorio o potrebi –  pretemeljenja Srbije. Čoveče, ako je ovo to pretemeljenje, onda smo mi postali pravoslavna džamahirija i pravoslavni Talibani. Ni jednu od ozbiljnih evropskih vrednosti ja ne vidim ovde, ma koliko pozitivno izgledala ta količina stranaca u Beogradu. Prvo, oni su samo u Beogradu i to je još jedan dokaz da ova država nije usvojila evropske vrednosti. U Evropi postoji nešto što se zove regionalni razvoj, ali on se ne sprovodi tako što država odnese 100 miliona eura u Blace i baci ih.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miša Brkić, zamenik glavnog i odgovornog urednika lista Ekonomist. Videli ste i sami, počelo je očijukanje između stranaka, ko će s kim na sledeće izbore. Vidim da je juče predsednik vlade Koštunica izjavio ljubav Velimiru Iliću, rekavši damu je Nova Srbija bliska stranka. Gde je Velja Ilić, tu je i Dragan Marković-Palma, a gde su Palma i Velja Ilić, tu je i Sulejman Ugljanin. To društvo se lepo složilo, videćemo ko će još da im se priključi. A prošle nedelje su se sastali ljudi iz Građanskog saveza Srbije, Liberalno demokratske partije, Socijaldemokratske unije, bio je tu i Čanak. Napravili su koaliciju pred referendum, odnosno pozivaju građane da ne izađu na referendum nego da ga bojkotuju. Za kraj Peščanika slušate člana predsedništva Građanskog saveza Srbije, Zorana Ostojića.

Zoran Ostojić: Mi kao parlamentarna stranka sa dva poslanika, Natašom Mićić i Goranom Svilanovićem, kao i Socijaldemokratska unija Žarka Koraća, nemamo pravo da kontrolišemo ovaj referendum. Tako je odlučila Republička izborna komisija. Zanimljivo je to da mi koji nikad nismo učestvovali ni u kakvim nezakonitim radnjama ne možemo da kontrolišemo referendum, a SPS, koji je dokazano krao izbore, može. Ali to je verovatno samo još jedan dokaz kvazi jedinstva koje je postignuto kako bi se po svaku cenu ovaj referendum izgurao. Zato ga i mogu kontrolisati samo oni koji su za, a oni koji su protiv, ne mogu.

Četiri nevladine organizacije su podnele tužbu Ustavnom sudu tvrdeći da je referendum nezakonit i protivustavan i mislim da ćemo se i mi pridružiti toj tužbi. Na kraju krajeva, moramo uraditi sve da sprečimo donošenje ovog ustava i da ih izvedemo na čistac, da se vidi kako kradu, jer očigledno to nameravaju. Nismo mi nerealni da mislimo da možemo da  sprečimo krađu ako su oni rešili da to urade, ali smo sigurni da će to imati dalekosežne posledice na rezultate izbora koji će posle toga doći. Mislimo da će ih zbog ovakvog ponašanja građani kazniti na sledećim izborima. By the way, u zakonu o referendumu i narodnoj inicijativi po kojem se sprovodi ovaj referendum, na jednom mestu se pominje – dan, a na drugom mestu se pominje – datum, oba puta u jednini. Znači, protivzakonito je da referendum traje dva dana. Ali ono što je najvažnije, član 2. tog zakona kaže da izjašnjavanje treba da bude slobodno. Ono neće biti slobodno ako mi ne možemo da kontrolišemo glasanje i ako ne možemo da utičemo na građane da tog dana ne izađu i tako kažu NE ovom ustavu.

Izjašnjavanje o novom ustavu, na kraju krajeva, nije slobodno od onog trenutka kada je Ivica Dačić u skupštini rekao da Nataša Mićić, Goran Svilanović i Žarko Korać nisu potpisnici ovog ustava, jer da jesu, on ga ne bi potpisao, jer su oni izdajnici, strani plaćenici i tako dalje. Kada se tako nešto kaže za poslanike, šta može da očekuje neki čovek u Leskovcu. On je pod presijom da ako ne izađe na referendum, biće takođe proglašen za izdajnika, i to je najbolji dokaz da ovo nije slobodno izjašnjavanje. Ovo je u suštini jedan oktroisani, nametnuti ustav koji služi samo tome da jedna ili dve partije dobiju stotinak hiljada glasova više na izborima koji slede, to jest da bi sačuvale vlast, koja je u suštini marioneta u rukama krupnog kapitala koji u ekonomskom smislu vlada Srbijom. U političkom smislu zna se da Srbijom vlada trijumvirat Dobrica Ćosić, Jovica Stanišić i profesor Tadić. Svaki od njih ima po jednog od političara, uslovno rečeno, kao lutku. Boris ima tatu kao animatora, Koštunica Jovicu Stanišića, a Toma Nikolić Dobricu Ćosića.

Mladić na slobodi transparentno pokazuje da su antievropske, antimodernističke snage jake. Dokle god je on na slobodi to znači da su oni jaki, a dok god su oni jaki mi ćemo biti dalje od Evrope. To dokazuje, na kraju krajeva, i ovaj ustav koji žele da usvoje, jer taj ustav objektivno zatvara evropsku perspektivu Srbije. Kad dođemo pred vrata te Evrope za 10-15 godina, a verujem da ćemo doći uprkos njima, moraćemo da menjamo taj ustav, što i oni sami kažu. Nije neki, kaže Boris Tadić, ali može lakše da se menja. Pa što ga usvajamo, što ne usvojimo pravi ustav evropske Srbije XXI veka, koji će važiti decenijama. Očigledno zato što se tako jedno veliko, krupno državno pitanje koristi u partijske svrhe u predizborno vreme.

Nije se čuditi Koštunici koji je, na kraju krajeva, kada je formirao vladu rekao da će politika njegove vlade biti politika diskontinuiteta sa Đinđićevom. Nije se čuditi ni Šešeljevim radikalima koje predstavlja Toma Nikolić, jer oni brane svoju politiku iz 1999. i sad ne mogu da kažu – Kosovo je tada izgubljeno, jer su ga oni i Milošević izgubili. Čuditi se jeste Borisu Tadiću koji je, sa prihvatanjem ovog predloga ustava, kohabitaciju sa Koštunicom koja traje dve godine, proširio i na radikale i time ključno doprineo uspehu Koštunicinog  dvogodišnjeg pokušaja da se operu radikali.

U Srbiji je u toku takmičenje u licemerju, G17 je šampion, ali čini se da sada Demokratska stranka tu trku trči rame uz rame s njima. Licemerje je tvrditi da se Srbija sada konstituisala kao država. To kažu oni koji su sve učinili da do toga ne dođe minirajući referendum u Crnoj Gori i Mila Đukanovića.Ti isti sada kažu da se Srbija konstituisala. Nije se konstituisala Srbija kao država, na žalost. Srbija se samo formalno zove Srbija i to po Miloševićevom ustavu, a u suštini mi živimo u nečem što bi najbolje moglo da se opiše kao ostatak ostatka Jugoslavije. Najbolje bi bilo da je sazvana ustavotvorna skupština. Srbija je izgubila svoju državnost posle I svetskog rata na jednoj takvoj ustavotvornoj skupštini, kojom je usvojen Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

G17 ima dve politike, jednu za Vojvodinu, a jednu za ostatak Srbije. Dinkić ovde kaže – glasajte za ustav, a tamo Ivana Dulić-Marković kaže da je ona protiv toga. Očigledno im je stalo da pred izbore ne pokvare svoje šanse u Vojvodini. Šta je to nego licemerje? Ali ta kohabitacija i sa radikalima, u koju je sada ušao i Boris Tadić, čini mi se da ne nagoveštava svetle perspektive te stranke u nekom dugom roku. Postoje mnogi ljudi koji vide Demokratsku stranku kao predvodnika nečeg što se bez razloga zvalo demokratski blok. Mi i danas slušamo priče o nekakvom demokratskom bloku, ali ako su radikali u njemu, ja zaista ne želim da budem u tom bloku. Pitanje je da li je demokratski blok uopšte i postojao, jer po nekima on nije postojao ni 5. oktobra. Možda je Koštunica bio i naš i njihov kandidat, što je vrlo brzo pokazao, je li tako?

Jedini način da se kaže NE ovom Ustavu je neizlazak na referendum. Izlaskom bi se legalizovalo to što je urađeno. Ne zaboravite da je procedura i način donošenja takođe deo ustava, ljudi to ne shvataju. Treba zaokružiti NE neizlaskom, zbog zakonskog uslova da 50 odsto upisanih birača mora da zaokruži DA da bi referendum uspeo. A da će biti medijske blokade, biće, da će biti napada za izdaju, biće, i to ne zbog nas nego da bi plašili obične ljude. Kao, to je sad nešto važno, ko ne izađe mora da zna da će zbog njega Kosovo biti izgubljeno, on će biti odgovoran, neće mu roditi pšenica bjelica i neće da ima od roda poroda, što patrijarh u poslanici skoro da je i poručio vernicima, i drugima. Prosto, to će tako ići. Ja bih voleo da vidim kako će Boris Tadić i Toma Nikolić ruku pod ruku sa Koštunicom zajedno ići i ubeđivati građane. Referendum je farsa, obmana i licemerje, a izbori su ono gde će ljudi moći da verifikuju krivce za ovo u šta su ih gurnuli, jer objektivno, praviti budale od ljudi ne može na kraju da se završi dobijanjem poverenja od tih istih ljudi.

Ja ne mislim da je ovo prekid sa Miloševićevim ustavom. Da ne ulazim u detalje, mogu da pomenem samo ono što mi se ne dopada, jer ako sada objašnjavam šta tamo piše, nekako se osećam kao da učestvujem u javnoj raspravi koje nema, jer postoji predlog tog ustava koji nikakva rasprava ne može da promeni. Znači, mogu to da objašnjavam samo da bih ubedio nekoga da ne izađe. Mnogo toga nije u redu, počev od nacionalnog određenja države, preko međunarodnih ugovora koji nisu iznad domaćeg zakonodavstva, pa sve do toga da se njime ženi osporava pravo da odlučuje o rađanju, nego se to prenosi na sve, sutra možda i na crkvu ili na predsednika vlade ili vladu. Tu je i uskraćivanje prava Srbima koji pišu latinicom, jer srpski jezik ima dva pisma, a ne jedno. Ja ne pišem latinicom, ali onaj koji je Srbin i piše latinicom, da bi pisao latinicom moraće da se izjasni kao Hrvat i onda će valjda imati pravo da piše latinicu.  Zakletva predsednika u kojoj se pominje Kosovo, a ne pominje se recimo Vojvodina i tako dalje, besmislena je i samo služi igranju sa emocijama građana. Pre neko veče smo na partijskom TV servisu mogli da vidimo kako izgleda manipulacija decom. To čak nije bila manipulacija nego maltretiranje dece.

O Vojvodini šta da kažem, ona se stalno vuče ka proseku Srbije, umesto da se iskoristi Vojvodina koja može da povuče Srbiju, a može da je povuče ako joj se daju prava. Tu je i posredno biranje predsednika opština, što su izgurali radikali, jer očigledno na neposrednim izborima u Beogradu ne mogu dobiti gradonačelnika. Još jedanput Vučića da stave na test sumnjam da su spremni, tako da mi posredno biranje predsednika opština i grada na njihovo insistiranje nagoveštava nekakav dogovor između Tadića, Koštunice i Nikolića ili možda dvoje od to troje, da se radikalima da još četiri godine opozicije, i da im se da Beograd na upravljanje. Sve su to stvari zbog kojih ovaj ustav ne valja.

Opet se vraćam na proceduru, ona je deo donošenja ustava i ne može se reći – procedura nije bila dobra, ali ustav jeste. To je kao kad bih rekao – meni se ne dopada Koštunica, uzeću snajper i uraditi ono što smo videli pre tri godine i tako ću skloniti jednog lošeg političara, metodi nisu bitni. Ne, ne može se demokratski sadržaj doneti na nedemokratski način, to je početak i kraj demokratije.

Koštunica nema ni jedan uspeh u ove dve godine. On mora da zamaskira prekid pregovora sa Evropskom unijom i važno mu je da uđe kao premijer u 2007. Tako bi bio godinu dana duže premijer nego Đinđić. Toma ima drugi motiv, jer je sada primljen u demokratski blok. A Boris, šta dobija Boris? Pa valjda da nanovo bude predsednik Srbije. Sada dobija još dva mandata, je li tako, novi ustav i dva mandata. Ovako bi imao samo jedan, a sada ima još deset godina. Šta dobija Demokratska stranka, to zaista ne mogu da procenim. Oni ulaze u izbore sa parolom – ko glasa za nas, glasa u stvari za Koštunicu kao premijera, jer će oni praviti koaliciju.

Na kraju krajeva, ovo je skidanje svih maski koje su stavljene u zaveri 12. marta 2003. Ovde sve kockice, kao u onoj dečijoj slagalici, padaju na svoja mesta. Kome ta slika sada nije jasna, kome nije jasno šta se dešavalo u Srbiji, onda treba da pita nekog ko zna da mu objasni, ako mu je stalo. Ne sporim da ima mnogo ljudi kojima se dopada sve ovo i oni će hvala bogu, imati za koga da glasaju.

Pogledajte taj apsurd, Kurir napada Ivanu Dulić-Marković zbog nacionalnog porekla. Tom istom Kuriru je Dinkić, čim je postao ministar finansija, oprostio neke silne poreze, bez obzira šta je taj Kurir radio i uradio Zoranu Đinđiću. Daju ostavke, ne daju ostavke, idu u kampanju, ne idu u kampanju. Čitam u novinama da će i sa SPO nešto da pregovaraju. Poslanici SPO glasaju za predlog ustava, onda Vuk Drašković izađe i kaže – to je ustav kontinuiteta sa Miloševićem. Tačno, to jeste ustav kontinuiteta sa Miloševićem, ali to je uradio Koštunica, a ti si, Vuče, skočio u njegovu vladu.

Da budem jasan, za mene je Ivana Dulić-Marković odgovorniija za to što je Mladić na slobodi nego Ivica Dačić. Ivica Dačić nikad nije rekao da bi ga hapsio, on zaista i dalje priča da je on heroj i Ivica Dačić ipak nije potpredsednik vlade. On je samo čovek koji je izabrao potpredsednicu vlade znajući da ni ona, šta god pričala, ni ta vlada Mladića hapsiti neće.

DSS je u Đinđićevo vreme promovisao tu politiku – ja sam u vladi, ali sam u stvari opozicija. Neko će reći da je to nekakva Koštunicina veština – održavanje na vlasti sa116 poslanika. Ja ne mislim da je to veština, on je dok je Đinđić bio vruć na stolu rekao da treba da idemo svi zajedno, i sa radikalima. Ta želja za koncentracijom, ta želja za organskim, sve je to napajano od Dimitrija Ljotića i tih ludačkih tekstova srpskog fašizma, koji su u nekim intelektualnim krugovima uvek imali svoje pristalice, salonske fašiste i komuniste.

Pogledajte Koštunicinu politiku, on uopšte ne vodi državnu politiku, samo naizgled priča o državi, a to je, u stvari, politika naroda srpskog. Sve je to jedan narod, i ono u Republici Srpskoj, i u Makedoniji, i na Kosovu. Srbije tu nema kao države svih ljudi, svih građana.

Svetlana Lukić: Dobar je i sa Ugljaninom.

Zoran Ostojić: To što je neko Bošnjak ili Mađar, to mu ne daju nikakvu kvalifikaciju da je on sad ispravan, pošten i dobar, ako je njegova politika prema sopstvenoj nacionalnoj manjini konzervativna, nazadna. Šverc, droga, šta se sve tamo ne dešava, normalno da su u to upetljane i službe, jer kontrolišu te stvari, i moraju da kontrolišu. Ja imam u predsedništvu Bošnjaka iz Priboja koji kaže – ja sam Srbijanac zato što je moja država Srbija, nije  Bosna, gde živi većina mog naroda. Sa ovim ustavom mu je neko rekao i poručio da je Srbija država srpskog naroda i svih građana. Dakle, ti ćeš da budeš građanin pošto nisi Srbin. On kaže – neću da budem građanin, ja sam Bošnjak koji živi u Srbiji. Time se faktički, mada ne direktno, njemu poručuje – tvoja država nije Srbija, tvroja država je Bosna i Hercegovina. Oni će se složiti, Koštunica i Sulejman, da bošnjačka i srpska deca ne treba da idu u ista odeljenja. Moje stado, tvoje stado, a sve samo zbog izbora.

Crna Gora se osamostalila, odnosno povratila državnost pre šest meseci, i već dva puta su imali razgovore sa Evropskom unijom. Dolazi im u Podgoricu američki ministar odbrane, ući će u Partnerstvo za mir. Šišnuše nas za šest meseci, samo tako. Ja sam to znao, zato sam molio boga da Crna Gora povrati državnost, da bi mi taj proces raspada Jugoslavije, koji će se završiti tamo gde je i počeo, s Kosovom, završili, pa da onda gradimo Srbiju, jer mi je do te države stalo. Nema naroda bez države, tek kad imaš normalnu demokratsku, dobru državu, ljudi žele u nju da uđu, a ne da iz nje beže. Tek takva država može da bude oslonac tom srpstvu, nacionalnom korpusu i tako dalje.

Oni napišu ustav po kome je Srbija država srpskog naroda bez dodatka da je to i država   Bošnjaka koji žive u Srbiji, Mađara i svih ostalih. Najbolje bi bilo da je to država svih njenih grđana, ali oni su zapeli da to bude država srpskog naroda i time je Srbija nekakvom Srbinu koji se rodio u Čikagu, treća je generacija, ni reč srpsku ne zna, postala više njegova zemlja nego, eto, tom mom Kenanu koji je tu rođen, dedovi i pradedovi su mu rođeni u Sandžaka, u Priboju. On nema drugu državu, uvek je tu živeo. A sad Srbija nije njegova država, no je onoga, pazi majku mu. E, pa takva država će proći kako će proći.

Ja ne mislim da je Koštunica uspešan političar, jer ništa od onoga što je želeo da ostvari nije ostvario. To što je uspeo da dođe na čelo vlade direktna je posledica 12.marta i uspeha te zavere. Koštunica je korisnik toga, ništa ne insinuiram, samo konstatujem. Nikad nisu pozvani savetnici za bezbednost i Aca Tomić da objasne šta su oni radili sa onima iza stakla. A Đinđićevi prijatelji, žrtvini prijatelji su pozivani. Ali svejedno, on je tu i šta je uradio za dve godine? Ako je cilj onih koji su ga verovatno godinama pravili da nasledi Miloševića ili onih koji su ga se dočepali posle 5. oktobra kao čoveka kontinuiteta te politike, ako im je dakle bio cilj da Mladić ostane na slobodi, onda je to uspeh. Ja mislim da bez obzira što je uvezao Tadića i Nikolića u jedan čvor, gde su oni njegovi taoci, Koštunica jeste neuspešan političar. Definitivno neće dugo trajati zato što, prosto, ne proizvodi rezultate.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Zoran Ostojić iz GSS. Hvala vam što ste slušali Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 13.10.2006. 

Peščanik.net, 13.10.2006.