Rezultat izbora u Francuskoj nije ogromna pobeda za Marin Le Pen – ali jeste debakl za Olanda.

Sve u svemu, nije u pitanju onakav trijumf kakav su pojedini gromoglasno najavljivali prošle nedelje. U nedelju je Nacionalni front (NF) ostvario značajan uspeh u drugom krugu opštinskih izbora, sa preko 1.400 izabranih lokalnih odbornika (od prethodnih 60) i pobedom u 13 opština širom Francuske (od prethodnih 0).

Međutim, ovaj dobar rezultat ne predstavlja politički zemljotres. Ako je FN znatno popravio svoju lokalnu poziciju u odnosu na izbore 2001. i 2008, može se reći da je njegov opšti položaj otprilike isti kao 1995. godine.

S druge strane, ne treba umanjivati značaj ovakvog rezultata. Ova ekstremno desničarska stranka sada ima širu nacionalnu bazu nakon što je uvećala podršku u oblastima gde je ranije bila tradicionalno slaba (zapad, jugozapad i centar). Neke pobede su impresivne: Enen-Bomon (sever), nekada rudarski grad i istorijski bastion francuskog socijalizma; Ajanž (severoistok), industrijska radnička oblast, baš kao i Bezier, Frežus, Kogolen ili Boker (jugoistok).

Uzimajući u obzir i nedeljni uspeh, FN je još uvek relativno skromna politička organizacija: uspela je da kandiduje svoje ljude u samo 587 opština širom Francuske, od ukupno 36.000. Partijski zvaničnici bojali su se da ne prenapregnu svoje skromne finansijske i ljudske resurse. Devedesetih godina, njihovo vođenje opština na jugoistoku smatralo se katastrofalnim. U Tulonu, Marinjanu i Vitrolu, FN je pokušao da uvede diskriminatorske mere protiv stranaca, koje je sud proglasio protivustavnim i poništio. Partija je na kraju izgubila ove tri opštine posle samo jednog mandata.

Osim toga, FN je i dalje relativno mala partija na lokalnom nivou: centralno-desni UMP pobedio je u 109 gradova sa preko 30.000 stanovnika, centralno-leva Parti socialiste (PS) osvojila je 56, centralno-desni UDI 28, Komunistička partija 22, centralno-desni Modem 6, Zeleni 2 i FN 2.

Ali najnoviji talas je kvalitativno značajan. Za razliku od svog oca, Marin Le Pen ima dugoročnu strategiju. Ona shvata da joj je za pobedu na predsedničkim izborima potrebna mreža izabranih članova i aktivista na terenu.

Njena strategija je „desatanizacija“ partije i ona se nada se da će većina građana uskoro posmatrati ovu stranku kao mejnstrim i uglednu.

Liderka FN-a se distancirala od rasističkih i antisemitskih opaski svog oca. Umesto toga, koncentriše se na svakodnevna životna pitanja, kritikuje globalizaciju i finansije i zalaže se da Francuska potpuno izađe iz evrozone i EU. U najkraćem, gradi imidž političarke na strani „običnih ljudi“.

Ovakvo držanje privlači radnike u severnim oblastima. Na jugu, ona češće igra na kartu poznatih FN tema: red i mir i „pretnja“ multikulturalizma i komunitarizma. Ona podržava laïcité (francuski sekularni poredak, istorijsko obeležje levice) za koji tvrdi da je ugrožen usponom islama.

Ova strategija je dosad bila uspešna. Privukla je radničke birače koji su tradicionalno podržavali UMP: 40% glasača UMP veruje da njihova stranka podržava slične vrednosti kao FN. Sve je više partijskih funkcionera i aktivista UMP koji podržavaju savez sa FN. Ovakva tendencija dovodi rukovodstvo UMP u sve nezgodniji položaj.

Socijalistička partija je izgubila 155 gradova sa preko 9.000 stanovnika, a apstinencija je dostigla rekordnih 38,5% u drugom krugu. Tradicionalno levo orijentisani radnički birači nisu dali glas FN-u, već su jednostavno apstinirali.

Fransoa Oland je odvratio birače Levog fronta (radikalna levica) koji su često odbijali da podrže socijalističke kandidate u drugom krugu. Dramatično nepopularan kod birača, Oland sada važi za „bogataškog predsednika“, budući da je reč o socijalisti koji smanjuje porez bogatima a podiže PDV svima. On ne odustaje od propale politike štednje Nikole Sarkozija: nezaposlenost i javni dug skaču, i uprkos tome što se firmama daju bezbrojne poreske olakšice, ekonomija ne raste. Nakon što je prekršio obećanja iz kampanje, Olanda sada smatraju pokornim saveznikom krupnog kapitala i Angele Merkel.

Le Pen je možda jaka na rečima, ali neće moći da bude na delu. Ona može da govori o društveno-ekonomskim problemima koji su bitni običnim ljudima, ali njen „izolacionistički kapitalizam“ ne nudi ništa radnicima. Birači su uglavnom toga svesni, ali isto tako ne mogu da ne primete da Olanda mrzi čak i da se pretvara.

 
Philippe Marlière, The Guardian, 31.03.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 02.04.2014.