Kako su nastala ova, da kažem, nova čitanja „Filosofije palanke“ Radomira Konstantinovića, u stvari, ova najnovija? Šta je bio njihov motiv, a šta uzrok? Motiv je šesto izdanje ovog, po mom mišljenju, najznačajnijeg dela naše filozofije u XX veku u izdanju izdavačkog preduzeća „Otkrovenje“ iz Beograda čiji je osnivači urednik publicista Sava Dautović, preduzeća koje danas objavljuje većosmo izdanje ovog dela čija je osobina da proizvodi i menja svoj kontekst, umesto da od njega zavisi.

Prvo izdanje Filosofije palanke objavljeno je kao izdanje Trećeg programa Radio Beograda pre četiri decenije (1969), samo godinu dana posle velike pobune studenata, što je podatak koji se retko uzima u obzir, iako ova koincidencija u duhu pobune nije slučajna, pošto ovaj duh pokreće i Konstantinovićevo delo. Glavni deo knjige predstavljaju tekstovi autora koji su govorili u ciklusu Nova čitanja Filosofije palanke Radomira Konstantinovića koji je održan u Domu omladine Beograda 2006. Knjigu je objavilo OTKROVENJE iz Beograda. Izvode objavljujemo uz saglasnost izdavača.

To je vrlina samo najznačajnijih dela, kao što sam to napisao u uvodu za ovaj zbornik koji je u dva poglavlja pod naslovom „Nova čitanja“ i „Čitanja“ okupio dvadeset među najznačajnijim stvaraocima, književnika i teoretičara naše kulture od Latinke Perović, Bore Ćosića, Filipa Davida do Branke Arsić. Dakle, i onih koji su ostali i onih koji su danas apatridi na „produženom odsustvu“, kako je to rekao jedan od njih. Uostalom, njihova imena nalaze se u sadržaju i među koricama ove, verujem, značajne knjige.

Povod je i osamdeseti rođendan Radomira Konstantinovića kao i četrdeset godina od emitovanja „Filosofije palanke“ na talasima Trećeg programa Radio Beograda, što je za akademika Predraga Palavestru, kako se to kaže, „krunski dokaz“ u najnovijem napadu na ovo delo i tvrdnju da je to delo ideologa partijske države iz doba titoizma! Nešto kasnije osvrnuću se na ovu najnoviju, jednu od brojnih, ideoloških diskvalifikacija ovog dela koje ga prate gotovo od samog objavljivanja.To su, kao što sam rekao, povodi za rad na ovoj knjizi, čiju osnovu predstavlja serija predavanja koju sam organizovao 2006. na tribini Doma omladine Beograda.

Uzrok je, da to objasnim sasvim ukratko, zbog prirode ove konferencije, sam fenomen o kojem u svom delu piše Konstantinović. Dakle, tzv.„filosofija palanke“. I to dva pitanja: najpre, da li je „filosofija palanke“, uopšte, moguća kao filosofija i, zatim, rehabilitacija filozofskog čitanja ovog dela, pošto je nacionalizam ono što se ponavlja i što je u tom smislu, kako je pisao Levinas, „elementarno zlo“, dakle, filozofsko zlo čija je suština u tome da njegova filosofija, ili filozofija, svejedno, nije moguća, jer kada bi filosofija palanke bila moguća „ona bi bila samo jedan prolazan duh istorije“. Ili, kako je to napisao sam Konstantinović: „Kada bi duh palanke imao zaista svoju filosofiju, on bi bio samo jedan prolazan duh istorije, zatvoren u istorijske oblike te filosofije. Ali ovako, bez svoje filosofije kao stvarno svog izraza, uvek ’pod maskom’, on je izvan ovih oblika, u jednoj pretećoj slobodi koja je sloboda za njegovu trajnu mogućnost“. Ova „preteća sloboda“ palanačkog duha je bio filozofski, paralaktički cilj ovog projekta. Jer, to da je „palanka večna“ kao i njen duh, pošto palanka nije mesto na karti nego duh, odnosno, „duh duha“ prema Konstantinoviću, duh bez filosofije ili filozofija sama, spada u postfilozofiju, o čemu sam pisao u ovoj knjizi.

Nažalost, ili na sreću, u svojoj „Istoriji srpske književne kritike“ akademik Palavestra ponudio je još jedno od mnogih ideoloških čitanja ne samo „Filosofije palanke“ ili osmotomnog „Bića i jezika“, nego i celokupnog dela Radomira Konstantinovića u rangu „Srpskih dveri“, redukujući „Filosofiju palanke“ na kritiku „srpske palanke“, što je Palavestrin izraz, a njen duh na duh „odnarođivanja“. To ne samo pokazuje nivo i domet ove istorije nego, pre svega, zaslepljenost palanačkog duha koji upravo u „odnarođivanju“ vidi najveći greh zbog kojeg je Konstantinovići postao najveći izdajnik srpske palanke, a akademik Palavestra palančanin u akademskoj odori. Zato je pisac romana „Daj nam danas“, Beketov prijatelj i rodonačelnik srpskog modernizma i nadrealizma, proglašen „ideologom partijske države“, jer je „Filosofija palanke“ emitovana na Trećem programu Radio Beograda. Ali Palavestra, kritičar u akademskoji odori koji ne čita, kakvih je mnogo u srpskoj palanci, nije čitao „Filosofiju palanke“.

Iako su čitanja jedini lek protiv palanačkih čudovišta.

 
Danas, 28.01.2009.

Peščanik.net, 04.02.2009.