Foto: Bogdan Spasojević
Foto: Bogdan Spasojević

Svašta se događalo, a po svemu sudeći tek je svašta moglo da se dogodi u izbornoj noći tog, sada istorijskog, 25. oktobra. Svega par sati pre priznanja Aleksandra Vučića da je izgubio izbore i karnevalske atmosfere na ulicama gradova, prostor oko Pionirskog parka ličio je na vojni kamp.

Prvo su oko 19 časova počele da se skupljaju ogromne policijske snage, oklopna vozila, barikade… dok je okupirani Pionirski park, koji je danima pre izbora zvrjao prazan i ograđen, naglo počeo da se puni muškarcima koji su ličili na paravojsku.

Na malim ekranima i društvenim mrežama mogli smo da vidimo da je ta paravojska bila u koordinaciji sa policijom, koja ih je kontrolisano propuštala u Pionirski park, dok su oni u buljucima navirali.

A onda, u tačno 21:31 čas, tadašnji građanin Vučić priznaje izborni poraz. Kako je čitav prostor oko Pionirskog parka ličio na Mordor iz Tolkinovog „Gospodara prstenova“, dogodila se scena u kojoj je Frodo bacio prsten u vatre Mordora.

Sve je počelo da se ruši, baš kao u knjizi ili filmu. Istog trenutka policija je počela da se povlači, a ona paravojska iz Pionirskog parka počela je da beži, kao da spasava živu glavu, iako ih niko nije napao. Umesto sukoba ogromnih razmera, što je očigledno bilo planirano, počelo je slavlje, a čitav prostor brzo se napunio ljudima koji slave slobodu i pobedu.

Danima nakon toga pričalo se zbog čega je spremljena tolika sila protiv sopstvenog naroda i, najvažnije, ko je to naredio.

Naravno, malo ko je sumnjao koji čovek stoji iza ovog opasnog plana, ali taj Jedan čovek je na kraju sam priznao da je on stajao iza svega.

Nakon što se pre par dana oglasila bivša ambasadorka Belgije u Srbiji Denis de Huer i rekla da su Vučića stranci zvali kako bi izvršili pritisak na njega da odustane od sumanutog plana, nevešto se braneći, sam je priznao da se on te noći pitao da li će biti mir ili ne.

„Tokom celog dana imao sam samo jedan kontakt, ali to je bilo mnogo pre nego što su biračka mesta zatvorena, gde su me pitali šta se zbiva u Lazarevcu i imam 12 komandanata u vojsci i policiji koje sam nazvao i rekao da ću da priznam izborni rezultat“, branio se Vučić i priznao da su upravo tih 12 komandanata i on izvršili nekoliko teških krivičnih dela.

Kada je reč o policiji, Vučić čak ni kao predsednik Srbije nije imao nikakve ingerencije nad njom. Prema našem Ustavu i Zakonu o policiji, ingerencije nad policijom imaju Vlada Srbije i ministar unutrašnjih poslova. Čak ni oni ne smeju da utiču na operativne aktivnosti policije, već bi tim delom rada policije trebalo suvereno da komanduje direktor policije. To je onaj gospodin što se pojavljivao na slavljima SNS-a i nije se pitao ni za šta, osim kada treba da slaže koliko se građana okupilo na nekom studentskom protestu.

Uprkos tome, svedoci smo da je imao apsolutnu kontrolu nad policijom.

Kada je reč o Vojsci Srbije, predsednik jeste vrhovni komandant, ali to ne znači da on izdaje naređenja Vojsci kada će da deluje, a čak i kada se na to odluči, ako posmatramo samo kroz izborni dan, to bi značilo naređenje da vojska izađe na ulicu i interveniše nad civilima, za šta je potrebno uvođenje vanrednog stanja.

Međutim, Vučić je 25. oktobra bio samo građanin Srbije, kao i svaki drugi. Ipak, on reče da je kao takav bio na vezi sa 12 komandanata vojnih i policijskih jedinica.

Vučić je čovek koji je nebrojeno puta pokazao da ono što tvrdi uglavnom nije istina i da se često ispostavi sve suprotno od onoga što govori, ali za ovu izjavu mu treba verovati.

Sada se postavlja pitanje kojih se to 12 komandanata usudilo da u najdelikatnijem trenutku u istoriji Srbije budu na direktnoj vezi sa čovekom koji je apsolutno nenadležan i da njihove odluke zavise od njegove volje.

Odgovor na ovo pitanje jedino može da dobije Javno tužilaštvo za organizovani kriminal ili Više javno tužilaštvo u Beogradu, u zavisnosti od toga da li je među ovim komandantima bilo lica koja su na funkcije postavljena od strane državnih organa ili su to komandanti koji su imenovani unutar svojih organizacionih jedinica, jer ukoliko je ovo tačno, možemo da pričamo o krivičnim delima rušenja i pozivanja na nasilnu promenu ustavnog poretka ili, narodskim rečima, da odgovaraju za pokušaj puča i državnog udara.

Ovo nisu preoštre kvalifikacije, jer ukoliko je vrh bezbednosnih službi grupisao svoje snage po nalogu nenadležnog lica, što Vučić jeste, onda to nije ništa drugo nego državni udar. Pored ovog krivičnog dela, svaki od tih komandanata bi, ukoliko se informacija ispostavi kao tačna, mogao biti osumnjičen za zloupotrebu službenog položaja, a policajci na terenu, uz ovo delo, mogli bi biti osumnjičeni i za nesavestan rad u službi, jer su dozvolili da civilna lica u grupama ulaze u kontrolisani prostor Pionirskog parka, a da nisu legitimisana i pregledana, jer postoje osnovane sumnje da je među tim ljudima bilo lica iz kriminogene sredine koja su sa sobom mogla nositi predmete kojima se mogu izvršiti druga krivična dela.

Kako je Vučić sam javno priznao da je bio na direktnoj vezi sa komandantima jedinica, on bi u tužilaštvo već mogao biti pozvan u svojstvu osumnjičenog, a prvo pitanje tužioca bi moralo biti da Vučić kaže imena i prezimena tih komandanata, kako bi tužilaštvo moglo izdati nalog za njihovo privođenje.

Protok vremena nikada nije prijatelj istrage, pa bi tužilaštvo sve ovo moralo da sprovodi u što kraćem vremenskom roku, kako mogući izvršioci ovih krivičnih dela ne bi dobili vreme da usaglase svoje izjave, unište dokaze i usklade svoje izjave.

Jedina prepreka za tužilaštvo u ovom trenutku je činjenica da se Vučić iz statusa običnog građanina prekomandovao u šefa poslaničke grupe i stekao poslanički imunitet.

No, poslanički imunitet nije sveto slovo i skupštinska većina veoma lako može da ga ukine, a pošto je Vučić već pri prvom zasedanju Skupštine govorio dva i po sata, neće imati problem da toliko vremena govori u tužilaštvu, direktno u zapisnik, onako kako to zakon nalaže.

Vreme odgovornosti je došlo, pa da vidimo kako to u praksi zaista izgleda.

Peščanik.net, 18.11.2026.