Radio emisija, 23.02.2007, govore: Vera Marković, Miša Brkić, Ivan Čolović i Vladimir Todorić.

Svetlana Lukić: Kako ono kažu navijači – mnogo smo jaki, bog te, mnogo smo jaki. Da nismo, ne bismo jutros tako olako ustali iz kreveta i krenuli nešto da radimo. Raditi bez svrhe je prilično smešno i čin bez svrhe mogu da izvrše samo jaki, takoreći heroji.

Sada kada smo našli smisao postojanja, da se podsetimo gde to živimo. Živimo u zemlji koja je svoje najveće umove poslala u Beč da poraz pretvore u pobedu, da vino pretvore u vodu i da jednim hlebom nahrane pet hiljada ljudi. Koštuničini i Tadićevi savetnici su na Ahtisarijev plan odgovorili svojim, dakle, tražimo da se na Kosovu napravi poseban srpski etnitet – Republika Srpska, drugi deo.

Ne možemo da tražimo podelu Kosova, jer bi to značilo cepanje, a to bi pocepalo grudi Koštunice i Sandre Rašković-Ivić, a i ovi iz sveta ne vole tu formulaciju. Zato su Slobodan Samardžić i drugi umovi smislili novu Republiku Srpsku.

Sve vreme Koštunica i njegove sove osluškuju Putinovo bilo i nadaju se da će on proizvesti novi hladni rat. Lepo je počeo pre nekoliko dana, ali sada je nešto stao, mada se naša neupitna vrednost, naš svetac koji hoda po kancelariji u Nemanjinoj nada i da će Ahmadinedžad da napravi nešto korisno od svog obogaćenog uranijuma. Sve bi prizvao čovek iz Koštunića i budući svedok na suđenju za atentat na Zorana Đinđića, samo da Kosovo ne dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama.

U međuvremenu nema ničeg novog, sasvim normalno se hapse profesori Pravnog fakulteta u Kragujevcu zbog primanja mita, rektoru kragujevačkog univerziteta ne pada na pamet da podnese ostavku, ministru prosvete, veselom Vuksanoviću ne pada na pamet da posramljen napusti svoje ministarsko mesto. On je čovek pun razumevanja, najpre za sebe, a onda i za Grke koji su odlučili da do daljnjeg zamrznu priznavanje diploma naših fakulteta. Rektor Beogradskog univerziteta je zapanjen ovim potezom grčkog ministarstva prosvete. Pa to se desilo u Kragujevcu, kaže, i to je samo jedan izuzetak.

Kada imate ovakvog rektora Beogradskog univerziteta, onda nije ni čudo da imate i sve ove ostale umove. A vi ćete na početku emisije slušati Veru Marković iz Socijaldemokratske unije. Vera Marković je jedno vreme bila poslanica u skupštini Srbije. Svetlana i ja smatramo da je ona idealna poslanica i da je šteta što ona to neće biti u ovom sazivu. Vera Marković je inače doktor psihologije, a razgovor sa njom počinjemo sa Kosovom.

Vera Marković: Juče je potpredsednik Demokratske stranke, Dušan Petrović, rekao da vlada ne može da se formira zato što prvo moraju da se ustanove zajednički ciljevi koje bi zastupao potencijalni mandatar. Koliko je meni poznato, Demokratska stranka, a ne predsednik Tadić, ima mandatara. Demokratska javnost je videla tog mandatara i jedan deo uspeha Demokratske stranke na izborima je postignut zbog tog mandatara, koji se kao stručnjak pokazao odličnim u Đinđićevoj vladi. On je učinio da ekonomska sfera postane nešto što je bitno i što funkcioniše. Postoji opšta saglasnost da je on dobar mandatar. E, ali ako na drugoj strani postoji opšteprihvaćena teza da sada ne može da se priča ni o čemu drugom osim o Kosovu, onda ja kažem da je to sjajno i da mi je drago što se o Kosovu sve više govori na jedan drugačiji način. Poslednjih dana smo videli u medijima izjašnjavanje Srba sa Kosova, koji govore o tome da će Kosovo biti nezavisno, da će Srbi i Albanci živeti jedni pored drugih, da između njih nema sukoba i da se oni pripremaju za zajednički život. To je nešto što se nije moglo čuti pre ove predizborne kampanje i pre nego što je naša koalicija oko LDP-a o tome progovorila na jedan jasan način.

Pregovarači su otišli u Beč i odmah po dolasku tamo premijerov savetnik je rekao da oni imaju amandmane na sve delove teksta Ahtisarijevog predloga, ali da on ne očekuje da će ti amandmani biti usvojeni. To pokazuje da je i u pregovarački tim procurila realnost. Oni rade taj posao zato što misle da ga treba raditi, ali i oni postaju svesni realnosti. Meni će biti žao ako ne dođe do kompromisa između jedne i druge strane u vezi sa tim dokumentom, jer će onda sve biti mnogo teže, neugodnije, duže će trajati i cena će biti veća. Mnoge stvari sigurno još mogu da se poprave i da se izmene, ali ne postoji alternativa ovakvom dogovoru između između srpske države i kosovske države u nastajanju. Svima je jasno da ta država nastaje i da će Kosovo u perspektivi biti nezavisno, dakle ne sutra i ne prenagljeno i ne bezuslovno i mislim da je to ona tačka na kojoj treba da insistira pregovarački tim. Oni treba da insistiraju na uslovima pod kojima će Kosovo dobiti nezavisnost, pre svega imajući u vidu položaj Srba na Kosovu.

Pre nego što je počela predizborna kampanja i zahvaljujući kontaktima Sonje Biserko i Helsinškog odbora za ljudska prava, bila sam u selu Plemetina i srela se sa ženama koje tamo žive i nameravaju da tamo ostanu. Sa nama su bile Albanke iz nevladinih organizacija, a ove žene iz Plemetine su isto tako napravile nevladinu organizaciju, jer su shvatile da je to dobar način organizovanja i rešavanja različitih problema. Sa nama su bile i dve parlamentarke iz kosovskog parlamenta i razgovaralo se o situaciji u selu Plemetina, lečenju, zapošljavanju, snabdevanju, svemu onome što čini život. Ono što je na mene ostavilo najsnažniji utisak je to da su te žene koje se bave poljoprivredom, koje nisu mnogo obrazovane, izuzetno elokvetne i tačno znaju šta hoće. One su se jako dobro povezale sa albanskim koleginicama iz nevladinih organizacija i uz tešku borbu, mnogo povezivanja, insistiranja, argumentacije, one rešavaju svoje probleme. Nabavile su polovni traktor da obrađuju zemlju, Norvežanke su im izgradile vrtić za decu, kosovske parlamentarke su im donele agregat za struju – na Kosovu često nema struje, i Srbima i Albancima – da mogu da ogreju decu i da imaju svetlo. One su tražile i izgleda da će uspeti da zaposle svoje devojke koje su završile srednje škole. U Srbiji nije dovoljno poznato da su sve institucije Kosova dužne da zaposle 10 odsto Srba, znači sve državne institucije, od lokalne samouprave do parlamenta. Dobile su obećanje da će dve devojke biti zaposlene u parlamentu, jer imaju odgovarajuće srednje škole. Dakle, problemi su rešivi. U Plemetini smo razgovarle i o tome šta bi bila alternativa ovakvom pristupu. Njima alternativa nije prihvatljiva, jer bi to bilo iseljavanje sa Kosova, dolazak na periferiju Kraljeva ili Beograda, sa ogromnim problemima u vezi sa stanovanjem, lečenjem, školovanjem dece, zapošljavanjem i verovatno lošim prijemom kod Srba iz Srbije. Zgodno mi je kako su to one rekle – srpske političare vidimo samo kada prođu sa džipom i od njih nam ostane samo prašina.

Nedavno je Srđan Bogosavljević izneo rezultate istraživanja, u kojem je pitao građane šta misle o tome kako će se rešiti problem Kosova. Letos, mislim da je bio juni mesec, 40 odsto građana predviđalo je da će Kosovo biti nezavisno. Međutim, posle izbora se taj procenat smanjio na polovinu. Direktnu odgovornost za tih 20 odsto zaluđenih ljudi snose premijer Koštunica i članovi njegove vlade, urednik RTS-a, urednik informativnog programa RTS-a i predsednik države, svako u onoj meri u kojoj je ohrabrivao razmišljanje koje nije zasnovano na realnosti. Među našim pregovaračima i onima koji su pisali, obrazlagali i usvojili rezoluciju o Kosovu ne vidim hrabre ljude. Ja vidim ljude koji su kukavice, licemerni i nespremni da se suoče sa svojim građanima u vezi sa čitavim nizom pitanja koja čine naš život. Onog trenutka kada bude doneta odluka o Kosovu, dogodiće se isto što se dogodilo i posle odvajanja jugoslovenskih republika, isto što se desilo i posle odvajanja Crne Gore – taj problem će se zaboraviti. Počeće ne proces pomirenja i razgovora o onome šta se dogodilo, nego proces političkog, ekonomskog, sportskog, kulturnog i svakog drugog povezivanja hodajući preko leševa, zato što je to politički profitabilno.

Kada ljudi iz Demokratske stranke govore o Kosovu, vi vidite da je to ipak jedan drugačiji ton od tona premijera ili njegovih savetnika i volela bih da ljudi iz DS-a prestanu da budu neiskreni i kažu šta zaista misle. Bestidno je da neko ko ima izborni rezultat kao DSS kaže – ja neću da ustanem sa stolice i ustupim je drugome. Nema labavije, klizavije i ljigavije stvari od ulaska u vladu sa Koštunicom.

Svetlana Lukić: Šta mislite, Vera, kako ćete se osećati nekog 29. marta, kada se objavi da je Koštunica mandatar za sastavljanje vlade?

Vera Marković: Prihvatiću to normalno, jer je to jedno od očekivanja. Svi znamo da on hoće da bude ili predsednik ili premijer. Ali sve dok se ne reši pitanje Kosova, mi ili nećemo imati vladu, što odgovara tehničkoj vladi, ili ćemo imati vladu sa Koštunicom i Tadićevim demokratama. Ta vlada bi bila izuzetno nestabilna, jer ni oko čega ne bi mogli da se dogovore. Uvek se setim reči Nenada Dimitrijevića, koji je na jednom skupu rekao – demokratija uopšte nije nešto za šta se vredi boriti, demokratija je samo mehanizam koji se koristi da bi se neke vrednosti uvele u politički život. Dakle, tamo gde nema tih vrednosti, koje se posredstvom demokratije uvode u politički život, nema ničega za šta se vredi boriti.

Verovatno ste videli u štampi da u selu Žitište hoće da naprave spomenik Rokiju Balboi, dakle Silvesteru Staloneu, odnosno jednom imaginarnom liku kojeg je on igrao. To je meni sjajna vest. A u Međi prave spomenik Džoniju Vajsmileru, koji je navodno rođen u tom selu i odatle sa roditeljima otišao u emigraciju. Gledajući kako se kod nas prave truli kompromisi, kako nikako da se napravi vlada, a i ako se napravi, šta će nam takva vlada, šta će ona da radi, ko će biti u njoj, zašto nam to rade – da ne bi razmišljali o tome i odbacujući nametanje mitologizovane istorije, oni su za sebe pronašli dva neupitna junaka. Roki Balboa je stvarno junak, ni sa koje strane mu ne možete staviti primedbu, kao ni Džoniju Vajsmileru. To nije ni prva ni druga Srbija, to je jedna fantastična pobuna u cilju očuvanja zdravog razuma. Stvarno su me oduševile te dve vesti. Verujem da će većina ljudi okrenuti glavu od politike i da će, ako se ponove izbori, apstinencija biti ogromna. Apstiniraće, nažalost, pre svega birači Demokratske stranke, ali i Demokratske stranke Srbije, jer ljudi vide koliko je bestidno to što Koštunica traži. Pri tome, on ne daje nikakve argumente za svoje visoke zahteve, kao što ih nikada nije ni davao. Ali sve to nije vredno novih izbora. Prosto treba sačekati da se okonča situacija sa Kosovom, da se malo snizi ta jako podignuta tenzija i da onda vidimo šta se u stvari događa u Srbiji. Tek onda možemo da počnemo da brinemo o onome što čini život. Dobra vest je da su profesori i dekan pravnog fakulteta u Kragujevcu optuženi za korupciju. Takve stvari se neće događati kada budemo gledali šta zaista radi, na primer, taj kapitalni ministar, zašto nije platio 200 miliona radnicima koji su izvodili radove. Tada ćemo moći da pitamo ko je pravio tako nerealan nacionalni investicioni plan, za šta je on služio, ko je šta dobio iz tog plana, zašto tim redom i ko je dobio te stanove? Dakle, tada ćemo moći da vidimo od čega se živi. Verujem da na sledećim izborima nećemo imati više nijednu mitsku priču i da ćemo imati snage, mogućnosti i bistre pameti da napravimo demokratsku vladu.

Stigla je i odluka Vrhovnog suda Srbije u vezi sa novinarom Željkom Bodrožićem. On je dobio mišljenje Komiteta Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima u kojem se nalaže našim sudskim organima da mu vrate pare koje je potrošio braneći se na sudu kao urednik dnevnog lista Kikindske, u kojima je opravdano kritikovao Dmitra Šegrta. Svi znamo kakav je lokalni moćnik Dmitar Šegrt i Bodrožić je zaslužio da mu se plate sudski troškovi i obeštećenje za povredu ljudskih prava. Tako otprilike glasi to mišljenje, međutim, vrhovni sud je rekao da je on zaista uvredio Šegrta. Osim što je privredni kriminalac i politička štetočina, ispada da je Dmitar Šegrt i osetljiv. Mislila sam da takvi ljudi imaju debeo đon i da ne mogu da se uvrede. Postoji veliki broj sličnih slučajeva i pred sudom za ljudska prava u Strazburu. Kada te presude iz Strazbura počnu da pristižu, bojim se da će vrhovni sud reagovati slično kao u slučaju Željka Bodrožića – šta ti iz belog sveta imaju meni da uređuju sudstvo. Čitav svet pokušava da nas lustrira, ali mi se ne damo. Evo, Dragomiru Kariću će biti oduzeto kanadsko državljanstvo, jer je bio bliski saradnik Miloševića. Mi ništa nismo uradili po tom pitanju i to je nešto što me stvarno brine. A onda je predsednica vrhovnog suda, Vida Petrović-Škero, rekla je da ne treba komentarisati sudske odluke. Besramno je tako nešto reći. Za četvorostruko ubistvo na Ibarskoj magistrali vrhovni sud je potvrdio presudu na 15 godina zatvora, valjda sa idejom da je to najviša zamena za tada postojeću smrtnu kaznu. Svi znamo da je smrtna kazna zamenjena kaznom od 40 godina, o čemu se tu radi? Dakle, javnost je zapanjena, a onda joj se odgovara da na sudske odluke ne treba reagovati zato što ne treba ni da postoji javnost, pa ne treba reagovati ni na šta. Treba saviti glavu, jer povijenu glavu sablja ne siječe, to je ono čemu nas iznova uče. Ali život curi na sve strane, pojavljuje se kroz Rokija Balbou, pojavljuje se kroz govor ljudi sa Kosova, tih Srba koji govore o tome da će ostati da žive tamo ako ikako budu mogli, da oni nisu politički mobilisani na način Srba iz Kosovske Mitrovice. Čuli smo i Olivera Ivanovića, mislim u emisiji Replika na B92, da su, nažalost, Srbi na Kosovu u većini naučeni da misle ono što im se iz Beograda kaže.

Svetlana Lukić: Sada sam se setila, onaj monah Ilarion je na kraju osuđen na svega 10 meseci, je li tako?

Vera Marković: To je stvarno neverovatno, kao i slučaj sa onom knjigom u kojoj su objavljene malverzacije u eparhiji smederevskoj. Zanimljivo je kako crkva nikada neće da kaže nijednu reč ni o Ilarionu, ni o tim finansijskim malverzacijama. Neće da kažu šta se dogodilo, da se to više ne bi dogodilo, nego samo donesu odluku da nekoga raščine. I ovaj slučaj finansijskih malverzacija završio se tako što su raščinili nekog sveštenika. I Ilariona su raščinili i pustili ga da šeta okolo. Oni izgleda još uvek žive u XIII veku, znači, ne obraćaju se javnosti, ne kažu – to se kod nas više neće ponoviti i kada god postoje neke sumnje, izručićemo tog čoveka organima zakona. Oni imaju samo svoj crkveni sud smatrajući da je to što nekoga raščine najveća moguća kazna. Oni ne znaju da žive u svetovnoj državi, nemaju pojma o tome, to je ono što me zapanjuje.

Svetlana Lukić: Oni kao odgovaraju samo svome bogu, nikome više, kao da nisu zemaljska institucija.

Vera Marković: Svako od njih je građanin, evo, i patrijarh je glasao na referendumu, možda i na ovim izborima, ne znam.

Svetlana Lukić: Skoro sam čitala vest iz Moskve kako je lokalni sveštenik u crkvi govorio svojim vernicima. Većina njih su stari ljudi, koji su počeli mnogo da ginu na putevima i onda im je sveštenik, pravoslavni, iz majčice Rusije, držao propoved o tome kako je prelaženje ulice na crveno svetlo greh. Crkva se tu uključila u život ljudi.

Vera Marković: Prilagodila se životu, to je fenomenalno.

Svetlana Lukić: I ovi naši ne pominju Ilariona, jer kada bi ga pomenuli, mi bismo se setili Pahomija, koji je dobio oslobađajuću presudu po optužbi za pedofiliju i koji se kao vladika potpisuje ispod božićnih poslanica.

Vera Marković: I učestvuje u radu pregovaračkog tima za Kosovo u delu koji se odnosi na crkveno nasleđe. Ako imate podršku države raznim crkvenim nepodopštinama, to je delo države pre nego crkve. Dakle, crkva nema razloga da se obraća javnosti u vezi sa Ilarionom ili proneverama, nema razloga da se pravda bilo kome za bilo šta, jer je unapred oslobođena svake odgovornosti. I to je posao koji nas čeka u budućnosti.

Ženske grupe su pripremile jedan predlog izmena krivičnog zakona, između ostalog za seksualne delikte, gde su sada zaprećene veoma niske kazne. Žrtva se po pravilu ne oseća dobro kada čuje izrečenu kaznu. To bi moralo da se menja, a posebno jedan član koji je neverovatan. Mnogo je manja zaprećena kazna za ubistvo u okviru porodičnog nasilja, koje se ponavlja i na kraju se završi ubistvom, nego kazna za ubistvo između anonimnih ljudi. To je onaj patrijarhalni model, po kojem se krije sve što se zbiva u kući, ispod jorgana i dobro je da se sve to zataška. A zlo počinje u porodici i najčešće se tu i završava. Smeta mi u vezi sa ovom akcijom za izgradnju sigurnih kuća to što je zasnovana na sledećoj ideji – neka muškarci tuku žene, pa ćemo povremeno da ih sklonimo u taj azil, pa kada se malo oporave, neka se vrate kući. Sigurne kuće su potrebne, ali potrebnija je primena zakona za čije donošenje smo teško, dugo lobirali, a čija suština je u tome da je nasilje u porodici zabranjeno. U reklamama za izgradnju sigurnih kuća vide se slike pretučenih, pomodrelih žena, ali još nismo videli nijednu sliku nasilnika, nije nam rečeno – to je baraba koja tuče ženu i decu. Kada je reč o sudskim organima, koliko je meni poznato, još nijedna presuda po ovom zakonu nije doneta, a njime je predviđeno i da nasilnik po hitnom postupku mora da se na određeno vreme iseli iz kuće, bez obzira na to da li je njen vlasnik ili ne. Dakle, žrtva mora da bude zaštićena, a to podrazumeva ono o čemu sam govorila na početku – vrednosnu promenu. Ako vi ne shvatate da je nasilje nad nemoćnima kažnjivo i da je to zločin, onda niste ništa uradili, onda pravite sigurne kuće i sklanjate žrtve nasilja da ne bi bile pri ruci nasilniku, jer može da mu se omakne ponovo. Patrijarhat je ponovo uzeo stvari u svoje ruke i celu priču o modernom društvu okrenuo na naličje.

Svetlana Lukić: Slušali ste Veru Marković, a sada govori zamenik glavnog i odgovornog urednika nedeljnika Ekonomist, Miša Brkić.

Miša Brkić: Nema ko ne štrajkuje, napravio sam spisak od dvadesetak firmi. Štrajkuju od fabrike vagona u Kraljevu do ovih u Jugoremediji. Ovo je sedma godina od početka tranzicije u Srbiji, a kao da smo na početku. Uvek iznova treba objašnjavati ljudima da su socijalizam i samoupravljanje promašene teme. Ništa nije učinjeno da se privatizacija završi i mislim da se previše u važnim slučajevima povlađivalo takozvanoj radničkoj klasi. Mislim pre svega na Jugoremediju, gde je posle četiri, pet godina, pod direktnim pritiskom vlasti sud promenio mišljenje i oterao vlasnika. Ne ulazim u to da li je vlasnik kriminalac, jer zašto mu je država prodavala ako je kriminalac. Čak i ako je bio najpovoljniji na tenderu, mogli su da mu kažu – nećemo sa tobom, tvoj novac je prljav, ova država ima komisiju za sprečavanje pranja novca i ne damo ti da uđeš u Srbiju. Ali oni su ga pustili i ne mogu posle četiri godine da mu kažu – puj pike, ne važi. Direktor Filipa Morisa treba da ima noćne more i da se ujutru budi sav znojav od straha da će kada dođe na posao videti da su radnici upali u fabriku i rekli – ko te, bre, šiša, ti si mrski neprijatelj, mi smo povratili naše vlasništvo. A onda vi nemate vladu koja kaže – stanite, ljudi, to ne može tako.

Tehnička vlada istera žandarmeriju da oslobodi put od proizvođača svinja, ali onda donese uredbu o otkupu 15.000 svinja ili 15.000 tona svinjskog mesa, ne znam tačno. Da li je vlada sa tim proizvođačima svinja imala sporazum – nije, je li ovo zemlja sa tržišnom ekonomijom – jeste, ko je terao te ljude da tove svinje, a nemaju ugovore o otkupu? To je kao da ja proizvedem 15.000 pari cipela i nema ko da ih kupi i ja odem pred vladu i kažem – slušaj, zapaliću vam zgradu ako mi ne otkupite cipele i skupim još 20.000 ljudi i vlada kaže – ovi su kreteni, vidi šta nam rade, blokirali ulice, hajde da otkupimo te cipele. Fenomen tehničke vlade je vrlo zanimljiv. Pazi, ona nikome ne polaže račun, nema parlamenta u kojem će neko da kaže – stanite, bre, šta to radite. Sada su silne pare potrošene za svinjsko meso koje nikome nije potrebno, a to košta. I neće onih pet hohštaplera ministara iz svog džepa da izvade pare, pa da kupe to meso, nego ga plaćaju novcem poreskih obveznika. Šaljemo loš signal da Srbija restaurira neke stare vrednosti. Istovremeno, ti imaš puno stranih kompanija u kojima se ljudi ubiše radeći i u kojima zarađuju pristojan novac. Najveći opštinski prosek plate u Srbiji ima Smederevo. To nije tako zato što je Matković direktor  Sartrida, nego zato što je US Steal kupio tu čeličanu.

Vuk Drašković u vezi sa Kosovom koristi sintagmu – jedna država, dva sistema. Bojim se da i u ekonomiji stvaramo tu šizofrenu situaciju, znaš, jer imaš radnike koji rade u socijalističkim firmama i imaš radnike koji rade u kapitalističkim firmama. Jedna zemlja – dva sistema ne može da uđe u Evropsku uniju, jer moraš da imaš sistem koji imaju svi u Evropskoj uniji. U ovoj predizbornoj kampanji svi su kokodakali o otvaranju novih radnih mesta, a to je promovisanje najcrnje vrste državnog socijalizma. Mene plaši ta doslednosti da se iz slučaja u slučaj restauriraju vrednosti koje ni po čemu ne korespondiraju, bre, ne sa Evropskom unijom, nego nemaju veze ni sa Rusijom, koja jeste postala kapitalistička zemlja. Napraviš ogromnu aferu sa stečajnom mafijom, ali ne otkriješ kakav je bio taj mehanizam, ko je uzeo pare, da li je uzeo, zašto je uzeo, nego ostaviš maglovitu situaciju. I onda radnici Beogradske konfekcije Beko ili Robnih kuća Beograd imaju iluziju da su njihove sjajne firme namerno oterane u stečaj. Pritom, ti ljudi u Beku i u robnim kućama nisu radili ni pre nego što je došla stečajna mafija, ali ti si u predizbornoj kampanji rekao kako se vlast bori protiv korupcije i privrednog kriminala i poslao ljudima poruku – eh, gde bi nam bio kraj da nije bilo te stečajne mafije, bilo bi kao u divno vreme socijalizma i što mi ne bismo tako nastavili i dalje.

Uzmi izveštaj međunarodne organizacije Transparency International i pogledaj gde je Srbija na rang listi korupcije u svetu. Od kada je Koštunica došao na vlast, pali smo još niže. Ej, neko ko je došao na vlast kao legalista, odlazi sa vlasti kao korupcionaš. Pri tome nijedna od velikih afera  nije završena, mi ne znamo ko je i kolike pare uzeo. Afere su završavane kao u slučaju nabavke lokomotiva, kada je optuženi ministar izašao na konferenciju za novinare i rekao – svečano objavljujem da je policija utvrdila da nije bilo korupcije i da ta afera nije postojala. Pazi, niti se policija oglasila, a istraživala je, niti je taj ministar portparol policije koji to može da kaže. U mnogo veću aferu u vezi sa Nacionalnom štedionicom od početka je bio umešan tadašnji guverner centralne banke, a posle ministar finansija u ovoj vladi, koji je takođe rekao – svečano objavljujem da u nije bilo afere, a slučaj je zatvoren tako što je Nacionalna štedionica prodata grčkoj banci, Euro Bank, i time cela priča završena. Pre dva dana sam video vest da je Beograd film kupio jedan srpski biznismen iz Londona za koga se kaže da je bio savetnik bez plate guvernera Narodne banke Jugoslavije, Mlađana Dinkića. Ispostavilo se da je on kupio još nekoliko firmi u Srbiji i da je za to potrošio milijardu dinara, a vlasnik je neke firme za nekretnine u Londonu. Očekivao bih da ozbiljni mediji krenu tim tragom, jer čovek je bio savetnik guvernera, nisu male pare u pitanju. Ispostavilo se da je on svoje pare pošteno zaradio u Londonu i odmah je sve bilo okej, spala je i poslednja trunka sumnje sa tog čoveka.

Mediji su korupcionaške i uopšte afere iz sfere ekonomije pratili potpuno senzacionalistički, sa vrlo smišljenom namerom ljudi van medija da se kvalifikovano javno mnjenje i široka javnost dovedu u poziciju objekta manipulacije. Znaš, kada običan čovek kupi novine, vidi vest o aferi i počne da cokće jezikom, cilj manipulacije je postignut: aktivizam građanina birača je na minimumu. Skidam kapu onima koji su na taj način autizovali javno mnjenje u Srbiji. Kakvih je trgovina sve bilo u parlamentu, oduzimanja mandata, pa niti se oglasio ustavni sud niti je iko rekao – joj, je li to moguće. Moguće je, pređen je Rubikon, jer ti si jednom uspeo i ništa ti se nije dogodilo, niko te na ulici nije mlatnuo toljagom, ako ti već institucionalno ništa ne može. Ravnodušnost će da sahrani Srbiju, ravnodušnost na sve. Ravnodušnost kada slušaš premijera kako lupeta o kosovskoj priči, ravnodušnost  kada saznaš da u zemlji ne postoji ustavni sud, ravnodušnost na to da su podeljeni stanovi članovima vlade koja više ne postoji. Ja to nikako drugačije ne mogu da nazovem nego krađom. Niko da kaže – to je grupa hohštaplera i lopuža. Ko će im to reći, ko će ih procesuirati zbog toga. Sudije primaju preteće SMS poruke, a predsednica vrhovnog suda kaže – nije strašno kada sudija dobija preteće poruke.

Bojim se da je već u februaru, 2007-a godina završena za Srbiju. Da, izgubili smo 2004-u, pa se u  2005-oj i 2006-oj dalje tonulo. I ako za nešto treba suditi toj Koštunicinoj vladi, to je zbog toga što je prekinula odnose sa Evropskom unijom. To je milenijumski poraz Srbije sa nezamislivim posledicama. I onda ti vidiš lukavstvo vlasti koja kaže – pa dobro, jebeš Evropsku uniju, daj da mi ovo Kosovo rešimo. U Srbiji je napravljen kopernikanski obrt i od budućnosti u Evropskoj uniji ti si se vratio i restaurirao prošlost kao ključnu pretpostavku političke delatnosti u Srbiji. Voleo bih da neko izračuna koliko košta prekid pregovora sa Evropskom unijom, ali u bukvalnom iznosu, koliko miliona, milijardi evra. Pa da, kada dobiješ tu sumu, podvučeš crtu i kažeš – e, za ovaj gubitak imam pravo da sudim onima koji su to uradili ovoj državi. Ne mora to da bude suđenje pred trgovinskim sudom, ali da se zna koliko je jedna nesposobna vlast koštala građane ove zemlje, a ne da nam ti ljudi ponovo pričaju o tome da su oni nezaobilazni faktor formiranja nove vlade. Ko ste, bre, vi? Upropastili ste državu za ove tri godine koliko ste vladali.

Dan pred izbore jedan konzorcijum je trebalo da dobije na tenderu koncesiju za autoput Horgoš – Požega, put koji Srbiji dokazano nije potreban. To je gurao ministar za kapitalne investicije, jer hoće, brate, čovek da mu kroz avliju prođe autoput. I kada je stiglo do potpisa ugovora o koncesiji, ta firma koju čine Španci i Austrijanci, je rekla – ne, ne, mi to nećemo da potpišemo. Dakle, ljudi iz tog konzorcijuma su ozbiljan, poslovni svet i oni su odustajanjem od potpisivanja ugovora o koncesiji pokazali da razmišljaju na sledeći način – doći će neka nova vlada i prvo što će da uradi je da protrkeljiše taj ugovor i videće da taj ugovor sa srpske strane nije dobar, što narušava ugled našeg konzorcijuma. I španskoj i austrijskoj firmi važno je da sačuva svoj ugled. Džaba ti Srbija i džaba ti posao izgradnje autoputa ako ti izgubiš ugled, pa ne možeš da dobiješ sledeći posao. Druga poruka koju su nam poslali je – čekajte da vidimo, možda će sledeća vlada imati drugačiji ekonomski koncept od ove i ugovor o izgradnji autoputa neće više biti validan i aktuelan. I treća njihova poruka je – unutar Srbije ne postoji konsenzus u vezi sa izgradnjom autoputa, polovina autoputa treba da prođe kroz Vojvodinu, koja se ne slaže sa tom izgradnjom. U takvim situacijama ozbiljne firme beže, a doći će samo špekulantski investitori i reći – super, ovde može da se zaradi i baš nas briga. Doći će neki sa Devičanskih ostrva, da zarade i begaju. Ali ozbiljne firme ne ulaze olako u ovu kaubojštinu u Srbiji.

Loš signal je ovo što je Filip Moris zbog ovog CEFTA ugovora bio spreman da izmesti proizvodnju iz Srbije. Srbija ne sme da ispusti CEFTU, jer zona slobodne trgovine je predgrađe Evropske unije, mini Evropska unija na zapadnom Balkanu i to je velika vrednost. Zbog nekih ranijih obećanja, dve duvanske fabrike koje su kupili stranci se ne uklapaju u to. Ako Srbija hoće da bude ozbiljna država, ona ne može sada da kaže tim ljudima koji su kupili te dve duvanske fabrike – puj pike, ne važi, naš interes je CEFTA, a vas ćemo da prevarimo. Postoje ekonomski mehanizmi da postigneš, što bi rekli seljaci i jare i pare – da imaš i CEFTA-u i da zadovoljiš ove dve multinacionalne kompanije. Samo je potrebna spremnost vlade da to reši. Tek kada su ovi iz Filipa Morisa zapretili odlaskom, tehnička vlada je sela, pa rekla – dobro, ukinućemo dvostruku naplatu akciza između Srbije i Crne Gore. Vlada sporo izlazi u susret zahtevima firmi koje, bre, zapošljavaju u ovoj zemlji puno ljudi. Ne kažem da treba da im se ulizujemo zato što su došli, ne, ali postoji stvorena obaveza koja mora da se ispoštuje i postoje ekonomski mehanizmi kojima može da se reši spor i nema potrebe da se to toliko odugovlači. Kada ovako mrljaviš, kada dođeš dotle da ti vlasnik fabrike duvana u Nišu kaže – odoh ja odavde zato što si ti lenj, spor i bezobrazan, to je onda loša poruka svima koji su se već spremili da dođu, jer će da kažu – hajde da sačekamo još malo, dok se ne formira vlada, pa ćemo da vidimo. A to još malo je do juna, pa su tu godišnji odmori, pa septembar, kada ti ostaju ti posle još četiri meseca do kraja godine.Tako smo mi, u ekonomskom smislu, izgubili 2007. godinu. Dakle, Srbija je u potencijalu dobra zemlja, a čep na tom potencijalu, zamisli, drži politička elita Srbije.

Fantastičan je osećaj imati predizbornu kampanju za tuđe pare. Ako je Milošević vladao do poslednje kapi tuđe krvi, Koštunica je vladao do poslednje pare iz tuđeg novčanika. Odmah je bilo jasno da nešto ne valja kada preduzeće odlazeće vlade, Telekom, kupuje, ide u akvizicije u susedne države. Svi smo čuli odlazećeg premijera Koštunicu, koji je rekao – eto dokaza da je Srbija jaka u regionu, jer može da kupuje. Pa dobro, kupi telefonsku kompaniju u Grčkoj, a nemoj da kupuješ bratski Telekom Republike Srpske, da bi na pokazao kako se ujedinjuje srpski ekonomski prostor na zapadnom Balkanu. To je bila politička, a ne ekonomska poruka, jer ekonomski to nije bilo racionalno kupiti. I vidim ovih dana da se Telekom Republike Srpske ne kupuje kešom, nego mi tek tražimo ko će da nam da kredit. To je nonsens, jer ti ne odeš u prodavnicu da kupiš frižider i ne kažeš prodavcu – sačekajte 3-4 dana, idem da nađem pare, a vi mi ga isporučite. Mi sada pregovaramo sa City bankom da nas kreditira, a šta ako City banka kaže – nacionalno okupljanje Srba na Balkanu ima posebnu cenu, pa kamata nije kao svuda u svetu dva odsto, nego je šest. Mi ćemo da kažemo – dobro, hajde, uzećemo zbog nacionalnih interesa. Ko će to da otplaćuje? Koštunica će reći – otplaćivaće Telekom iz profita. Čekaj, a kako Telekom dolazi do tog profita – tako što opljačka tebe i mene kao korisnike stabilnih telefona. Po tome vidiš da li imaš lažove i lopove ili imaš odgovornu vlast, koja će da kaže – i sa parama treba da se ponašamo jednako štedljivo kao sa nacionalnim interesima, dakle, ne treba razbacivati na sve strane, samo zato što nam Dodik dođe na proslavu Srpske nove godine da zajedno cupkamo i pevamo.

Kada im kažeš – vi ste zaustavili reformu, oni kažu – ne, ne, mi sprovodimo reforme, ali mi nismo za brze reforme. Ej, ekonomske reforme su ili brze ili ih nema. Upotrebiću sliku koju je pokojni premijer koristio – hoćeš li mačku odjednom da odsečeš repić, pa će jednom da jaukne, ili ćeš sedam puta da mu sečeš rep i sedam puta će da ga boli i sedam puta će da jaukne. Nije u pitanju samo pokojni premijer, nego iskustvo zemalja u tranziciji koje su to prošle i izašle iz toga. Dakle, ili ti je brza ili je nema. Ministar finansija u reformskoj vladi Mađarske završio je privatizaciju javnih preduzeća u drugoj godini, a ti si u sedmoj godini još je nisi završio. I onda ti Koštunicini mladoturci dodatno objašnjavaju – mi to radimo polako, u skladu sa mentalitetom srpskog naroda. To je jedan nivo, a drugi nivo je suštinski i valjda je zato i ubijen premijer, jer ti ne samo da hoćeš da zaustaviš, nego i da okreneš tok istorije unazad. Na trećem nivou imamo šizofrenu situaciju u kojoj imaš političku elitu koja vraća točak istorije unatrag i imaš firme koje posluju po kapitalističkim uzusima, pa se ne zna ko će koga da slomije. To je ono o čemu smo malopre govorili – jedna zemlja, dva sistema. Dokle to može da traje i kada će se dogoditi sudar, kao što se u velikim zemljotresima sudaraju dve tektonske ploče. Kada će nastati lom u Srbiji, kada će ekonomska tektonska ploča reći – mi smo preovlađujući model za Srbiju. Belorusija i mi smo još jedini ostali na toj klackalici i ne znamo gde ćemo i šta ćemo.

Nemoguće je restaurirati celokupan Miloševićev sistem. Mi imamo neki amalgam Miloševića, Broza, tog narodnjačko-pašićevsko-cicvarićevskog modela. Trenutno nema političke snage koja bi pobedila taj model. U ekonomiji postoji potencijal i ne bi me čudilo da, ako se ovakva situacija nastavi, dođe do otvorenog sukoba domaćih i stranih poslovnih krugova sa političkom elitom u Srbiji.

Tako je bilo 1989, kada je dolazio Milošević: intelektualna elita Srbije je imala rezistentan stav, u smislu – protutnjaće i to posle izvesnog vremena. To dosta govori o nesposobnosti intelektualne elite da predvidi događaje i kaže – čekaj, jedna od opcija je da nam taj kreten slupa državu. Sada se to ponavlja i to me plaši. Danas imamo situaciju sličnu onoj iz 1988, 1989, 1990, kada je Milošević marširao kroz institucije sistema. Imaš novog, mudrog državnika i ovi apologeti oko Voje pokušavaju da nam stvore tu predstavu. Možda je moj strah preteran, ali razmišljam o tome kako bi ovoj državi moglo da se dogodi da zahvaljujući finoj rezistentnosti građanskog društva i intelektualne i ekonomske elite opet dobije čoveka poput Miloševića. Nismo mogli da formiramo vladu, a i svi sledeći izbori su takođe ispali strašni, pa neka on vlada. Tako da ovo je Deliblatska peščara, Carska bara u jesen, sve počinje da truli i trulež se širi na sve strane, prestaje život i niko da tresne veslom, nego se svi mirimo sa sudbinom. Prekid pregovora sa Evropskom unijom za mene je bio povod da ljudi izađu na ulice, da kažu – to ne može, mi smo se 2000. godine opredelili za to, ne možete vi da menjate smer. Nijedna vlast ne može da dobije mandat da promeni tok istorije. Niste dobili mandat za to, a sve što se događalo od 2004, kada je formirana Koštunicina koalicija, je upravo to, izigravanje volje građana od 24. septembra 2000. godine.

Koliko je dobio Koštunica sa Veljom i Palmom, 16 i po odsto. Hajde da kažeš da su 6,5 odsto dobili Velja i Palma i da on ima 10 odsto glasova. Takav rezultat je dovoljan razlog za odlazak na smetlište istorije, odnosno za penzionisanje, a ti vidiš jednog kabinetskog pacova koji bi i dalje da vlada i koji kaže – ali ja sam nezaobilazan faktor, vi bez mene ne možete da formirate vladu. Ta količina političkog bezobrazluka, da sa 10 odsto tražiš mesto premijera je neverovatna. Ima li kraja bezobrazluku ili ćeš nam reći – ja ću da budem premijer i bez izbora. Ja to vidim kao konsekventan kraj jedne bezobzirne političke karijere. Hajde da napravimo analizu parlamenta. Hajde da zamislimo da je država naša privatna kompanija sa 250 ljudi i da vidimo kojem bismo od tih ljudi dali platu od 2.000 eura. Oni treba da vode državu kao menadžeri preduzeća. Da li treba da platimo onim poslanicima koji su prekinuli  pregovore sa Evropskom unijom? Ima, bre, oni da plate iz svog džepa, a ne da još uzimaju apanažu od države što su tamo sedeli i pravili se ludi, kao da se ništa nije dogodilo. Kako da nije, dogodila se istorijska tragedija za Srbiju.

Svetlana Lukić: Antropolog Ivan Čolović čita knjige od kojih bi nama bilo zlo i priča o njima na zabavan način. Slušate pete po redu Vesti Ivana Čolovića iz močvare srpske kulture.

Ivan Čolović: Bio jedan mladić po imenu, Janićije koji je mnogo voleo da čita strane knjige, a najviše francuske, a od svih francuskih knjiga najviše je voleo razbludne romane. Sedeo bi kod kuće zaokupljen tom lektirom i ništa drugo nije hteo da radi. Majka ga je uzalud zvala u crkvu da se pričesti i Bogu pomoli, jok, Janićije za to nije hteo ni da čuje nego se na majčine molbe i suze samo prezrivo osmehivao. Jednog dana majka je nekako uspela da ga nagovori da pođe sa njom u šetnju u polje. Bojeći se da će mu šetnja sa majkom biti dosadna, Janićije je u džep stavio knjigu čiji mu je sam naslov izazivao žmarce u telu – Bonaparta i žene. I zaista, kad su izišli u polje, pusti on majku da se sama šeta, a on leže u hlad da čita. Ali, gle čuda, tek što je legao Janićija uhvati ga san i on poče da sanja, kao nalazi se u pustinji i mori ga strašna žeđ. Uto se pred njim pojavi neki duh i povede ga do čitavog niza divno ukrašenih česama iz kojih je, reklo bi se, isticala voda. Ali svaki put kad je Janićije pokušao da se napije vode, morao je da ustukne, jer je iz tih naoko lepih česama isticala samo odvratna, smrdljiva tečnost, a na svakoj česmi beše napisano njeno ime, pa je tako očajni Janićije išao od česme faraonske, do česme jelinske i rimske, od česme preljube do česme gordosti, od česme neposlušnosti do česme licemera i česme književnika. Neke od česama imale su imena velikih grešnika i zlikovaca, pa je tako žedni Janićije probao i užasnu tečnost koja je isticala iz česme Irodove, česme Neronove i česme Darvinove. Najzad, Janićija na izmaku snage njegov neobični vodič odvede do jedne česme skromnog izgleda, izgrađene od drveta u vidu krsta. Na njoj je pisalo Česma vode žive. I zaista, voda iz nje beše čista, divna, te Janićije najzad utoli žeđ, ali, gle čuda, on oseti da je sa vodom iz te česme u njega ušao i novi život, te on upita duha koji ga je do česme vode žive doveo, kako da opet, kad ožedni, do nje dođe. A ovaj mu dade u ruke Sveto pismo i reče – evo ti vođe, jer taj duh je u stvari bio Janićijev anđeo čuvar. Najzad se Janićije probudi, vide da majka sedi pored njega i plače, pa se i on zaplaka, a onda zahvali majci što je svojim suzama izazvala čudo u kome se on, gle čuda, ponovo rodio.

Ovo što ste čuli, bio je moj pokušaj da rezimiram ili tačnije rečeno da prepričam Priču starca Janićija, jedan versko- propagandni tekst u obliku pripovetke, čiji je autor Nikolaj Velimirović. Navodim i prepričavam ovaj promotivni verski narativ zato što on zajedno sa još jednim sličnim tekstom od ovog istog pisca ima ključnu ulogu u knjizi koju ovom prilikom želim da preporučim vašoj pažnji. Već sam naslov te knjige, a on glasi Česma vode žive, antologija srpske hrišćanske priče, govori o važnosti koja je tu data Velimiroviću. Knjigu su krajem prošle godine objavili Duhovni centar Sveti vladika Nikolaj iz Vrnjačke Banje i izdavačka kuća Plato iz Beograda. Autor ove antologije je Vladimir Dimitrijević, publicista i profesor književnosti, koji je poznat čitaocima listova i časopisa koje izdaje ili pomaže Srpska pravoslavna crkva, među kojima je našoj javnosti najpoznatiji časopis Dveri srpske. Dimitrijević je jedan od onih pisaca koji svoju privrženost Srbima i Srbiji pokazuju i tako što ne dozvoljavaju da se u pridevima nastalim od imenice Srbin glas B pretvori u glas P, kako nalaže pravilo o jednačenju suglasnika po zvučnosti, nego zahtevaju da se isključivo govori i piše – srbski, srbsko, srbska. Nema sumnje, u osnovi ovog tabuisanja korena – srb, nalazi se staro pagansko verovanje u magiju, koju je Frejzer u studiji Zlatna grana nazvao homeopatskim. Prema tom verovanju neku osobu, životinju ili stvar možemo uništiti ako nasrnemo na njenu figuru, sliku ili ime, pa u skladu s tim Dimitrijević i njegovi istomišljenici veruju da onaj ko razbija koren – srb i govori na primer – srpski, a ne srbski, u stvari nasrće na identitet Srba i celovitost Srbije.

Tabu korena – srb Dimitrijević strogo poštuje i u predgovoru koji je napisao za Antologiju Česma vode žive. Književnost je tu srbska, jezik i pisci su srbski, a srbski je i Hrist. U tom predgovoru priređivač Antologije izneo je i kriterijume kojima se rukovodio prilikom njenog sastavljanja. Osnovni kriterijum u izboru proznih celina, kaže on, pored njihovog kvaliteta svakako je bio i način na koji se pisac sretao sa tematikom. U priči je makar bljeskom morala da se javi hrišćanska poruka. Ona, ta poruka, kratko rečeno glasi – drži se onoga što će ti u crkvi reći da treba da radiš, misliš i osećaš i sve će biti okej. Tako shvaćenu hrišćansku poruku priređivač je navodno našao u pričama na srpskom jeziku od srednjeg veka do našeg vremena kod predstavnika raznih književnih škola i pravaca, od romatičara do modernista. Uvrstio je u svoju antologiju i priče priznatih i poznatih književnika, od Lazarevića, Jakšića, Veselinovića, Matavulja, Kočića i Stankovića do Ćopića, Josića-Višnjića, Danojlića i Basare. Ali, pored ovih priča, od kojih mnoge imaju nesumnjivu književnu vrednost, Dimitrijević je za svoju antologiju izabrao i neke tekstove sveštenika i takozvanih nacionalnih radnika napisane u narativnoj formi, u kojima je teško prepoznati bilo kakav umetnički kvalitet, ali koji tekstovi bez ostatka služe ostvarivanju ciljeva verske propagande kojoj antologija Česma vode žive služi.

To se pre svega odnosi na dva spisa Nikolaja Velimirovića. Jedan od njih je ona poučna priča o Janićiju, od koje sam i počeo, a drugi nosi naslov – Kasijana nauka o hrišćanskom poimanju ljubavi i objavljen je na kraju ove antologije kao njen epilog. Kasijana počinje i završava se u formi kvaziknjiževnog narativa, koji je Velimirović često koristio, ali veći deo ovog spisa čini poduža teološka rasprava pod naslovom – Stoslov hrišćanske nauke o ljubavi, sastavljen od ravno sto numerisanih paragrafa. To što ovaj narativno- teološki tekst od preko 50 strana teško može da se smatra ma kojom vrstom priče, nije sprečilo Vladimira Dimitrijevića da ga proglasi vrhunskim delom srpske književnosti, odnosno, najboljom pričom u njegovoj antologiji. Kruna ove zbirke, kaže priređivač antologije, svakako je Kasijana, jedno od najlepših dela napisanih na srbskom jeziku od kada taj jezik postoji. Njen autor je žički svetloumni Nikolaj Velimirović, zlatna usta i zlatno pero srbsko. Ovom pričom Srbi iskupljuju mnogi mrak i mnogu laž koju su napisali i mnogi otrov podmetnut kao tobožnja književnost.

Šta je sastavljač ove antologije želeo da postigne objavljujući u njoj naporedo priče nekih srpskih književnika i versko-propagandne sastave predstavnika Srpske pravoslavne crkve? Ako dobro vidim, strategija koju je on ovde primenio u cilju da što bolje promoviše ono što naziva hrišćanskom porukom, zasniva se na dva momenta. S jedne strane, Dimitrijević je u svoju knjigu uneo priče priznate književne vrednosti s ciljem da se čitalac navede na to da i druge tu objavljene tekstove, tekstove versko propagandnog karaktera, prihvati kao vrednu literaturu, a neke od njih i kao najviše domete srpske, pardon, srbske književnosti. S druge strane, versko-propagandni tekstovi u njegovoj antologiji imaju ne samo zadatak da slave Boga, crkvu, popove i sve drugo što uz to ide, nego i zadatak da podstaknu čitaoca da i u ostalim tekstovima, u književno vrednim pričama pronađe njihovu navodnu hrišćansku dimenziju, da ih čita kao da i oni vrede onoliko koliko je Bogu drago, a za crkvu prihvatljivo i probitačno.

Međutim, ja sam uveren da je Vladimir Dimitrijević izabrao sasvim pogrešan put za ostvarenje svog cilja, to jest za širenje hrišćanskih poruka i promociju spisa Nikolaja Velimirovića i drugih pravoslavnih verskih pisaca. To što se u istoj knjizi nalaze priče pisaca kao što su Lazarević, Stanković, Matavulj, Domanović, Kočić, Ćopić ili Basara i uz njih versko-propagandni narativi Justina Popovića, Nikolaja Velimirovića i drugih sveštenika i teologa, neće navesti čitaoca da zapazi neku srodnost među njima, da, gle čuda, otkrije neku njihovu zajedničku hrišćansku poruku, kako bi to voleo sastavljač antologije Česma vode žive. Pre će biti da će to što su književni i verski tekstovi ponuđeni u jednoj knjizi omogućiti njenom čitaocu da jasno vidi jaz koji deli književnost od verske propagande, jer za razliku od promotivnih crkvenih spisa i paraliteralnih sastava verskih propagandista, vredna srpska književnost, uključujući tu i najbolje srpske priče, napaja se, gle čuda, i na česmi jelinskoj, i na česmi rimskoj, osvežava se na česmi gordosti i dobija snagu na česmi neposlušnosti. Ta književnost se ponekad nadahnjuje svežinom koju donosi česma Darvinova, a vrlo često i s najvećom nasladom i polzom pije sa izvora koji se zove francuska književnost. Srpski pisac koji nije ništa pročitao o Napoleonu i ženama teško da će ikad napisati išta vredno pažnje.

Svetlana Lukić: Da se prisetimo jednog teksta Majkla Ignatijefa, u kojem on kaže sledeće: Izraz – zločin protiv čovečnosti ušao je u jezik međunarodnog prava vrlo kasno, tek nakon Prvog svetskog rata, a reč genocid je skovana tek 1943. godine. Reč genocid skovao je Rafael Lemkin, pravnik rođen u Poljskoj pre stotinu godina. Zbog holokausta je završio na obalama Amerike i tamo je kao običan građanin, bez državne potpore ili plate, sam napravio nacrt Konvencije o genocidu i sam lobirao, sve dok je decembra 1948. godine nije usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija. Neverovatno je to što je Lemkin skovao reč genocid pre nego što se u stvarnosti dogodilo ono na šta se ona mogla primeniti. Još avgusta 1941. godine Čerčil je rekao da se svet u slučaju nacističkih zločina u istočnoj Evropi suočio sa zločinom koji nema ime. Ali ipak, kada je Lemkin skovao reč genocid 1943, to je bilo dve godine pre nego što je svet čuo za reči Aušvic ili Dahau.

Pred kraj života, kada je Konvencija već bila mrtvo slovo na papiru, a Sjedinjene američke države zakočile njenu ratifikaciju u senatu, Lemkin je sa žaljenjem napisao da je u svom životu želeo da izbegne tri stvari – da nosi naočare, da izgubi kosu i da završi kao izbeglica. Sve su mu se tri stvari, kako je on tužno primetio, dogodile. Umro je sam i zaboravljen u jednom hotelu na Menhetnu 1959. godine.

U ponedeljak, 26. februara biće doneta presuda po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid. 26. februar je već dan koji mnogi u Srbiji žele da zaborave. O tome vam govori stručnjak za evropsko pravo, Vladimir Todorić.

Vladimir Todorić: Jedna od najvećih smetnji da se razmrsi ovo klupko srpske politike je to što naša skorašnja istorija nije objašnjena građanima ove zemlje. Šta se u stvari desilo tokom devedesetih godina? Je li to bio raspad jedne države, da li je ova država uopšte bila u ratu ili je samo pomagala drugu stranu u ratu, da li je postojao međunarodni sukob ili je postojao građanski rat u drugoj zemlji? Budući da u srpskom društvu nema konsenzusa o interpretaciji skorašnje prošlosti, mislim da ne može biti ni stvarne saglasnosti o zajedničkoj budućnosti. Projekat suočavanja sa prošlošću do sada je bio neuspešan i to može biti seme za obnavljanje sukoba. Taj potencijal i dalje postoji, jedino ne postoji mogućnost sa naše strane da te sukobe obnovimo i ponovo budemo faktor mira i stabilnosti na Balkanu. Ja ipak verujem da objektivna istina postoji, da se ne može govoriti o postojanju dva, tri ili četiri pogleda na stvari koje su se dogodile, u zavisnosti od vrste interesa koji im pristupaju. Proces usaglašavanja istorije će trajati dugo, ali će ipak uspeti ili ćemo se neprekidno vrteti u krugu. Prvi koji su pokušali da nametnu ovaj projekat su nastradali: ili su politički omalovaženi ili su zaista izgubili život. Ti ljudi su nastradali u jednom mediokritetskom stampedu, koji ne želi da se seti onoga juče, a sutrašnjice se samo boji. Mi smo kao društvo zagledani samo u fragmente stvarnosti i ne želimo ili ne možemo da sagledamo krupniju i jasniju sliku. Pričamo o prosvetnoj mafiji, o carinskoj mafiji, o zdravstveno-grobarskoj mafiji, o sportskoj, stečajnoj, sudskoj, drumskoj i građevinskoj mafiji. Koji god segment društva dirnete, vi ćete videti da je on kriminalizovan i na vama je da odlučite da li ćemo svaki od tih segmenata posmatrati pojedinačno ili ćemo reći da je ova država kriminalizovana. Toliko smo kostura stavili u orman i strpali ispod tepiha da kada pozovemo goste, oni ne mogu da sednu na kauč, a da ne iskoči neka kost.

Zar je moguće da država nema apsolutno nikakve veze sa tim? Zar je moguće da ministar nema veze sa onima koji rade za njega, zar je moguće da guverner Narodne banke nije imao saznanja o tome šta rade njegovi neposredno potčinjeni I tako dalje. Ono što se sada pokušava je da se svi mi napravimo idiotima i da poverujemo da postoji ta uska grupa ljudi koja nije kriminalizovana i da su oni zaslušni za otkrivanje nedela svojih podređenih. Mi se moramo dekriminalizovati lustracijom odeređenih delova društva. Možda ima istine u vicu da Srbija ne bi preživela lustraciju, jer bi većina ljudi bila lustrirana. Miloševićev režim nije bio okupacijski već domaći. Došlo je vreme neophodne smene generacija i prodora novih vetrova. Nova prilika da se ova tema stavi na dnevni red ukazuje se već u ponedeljak, 26. februara 2007, kada će biti stavljena tačka na 14 godina dugi spor pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi Bosne i Hercegovine za genocid protiv tadašnje SRJ, pa SCG, pa Srbije. Možda nije u redu da se pravim pametnim tri dana pred izricanje presude, ali odlučio sam da govorim samo zato što sam video da se priprema tle da se ono što bi normalan čovek smatrao porazom proslavi kao pobeda.

Tužba Bosne i Hercegovine je dosta široko postavljena, kako bi mogla da obuhvati direktnu umešanost SRJ u akte genocida, od kojih je najbitniji masakr u Srebrenici, ali i odgovornost Beograda za nesprečavanje genocida i, ono što je najbitnije, za neprocesuiranje osoba koje su optužene za genocid, odnosno njihovo neisporučivanje tribunalu u Hagu. Naša javnost je stalno uljuljkivana pričama o tome da neće ni doći do rasprave o suštini spora, jer smo mi tako lukavo isplanirali našu taktiku da će sud biti primoran da odbaci svoju nadležnost. 1993, kada je tužba podneta, naša zemlja je bila suspendovana iz članstva Ujedinjenih nacija i na prvi pogled se čini da ima smisla postaviti pitanje da li smo kao zemlja koja nije članica Ujedinjenih nacija uopšte bili obavezani njenim konvencijama. Ali 1993. mi smo jako želeli da budemo država članica Ujedinjenih nacija i u svojoj spoljnoj politici smo potencirali baš to da mi poštujemo sva prava i obaveze koje sleduju jednoj članici Ujedinjenih nacija. Mi smo tada prihvatili nadležnost suda i upustili se u spor po tužbi Bosne i Hercegovine, što je jedna od osnova za zasnivanje nadležnosti suda. Do 2001, kada smo podneli zahtev za ponovno ispitivanje nadležnosti, mi smo već sedam godina bili u tom sporu, raspravljali na tom sudu i čak 1997. podneli protivtužbu protiv Bosne i Hercegovine za genocid. Svako sa zdravim razumom bi rekao – ako ne priznaješ taj sud, kako možeš da mu podneseš tužbu.

Mislim da je naš pravni tim povukao taj potez zbog kupovine vremena i u nadi da će doći do vansudskog rešenja spora. Znalo se da je spor po našoj tužbi protiv zemalja NATO-a u suštini irelevantan, jer su optužene zemlje odmah stavile prigovor nadležnosti i nisu se upuštale u spor. Ljudi koji su vodili taj spor su bili svesni da je ta tužba osuđena na neuspeh, i ako se malo prelistaju arhive novina, videće se da su 2004. ministar spoljnih poslova i naš pravni tim pokušali da odustanu od tužbe protiv NATO-a. Taj pokušaj nije mogao da uspe, jer nisu postojali politički uslovi za to, to jest Srpska radikalna stranka i Demokratska stranka Srbije to nisu dozvolile. Srpska radikalna stranka je čak predložila rezoluciju o nepovlačenju tužbe protiv zemalja NATO-a u Skupštini Srbije, dok je DSS u svom stilu rekao – Republika Srbija o tome ne treba da pregovara, za to je nadležna Skupština Srbije i Crne Gore. Naravno da Skupština Srbije i Crne Gore nikada nije raspravljala o tom pitanju i tako su se oni opet na mala vrata izvukli od odgovornosti, a u stvari su se složili sa politikom Srpske radikalne stranke. Od ovog spora se moralo odustati posle demokratskih promena 2000, ukoliko su to zaista bile demokratske promene. Kao što znamo, tužba protiv NATO-a je na kraju pretrpela neuspeh i pokušaj da se odbijanje nadležnosti za taj spor od strane međunarodnog suda ispostavi kao prepreka da taj isti sud odlučuje o tužbi Bosne i Hercegovine u međunarodnoj pravnoj literaturi naišla je na rezignaciju i blage podsmehe.

Naša odbrana je zasnovana na tvrdnji da ako zemlja nije članica Ujedinjenih nacija, onda nije obavezana Konvencijom o genocidu, koja predstavlja jednu od najsuštinskijih zabrana u međunarodnom pravu. Ona je i deo međunarodnog običajnog prava, kao što je zabrana trgovine robljem. Mi smo u našoj odbrani zastupali teoriju po kojoj Švajcarska, koja nije članica Ujedinjenih nacija, može da čini genocid. Političko očekivanje o kojem sam pričao, zasnivalo se na nadi da će međunarodna zajednica, odobrovoljena povlačenjem tužbe protiv NATO-a, izvršiti pritisak na Bosnu i Hercegovinu da nam već jednom sjašu s leđa u ime dobrosusedskih odnosa. Cela ta odbrana je zasnovana na nizu rezervnih priča, što političkih, što pravnih. Ona ne prati jednu logičnu nit od početka do kraja, jer nije zasnovana na raspravi o suštini spora, već na priči o tehnikalijama i smicalicama u vezi sa pokretanjem sporova pred Međunarodnim sudom pravde. Sve što sam pomenuo je u suštini sporedno i predstavlja skretanje pažnje javnosti sa najbitnijeg u ovom sporu. Ono što bi trebalo da bude u fokusu javnosti je rasprava o tome da li se genocid, odnosno zločin nad zločinima, desio u Bosni i Hercegovini i kolika je odgovornost naše države za to. Znači, ključno pitanje je pitanje stida, da prevedem na normalni jezik.

Akt genocida se desio u Srebrenici i to je potvrđeno presudom u slučaju Krstić, odnosno Blagojević i Jokić, od strane međunarodnog tribunala u Hagu. Jedino je Srebrenica prepoznata kao akt genocida i međunarodni tribunal u Hagu nije neke druge zločine, poput Prijedora, Keraterma ili Omarske nazvao genocidom. I Srebrenica je mogla biti klasifikovana kao zločin protiv čovečnosti da nije bila praćena planom o proterivanju celokupnog muslimanskog stanovništva. To je zabeleženo i na video snimku, što je koliko samoljubivo i zločinačko, toliko i stupidno, jer je postalo prvenstveni dokaz prethodnog plana i organizacije zločina. Zločin u Srebrenici zadovoljava i kriterijum masovnosti, koji je neophodan za nazivanje tog zločina genocidom. Gotovo je sigurno da će se Međunarodni sud pravde pozvati na ovu presudu i onda ostaje pitanje da li je Beograd direktno umešan ili je kriv po osnovu nesprečavanja genocida ili samo neprocesuiranja optuženih. Iako stepen osude za ove akte nije isti, svi oni su predmet službenog zahteva Bosne i Hercegovine. Ono što je minimum koji se po Konvenciji o genocidu ne može izbeći i što će sigurno biti sadržaj presude koja će biti saopštena u ponedeljak, jeste da ćemo biti odgovorni po osnovu neprocesuiranja optuženih. Iako to nije isto kao učestvovanje u genocidu ili njegovo nesprečavanje, daleko od toga da bi se takva presuda mogla smatrati našom pobedom.

Stručnjaci iz našeg pravnog tima unapred govore bi oni ovakav ishod smatrali svojom pobedom. Ove izjave su eklatantan primer nastavka tradicije da mi verujemo da svoje poraze snagom volje i interpretacije možemo pretvoriti u pobedu, kao što smo to činili poslednjih 15 godina. Svaki normalan čovek bi trebalo da se zapita – zar je moguće da ćemo mi nazvati pobedom osudu najvišeg suda u međunarodnoj zajednici za skrivanje zločinaca koji su optuženi za genocid. Mi skrivamo najveće zločince u Evropi posle Drugog svetskog rata, dok u Holandiji cela vlada podnosi ostavku od sramote što nije uspela da sa svojim skromnim snagama spreči događaje koji su se desili u Srebrenici. Međunarodni sud pravde nije sud istorije, ali presuda ovog suda će ući u istoriju i u zavisnosti od njene sadržine država Srbija može biti prva država koja je označena krivom po osnovi Konvencije o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida. Veće osude i stigme za jednu zemlju nema i ukoliko se to desi, stvarno će biti potrebno dosta vremena da se Srbija prepozna po nečemu drugom i da sa stekne pravo da poteže svoja međunarodna prava, na koja se svakodnevno poziva u slučaju Kosova. Da biste mogli da u potpunosti sprovodite svoja međunarodna prava, morate da imate kredibilitet u svetu, a i bez ove presude naš kredibilitet je već katastrofalno loš. Ovde se radi o odgovornosti jedne državne politike, koja se ne može zameniti pričom o potrebi individualizacije zločina ili njegove deetnifikacije, to jest da su odgovorni pojedinci, a ne cela država. To je u stvari zamena teza, jer se radi o nesprečavanju zločina iza kojih stoje državni organi, jer je samo država mogla da ih spreči. Njena odgovornost se ogleda najviše u tome što je dopustila da se akt genocida desi, što je dozvolila da se zločinci sakriju i što nije zauzela moralnu, političku i istorijsku distancu prema tome što se desilo.

Nedopustiva je afirmacije takozvane lukave taktike našeg pravnog tima, čiji je jedini pozitivni rezultat bio kupovina vremena, koje je moglo pametnije da se iskoristi. Otvaranje javne rasprave značilo bi i prihvatanje mogućih reparacija koje, uzgred budi rečeno, nisu ni ispostavljene u službenom zahtevu Bosne i Hercegovine. Dolazim do jedne zanimljive tačke u celom ovom sporu, to jest sto puta ponovljene teze da Bosna i Hercegovina jednostavno mora da odustane od ove tužbe, jer ćemo mi toliko da se naljutimo da ćemo odbiti da imamo normalne međususedske odnose, po kojima smo toliko poznati u poslednje vreme. Argument našeg pravnog tima o važnosti dobrosusedskih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom me neodoljivo podseća na jednu aktuelnu stranačku platformu o Kosovu. U slobodnom prevodu to znači da ćemo mi opet smatrati ceo svet nepravednim i da nas svi mrze, pa shodno tome više nećemo da se igramo s njima i da ćemo opet zabiti glavu u pesak. Nije bitno šta se desilo, `ajmo sve da zaboravimo, zaključamo u sef, zakopamo deset metara ispod zemlje i da o tome više ne razgovaramo, jer sada imamo CEFTA-u, pa hajde da trgujemo zajedno, nema veze šta se desilo. Taj argument niko normalan ne može da prihvati i Međunarodni sud pravde nema mandat da se bavi politikom, već ima mandat da pravne sporove koji postoje između država nazove njihovim pravim imenom, po osnovu važećeg međunarodnog prava.

Bitno je reći kako se to zove kada neko pobije hiljade ljudi na osnovu njihove vere i nacionalnosti i ko je za to odgovoran, zato da bismo sutra mogli nesmetano jedni drugima da prodajemo kupus i paradajz. Dok god na ovim prostorima budu paralelno postojale dve ili više interpretacija istorije i dok neki ljudi za jednu naciju budu heroji, a za drugu zločinci, iskrenih dobrosusedskih odnosa neće biti. Srbiji je u interesu da pravim imenom nazove državnu politiku devedesetih, koja nas je bacila na ovakvo dno, sa kojeg već sedam godina ne možemo da se izvučemo. Došli smo dotle da ni vladu ne možemo da formiramo, skupština ne radi, ustavni sud ne radi, država i njene institucije su kriminalizovane, a nama to više nije bitno, nego sedimo zagledani u neke fatamorgane. Zbog toga je i bitno otvoriti raspravu o karakteru rata, koji je samo u Bosni i Hercegovini odneo preko 200.000 života i izabrati jedno od dva ponuđena tumačenja – građanski rat ili agresija, to jest da li je to bio unutrašnji ili međunarodni sukob. Ako je to bio samo građanski rat, rat u Bosni i Hercegovini se desio sam od sebe, jer su se neki posvađali na nekoj svadbi, pa pripucali i razvio se građanski rat, bez ikakvog aktivnog učešća Srbije i Hrvatske. To bi onda bio rat shvaćen kao prirodna nepogoda i, kako šef pravnog tima Radoslav Stojanović kaže, Srbija je onda imala moralnu dužnost da pomaže svoje sunarodnike u ljudstvu i municiji. Kada se ovaj argument dovede do kraja, ispada da je takvu moralnu dužnost imala i Hrvatska, pa i Turska i ceo muslimanski svet, a Bosna je bila jedan ratni poligon u kojem su, eto, kolateralna šteta bili njeni građani. Svako je imao moralno pravo i svi su moralno čisti – jedino su ljudi stradali.

Ovo gledište se može pobijati po dva osnova. Prvi obuhvata navođenje konkretnih dokaza kako su zvanične oružane formacije SRJ, odnosno Srbije, noću prevođene u paravojne formacije koje su slate u Bosnu. Uzmite Škorpione, JSO ili onog kapetana Dragana – svi su oni prvo bili oficiri JNA, pa su onda promenili svoje činove, ali su i dalje primali platu i naređenja iz Beograda i pripadali vojnim formacijama naše države. Drugi osnov za razumevanje karaktera rata u Bosni i Hercegovini je mnogo očigledniji, iako je posredan. Pogledajte ko je sklapao mir u Dejtonu, ko su bili gospodari mira i rata. Ako predsednici Srbije i Hrvatske nisu bili umešani u agresiju na Bosnu i Hercegovinu, kako su mogli da garantuju mir, to jest da će ratna dejstva biti obustavljena. Sećate li se onog embarga koji je Republika Srbija zavela prema Republici Srpskoj, kada se Slobodan Milošević pojavio kod Lari Kinga na CNN-u da tobože napravi jasan otklon prema Radovanu Karadžiću. To je bilo lažno prikazivanje nepostojanja kontrole Beograda nad Republikom Srpskom, koje je doživelo svoj dokaz u Dejtonu. Ako je on mogao sve da ih postroji i da im se nametne kao pregovarač u njihovo ime, a oni su bili znamo koliko nezadovoljni onim što je on ispregovarao – onda je to dokaz da je zaista postojao visok nivo kontrole Beograda nad političkom i vojnom komandom Republike Srpske. Znači, moramo reći da ovaj rat nije bio samo građanski rat, to je sigurno. Mi to ne želimo da priznamo i rasprava o tome je delom bila blokirana zbog toga, a delom i zbog ove presude u ponedeljak, jer mi nismo hteli da otvorimo diskusiju o karakteru rata u Bosni jer, ne daj bože, moraćemo da platimo ratnu odštetu. Najveće posledice neotvaranja takve rasprave neće biti finansijske nego političke i one će biti mnogo dugotrajnije nego što to iko pretpostavlja.

Ne želim samo da kritikujem rad našeg pravnog tima. Mislim da su oni prihvatili dosta nezahvalnu ulogu i bili ostavljeni  kao riba na suvom, da svojim pravnim znanjem pokušaju da prekvalifikuju greške politike svoje države. Oni sada pokušavaju da nametnu jednu patetičnu priču da je izdajnik svako ko je protiv naše odbrane i ko priznaje argumente Bosne i Hercegovine. Ja jesam patriota, ali drugačije shvatam njihovu patriotsku dužnosti. Oni su morali da kažu javnosti da je jedina odbrana naše zemlje u isporuci optuženih za genocid. Oni to pitanje skoro uopšte nisu  dotakli, samo su pričali o tome kako ćemo mi da osporimo nadležnost i uveravali nas da ne treba ni da pokrećemo raspravu da naša deca i unuci ne bi bili stavljeni u dužničko ropstvo prema Bosni i Hercegovini – što naravno nije tačno. Oni su morali da kažu da se jedina odbrana sastoji u isporuci Karadžića, Mladića i njihovih saizvršilaca genocida u Srebrenici u Hag. Poručio bih svim članovima tog našeg pravnog tima da svoje kolege pravnike ne treba da nazivaju izdajnicima, jer niko nije protiv svoje države, već jedino protiv politike ove države koja je upropastila i druge i sebe. Država će možda i poneti osudu u ime politike koju je vršila, ali narod može da izbegne tu osudu, ako zauzme istorijsku i moralnu distancu od toga što se desilo.

Dolazimo do jedne tačke koja će imati dosta uticaja na razvoj događaja u Bosni i Hercegovini, ali i Srbiji. Najveći gubitnik ove presude biće Republika Srpska i ona već priprema tle da uopšte ne prihvati presudu. Vidite, oni pripremaju interpretaciju po kojoj ne prihvataju presudu, a naša javnost se priprema na interpretaciju po kojoj je to pobeda. Lepo vidite da tu postoji nesklad. Znači, naša politička elita će reći – dobro smo prošli. Ta ista politička elita tvrdi da smo mi imali moralnu odgovornost da pomažemo našoj braći preko Drine u građanskom ratu. Pa neka nam onda te patriote, pošto mi drugi to nismo u dovoljnoj meri, objasne koliko je časno prebacivati svu krivicu na svoju braću preko Drine prema kojima smo imali moralnu odgovornost da im pomažemo u građanskom ratu. Sedam godina posle takozvanih demokratskih promena 5. oktobra 2000, mi sebe nazivamo demokratijom i pozivamo se na svoja međunarodna prava kao jedna demokratska država, a baš u tom pogledu nam nikada nije bilo gore. Nemamo institucije, a izgleda ih nećemo ni formirati pre nego što se, kako kaže naš premijer, završi saga o Kosovu. On računa da će tada verovatno biti u boljoj poziciji za pregovore o vladi ili novim izborima. Opet dopuštamo da oni imaju inicijativu u svemu. I to je ključno pitanje – ko u ovoj zemlji može da nametne inicijativu o čemu će se raspravljati. Političke snage koje su jedine sposobne da ovu zemlju vrate na put demokratskih promena moraju nazvati stvari svojim pravim imenom i shvatiti da ne mogu da nadjačaju politiku podvale svojih protivnika, jer je to njihov teren. Mora se ići mnogo iskrenije, otvorenije, sa mnogo više žara i snage.

Svetlana Lukić: Pozicija predsednika Tadića, i kao predsednika države i kao predsednika Demokratske stranke, nije baš komforna, ali bez obzira na to, da li vi od njega očekujete eksplicitnije stavove. Kada su predstavnici Demokratske stranke glasali za rezoluciju o Kosovu, nekako se videlo da to nije bilo iskreno. I kada navodni mandatar Đelić govori da ne damo Kosovo, to izgleda neubedljivo. Ali oni ipak izgovaraju taj tekst.

Vladimir Todorić: Tadićeva pozicija je dosta neprijatna. On je na ovim izborima ciljao na 30 odsto glasova i nije hteo da insistira na svojoj iskrenosti i da spase svoju dušu time što bi govorio ono što misli. Međutim, ja bih tumačio njegove rezultate na izborima mnogo bolje nego što ih on sam sada tumači. On je sada napokon u situaciji da mu pukne film. Ako mu je dosta ucenjivanja i pritisaka, ovo je zaista pravi čas da kaže da više neće pristajati na ucene, jer bi to štetilo njegovoj stranci. Džaba vam veći broj ministarskih mesta, ako nemate poziciju koja će vam omogućiti stavljanje važnih stvari na dnevni red. Politika se i sastoji u tome koje ćete stvari skinuti sa dnevnog reda, a koje ćete staviti na njega.  Zato je toliko bitno ko ima inicijativu.

Mene u životu ne zanima samo to da se bavim ovim teškim pitanjima, kao što ni naše slušaoce verovatno ne zanima samo to. Međutim, ako ludilo koje vlada u srpskom društvu ima reperkusije na naš život, mi moramo da pričamo o tome. Nema nikakve opasnosti u truljenju, ako je truljenje cilj. Ako se poraz može pretvoriti u pobedu snagom interpretacije, onda to više i nije poraz. Od kosovskog boja na ovamo mi stalno imamo taj kult truljenja i kult poraza i to traje toliko dugo, da ih je prosto sramota napustiti. Naše istorijske čitanke su sazdane na porazima koje smo tako nepravedno doživeli ili smo uspeli da ih pretvorimo u neke pobede. Ipak, hajde da kažemo da smo za ovih sedam godina dosta toga pozitivnog uradili i da imamo potencijal da nametnemo neke nove teme i završimo sa starima. A ako ovaj narod ne želi da izađe iz starih krugova, molim lepo, onda je priča gotova, zatvaramo knjigu.

RTS: /arhivski snimak/ Dragi gledaoci i slušaoci Radio televizije Srbije, agresija na Jugoslaviju je okončana. Pobedila je politika Jugoslavije i predsednika Slobodana Miloševića.

Studio B: /arhivski snimak/ Vojne i policijske snage nastavljaju da se povlače sa područja Kosova. Uporedo sa njima, ka Srbiji se kreću i brojne srpske izbeglice, uglavnom iz okoline Đakovice, Prizrena, Suve Reke i Peći. U niški motel Nais smeštena je prva grupa izbeglica sa Kosova i Metohije.

Episkop raško-prizrenski Artemije potvrdio je da zajedno sa devet sveštenika i oko dve stotine kosovskih Srba napušta Prizren. Gradonačelnik Prištine obećao je da će rukovodstvo grada Prištine i druga rukovodstva ostati uz srpski i crnogorski narod i deliti zajedničku sudbinu.

Komanda prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije povukla se danas oko podneva iz Prištine, javlja agencija Beta. Odlaskom komande tog korpusa u Prištini više nema pripadnika Vojske Jugoslavije.

Svetlana Lukić: I tako smo mi pobedili na Kosovu. Slušali ste Vladimira Todorića, koji vam je govorio o tome kako još jednom pokušavamo da poraz i sramotu pretvorimo u pobedu. Ipak, ima i dobrih vesti: NASA je otkrila da u sazvežđu Pegaza na planeti Oziris ima nekih organskih materija koje liče na život, ali da je pravi život nemoguć, jer je tamo malo vruće, 800 stepeni Celzijusovih. Nema veze, samo neka liči na život, prilagodićemo se mi na tih 800 stepeni, bolje i to nego ovo. Bio je ovo Peščanik, doviđenja.

Emisija Peščanik, 23.02.2007.

Peščanik.net, 23.02.2007.