Slijedeći onu debilnu tradiciju da se s početkom školske godine na prvim stranicama dnevnih novina nađu zalijepljene olovke ili bilježnice, ili da u vrijeme kakvoga vjerskog praznika kupci papirnih medija budu podareni krunicom, katoličkim kalendarom ili samoljepivim portretom Kristove mame, Jutarnji list je prije nekoliko godina, uoči jedne nailazeće katastrofe, svojim čitateljima besplatno podijelio stotinu tisuća zaštitnih maski protiv svinjske gripe. Uz parolu „S Jutarnjim protiv gripe!“ i naslovnicu koju je zauzela djevojka očajničkog pogleda s blijedozelenom maskom preko donjeg dijela lica, pripravna da krene u oružanu pljačku najbliže pošte ili kladionice, sve je slutilo na to da kupovina novina predstavlja izbor između života i smrti.

Tome je prethodilo sustavno zastrašivanje čitatelja grozomornim scenarijima ukoliko ne povedu najstrožeg računa o vlastitome zdravlju: svakoga dana slijedile su nove porcije šokova i mrkih slutnji, s naglaskom na nepobitnom otkriću da je smrt trasirala put u naše krajeve; objavljivane su reportaže iz budućih karantena, gdje će – objašnjavali su novinari – zaražene unositi kroz prozore, kako pogubnu bolest ne bi prenijeli na ostale pacijente; statistike neizbježne pandemije bile su začinjene lirskim dodacima o krhkosti ljudskog organizma i skončavanju u najgorim mukama, a grafički opremljene prijetećim crnim strelicama i mrtvačkim glavama… A onda se preko osam novinskih stranica prostro i poseban prilog pod naslovom „Sve o smrtonosnoj gripi!“ što su ga u suradnji pripremili Jutarnji list i farmaceutska kompanija Pliva. Popratna parola se podrazumijevala: „S Jutarnjim i Plivom protiv gripe!“

Naslovi tekstova u prilogu izbijali su kisik iz pluća: „Zašto je novi oblik gripe vrlo opasan?“, „Zašto je virus H1N1 tako opasan?“, „Virus se brzo širi, a cjepiva još nema!“, „Što svatko mora znati o smrtonosnoj gripi A1?“, „Gripa je ubojita bolest“, „Zaštitite sebe i svoje najbliže od ubojite pandemije“… U donjim dijelovima novinskih stranica nizali su se jednako instruktivni tekstovi o Plivinim alkoholnim antisepticima za ruke, Plivasept lucid i Plivasept blue. „Odabirom antiseptika koji uništava sve mikroorganizme (viruse, bakterije i gljivice), a ujedno njeguje i štiti kožu, svatko može zaštititi sebe i svoju obitelj“, pisao je između ostaloga brižni novinar istraživač.

Pritisnut tjeskobom i strepnjom za vlastito dupe, predložio sam tada da se hibridni žanr nastao direktnom spregom industrije lijekova i industrije vijesti – takav gdje je jezik marketinga u novinskome tekstu kombiniran s poticanjem straha od bolesti i smrti – nazove infarmacijom. Novinska infarmacija, elem, podrazumijeva plansko širenje uznemirujućih vijesti koje će u najkraćem roku proizvesti višak kapitala. U Jutarnjem listu taj su manevar izvodili savršeno banalno, odnosno savršeno drsko, odnosno savršeno uspješno, shvativši kako je pojačana emisija paranoje u izravnoj vezi s pojačanim dotokom profita. Uredno opremljen zaštitnom maskom, nazvao sam u ono vrijeme glavnoga urednika (anonimno, razumije se) i sugerirao mu da tekuću medijsku akciju, kako bi upoznao javnost sa svim njenim nijansama, vodi pod motom „Sijemo paniku – žanjemo keš!“, ali me – ne znam zbog kojih razloga – nije poslušao.

Kataklizma u vidu svinjske gripe, dakako, zaobišla je malu, iznurenu i konsterniranu Hrvatsku, kao i ostatak kugle zemaljske, tek je nekoliko svinja brojalo ozbiljan utržak, a ubrzo je nastupilo doba zdravog zaborava, naročito među pripadnicima novinarskog ceha, pa se shodno tome nije razvila ni diskusija o infarmaciji, o zgodnoj fašistoidnoj navadi utjerivanja vijesti u kosti, iliti legalnoj pljački na bazi induciranog straha. Humanitarno raspoloženi Jutarnji list, pak, nije se bavio učincima zastrašivanja na kvalitetu života svojih čitatelja: konačni cilj operacije, naposljetku, i nisu bile zdrave osobe, nego bolesni potrošači, oni koji će – radi budućih poslovnih pothvata – kontinuirano umirati od brige za svoje zdravlje.

Na dan kada nastaje ovaj zapis Jutarnji list preko dvije stranice donosi članak pod naslovom „S gubitkom od 177 milijuna kuna, HZZO ne može prodavati dopunsko za 70 kuna“. Autor te misli je nekakav lik s krupnijim nosom i sivo-crnom prugastom kravatom kojega list predstavlja „reformatorom dopunskog osiguranja u Sloveniji“. Podnaslov glasi: „Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja mogla bi pokrenuti postupak protiv HZZO-a jer radi nelojalnu konkurenciju osiguranjima“.

Međutim, to je tek zadnji u nizu usklično intoniranih tekstova kojima novine u vlasništvu kompanije Europapress holding kroz proteklih mjesec i pol dana alarmiraju čitatelje, detaljno ih upoznaju s  katastrofalnim stanjem sustava javno-zdravstvene zaštite i upozoravaju na štetočinsko djelovanje Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje. U pravilnome ritmu – otprilike svakoga drugog dana – Jutarnji list, prepun skrbi za svoju oboljelu publiku, donosi opsežne priloge s naslovima poput „Strahote zdravstvenog sustava bez dopunskog osiguranja: da nismo imali dopunsko zdravstveno, liječenje bismo platili tisuće kuna“, ili „Najveća akcija u povijesti hrvatskog osiguranja: Dosi.hr mijenja scenu osiguranja u Hrvatskoj“, ili „HZZO će morati ukinuti dopunsko osiguranje“, ili „Potpuna istina o propasti HZZO-a: hrvatsko zdravstvo je u kolapsu i opasno je po zdravlje građana“…

Ali što je, do vraga, Dosi.hr? Internetski portal Dosi.hr (Dobra osiguranja) u vlasništvu je iste kompanije koja izdaje Jutarnji list i bavi se prodajom osiguranja u suradnji s Croatia zdravstvenim osiguranjem, firmom koja će – kako je najavljeno – uskoro biti privatizirana, no nigdje izvještaja ili analitičke špekulacije o tome u čije će ruke dospjeti. K tome, pod okriljem Europapress holdinga pokrenut je i internetski servis Dodo.hr (Dobri doktori) koji nudi usluge naručivanja pacijenata kod privatnih liječnika.

Jutarnji list, prema tome, obavlja važan zadatak: ozloglasiti i temeljito cipelariti državnu konkurenciju kako bi pogoni imbecilnih naziva, Dosi.hr i Dodo.hr, mogli ostvarivati značajnije poslovne aranžmane. Preko objektivnog i čovjekoljubivog informiranja – uključujući ocjene da je HZZO „opasan po zdravlje ljudi“ – ustanoviti takav oblik zaštite javnoga interesa koji će zajamčiti dotok privatnog profita. Uskladiti javno informiranje s financijskom stabilizacijom korporacije. Pobrinuti se da diskurs sponzora i poslovnih partnera diktira diskurs vijesti. Zaplašiti građane, proširiti paniku među pacijentima, s dovoljno profesionalne kompetencije i humanitarnih nagnuća da se njihove zebnje mogu voditi kao stavke u biznis-planovima i računovodstvenim bilancama. Fabricirati masovni strah kao najizdašniji resurs daljnjega razvoja.

Zbog duga od preko pola milijarde kuna, EPH je u procesu takozvane predstečajne nagodbe, a iz plana restrukturiranja što ga je ponudila uprava kompanije – kako otkriva novinar Novosti Josip Jagić – vidljivo je da se projektima Dosi.hr i Dodo.hr pridaje posebna važnost, da oni predstavljaju nukleus zamišljene vitalnosti, pa se očekuje da će prihodi od novinskoga izdavaštva padati po godišnjoj stopi od pet posto, dok bi internetsko pružanje zdravstvenih usluga u sljedećih nekoliko godina trebalo donijeti prihod od 40-tak milijuna kuna. Pritom je razvidno da Dosi.hr i Dodo.hr (kojima, uzgred budi rečeno, rukovodi Miran Pavić, mladunac tate Ninoslava) mogu uspješno poslovati samo uz kvalitetno destruirani HZZO, koji treba biti uklonjen s tržišta pružanja usluga dodatnog osiguranja, jer je „opasan po zdravlje ljudi“ i jer – prema kategoričnome sudu onog Slovenca s povećim nosom i prugastom kravatom – „radi nelojalnu konkurenciju“.

Tako se vodi ozbiljan medijski biznis, tako se proizvodi javna slika u interesu privatnog dobitka, s tim da se ne mogu zanijekati stanoviti zabavni elementi cjelokupne operacije, pošto u bolje ironijske obrate valja svrstati odlučnost kompanije pred stečajem da razotkrije „potpunu istinu o propasti HZZO-a“. Slične istine o tome kako prezaduženi EPH putuje dođavola, dakako, nema na tržištu alarmantnih vijesti, bit će zbog toga jer nije od naročitog javnog interesa. Tek: tko razuman može poreći da najmračnije strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje dobivaju na šarmu kad ih rasvjetljava onaj tko sudbinski ovisi o njegovoj propasti?

Ostaje tijesto u vidu cijenjenoga čitateljstva, zatravljeno strahom od bolesti i smrti, od kojeg očekujemo da se pod visokom temperaturom stvrdne u stanje pozornosti, pošto smo ga prethodno umijesili uz nešto kvasca, obmana i začinskih parola, bez dodataka tradicionalne žurnalističke etike.

Budući da nemam dopunsko osiguranje, prisjetio sam se nekoć opisanih efekata infarmacije – planskoga širenja uznemirujućih vijesti koje će u kratkome roku proizvesti višak kapitala – izvadio iz ormara staru zaštitnu masku protiv svinjske gripe, koju čuvam kao rekvizit za posebne prilike, stavio je preko njuške i dohvatio telefonsku slušalicu s namjerom da nekoliko konstruktivnih prijedloga isporučim glavnome uredniku Jutarnjeg lista, Viktoru… Viktoru… kako ono? No, odustao sam, čovjek me ionako ne bi ozbiljno shvatio. A i tko sam ja da bilo kojem Viktoru solim pamet?

Uostalom, trnoviti su putovi medijskoga opstanka i samo domišljati uspijevaju pronaći šansu da spasu živu glavu. Na primjer: osloniš se na najbolesniji dio čitateljske publike, ponudiš usluge zdravstvenog osiguranja i traganja za „dobrim doktorima“, a onda se osloniš na doktora Goebbelsa.

Lupiga, 10.09.2013.

Peščanik.net, 13.09.2013.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)