Bauk ejakulira Europom, posebno katoličkom Hrvatskom… Kako suzbiti „sjeme komunizma“ i istodobno biti protiv upotrebe kondoma? – pita se kardinal Josip Bozanić. U mislima obnavlja gradivo iz svetih spisa, prebire po ključnim rečenicama, mrmlja u bradu riječi proroka iz Manifesta: „Gdje je ta opozicijska stranka koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikali kao komunističku? Gdje je ta opozicijska stranka koja istom optužbom za komunizam nije žigosala kako opozicionare naprednije od sebe tako i svoje reakcionarne protivnike?“

Na Stepinčevo, 10. veljače, kardinal Bozanić drži propovijed zbog koje ga okupljeni u zagrebačkoj prvostolnici ispraćaju ovacijama. „Točno je da je komunistički režim pao“, uzvikuje s oltara, „ali njegovo sjeme, njegovi kriteriji i mentalni sklop na mnogim područjima još uvijek traju“. Danas vladaju „sljednici iste ideološke matrice“, oni nas „prozivaju i napadaju jer smo progovorili protiv ideologije koja razara čovjeka i hrvatsko društvo“. No, „Katolička crkva neće se predati“, poentira uzdižući prst ka stropu, „nećemo se povući pred zlom“, naprotiv: „Takve smo pojave i ranije prokazivali kao plodove sjemena komunističkog mentaliteta.“

Vjerničko mnoštvo još uvijek plješće i traži bis, ali on je već u svojoj privatnoj odaji – u backstageu – iscrpljen i zadovoljan, jedva čeka da izuje cipele, skine nastupni kostim i trgne jednu žesticu za opuštanje. Tada u uglu sobe ugleda suhonjavu figuru s izduženom glavom i odmah začuje pomalo piskutav, no ipak odriješit muški glas:

„Ne prizivaj komunističko ime uzalud!“

„Alojzije?!“ usklikne kardinal Bozanić, prepoznavši u posjetitelju blaženog i počivšeg (skraćeno: blaženopočivšeg) brata po rangu u hijerarhiji Petrove ustanove. „Otkud ti ovdje?“ pribere se. „Jesi za jednu domaću travaricu?“

„Plagiraš, Jožek, je li?“ šeretski namiguje kardinal Stepinac. „Kopipejstaš, što bi se danas reklo.“

„A čuj, poznato je da Crkva mudrost crpi iz iskustva. Znam da si ti slično govorio četrdeset i treće, samo što si još spominjao i ‘one u šumi’. Taj mi se detalj činio malo neumjesnim, pa sam umjesto toga naveo ‘ove na vlasti’“.

„Shvaćam ja to, Joža, ali jadni su ti tvoji komunisti, moram ti reći, jadni i nikakvi.“

„Nemoj ih podcjenjivati, Lojzek, gadna je to sorta…“

„Slušaj me dobro, Bozaniću“, gost podiže glas i iskorači prema naprijed, sada se vidi da ne dijeli dobro raspoloženje domaćina. „Meni su komunisti priredili montirani politički proces, osudili me na šesnaest godina robije, prema nekim teorijama čak i otrovali, a tebi ovi tvoji takoreći jedu iz ruke, izdašno te financiraju, izdvajaju za Crkvu sumanute apanaže iz državnoga proračuna, pa možeš graditi bogomolje sa pet zvjezdica i palače obložene oniksom, poklanjaju ti zemljišta i nekretnine, četvrt Hrvatske je u vlasništvu naše religijske korporacije, mazohistički poštuju Vatikanske ugovore kao zadnje kolonijalne budale, pozivaju te na sve prijeme i svečanosti, dijele građanima krunice uz novine, prenose mise na televiziji, zabranjuju plakate koji bi mogli nauditi kultu Majke Božje, vjerske blagdane proglašavaju državnim praznicima… Što bi ti još htio, čovječe?“

„A pogledaj što rade s ovim zdravstvenim odgojem“, buni se kardinal Bozanić. „To je izravni napad na vjeronauk u školama!“

„Kakav vjeronauk u školama?!“ zapišti kardinal Stepinac. „U ono vrijeme o vjeronauku u školama nismo mogli ni sanjati. Jedva smo ga držali i u crkvama, ilegalno, noću. A ovi tvoji ‘komunisti’ pokorno dogmižu na božićnu misu u katedralu, pa još moraju slušati kako im s oltara piješ krv na slamku. Da budem malo prost, kenjaš ih baš dok ti se uvlače u dupe. To je, kako god uzmeš, minimalan napor.“

„Daj, Lojzek, nemoj me zajebavat! Što ustvari hoćeš reći?“

„Hoću reći da su to nule od komunista. A onaj tko te jadnike, najobičnije trule liberale, naziva komunistima, e taj je, bogami, nula od žrtve! Nema svatko privilegiju da mu komunisti dođu glave. Ako se ovim hoćeš preporučiti za novog papu, bojim se da si zastranio.“

„Ti si, znači, jedina žrtva komunizma?“

„Nisam jedina, ali sam, prema raspoloživim povijesnim dokumentima, koji se još uvijek nadopunjuju i fabriciraju, jedna od najznamenitijih.“

„O-ho, dakle taština. Ne primamo nikoga u klub posvećenih, je li?“

„Samo napominjem da nisi aktualan, Joža. Osvrni se malo oko sebe i pogledaj što se dešava. U kakvoj ti to prošlosti živiš? Što se fino ne obračunaš sa ‘sjemenom kapitalizma’, ili sa ‘sjemenom neoliberalizma’, kako li se već to zove, nego si se ostrvio na ‘sjeme komunizma’ tek kad si siguran da komunista više nema. Gdje je tu apostolska hrabrost? Gdje je tu rizik? Gdje je tu onaj plemeniti nagon za kršćanskim mučeništvom?“

„A nisi li ti, dragi moj, u vrijeme Ante Pavelića također drobio o ‘sjemenu komunizma’?“ ustoboči se kardinal Bozanić. „Nešto se ne sjećam da si se tada usudio zucnuti štogod o ‘sjemenu fašizma’. Ili, zakloni Bože, o ‘sjemenu nacizma’!“

„Pripazi malo kako sa mnom razgovaraš“, namršti se posjetitelj i priprijeti prstom, „ipak sam ja jedan blaženik. A vodi računa i o godinama, mogao bih ti biti pokojni otac.“

„Samo konstatiram da nisi bio aktualan, Lojzek. Ili si bio previše aktualan, kako se uzme. Lupati po komunizmu dok su komuniste vješali po banderama ili ih odvodili u logore, to je, kako god uzmeš, bio minimalan napor, da se poslužim tvojim riječima. Ali da si tada upro prstom u ‘sjeme fašizma’, e to bi već bila neočekivana gesta.“

Dvojica dostojanstvenika gledaju se i šute. Između njih struji nešto vrlo neobično, čini se da je to vrijeme. Bivši se tada naginje prema sadašnjem i gotovo konspirativnim tonom pita:

„A ti imaš nešto protiv komunista na banderama?“

„Nipošto“, uzvrati ovaj šaptom. „Pokušavam ti približiti svoju situaciju.“

„Ako sam blaženik, Joža, ne znači da nisam racionalna osoba. Realno uzevši, ne možeš iz crkvene perspektive kritički govoriti o ‘sjemenu fašizma’ a da to ne zvuči samoubilački. To ti je valjda jasno?“

„Potpuno se slažem, Lojzek. Zato me i čudi što nemaš sluha za moj sveti rat protiv ‘sjemena komunizma’. Crkva crpi mudrost iz iskustva, vraga mu jebem, moramo poštovati tradiciju i držati se nekih konstanti.“

„Čekaj malo, znači komunisti su za nas konstanta?“

„Bandere, Lojzek! Bandere su konstanta, a ‘komuniste’ mijenjamo prema potrebi.“

„Kad bolje razmislim“, osmjehne se drevniji od uzoritih, „ipak bih mogao jednu travaricu“.

S druge strane odškrinutih vrata, par malodobnih ministranata pokušava dokučiti smisao zbivanja u privatnoj odaji kardinala Bozanića. Štrkljavi viri kroz procijep, a bucmasti nestrpljivo pocupkuje i mota mu se iza leđa.

„Što to ona dvojica pričaju?“ pita bucmasti.

„Uopće ne pričaju“ kaže štrkljavi.

„Kako ne pričaju?“

„Pa lijepo, ne pričaju.“

„Nego što rade?“

„Evo, pogledaj sam…“

I tako smo, zavirivši kroz odškrinuta vrata – dok bešćutni kapitalizam hara planetom, dok ugojena buržoaska klasa zgrće neizmjerna bogatstva na muci i znoju proletera, dok milijuni potlačenih vape za pravdom i nekim tko bi potpalio plamen revolucije i izbavio ih iz okova – saznali da je „sjeme komunizma“ još uvijek proizvod kršćansko-klerikalne onanije.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 18.02.2013.

Peščanik.net, 15.02.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)