Izbegavajući “Vijetnam”, zalutali u “Abisiniju”

Smatram da nema ničega zbog čega bismo morali da pognemo glavu. Smatram da smo učinili mnogo dobra. 
Lord Dejvid Oven, Posrednik Evropske zajednice (juna 1993. godine)[ref]Navedeno u The Times (London), 21. juna 1993, str. 1.

[/ref]

 
Rat na Balkanu odvijao se kroz niz faza i podfaza. Za svrhe ovog ogleda, navešću pet širih faza, od kojih se prva i četvrta dele na podfaze.

Tih pet faza su sledeće: 1. kretanje ka raspadu, započeto kada je Slovenija afirmisala svoje pravo na otcepljenje i okončano “razdruživanjem” Slovenije i Hrvatske od umiruće federacije (od oktobra 1989. do juna 1991. godine); 2. kaznena akcija JNA protiv Slovenije (jun i jul 1991. godine); 3. rat Srbije protiv Hrvatske (od jula 1991. do februara 1992. godine); 4. rat Srbije protiv Bosne (od marta 1992. do proleća 1993. godine) i 5. srpsko-hrvatska (delimična) saradnja protiv Bosne (započeta u proleće 1993).


Još jedna Italija? Od oktobra 1989. do juna 1991. godine

Tokom više od trideset godina posle Drugog svetskog rata, Italija je kombinovala večitu nestabilnost i česte padove vlada sa neprestanim vraćanjem na političku scenu istih političkih ličnosti, koje su se rotirale na različitim, ali uvek visokim, položajima. Italija je tako postala simbol varljive nestabilnosti, u kojoj je sve prividno bilo na samom rubu užasnog kraha, da bi istom krenulo u sledeću krizu i pregrupisavanje, pri čemu je sve ostajalo manje-više isto kao i ranije. S obzirom na nisku učestalost kriza u posleratnoj Jugoslaviji, od kojih nijedna nije imala posebnih posledica po međunarodnu zajednicu (osim — a to je očigledno — krize od 1948. do 1951. godine), nije nikakvo iznenađenje to što američka i zapadnoevropska diplomatija nisu ozbiljno shvatile situaciju nastalu u Jugoslaviji krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina.

U oktobru ili novembru 1989. godine, jedna agencija iz Vašingtona sazvala je konferenciju, u ruralnoj unutrašnjosti države Merilend, radi diskusije o novonastaloj situaciji u Istočnoj Evropi, obeleženoj krajem vladavine komunizma u Istočnoj Nemačkoj, Mađarskoj i Poljskoj.

Među učesnicima je bilo više uglednih naučnika, istaknutih istraživača, koji su radili za američku vladu, kao i vladinih zvaničnika. Ja sam na tom skupu bila jedini specijalista za Jugoslaviju. Kako sam se upravo bila vratila iz te zemlje, gde sam bila provela pet nedelja intervjuišući ljude u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu i Skoplju, bila sam još uvek pod utiskom brzine s kojom su se stvari tamo odvijale, i pokušala sam da ostalim učesnicima skupa predočim svu ozbiljnost jugoslovenske situacije, upozoravajući ih na činjenicu da Jugoslavija neizbežno klizi ka građanskom ratu.

Na moje zaprepašćenje, niko od prisutnih nije izgledao ni najmanje potresen mogućnošću sukoba u Jugoslaviji. Jedan američki ambasador, u tom trenutku na odsustvu, rekao mi je, “Pa šta ako dođe do građanskog rata u Jugoslaviji? Zašto mi treba da marimo hoće li tamo biti građanskog rata ili ne?” Moja sugestija da bi gubitak ljudskog života, rizik da se stvori masa izbeglica, te poremećaj trgovinske razmene i regionalne stabilnosti trebalo da budu briga i Sjedinjenih Država nije ostavila utisak ni na koga na konferenciji. U svom završnom izveštaju, organizator konferencije nije se potrudio čak ni da uzgred pomene da je na njoj iko upozorio na mogućnost izbijanja građanskog rata na Balkanu.[ref]Niti se u tom izveštaju pominje da je jedan učesnik sugerisao da je pitanje ponovnog ujedinjenja Nemačke ponovo postalo aktuelno — sugestija — koje li ironije — kategorički odbačena od učesnika koji je na konferenciju došao kao stručnjak za Nemačku i koji je ex cathedra obznanio da ”SAD i SSSR nikada to neće dozvoliti”.

[/ref]

U oktobru 1990. godine CIA je sačinila izveštaj koji je bio procena situacije u Jugoslaviji. Izveštaj je predviđao raspad Jugoslavije i građanski rat u njoj, dovodeći ovo poslednje u vezu sa velikosrpskom nacionalističkom ambicijom da što veći deo zemlje zadrži pod srpskom kontrolom.

To da je netrpeljivi srpski nacionalizam bujao i da su srpski političari već bili počeli da govore o granicama bile su, ili je bar trebalo da budu, dobro poznate činjenice (Ramet 1990. i 1991). Zapad je propustio da reaguje. Ni u Vašingtonu ni u Londonu, ni u Parizu nije došlo do ozbiljnijeg ispitivanja zapadnih interesa i opcija u slučaju da dođe do rata u Jugoslaviji. Jedini trud koji je Vašington uložio bilo je slanje šefa američke diplomatije Džejmsa Bejkera u Jugoslaviju, četiri dana pre isteka roka za međurepublički sporazum koji je javno postavila Ljubljana.[ref]Ljubljana je bila obećala da će se otcepiti ako šest jugoslovenskih republika ne budu mogle da postignu sporazum o konfederalnom uređenju zemlje. Zagreb je dodao da će, ako se Slovenija otcepi, isto učiniti i Hrvatska. Sarajevo je naznačilo da Bosna i Hercegovina ne bi bile zadovoljne da ostanu u kusoj Jugoslaviji u kojoj gazduju Srbi.

[/ref] Bejker je Jugoslovenima rekao da svoja razmimoilaženja prevaziđu, kao i da Sjedinjene Države ni u kom slučaju neće diplomatski priznati bilo koju otcepljenu republiku. Tokom istog meseca — a to je nešto što Milošević mora da je shvatio kao zeleno svetlo za početak neprijateljstava — komandant trupa NATO pakta, general Džon Galvin dao je izjavu beogradskom listu Politika da Jugoslavija leži izvan prostora koji NATO brani, te da ta organizacija ne bi intervenisala u slučaju da u Jugoslaviji dođe do rata[ref]Za Bejkera videti Neue Züricher Zeitung (22/23 jun 1991), str. 7; za Galvina videti Tanjug (1. jun 1991) u: Foreign Broadcast Information Service (FBIS), Daily Report (Eastern Europe), 3. jun 1991, str. 43.

[/ref]. Skeptici (koji su smatrali da je nestabilnost u Jugoslaviji varljiva i većim delom iluzorna) bili su ti koji su u ovoj fazi određivali politiku zapadnih sila. No, oni su ignorisali izvesna zbivanja koja su ukazivala na građanski rat:

— opadanje kulturnih, akademskih i političkih kontakata između Srbije i Slovenije, te Srbije i Hrvatske, od 1988. godine naovamo;

— protivustavno ukidanje autonomije Kosova kao pokrajine, od strane Srbije, početkom 1989. godine, praćeno dramatičnim pogoršanjem srpsko-albanskih odnosa;

— prekid praktično svih privrednih i trgovinskih veza između Slovenije i Srbije krajem 1989. godine, iako je taj prekid naneo ozbiljne ekonomske gubitke obema stranama;

— presušivanje saveznog budžeta, pošto su pojedinačne republike prestale da šalju svoje poreske doprinose u saveznu kasu 1990. godine;[ref]Za pojedinosti o ovome videti Ramet (1992: 45-46).

[/ref]

— ilegalno formiranje srpskih paravojnih jedinica početkom leta 1990. godine i ilegalno naoružavanje istih od strane JNA, koje je odmah počelo;[ref]Za pojedinosti o naoružavanju ovih paravojnih jedinica, videti Ramet (1991, Spring); što se tiče obuke tih jedinica od strane oficira JNA, videti Magaš (1992: 311).

[/ref]

— ilegalna obustava isporuke oružja slovenačkoj i hrvatskoj teritorijalnoj odbrani, čim su u tim republikama, putem izbora, došli na vlast nekomunisti;

— konfiskacija, od strane JNA, oružja koje su posedovale slovenačka i hrvatska teritorijalna odbrana, oružja u posedu kosovskih Albanaca, te prebacivanje znatnih rezervi naoružanja iz Bosne u Srbiju;

— reorganizacija armijskih oblasti na način koji je umanjio uticaj republika kao takvih (Magaš 1992: 261);

— izvođenje vojnih manevara u kojima su pretpostavljeni “neprijatelj” bile Slovenija i Hrvatska (Magaš 1992: 261);

— ne podnošenje od strane Ministarstva odbrane, u decembru 1990. godine, godišnjeg izveštaja Narodnoj skupštini Jugoslavije sa zahtevom budžeta za narednu godinu, iako je zakon nalagao da se to učini (Bebler 1992: 124);

— porast sitnog nasilja širom zemlje, u oblastima sa pomešanim srpskim i nesrpskim življem;

— očigledna uzaludnost međurepubličkih sastanaka “na vrhu” od januara do marta 1991. godine, održanih s jasnim ciljem iznalaženja nekakvog kompromisnog rešenja koje bi očuvalo karike saradnje i skrenulo zemlju sa puta koji je vodio u građanski rat.

Da li su ovi znaci bili dovoljno jasni da bi izazvali zabrinutost na Zapadu? Reklo bi se da naknadna pamet na ovo pitanje odgovara potvrdno.


Još jedna Katanga? Jun i jul 1991. godine

Katanga, oblast odskora nezavisnog Zaira i jedan od rudama najbogatijih krajeva sveta, 1960. godine proglasila je otcepljenje od Zaira. Odvijajući se pod vodstvom Moiza Čombea, dotle oblasnog predsednika Katange i uz podršku stranih interesenata za njena rudna bogatstva, pobuna u Katangi je na Zapadu mahom bila shvaćena kao pokušaj najbogatijeg dela Zaira da sa svojih pleća zbaci breme odgovornosti za stanje u manje bogatim delovima zemlje. Pobuna u Katangi na kraju je ugušena, a sama ta oblast je dobila drugo ime.[ref]Za diskusiju o ovom periodu videti Gerard-Libois (1966).

[/ref] “Katanga” može dobro poslužiti kao etiketa za neuspelu secesiju najbogatijeg dela neke zemlje.

Utoliko ukoliko je zapadna diplomatija slovenačke aspiracije ka nezavisnosti pripisivala slovenačkoj pohlepi i tvrdičluku — kao da je očekivala da slovenački i hrvatski pokušaji ostvarenja nezavisnosti neće uspeti — možemo reći da su oni na te republike gledali kao na “još jednu Katangu”.

Možda i nema mnogo onih koji se sećaju da su, kada je JNA poslala tenkove u Sloveniju, zvaničnici administracije Buša starijeg isprva bili ubeđeni da Slovenija neće uspeti da učvrsti svoju nezavisnost. “Kad je Bejker posetio Beograd 22. juna”, ispričao mi je u martu 1992. godine Lojze Peterle, tadašnji slovenački premijer, “Milošević mu je rekao da u Sloveniji može doći do izvesnih problema, ali da će Beograd ubrzo uspostaviti red. I, Bejker mu je poverovao”.[ref]Lojze Peterle, premijer Slovenije, u intervjuu s autorom, Ljubljana (23. marta 1992. godine).

[/ref]

Shodno tome, jedan dan pošto su Slovenija i Hrvatska objavile svoje odvajanje od SFRJ, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez javno su odbacili taj slovenačko-hrvatski potez. Predsednik Buš je obećao da će SAD ignorisati nove vlade Slovenije i Hrvatske i nastaviti da priznaju jurisdikciju Beograda nad tim regionima. Sovjetsko ministarstvo inostranih poslova, nazvalo je, u sličnom saopštenju, secesiju “ilegalnom” i istaklo da Sovjetski Savez favorizuje “jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije”.[ref]Za izjavu predsednika Buša videti New York Times (27. jun 1991), str. 7; za izjavu sovjetskog ministarstva inostranih poslova, videti Pravda (Moskva), 27. jun 1991.

[/ref] Velika Britanija i Francuska izdale su slična saopštenja.

Na kraju je Milošević bio taj koji je nagovestio završetak ove faze, istovremeno obesnažujući i američku i sovjetsku podršku jugoslovenskom teritorijalnom integritetu, kada je 3. jula izjavio da “Srbija nema ništa protiv otcepljenja Slovenije, jer ono ne škodi našim interesima, i mi nemamo nikakav razlog da ne prihvatimo njihovo odvajanje ako se ono izvede na miran način”.[ref]Navedeno prema Tanjugu (3. jula 1991. godine), u: FBIS, Daily Report (Eastern Europe), 5. jula 1991. godine, str. 53

[/ref] U znak primanja ovog stava k znanju, državni sekretar SAD, Džejms Bejker dao je izjavu kojom je, skoro parafrazirajući Miloševića, redefinisao američku politiku, rekavši da su SAD “spremne da prihvate bilo koju novu političku konfiguraciju o kojoj bi se jugoslovenske republike dogovorile — čak i kad bi to značilo menjanje unutrašnjih i spoljašnjih granica zemlje — pod uslovom da do toga dođe mirnim putem, kroz pregovore”[ref]New York Times (4. juli 1991), str. 7.

[/ref]


Još jedan iransko – irački rat? Od jula 1991. do februara 1992. godine

Jedna od karakteristika viđenja iransko-iračkog rata na Zapadu bila je sklonost da se obe strane vide kao opasne, pa stoga i nedostojne podrške. Opšta tendencija je bila da se usvoji stav “neka kuga udari na obe vaše kuće”. Ovim ne sugerišem da je srpsko-hrvatski rat, koji je počeo u julu 1991. godine, moralni ili politički ekvivalent iransko-iračkog rata, već pre da je na politiku Zapada u ovom slučaju uticala tendencija da se zaraćene strane (Hrvatska i srpski pobunjenici koje je podržavala JNA) vide kao moralno ekvivalentne jedna drugoj, baš kao što je pre toga malo šta imalo da se bira izmedu Irana i Iraka. Niko nije osporavao ulogu JNA u bombardovanju i granatiranju hrvatskih gradova, ili njenu podršku srpskim pobunjenicima, koji su pokušavali da ostvare kontrolu nad delom hrvatske teritorije, ili, pak, činjenicu da su neke teritorije, zaposednute u ime srpskog prava na samoopredeljenje, bile pretežno naseljene Hrvatima, sve dok ovi nisu bili isterani iz njih (Istočna Slavonija može poslužiti kao dobar primer za to).

Međutim, bilo je mnogo diplomata i političara na Zapadu koji su prstom pokazivali na kršenje ljudskih prava pod predsednikom Franjom Tuđmanom, na početke ograničavanja slobode štampe u Hrvatskoj i na druge znake podrivanja demokratskog procesa u toj zemlji, kao i na rastuću tendenciju hrvatskih trupa da na srpska zverstva nad njihovim civilima uzvraćaju podjednako svirepim zverstvima nad srpskim civilima. Dakle — tako je glasio ovaj argument — ako su i Hrvati činili zverstva, zašto bi Zapad žurio da im pomogne?

Pomanjkanje interesovanja i ignorisanje upozorenja poznavalaca prilika u Jugoslaviji doprineli su neodlučnosti SAD, Velike Britanije i Francuske da zvanično priznaju Sloveniju i Hrvatsku, a posle toga i Makedoniju. Evropska zajednica je kasnije usvojila stav da diplomatski treba priznati one zemlje proizišle iz Jugoslavije koje su pokazivale odgovarajuće poštovanje prema pravima čoveka, a njena studijska grupa je sačinila izveštaj u kojem je konstatovano da samo Slovenija i Makedonija zadovoljavaju taj kriterijum. Međutim, umesto da na osnovu tog izveštaja prizna ove dve zemlje, EU je, pod velikim pritiskom tadašnje nemačke hrišćansko-demokratske vlade, u decembru 1991. godine priznala Sloveniju i Hrvatsku, uskrativši, usled pritiska Grčke, to priznanje Makedoniji.

Jedan od najčudnijih poteza Zapada u ovoj fazi bilo je stavljanje svih pet zemalja proizišlih iz Jugoslavije (Srbija i Crna Gora su u tom trenutku činile jednu zemlju) pod embargo na uvoz oružja, pomoću mehanizma Saveta bezbednosti UN. To je učinjeno 25. septembra 1991. godine, ubrzo pošto je Velika Britanija blokirala inicijativu Holandije, koju su podržale Nemačka, Francuska i Italija, da se u Jugoslaviju pošalju mirovne snage da razdvoje zaraćene strane.[ref]New York Times – Weekly Review (međunarodno izdanje, 22. septembar 1993), str. 3.

[/ref] Bilo je opštepoznato da je, nekoliko meseci pre juna 1991. godine, JNA kupovala ogromne količine oružja u Sovjetskom Savezu, da je to oružje gomilala u Srbiji i njime naoružavala paravojne jedinice u drugim republikama, kao i to da je u tome sarađivala s Miloševićem. Takođe se javno znalo i to da su Hrvati i bosanski Muslimani bili znatno slabije naoružani. Embargo prema svih pet država je samo mogao da zamrzne ogromnu nejednakost u bojevoj gotovosti sukobljenih strana i ohrabri Srbe da navale na Hrvatsku i prošire rat na druge slabije naoružane republike pod embargom. Jedino racionalno objašnjenje ovakvog ponašanja je to da nametanje embarga nije bilo smišljeno radi postizanja bilo kakvog cilja na samom Balkanu već pre da bi se domaća javnost Velike Britanije, Francuske i SAD uverila da se njihove vlade nisu spremale da svoje zemlje uvuku u taj rat.

Šta je Zapad mogao da učini? Prvo, mogao je da prizna Sloveniju i Hrvatsku do kraja juna 1991. godine i da započne pregovore o hitnom snabdevanju tih dveju republika oružjem. Drugo, ekonomski embargo i embargo na uvoz oružja protiv Srbije mogao je biti nametnut ranije (najkasnije u avgustu 1991. godine). Treće, Slovenija i Makedonija su mogle dobiti puno diplomatsko priznanje (de jure i de facto) u decembru 1991. godine, pošto je studijska komisija Evropske unije pohvalila uvažavanje ljudskih prava u tim dvema republikama. Hrvatskoj je moglo biti obećano puno diplomatsko priznanje kad ispuni određene uslove. Četvrto, Zapad je mogao da izvrši vazdušne napade na strateški relevantne ciljeve koji su bili od suštinske važnosti za srpske ratne napore, da time stavi do znanja da ozbiljno shvata situaciju i da Srbima oteža i iskomplikuje ratovanje. Sve ovo trebalo je preduzeti najkasnije do oktobra 1991. godine, posle srpskog razaranja Vukovara. Peto, Zapad je mogao da pruži garancije za granice Slovenije, Hrvatske i Makedonije i da organizuje konferenciju predstavnika različitih političkih partija iz Bosne, ne bi li oni nekako došli do miroljubivog rešenja rastućih tenzija u toj republici. I šesto, Zapad je mogao da predloži međunarodnu konferenciju za rešavanje pitanja Kosova, nudeći ekonomsku i tehničku pomoć Srbiji (kao i Kosovu, ako bi ovo dobilo nezavisnost) po iznalaženju rešenja.

Ove akcije, zajedno preduzete, imale bi dobre šanse da spreče prelivanje rata u Bosnu. Da su one bile uspešno preduzete, gubici u ljudskim životima bili bi mnogo manji nego što su bili.

Međutim, Zapad je bio nesposoban za ove mere — čak i pored toga što su neki krugovi predlagali većinu njih — zato što je Zapad isprva radije video ovaj rat kao “internu” stvar, a kasnije težio da Srbiju i Hrvatsku tretira kao “moralno ekvivalentne”.


Još jedan Rajh? Od marta 1992. do maja 1993. godine

Srpska invazija na Bosnu u aprilu 1992. godine — obuhvatajući udružena dejstva JNA i paravojnih jedinica — izmenila je imidž rata koji je preovlađivao na Zapadu.

Njujork Tajms je sada srpskog lidera Miloševića nazivao “balkanskim kasapinom” i, avgusta meseca 1992. godine, u podužem uvodniku direktno uporedio Miloševićevu Srbiju s Hitlerovim Trećim rajhom.[ref]New York Times (4. avgust 1992), str. A12.

[/ref] Onda su usledili izveštaji o srpskim “logorima smrti” i fotografije zatvorenih civila svedenih na kost i kožu (fotografije koje su podsećale na nacističke koncentracione logore). Potom su pristigli izveštaji da srpski paravojni lideri organizuju sistematsko silovanje muslimanskih žena, često ponavljano sve dok ove ne zatrudne — da bi rađale “srpsku” decu.

Evropska unija je procenila da su srpske snage, do januara 1993. godine, silovale preko 20.000 muslimanskih žena.[ref]New York Times (9. januar 1993), str. 1.

[/ref] Dalji izveštaji nisu ostavili mesta sumnji u to da srpske snage sprovode sistematski genocid — fino nazvan “etničkim čišćenjem” — pomoću prisilne deportacije (obično s rokom od dvadeset minuta) ili pokolja. Fotografije na kojima pripadnici paravojnih jedinica pucaju na nenaoružane civile — ponekad s leđa — upotpunile su sliku. I, do avgusta 1992. godine, bilo je već oko 2,5 miliona izbeglica što na prostoru bivše Jugoslavije, što drugde po Evropi.

Genocid, masovna silovanja, svesno kršenje zabrane nasilnog menjanja granica, koju je nametao helsinški sporazum, izbeglice u takvom broju, da su od toga trpele privrede više država (Slovenije, Austrije, Mađarske, Nemačke), kao i rizik da, ako se ostave nezauzdane, srpske ambicije otvore nove frontove na Kosovu, a možda i u Makedoniji — to su sve faktori na koje su počele da se pozivaju pristalice intervencionizma.

Najdramatičniji glas za intervenciju bio je, u avgustu 1992. godine, glas Džordža Kenija, nadležnog za Jugoslaviju u Stejt Departmentu, koji je podneo ostavku na svoje mesto u znak protesta zbog neaktivnosti Sjedinjenih Država u vezi s ovim sukobom. Keni se potom posvetio držanju javnih govora i pisanju članaka u kojima je zagovarao oružanu intervenciju Zapada protiv Srbije. U novembru 1992. godine, u često navođenom članku, Keni je, zajedno s Majklom J. Duganom, izneo plan koji je predviđao da se “pod jedan, unište srpske snage u Bosni, a pod dva, da se upotrebi koncentrisana sila protiv same Srbije”.[ref]New York Times (29. novembar 1992), str. 11.

[/ref] Zbignjev Bžežinski, Aleksandar Hejg, Džordž Šulc i senator Robert Dol bili su među onima u Sjedinjenim državama koji su sada zagovarali intervenciju. Intervencionisti su većinom prihvatili paradigmu Rajha, nastavljajući da upozoravaju na “minhenski” karakter dotadašnjeg zapadnog stava.

Do tog trenutka je i većina izolacionista već bila prihvatila paradigmu Rajha, ali je njih više zabrinjavao “Vijetnam” negoli “Minhen”. U jednom iznenađujućem intervjuu, u avgustu 1992. godine, u okviru prve intenzivne diskusije o upotrebi sile protiv Srba, General Kolin L. Pauel, načelnik američkog generalštaba, izjavio je: “Ne znam kako će ograničeno bombardovanje naterati Srbe da prestanu da rade ono što rade”.[ref]Citirano u New York Times (28. septembar 1992), str. A6.

[/ref] Pauelov argument počivao je na tumačenju Bosne kao mogućnog novog “Vijetnama”, a sugerisao je da on veruje da je američka vojska, u datim geostrateškim uslovima, potpuno nevična ostvarivanju ograničenih ciljeva, osim po neprihvatljivo visokoj ceni (podrazumevajući i to da bi srpsku stranu impresioniralo samo “neograničeno” bombardovanje, kojim bi Srbija, takoreći, bila zbrisana s lica zemlje).

Pa ipak, krajem aprila 1993. godine, dok se jedno vreme činilo da će Zapad preduzeti vazdušne napade na srpske položaje, granatiranje gradova pod muslimanskom kontrolom od strane bosanskih Srba naprasno je popustilo, a lider bosanskih Srba Karadžić odustao je od svog pređašnjeg odbijanja Vens-Ovenovog mirovnog plana i stvarno ga potpisao. Nekoliko nedelja kasnije, pošto su London i Pariz blokirali Klintonov pokušaj stvaranja konsenzusa za intervenciju, bosanski Srbi će odbaciti Vens-Ovenov plan i nastaviti teško granatiranje gradova koje su držali Muslimani. Jasno je da je na bosanske Srbe snažan utisak bila ostavila puka pretnja oružanom intervencijom. Izgleda da su generalu Pauelu manjkali osnovi poznavanja ljudske psihologije.

Predsednik Buš je odlučno stao na stranu izolacionista navodeći kao razlog to što je on bio protiv slanja američkih trupa u Bosnu (nešto što jedva da je iko među intervencionistima sugerisao) i ignorišući apele da se preduzmu vazdušni napadi na srpske ciljeve. Uprkos nastavljenom pokolju nad muslimanskim civilima, razaranju imovine, uključujući i istorijske spomenike, kulturne objekte, a naročito džamije i katoličke crkve, Zapad se čvrsto držao svoje politike odbijanja intervencije. Za ovo su postojala dva glavna razloga.

Prvi je bio taj što su mirotvorački napori posrednika EU lorda Dejvida Ovena i posrednika Ujedinjenih Nacija Sajrusa Vensa još bili u toku, i sve dok je postojala nada da mogu da dovedu do sporazuma, pribegavanje vojnim merama izgledalo je (bar nekima) prenagljeno. Drugi je bio taj što su i London i Pariz i Vašington bili nevoljni da angažuju sopstvene vojne resurse; a Nemci, koji su do tada najglasnije zagovarali vazdušne napade protiv srpskih snaga, isključili su upotrebu nemačkih snaga, zbog senke koju je Drugi svetski rat još bacao na nemačku vojsku. U SAD, uzimale su se u obzir još dve stvari. Najpre to što je zemlja bila usred predsedničke predizborne kampanje, pa Buš nije hteo da pokvari svoje šanse preduzimajući nešto na Balkanu potencijalno nepopularno. Druga je bila široko rasprostranjena skepsa — u široj javnosti kao i u medijima — u vezi s tim da li Sjedinjene Države uopšte imaju ikakve svoje interese na Balkanu. Ova skepsa u kombinaciji s moralnim relativizmom, koji je bio zavladao posle Votergejta, podjednako je i liberale i konzervativce podsticala na blaziranu nonšalantnost.

Do oktobra 1992. godine lord Oven i Sajrus Vens već su formulisali mirovni plan, koji je uzimao u obzir nespojive zahteve sukobljenih strana, ali nije mnogo postigao na planu usaglašavanja stavova u vezi sa specifičnim spornim pitanjima. Njihov plan je Bosnu delio na deset etničkih kantona, ali tako da kantoni bosanskih Srba niti su nužno bili pored same Srbije, niti jedni pored drugih. Malo ko je verovao da ovaj plan može da obezbedi stabilan mir.

Neposredno pred svoj odlazak sa funkcije, predsednik Buš je dao jednu čudnu izjavu, kojom je Srbima stavio do znanja da je ”povukao liniju” na Kosovu, upozoravajući ih na oštar odgovor Amerike koji bi usledio ako bi oni tu ”liniju” prekoračili. Do tog trenutka, međutim, Bušu je bilo ostalo manje od mesec dana na dužnosti, pa on, dakle, nije bio u položaju da dotičnoj ”liniji” obezbedi poštovanje Srba. Osim toga, pošto je ratni sukob besneo u Bosni a ne na Kosovu, Bušova izjava mogla je biti protumačena u Beogradu i na Palama kao njegovo prećutno mirenje s nastavkom ratnih dejstava u BiH.

Novoizabrani predsednik Klinton, međutim, promenio je melodiju, pozivajući na preispitivanje Vens-Ovenov mirovni plan i nagoveštavajući novu odlučnost SAD. Klintonov državni sekretar Voren Kristofer (koji je na toj funkciji bio od 1993. do 1997. godine), najavio je promenu čvrstim obećanjem da će učiniti da ”puna težina američke diplomatije pritisne” ovaj sukob.[ref]Kasnije citirano u International Herald Tribune (Tokyo izdanje), 21. jun 1993, str. 2.

[/ref]


Drugi Kuvajt ili drugi Vijetnam? Od aprila do maja 1993. godine

Do ove tačke, izolacioniste (čitaj: optimiste) i u Evropi i u SAD održavala je njihova vera u proces posredovanja, njihova ubeđenost da će lord Oven i Sajrus Vens zajednički smisliti plan koji će zaraćene strane prihvatiti, kao i njihova pretpostavka da bi svaka druga politika — bar u kraćem roku — bila skuplja od procesa posredovanja.

U međuvremenu, cena samog rata je rasla. Do jula 1993. godine, samo je humanitarna pomoć Hrvatskoj i Bosni koštala Sjedinjene Države 353 a Evropsku uniju 585 miliona dolara, a Velika Britanija, Švedska, Amerika, Danska, Francuska, Finska, Japan i Holandija bile su obećale i dodatnu pomoć.[ref]Vjesnik (Zagreb), 7. jul 1993, str. 9;

[/ref]

Lord Oven i Sajrus Vens nadali su se da će iskovati glavne tačke svog plana dobijajući saglasnost od zaraćenih strana o specifičnim pitanjima tokom samog procesa izrade plana. Kada u tome nisu uspeli, umesto da odmah zaključe da je projekat bio loše zamišljen, Oven i Vens su naprosto sami formulisali plan i podneli ga trima zaraćenim stranama, očekujući od ovih ratifikaciju. Bosanski Hrvati su odmah podržali plan, dok ga je bosanski predsednik Alija Izetbegović prihvatio samo pod značajnim pritiskom Zapada. Bosanski Srbi su plan odbacili u januaru 1993. godine, ali je Zapad nastavio da na njih vrši pritisak da pristanu. Drugo odbacivanje plana od strane Srba, u aprilu te godine, obeležava početak kraće pod-faze u kojoj su zapadni donosioci odluka počeli da debatuju o tome da li je ovaj “Rajh” ”još jedan Kuvajt” (imajući u vidu lakoću s kojom je koalicija od 34 zemlje pregazila iračku armiju početkom 1991. godine) ili ”drugi Vijetnam”.

U zapadnim političkim analizama faza “Rajh” prešla je u ovu drugu ”pod-fazu”, kad je porastao pritisak da se preduzmu vazdušni napadi i kad se Vens-Ovenov plan približio svom ”trenutku istine”. Na kraju dramatične desetočasovne sednice, održane 18. aprila 1993. godine, koja je potrajala do kasno u noć, Savet bezbednosti UN usvojio je rezoluciju kojom će biti nametnuta totalna ekonomska blokada Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora), ukoliko bosanski Srbi ne potpišu Vens-Ovenov plan za 9 dana. Samo su telekomunikacije, poštanska služba i transport bili pošteđeni od ovako planirane izolacije.[ref]Politika (Beograd), 19. april 1993, str. 1-2.

[/ref] Pretnja embargom nije postigla željeni efekat, jer je, uprkos Miloševićevoj podršci planu, Karadžić plan ipak odbacio.

Međutim, dok se vođa bosanskih Srba protivio Vens-Ovenovom planu, intervencionisti u SAD su se sve više zalagali za svoju stvar. Madlen Olbrajt, ambasador Amerike u Ujedinjenim nacijama, uručila je 23. aprila Klintonu pismo (koje je procurilo u štampu) u kome urgira da se preduzmu vazdušni napadi protiv bosanskih Srba. Dvanaest stručnjaka srednjeg ranga iz Stejt Departmenta takođe je podnelo dopis u kome se kod predsednika urgira da upotrebi vojnu silu u Bosni.[ref]Financial Times (24/25 april 1993), str. 2

[/ref] Izložen ovolikom pritisku i pod utiskom insistiranja jevrejskog lobija da se u srpskom genocidu nad bosanskim muslimanima ponavlja nacistički genocid nad Jevrejima i Romima, predsednik Klinton se 27. aprila privatno sastao s jednim brojem poslanika iz Kongresa, da čuje šta oni misle o Bosni. Tokom dvočasovnog razgovora sa oko dvadeset i četiri demokratska i republikanska senatora, Klinton je čuo široku lepezu najraznovrsnijih mnjenja o tome šta bi bila prikladna politika.

U međuvremenu, sredinom aprila 1993. godine, dvadeset i šestočlana ekipa američkih eksperata koja je, zaključno sa 10. martom, tri nedelje putovala po regionu, sačinila je ”preliminarni” izveštaj, koji je preporučivao upotrebu vojne sile radi uništenja srpskih artiljerijskih baterija u Bosni. Džordž Mičel, vođa senatske većine, i Robert Dol, vođa senatske manjine, su apelovali da se bosanskim Muslimanima ukine embargo na oružje, kao i da se počne s vazdušnim napadima na Srbe.[ref]Star Tribune (Minneapolis), 16. april 1993, str. 18A; i The Independent (London), 20. april 1993, str. 1.

[/ref] CIA je Beloj kući stavila do znanja da bi neuspeh u zaustavljanju Srba u ovom trenutku mogao ove ohrabriti da rat prošire i na južne frontove (Kosovo i Makedoniju), uvlačeći, konačno, Grčku i Tursku u konflikt, pa makar i na suprotnim stranama.[ref]New York Times (25. april 1993), str. 8.

[/ref] Sa svoje strane, Pentagon je počeo da sakuplja detaljne obaveštajne podatke o Bosni, kako bi identifikovao prikladne ciljeve (kao što je srpska radarska stanica u južnoj Bosni) i postavio ofanzivnu strategiju. Informacije puštene u medije otkrile su da je vojska bosanskih Srba, koja je brojala 40.000 vojnika, loše disciplinovana i da je bila relativno slabo naoružana i opremljena; stručnjaci su takođe sugerisali da bi se njene linije snabdevanja mogle lako preseći.[ref]Los Angeles Times (10. maj 1993), str. A18.

[/ref]

Klintonova ekipa postepeno je došla do dvodelne strategije koja je obuhvatala savezničke vazdušne napade na srpske položaje i ukidanje zabrane nabavke oružja bosanskoj vladi. Državni sekretar Voren Kristofer bio je zadužen da ubedi Veliku Britaniju i Francusku u ispravnost ove američke strategije. Nemačkoj nije bilo potrebno ubeđivanje, jer se ona već dugo zalagala za vojnu opciju, dok bi se Rusi mogli privoleti — verovalo se — uprkos različitim signalima koji su stizali iz Moskve.

Milošević i Karadžić pokazali su se doraslima ovoj situaciji. Prvo je usledila Karadžićeva upadljiva promena stava, kada je on konačno, 2. maja, pod vidljivim Miloševićevim pritiskom, potpisao Vens-Ovenov plan, uz opasku da njegovom potpisu još uvek treba odobrenje od skupštine bosanskih Srba. U kritičnom intervalu između Karadžićevog odbacivanja plana, 24. aprila, i glasanja srpske skupštine, zakazanog za 6. maj, Velika Britanija i Francuska kolebale su se i uzdržavale od davanja podrške američkoj inicijativi.

Protiv zahteva laburističke opozicije da se podrži Klintonov stav, britanski ministar inostranih poslova Daglas Herd naveo je argument da se Bosna ne može upoređivati sa Kuvajtom ili Foklandskim ostrvima (na kojima su Britanci, 1982. godine, uspešno ratovali protiv Argentine), i ukazao na to da bi 2.400 britanskih vojnika, već poslatih u Bosnu u sastavu takozvanih ”snaga za čuvanje mira”, bilo dovedeno u opasnost bilo kakvim vojnim merama, a kritikovao je i predlog da se Muslimani naoružaju, jer bi to samo ”zaoštrilo konflikt”.[ref]Neue Züricher Zeitung (1. maj 1993), str. 2. Takođe videti Boston Globe (2. maj 1993), str. 1, 16.

[/ref] Sedrik Tornberi, civilni zapovednik UNPROFOR-a u Hrvatskoj, takođe je pokušao da podrije podršku intervenciji, izjavivši u intervjuu koji je dao BBC-ju, da bi vojna intervencija u Bosni i Hercegovini iziskivala 250 hiljada vojnika, da bi trajala od pet do deset godina i da bi imala značajnu cenu u ljudskim životima i drugim žrtvama.[ref]Vjesnik (23. april 1993), str. 1.

[/ref]

Na kraju su Britanci i Francuzi ostali pri istoj onoj politici kakvu su svojevremeno vodili u Mađarskoj (1848. i 1956. godine), u Poljskoj (1863. godine), te u Abisiniji, Španskom građanskom ratu i u Minhenu. Posle nedelju dana intenzivnih diskusija u Londonu i Parizu, Voren Kristofer se vratio kući, ne samo praznih ruku, već naprotiv, s jasnim znacima potpunog pomanjkanja britanske i francuske podrške za američki plan.[ref]Financial Times (10. maj 1993), str. 2.

[/ref] Kako je među Srbima strah od zapadne vojne intervencije jenjavao, skupština bosanskih Srba je, 6. maja 1993. godine, odbacila Vens — Ovenov plan.[ref]Neue Züricher Zeitung (8. maj 1993), str. 1.

[/ref] Odmah je počelo da se šuška o ”jazu” koji je nastao između Miloševića i Karadžića. Milošević je de facto bio za plan i izgleda da je zaista bio ljut na Karadžića što nije uspeo da ubedi skupštinu bosanskih Srba da ga usvoji. Međutim, Miloševićeva najava obustave celokupnog snabdevanja bosanskih Srba ratnim materijalom bila je samo lukavstvo.

Umesto da obustavi snabdevanje, Beograd je naredio asfaltiranje jednog novog puta kojim bi snabdevanje nastavilo da teče, u nadi da će podaci zapadnih izviđačkih aviona o prethodno korišćenom putu, pomesti i zavarati zapadne prestonice. Jedino što je od značaja u ovoj Miloševićevoj objavi obustave snabdevanja Karadžićevih snaga jeste to što, posle više meseci njegovog upornog poricanja, ona sadrži implicitno priznanje da je on de facto snabdevao bosanske Srbe oružjem i ostalom opremom.[ref]Süddeutsche Zeitung (8/9. maj 1993), str. 2.

[/ref] Milošević je takođe uveravao Zapad da će 15. maja plan biti stavljen na referendum bosanskih Srba. U ovim okolnostima, izolacionisti-optimisti zagovarali su oprez: Zapad bi trebalo da pričeka, jer će bosanskim Srbima možda sinuti, čemu bombardovanje ljudi koji samo što nisu uvideli da ne valja ono što rade, i tako dalje i tome slično.

Očekivalo bi se da će takav razvoj događaja da ojača poziciju intervencionista. Ali, vlada Sjedinjenih Država je shvatila da je nemogućno forsirati vojnu opciju bez zapadnog konsenzusa. Vens-Ovenov mirovni plan bio je diskretno napušten, a Evropska zajednica je lordu Ovenu naložila da se vrati na Balkan i da pregovara o nekoj alternativnoj nagodbi. I, dok je Klinton i dalje urgirao da se Muslimanima ukine embargo na naoružanje, britanski premijer Džon Mejdžer tvrdio je da na Balkanu već ima ”dovoljno oružja”. Govoreći u ime izolacionistčke struje u Velikoj Britaniji, uvodničar Tajmsa Sajmon Dženkins pisao je da bi ”Muslimani, naoružani dok se srpska strana bombarduje, krenuli iz svojih enklava, ubijajući i spaljujući Srbe iz osvete, pa bi pakao tako ponovo počeo, a” — budući da je, bar kako je to video Dženkins, pakao već bio prošao — ”mi ne bismo smeli da imamo udela u tome. Zato je gospodinu Klintonu omiljena politika bombardovanja mostova i dopunjavanja muslimanskog arsenala naoružanja najsumanutiji način traganja za mirom koji se može zamisliti”.[ref]The Times (8. maj 1993), str. 16.

[/ref]

Ne želeći da deluju same, Sjedinjene Države su se donekle distancirale od konflikta. Državni sekretar Voren Kristofer odsvirao je jednu novu notu u američkoj diplomatiji, pišući o bosanskom konfliktu kao ”jednoj humanitarnoj krizi daleko od naše kuće, u sred jednog drugog kontinenta.”[ref]Citirano u International Herald Tribune (Tokyo izdanje), 15. jun 1993, str. 8.

[/ref] Ovo podseća na Čemberlenovu ”daleku zemlju o kojoj ništa ne znamo”. Kristofer je dodao, da bi stvar dobro zaokružio, da ”Amerika nema vitalnih interesa u Bosni”.[ref]Glas Istre (Pula), 4. jun 1993, str. 6.

[/ref] Tako smo, bez obzira da li je mogla da bude ”još jedan Vijetnam” ili ne, konačno saznali da Bosna nije ”Kuvajt”.

Raspet između konfuzije i frustracije, državni sekretar Kristofer je potražio nekog žrtvenog jarca koji bi ispaštao za ovaj neuspeh zapadne diplomatije, i dao jednu teško shvatljivu izjavu, objavljenu 17. juna u USA Today, da za taj neuspeh ”Nemci snose posebnu odgovornost”, jer su insistirali da se diplomatski priznaju Slovenija i Hrvatska.[ref]Citirano u International Herald Tribune (Tokyo izdanje), 19/20. jun 1993, str. 1; takođe videti Le Monde (Paris), 19. jun 1993, str. 16.

[/ref] Nemački kancelar je ovu kritiku odbio kao ”neprincipijelnu”, dok je nemački ministar spoljnih poslova Klaus Kinkel podsetio Kristofera da je problem bila srpska agresija, a ne — kako je glasila Kristoferova optužba — zapadno prihvatanje principa samoopredeljenja, koje je uostalom jedan od principa Ujedinjenih nacija, i važi i za slučaj Slovenije i Hrvatske.[ref]Vjesnik (19. jun 1993), str. 1.

[/ref]

Sjedinjene Države su sada pokušavale da proguraju rezoluciju o ukidanju embarga na naoružanje kroz Savet bezbednosti UN. Rezoluciji je bilo potrebno osam glasova da bi bila usvojena, Međutim, samo je šest zemalja u Savetu glasalo za; ostalih devet, uključujući Francusku, Veliku Britaniju i Rusiju, jednostavno se uzdržalo od glasanja, praktično onemogućivši donošenje ove mere. Britanski delegat, Dejvid Henej dao je primer diplomatskog licemerja, kad je ovako objasnio britansku poziciju: ”Usvajanje ove rezolucije stvorilo bi utisak da Ujedinjene nacije napuštaju Bosnu i Hercegovinu i ostavljaju njen živalj da se bori do smrti”.[ref]Citirano u International Herald Tribune (Tokyo izdanje), 1. jul 1993, str. 2.

[/ref]


Još jedan Liban? Od maja 1993. godine do…?

Ranije, u aprilu 1992. godine, rat je izgledao relativno jednostavan: Srbi protiv Muslimana i Hrvata. Od tada, međutim, jednostavnost ove slike je pretrpela izvesnu eroziju. Prvo, Hrvati i Muslimani su se zavadili kad su bosanski Hrvati odlučili da ”Herceg-Bosnu” proglase za republiku i počeli da pripremaju teren za njeno buduće pripajanje Hrvatskoj. To je ratu dodalo i treću zaraćenu stranu. Drugo, Hrvati i Srbi su postigli sporazum, u proleće 1993. godine, o uzajamnoj saradnji protiv Muslimana.[ref]Do kraja juna, srpsko-hrvatska koordinacija dejstava protiv Muslimana postajala je sve tešnja. Vidi Frankfurter Allgemeine (20. jun 1993), str. 5. Takođe Vjesnik (19. jul 1993), str. 2-3.

[/ref] Ovaj savez dojučerašnjih neprijatelja upravo je ono na šta se termin ”libanizacija” i odnosi; u takvim savezima je sama srž ”libanskog” sindroma.

sprečio lokalne srpske i hrvatske snage da u datim situacijama nastave da pucaju jedne na druge.[ref]Videti Süddeutsche Zeitung (20. jul 1993), str. 6.

[/ref] Niti je sprečio Muslimane i Srbe da u nekim oblastima zajednički dejstvuju protiv Hrvata, niti, pak, Zagreb da potvrdi svoju rešenost da odbrani teritorijalni integritet Hrvatske (od srpske delimične okupacije) i svoju odanost načelu ”neprikosnovenosti granica”, sve i kršeći to načelo u svoju korist, a na račun Bosne.[ref]”Report of the Government of the Republic of Croatia on the Current Foreign Affairs Situation”, Address by Dr. Mate Granić, vice president of the governement and minister of foreign affairs, to the Croatian Parliament (25. jun 1993), u: Newsletter of the Ministry of Foreign Affairs, Republic of Croatia, br. 16 (6. jul 1993), str. 5.

[/ref] Treće, Izetbegovićeva vlada, koja je pod komandom, zbog zapadnog embarga, imala nedovoljno naoružane snage, sve više je morala, u odbrani Sarajeva, da se oslanja na naoružane bande. Nekima od tih bandi komandovali su dobro poznati kriminalci. Istini za volju, naoružanih bandi je bilo kod svih zaraćenih strana. Rezultat je bio taj da su, do proleća 1993. godine, suparničke bande, čak i u opsednutom Sarajevu, dobar deo svoje municije trošile na međusobne obračune, na svođenje starih računa, iako to teško da je išta doprinosilo njihovom navodnom glavnom zadatku. Četvrto, crnoberzijanci su imali pravu feštu širom Bosne, a naročito u zapadnoj Hercegovini, koja je bila pod hrvatskom kontrolom. Ta je pomoć, koja je stizala sa Zapada, bivala preusmerena i prodavana na crnoj berzi, zbog čega su tu oblast britanski oficiri nazvali ”Divljim Zapadom”.[ref]Daily Telegraph (London), 22. decembar 1992, str. 11.

[/ref] I konačno, spustivši se do nivoa bestidnog gangsterizma, srpske snage u Bosni objavile su 1. jula da će od tog dana na putevima pod svojom kontrolom naplaćivati putarinu svim konvojima Ujedinjenih nacija, koji su prevozili humanitarnu pomoć. U ovakvim okolnostima, konvoji su odbijali da plate i, odustavši od svoje misije, vraćali se tamo odakle su bili krenuli.[ref]The Times (2. jul 1993), str. 9. The Times je preneo da su i srpske i hrvatske snage naplaćivale putarinu, ali je Međunarodni Crveni krst porekao da su to činili Hrvati.

[/ref]

Do sredine juna 1993. godine srpska i hrvatska vlada već su uveliko vodile intenzivne pregovore ne bi li došle do sporazuma o podeli Bosne.[ref]The Times (19. jun 1993), str. 10. Takođe videti Vjesnik (18. jun 1993), str. 2.

[/ref] Milošević i Tuđman su 16. juna, u Ženevi, pod okriljem Evropske zajednice, vodili bilateralne pregovore u kojima su se sporazumeli o planu za Bosnu, po kome bi ova bila podeljena na tri dela, od kojih bi jedan bila muslimanska mini-država. Lord Oven je, zajedno sa ostalim zapadnim liderima, savetovao Muslimanima da prihvate uslove koje Srbi i Hrvati postavljaju, ali je Izetbegović to najpre odbio.[ref]Le Monde (18. jun 1993), str. 1 i (19. jun 1993), str. 1; International Herald Tribune (Tokyo izdanje), 10/11. jul 1993,

[/ref] Kasnije, 19. juna, Karadžić i lider bosanskih Hrvata Mate Boban tajno su se sastali u istočnoj Hercegovini; tamo su bili viđeni, u dolasku i odlasku, s geografskim kartama u rukama.[ref]Frankfurter Allgemeine Zeitung (22. jun), str. 2.

[/ref]

Pandan ovome, prema nekim izveštajima, bio je pritisak koji su lord Oven, Evropska zajednica, pa čak i Bela kuća, vršili na Izetbegovića da prihvati sve što mu Srbi i Hrvati nude.[ref]Videti, na primer, izveštaj u International Herald Tribune (Tokyo izdanje), 22. jul 1993, str. 1.

[/ref] Tolikom spremnošću da se prilagode svemu onome što srpske vojne snage diktiraju zapadne sile su samo pokazale da u tom delu sveta ne vide nikakve svoje vitalne interese i da ovaj srpsko-hrvatski plan vide kao pogodan način da se gužva okonča. ”Implikacija je da sve prolazi”, prokomentarisao je ovo Morton I. Abramovic, predsednik Karnegijevog Fonda za međunarodni mir.[ref]Citirano u International Herald Trubune (Tokyo izdanje), 21. jun 1993, str. 2.

[/ref]

SAD i Nemačka — u tom trenutku već uveliko pristalice ukidanja embarga i vazdušnih napada na snage bosanskih Srba — nisu mogle da pridobiju za tu poziciju Veliku Britaniju i Francusku. Javno, britanski premijer Mejdžer čvrsto se držao svoje maksime da u regionu ima već dovoljno oružja; privatno, on je predsedniku Klintonu priznao da je pravi razlog što je on protiv ukidanja embarga i vazdušnih napada na bosanske Srbe njegov strah da britansko javno mnjenje ne bude nenaklonjeno takvim potezima.[ref]Vidi uzgrednu napomenu o tome u The Times (14. jun 1993), str. 13; i direktnu u The Times (25. oktobar 1993), str. 12.

[/ref]

U isto je vreme Radovan Karadžić upozoravao da se, ukoliko Muslimani ne budu učestvovali u pregovorima za plan o podeli Bosne može desiti da ona bude podeljena samo između Srbije i Hrvatske, bez teritorije za Muslimane.[ref]The Times (29. jun), str. 14.

[/ref] Kako su se srpska i hrvatska granatiranja muslimanskih položaja nastavljala, pri čemu su Srbi još i došli do samog ”praga” Sarajeva, muslimanska strana je konačno popustila i 30. jula načelno pristala na srpsko-hrvatski plan podele, koji je dodeljivao 50% teritorije Bosne i Hercegovine Srbima, 30% Hrvatima i, bar nominalno, 20% bosanske teritorije Muslimanima.[ref]Pojedinosti ovog plana u New York Times (31. jul 1993), str. 4.

[/ref]

U međuvremenu, Klinton je uspeo da stvori konsenzus u SAD za pripremanje vazdušnih napada protiv bosanskih Srba i SAD su, 11. avgusta, objavile da su spremni kontrolni punktovi na zemlji, potrebni za koordiniranje napada, čime su okončane sve neophodne pripreme.[ref]New York Times (12. avgust 1993), str. A1. Vidi takođe Süddeutsche Zeitung (10. avgust 1993), str. 1.

[/ref] Ali, čak i tada zvaničnici NATO pakta bili su saglasni u uverenju da ni do kakvih vazdušnih napada ne bi trebalo da dođe bez prethodnog odobrenja Generalnog sekretara UN Butrosa Butrosa-Galija, francuskog generala-poručnika Žana Kota (komandanta ”mirovnih” snaga Ujedinjenih nacija u regionu), kao i svih šesnaest zemalja članica.

Da li je takav konsenzus bilo mogućno postići, to podleže ozbiljnoj sumnji, a slične sumnje u ozbiljnost NATO pretnji bile su ojačane i izjavom ruskog Ministarstva inostranih poslova protiv ”nekontrolisanih” akcija u Bosni, kao i ponovljenom ruskom podrškom ”političkim sredstvima”.[ref]Süddeutsche Zeitung (11. avgust 1993), str. 1.

[/ref] Paravojne jedinice bosanskih Srba su sada počele da stavljaju na probu NATO, čas se povlačeći sa položaja na brdima oko Sarajeva, čas vraćajući na njih NATO snage. U međuvremenu, pregovori u Ženevi su nastavljeni, iako s prekidima.

Tri strane su se 19. avgusta složile, da po zaključenju mirovnog sporazuma, Sarajevo bude stavljeno pod starateljstvo UN na dve godine. Sutradan su lord Oven i Torvald Stoltenberg, naslednik Sajrusa Vensa na funkciji posrednika UN, predstavili nov plan sukobljenim stranama. Oven—Stoltenbergov plan je izbliza sledio linije koje su Srbi i Hrvati bili zacrtali, a ako je i bilo odstupanja, ona su mahom bila na štetu Hrvatske.

Plan je predlagao da se Srbima da lavovski deo teritorije republike — 52%. Muslimani bi dobili 30% a Hrvati ostalih 18% (uglavnom na jugo-zapadu).[ref]Danas (Zagreb), nova serija, 24. avgust 1993, str. 4.

[/ref] Izetbegović je izrazio svoje zgražanje nad ovim planom i nazvao ga ”gorim nego rat”[ref]Citirano u International Herald Trbune (Tokyo izdanje), 1. septembar 1993, str. 4.

[/ref], dok ga je Milošević pohvalio kao ”častan kompromis”.[ref]Citirano u Süddeutsche Zeitung (21/22. avgust 1993), str. 2.

[/ref] U međuvremenu je Izetbegović, sa svoje strane, ukazao na činjenicu da su u predratnoj Bosni i Hercegovini Muslimani predstavljali 44% njenog stanovništva, pa shodno tome, potražuju i odgovarajući procenat teritorije. Karadžić je ovaj zahtev odbacio kao ”potpuno nerealan”; Karadžić i Boban su Muslimanima ponudili 28,7% bosanske teritorije. Uprkos ovim nesuglasicama, zapadni posrednici su izrazili optimizam da su zaraćene strane na domaku sporazuma. Ali, 1. septembra 1993. godine, Muslimani su još jednom ”neočekivano” napustili pregovore kad su Srbi i Hrvati odbili da im ustupe više teritorije.[ref]Podrobnije o ovome u New York Times (2. septembar 1993), str. 2.

[/ref]


Još jedna Abisinija? Zaključak

Među onima koji su se oglasili svojom kritikom stava Zapada prema ratu bio je i slovenački predsednik Milan Kučan, koji je, u jednoj izjavi datoj juna meseca 1993. godine, primetio da je zapadna politika samo podsticala Srbe da proteruju druge narode sa Kosova i iz Vojvodine i da kontaktiraju grčku vladu s predlogom za podelu Makedonije.[ref]Frankfurter Allgemeine (15. jun 1993), str. 5. Za više obaveštenja o predlozima Beograda za podelu Makedonije, vidi Radio Belgrade Network (19. januar 1992), prevedeno u: FBIS, Daily Report (Eastern Europe), 21. januar 1992, str. 58; i Politika (6. mart 1992), str. 1, 6, prevedeno u FBIS, Daily Report (Eastern Europe), 17. mart 1992, str. 17.

[/ref] Kasnije je Kučan, u intervjuu koji je dao bečkom listu Der Standard, upozorio na povišen rizik daljeg ratovanja, ukoliko bi Srbiji bilo dozvoljeno da dobije rat u Bosni.[ref]Kako izveštava Vjesnik (19. juli 1993), str. 10.

[/ref]

Kučan je nametanje embarga na naoružanje Muslimanima nazvao najvećom pojedinačnom greškom koju je Zapad počinio tokom konflikta. Poput Abisinije, Bosna je Zapadu izgledala kao nekretnina od malog geostrateškog značaja, bez koje se može. Ali, njegovo pomanjkanje volje da Bosnu brani od gole agresije, kao i njegova ranija nespremnost da brani Abisiniju od italijanske agresije, poslale su opasan signal da Zapad nije spreman da brani međunarodni poredak.


Postskriptum. Aprila 2009. godine.

U vreme kada sam pisala ovaj esej, ishod rata u Bosni bio je neizvestan i nije bilo mogućno predvideti da će NATO izvršiti vazdušne napade na ciljeve bosanskih Srba (u avgustu 1995. godine).

Četrnaest godina pošto su potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma okončana ratna dejstva, dugoročne posledice ovog rata su, čini mi se, sledeće.

Prvo, eksperiment stavljanja NATO vojnih operacija pod komandu Generalnog sekretara UN ili, u ovom slučaju, njegovog ličnog predstavnika Jasušija Akašija, bio je totalan neuspeh, tako da je danas teško zamisliti da bi jedan takav eksperiment mogao biti ponovljen.

Drugo, rat je zaplašio države u regionu i podstakao sve države proizišle iz Jugoslavije — uključujući i Srbiju — da traže prijem u NATO. U ovom trenutku, Slovenija i Hrvatska su već primljene, zajedno s Mađarskom, Rumunijom, Bugarskom i Albanijom.

Treće, rat je ubedljivo pokazao da je nehajno držanje onih koji, uoči rata, nisu mogli da zamisle da bi on mogao imati bilo kakav značaj za Sjedinjene Države, bilo neumesno, te da su produženo trajanje nestabilnosti, gubici u ljudskim životima i imovini, remećenje trgovinske razmene, te efekat svega toga na ekonomije ostalih evropskih zemalja, bili problemi koji su itekako zadirali u američke interese.

Četvrto, rat je oživeo debatu o intervenisanju iz humanitarnih pobuda i pripremio teren za znatno čvršći stav kad je Kosovo postalo destabilizovano tokom 1998-1999. godine. Do intervencija NATO pakta na Kosovu ne bi došlo da nije bilo lekcija naučenih u toku rata u Bosni.


Literatura

Bebler, Anton (1992), “Political Pluralism and the Yugoslav Professional Military”, u: Jim Seroka and Vukašin Pavlović (eds.) The Tragedy of Yugoslavia: The Failure of Democratic Transformation. Armonk, NY.

Gerard-Libois, Jules (1966), Katanga secession, prev. Rebecca Young. (Medison, WI: University of Wisconsin Press.

Magaš, Branka (1992), The Destruction of Yugoslavia: Tracking Yugoslavia’s Break-up, 1980 – 92. London: Verso.

Ramet, Sabrina (1990, Winter), “Yugoslavia’s Troubled Times”, Global Affairs, sv. 5, br. 1 (1990).

Ramet, Sabrina (1991, Winter), ”Serbia’s Slobodan Milošević: A Profile”, Orbis, sv. 35, br.1.

Ramet, Sabrina P. (1991, Spring), ”The Breakup of Yugoslavia”, Global Affairs, sv. 6, br. 2.

Ramet, Sabrina (1992), Balkan babel: Politics, Culture, and Religion in Yugoslavia. Boulder, CO: Westview Press.

 
Naslov originala: Ramet, Sabrina Petra, “The Yugoslav crisis and the west: Avoiding ‘vietnam’ and blundering into ‘abyssinia'”, East European Politics & Societies, 8 (1), 1993: 189-219. Objavljeno u skraćenom obliku, sa odobrenjem autora i izdavača (SAGE Publications, Inc.).

S engleskog preveo Vladimir Aranđelović

Peščanik.net, 28.10.2009.