Možeš se ti tim velikom svjetskim gazdama dodvoravati do iznemoglosti, oni će te svejedno, kada to ocjene produktivnim, baciti u smeće. Tako je, eto, Hrvatska i službeno proglašena smećem od države, a prema procjeni jedne od onih svemoćnih agencija za ocjenu kreditnog rejtinga. Jer kapitalistički je fašizam ustrojen po principu da se preko noći može postati najgori đak u razredu, s malim izgledima za nastavak školovanja. Pa ukoliko se ovdašnja vlada bude i dalje opirala reformama po nalogu tih vladara svijeta, koje nalažu hitno otpuštanje tridesetak tisuća ljudi, prilagodbu radnog zakonodavstva olovnim zahtjevima slobodnog tržišta, rezanje ionako bijednih mirovina, socijalnih prava, itd., Hrvatska može očekivati nemilu sudbinu Grčka, Španjolske, Portugala… Tih do jučer bogatih država, danas kolektivno obespravljenih, upravo zbog brutalnih pravila neoliberalnog kapitalizma.
A baš je zanimljivo da je još prije koji mjesec agencija Fich procjenila kako je Hrvatska kreditno stabilna, da bi sada bila „smeće“. Zato jer je u međuvremenu postala totalni promašaj ili stoga što su sada njeno financijsko stanje ocjenjivali neki drugi bjelosvjetski jastrebovi? Uglavnom, vlast je izvan sebe i doimlje se kao vlak zaustavljen u dubokom snijegu, s najavom užasnih vremenskih prilika, a onda se još svako malo ispostavi kako Hrvatska, pored izvana joj natovarenog statusa financijskoga smeća, bogato obiluje i vlastitim, autohtonim đubrivom.
Objavljeno je, naime, da je bivši ministar policije, a sada šef opozicije, Tomislav Karamarko, lani, pred sam kraj mandata desnice, pod takozvane posebne mjere nadzora stavio čak osmoricu novinara, da su provjeravani svi njihovi telefonski razgovori, a oni sami kretali se u višemjesečnoj tihoj pratnji nevidljivih žbira. Te da je čitava akcija provedena kako bi se zapravo uhodilo Glavnog državnog tužioca i bilježilo njegove kontakte s inkriminiranim novinarima.
Naravno, nezamisliva je i sama pomisao o tajnom uhođenju novinara u demokratskoj državi, ali Hrvatska to nije, jer su u institucijama represije i danas zaposlene iste bitange iz vremena Tuđmanove diktature, kada je protuzakonito praćenje i prisluškivanje nezavisnih novinara bila sasvim normalna praksa. Stoga šef opozicije, taj mračni lik iz tužne prošlosti, i ne vidi ništa skaredno u grubom narušavanju demokracije i novinarskih sloboda, budući da sam dolazi upravo iz opskurnog miljea tajnih službi. Koje su nalog državnog tužioca da se istraži i zaustavi otkrivanje tajnih podataka iz brojnih istraga protiv vladajuće mafije, iskoristile za uhođenje istog tog tužioca. I to baš u vrijeme kada je u tužilaštvu slagana optužnica protiv čitave vladajuće stranke zbog svakovrsnog kriminala i pljačke državnog novca.
Istovremeno, međutim, dok su panduri uhodili novinare tobože zbog objavljivanja informacija iz istraga – koje su proglašene tajnima po jednom bizarnom i besmislenom zakonu – puno je ozbiljnije curilo iz same policije. I to ne u medije, nego direktno u uši pripadnika organiziranog kriminala, koji su dakako svojim policijskim informatorima te usluge skupo plaćali. Pa se može slobodno kazati kako je sadašnji šef opozicije, uz pomoć svojih podređenih u policiji, zapravo štitio i pripadnike organiziranog kriminala i mafijaše u vlastitoj, tada vladajućoj, stranci.
Ipak, nepravedno bi bilo kazati da je za proizvodnju svake vrste smeća odgovorna samo bivša vlast, makar je u tome svakako neupitni prvak, nego će se na fine demokratske uzuse i novinarske slobode s lakoćom popišati i sadašnji vladajući oligarsi. Jedna je grupa novinara tako odlučila promijeniti stanje na posve devastiranom medijskom tržištu, a zadatak izrade dokumenta o novoj medijskoj strategiji dobio je izvjesni Milan Živković, savjetnik za medije ministrice kulture. Koji je predložio i stanovito povećanje TV pretplate, to jest obavezu da plaćaju i oni koji uopće nemaju televizor, te da se jedan njen dio koristi za pokretanje novih, nezavisnih medija.
Dobro, nije čovjek možda najbolje pogodio način plaćanja televizijske pretplate, pa je taj ocijenjen kao još jedan nedopustivi, novi porez, ali to je bila najmanje važna stavka ukupnog dokumenta kojim se dobro detektira masovno iskorištavanje honorarnih novinskih suradnika, zatim profesionalno i etičko urušavanje medijske scene, te naglašava važnost pokretanja novih medija, vođenih javnim, a ne isključivo privatnim interesima. No, i takav, posve benigni dokument bio je sasvim dovoljan za njegovo histerično prokazivanje na stranicama vodećih komercijalnih novina, a potom i bezobzirno uručivanje otkaza njegovu tvorcu u Ministarstvu kulture. S glupim obrazloženjem kako se on, eto, „istrčao“, mimo znanja same ministrice.
Sve u svemu, pokazao je ovaj slučaj gadnu činjenicu da nikakva javna rasprava o bitnim društvenim pitanjima ovdje nije moguća bez odobrenja vladajuće partijske elite koja je, međutim, u stalnom pragmatičnom dosluhu s krupnim kapitalom, u ovom slučaju onim medijskim. Stoga jedva da ima razlike između jučerašnjeg nedopustivog uhođenja novinara i današnjeg suzbijanja svake javne rasprave o njihovoj ulozi ili sudbini. Nego je sve to isto smeće.
Mladina, 21.12.2012.
Peščanik.net, 2312.2012.
