Jednog ranog jutra, 64. godine p.n.e, politički kandidat je izašao iz svoje palate i zaputio se ulicama najmoćnijeg grada na svetu na sastanak sa sudbinom. Slobodni građani Rimske republike polako su se okupljali na Marsovom polju da glasaju za čoveka koga su želeli za konzula u naredne četiri godine. Hodajući okružen svojim brojnim pristalicama, kandidat je verovatno mrmljao jednostavnu mantru: „Ja sam autsajder. Želim da budem konzul. Ovo je Rim.“

Taj političar se zvao Marko Tulije Ciceron, bio je uspešan advokat, prozni stilista i najdarovitiji rimski govornik; a mantru je preuzeo od svog najvatrenijeg obožavaoca, svog mlađeg brata Kvinta.

Braća Ciceron su bili inteligentni, vrlo obrazovani i ambiciozni, ali nisu bili aristokrate, nisu bili bogati po rimskim merilima, došli su iz provincije i nisu bili rođeni u Rimu. Ako su želeli vlast, morali su da je osvoje na Marsovom polju. Zato je Kvint – koji je praktično bio menadžer Ciceronove kampanje – na početku konzulske trke napisao svom bratu dugačko pismo puno političkih saveta.

Nedavno objavljeno u novom prevodu Filipa Frimana, pod naslovom Kako dobiti izbore, Kvintovo pismo danas zvuči kao precizni esej o ciničnoj umetnosti zavođenja ljudi. U poređenju sa pismima i govorima njegovog starijeg brata, Kvintov pamflet je od manjeg značaja, ali je svakako fascinantan, jer su ideje koje promoviše i danas relevantne jednako kao i u starom Rimu. Izgleda da se carstva rađaju i propadaju, ali se ljudska priroda ne menja mnogo.

Kvint počinje time što govori bratu kako je teško biti izabran; svaki glasački listić je planina koju treba savladati. Priznaj svoje slabosti. Neka ti cilj uvek bude pred očima. Ništa ne prepuštaj slučaju. Kvint podseća svog talentovanijeg ali i emotivnijeg brata da ostane skoncentrisan, svakog dana do izbora. Uz to, upozorava Cicerona da se ne oslanja previše na svoj prirodni talenat. Možda on ume da govorništvom očara publiku, ali mora naučiti i kako da osvoji birače licem u lice. Prema Kvintu, ako hoćeš da pobediš, prvo pravilo je prilično jednostavno: budi dovoljno disciplinovan da se držiš svih ostalih pravila.

I druga Kvintova pravila podjednako su prosta – i podjednako teška za poštovanje u svakodnevnom političkom metežu.

Okruži se pravim ljudima. Izaberi savetnike koji će te predstavljati kao da se bore za sebe. Izgradi široku bazu pristalica. Koliko god ti neke tvoje pristalice bile odbojne, zapuši nos i računaj na njihove glasove. Obećavaj svima sve. Sa problemima koje će to neminovno izazvati bori se posle izbora – kad osvojiš neku vlast.

Rim je, prema Kvintu, „septička jama čovečanstva“; nikad ne potcenjuj lakovernost birača, niti njihov sebični interes. Uvek iskoristi slabost svog suparnika. Ako čuješ kakvu sočnu glasinu o svom političkom neprijatelju, ne zaboravi da je preneseš dalje. I ne zaboravi da laskaš biračima – na kraju krajeva, to su tvoji pravi poslodavci, zar ne? Ma, naravno. Pamti im imena, posveti im vreme. I po svaku cenu, daj im neku nadu. Biračima je potreban neki razlog da glasaju za tebe, ne samo protiv tvog suparnika. Na kraju, vodi računa da te podržavaju oni koji su ti najbliži. Kao što Kvint mudro upozorava, najgore priče o kandidatu uvek potiču iz njegovog tabora.

A da li im je uspelo? Naravno da jeste. Autsajder, takozvani „novi čovek“, glatko je pobedio. Ciceron je pregazio dvojicu aristokrata, rođenih da vladaju, koje je mrzelo da pamte imena svojih pristalica.

Braća Ciceron bi prepoznali savremenu australijsku politiku – u svim njenim vidovima, osim možda u domenu uloge medija. Iako nisam siguran da bi se najveći govornik svoga doba brzo prilagodio i bio dominantan na televiziji i radiju kao što je bio na Forumu, on nikad nije morao da gleda kako se njegove poruke seckaju na kratke doskočice za televizijski dnevnik.

A oba brata, siguran sam, prepoznala bi srodnu dušu u lideru opozicije Toniju Abotu. Prema pravilima koja je pre više od 2.000 godina propisao Kvint Ciceron, Abot vodi vrlo efikasnu kampanju. Nesumnjivo je skoncentrisan. Svakog dana smisli nov način da poruči istu stvar: laburistička vlada ništa ne valja. I to govori sa ubeđenjem.

Abot je takođe svašta obećavao. Uvešće plaćeno porodiljsko bolovanje i obezbediće budžetski suficit; poslaće brodove natrag; izboriće se i sa klimatskim promenama, ali niko od nas neće morati da menja navike. Spremno se bacio na laburističke skandale. Izgradio je bazu podrške među milijarderskim vlasnicima rudnika i radničkom klasom uplašenom od izbeglica. Nikad ne propušta šansu da iskoristi svaku naivčinu. I svakog jutra ustaje u zoru da sve ovo ponovi.

U godinama nakon Ciceronove vladavine, Rim je potonuo u građanski rat i diktaturu, i uprkos njegovim pokušajima da spasi republiku od nje same, moć glasačkog listića ubrzo je posečena mačem. Decembra 43. godine p.n.e, zarobili su ga ljudi njegovog neprijatelja, Marka Antonija. Kaže se da su mu poslednje reči bile: „Nema ništa čestito u tome što radiš, vojniče, ali potrudi se da me ubiješ kako dolikuje“. Zatim je otkrio vrat i glava mu je smesta odrubljena. Istom prilikom su ubijeni i Kvint i njegov sin. Braća Ciceron – i politička mašina koju su izgradili – su uništeni.

Glava Marka Tulija Cicerona vraćena je u Rim i izložena na Forumu. Kao poslednja kazna, Fulvija, žena Marka Antonija, navodno je skinula glavu s koplja i probola ukosnicom jezik velikog govornika.

Savremeni australijski političari nikad neće morati da pokažu takvu hrabrost pred neprijateljem. Nemaju čega da se boje – osim možda umanjenja svoje buduće otpremnine. I oni i birači trebalo bi na tome da budu zahvalni.

 
Bret Evans, Inside Story, 05.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.06.2012.