Znaju itekako dobro naši kerumi, bandići i ostali tko su i iz čega su se ispilili, štoviše svakodnevno na tome rade. Kerum je nedavno osnovao vlastiti zastupnički klub u Saboru i tako se odmaknuo od HDZ-a na otprilike istu distancu kao od SDP-a.

Sada je on, biva, samo Splitov i ničiji više, na dodatno užasavanje splitskih ‘urbanih Jugoslavena’, koji pred lokalne izbore ponovno moraju gledati njegova praktički svakodnevna ludovanja proširenom Rivom. A morat će gledati, sve se bojim, i nakon izbora, jer se splitska suburbija ponovno pali na Keruma, nakon što je on na svom populističkom torzu izveo nekoliko preinaka. Sada je to navodno opet ‘narodski’ čovjek, istina i dalje imućan, ali različit od sebe jučer otprilike kao Bepe Grillo od Silvija Berlusconija, jer se prije nekoliko mjeseci s prezirom osvrnuo i na tajkunsku klasu kojoj i sam pripada.

Do sada su se veliki poslodavci hvalili tko je zaposlio više ljudi, a sada se hvale tko ih je više otpustio, ljutito je frknuo. I tako informirao svoje kritičare da nije toliko blesav da ne vidi kako se lijevi populizam danas u Europi nosi gotovo isto koliko i desni (zato mu je očito i palo na pamet da kao središnji izborni slogan uzme ono ‘Što je više kleveta i laži, Kerum nam je miliji i draži’). Ukratko, sam protiv svih, to je formula kojom se Kerum, slično kao i Bandić, pojavljuju na ovim izborima, s više nego dobrim izgledima da tu teatraliziranu samoću pretvore u množinu glasova dovoljnu da vladaju, ili barem sudjeluju u vlasti.

Naravno da sve to ne bi bilo moguće da kod nas ne postoji pravilo, o čemu su neki novinari već pisali, da birači smatraju konvencionalne stranačke političare budalama i niškoristima, a sami su iste, ili i veće budale, kada glasaju za još gore. Ali, nikakva korist od takvih tekstova. Oni sliče na beskorisno lupanje štapom po vodi, jer se u njima žele promjene koje se ne mogu lako provesti, čime se zamagljuju promjene koje se, naprotiv, ne žele a mogu se provesti. Evo dva primjera, bez pretenzija da se njima otkrije bogzna što novo, ali utoliko više nema objašnjenja zašto se ništa na mijenja, nego sve ostaje ukopano u mjestu.


Što je s lokalnim sanaderima?


Prvo, dok traje suđenje Sanaderu, na kojem se krug krivice zatvara uglavnom samo oko njega, moraš se zapitati a kog vraga se ne otvara priča o brojnim lokalnim sanaderima (tu Bandiću i Kerumu treba pribrojiti i Kalmetu, da ostanemo samo kod najpoznatijih)?! Ovdje će ti odmah upasti u oči ljuta svađa između HDZ-a i SDP-a oko toga čija su djeca taj Kerum i Bandić, jer obje strane tvrde da nije ‘naš’ nego ‘vaš’, iako je istina zapravo nešto treće. Iole solidnom DNK-analizom utvrdilo bi se da očinstvo pripada objema stranama, što je, uostalom, i jedino logično i uvjerljivo objašnjenje njihove nedodirljivosti i dugovječnosti.

Na početku već rekoh da su i njih dvojica toga itekako svjesni, pa ovih dana zato i gledamo kako jedan i drugi (plus Kalmeta) oholo odbijaju javna sučeljavanja s kandidatima dviju najvećih stranaka na vlasti i u opoziciji. Tu količinu samouvjerenosti i arogancije sebi je dopuštao još samo Franjo Tuđman, ali, evo, sada se na isti način daju potkivati i žabe na lokalnoj razini. Sigurnost koju pri tome pokazuju je tolika – sada smo već na drugom primjeru koji sam najavio – da je nedavno Bandić teško osramotio metropolu onom zabranom plakata za Fine mrtve djevojke, na što SDP, naravno ni HDZ, nisu reagirali ni na razini malo oštrijeg protesta.

A onda je Kerum zapaprio drugom najvećem gradu u zemlji još i više, revući na splitskoj Rivi prepjev odvratne ustaške pjesme ‘Jasenovac i Gradiška Stara’, što je izazvalo još mlakije reagiranje dviju najvećih stranaka. One se, kao ni većina medija, čak nisu usudile ni priznati da se to dogodilo, nego su to proglasile ‘cirkusom’, kao da ona feta pršuta na Kerumovom čelu može upiti svu zaumnost njegovog pijanog ludovanja. Naravno da ne može. Štoviše, svaki istup svakog kandidata na ovim izborima, čak i kada su protivnici glavne vladajuće i glavne opozicijske stranke, delegitimira zemlju u cjelini – i te dvije stranke zajedno s njom – a evo i zašto.


Tvrdi HDZ i glasni premijer

HDZ i SDP su ti koji su davali glavni ton svim dosadašnjim izborima, pa je tako i s ovim lokalnim, koji obilježavaju dvije činjenice. Prva je da je HDZ sa svojom pravaškom svojtom poslije barem desetljeća i pol ponovno stavio u pogon vokabular nesnošljivosti i difamiranja Srba u Hrvatskoj. Stvar je tim gora što se sada u to uključuje i Katolička crkva, koja se toga dosad uvijek pomno čuvala, štoviše u vrijeme kardinala Kuharića – koji je bio tvrdi katolik, ali i kompletniji i odgovorniji čovjek i prelat od svog nasljednika Bozanića – to je bilo nezamislivo. Druga činjenica je da su se SDP i koalicijski partneri tome suprotstavili gotovo isključivo kroz usta Zorana Milanovića.

Ostali čelnici Kukuriku tabora uglavnom su šutjeli, dok se predsjednik Josipović smjestio negdje u sredini. Nije šutio, ali kada je govorio to nije bilo dovoljno glasno, ili nije bilo dovoljno dobro, što uključuje i nedjeljni, inače korektan, govor u Jasenovcu (gdje je propustio spomenuti, uz holokaust nad Srbima, i genocid nad Srbima). Eto, to je ozračje u kojem se čekaju ovi lokalni izbori. Praviti se da ono nema veze s Kerumovim mahnitanjima čisto je zavaravanje, ili i sljeparija, jer jedino u takvom ozračju takva mahnitanja su i moguća.

To je glupo poricati, iako to nije prva glupost u vezi s njim. Kada je Kerum svojedobno grunuo kao medvjed na političku scenu, dio splitskih novinara napala ga je kao primitivnog vlaškog dvonošca, vjerujući da time brane urbani građanski duh Splita, ali su zapravo branili šuplju priču u kojoj se klimalo svako slovo. Kerum se nije spustio padobranom u Split, koliko ni Bandić u Zagreb i Kalmeta u Zadar, i jedino što može utješiti njihove stanovnike, ako je to uopće nekakva utjeha, je da se oni nisu dogodili samo njima, nego i Hrvatskoj u cjelini. Kraj priče.

 
T-portal, 15.05.2013.

Peščanik.net, 16.05.2013.