Radio emisija 02.05.2008, govore: istoričarka Dubravka Stojanović, dramaturg Ivan Medenica, publicista Mirko Đorđević, novinar Teofil Pančić i dramski pisac Biljana Srbljanović.

Svetlana Lukić: Obraćam vam se u množini, u nadi da danas imamo više od jednog slušaoca. Svi su, umorni od svega, jedva dočekali ove praznike koji ne slave, da uteknu iz stvarnosti; neko u Egipat, neko u Grocku, neko na terasu, a neko u zadnje dvorište roditeljske kuće.

25.000 američkih lučkih radnika je 1.maj obeležilo protestom protiv rata u Iraku, besni i poniženi radnici u Nemačkoj i Turskoj su se na demonstracijama potukli sa policijom, to jest sa državom koja ih ponižava, a naši radnici su ili obrtali janjad po Košutnjaku, Čairu i ostalim izletištima ili su se okupili na Trgu Nikole Pašića u društvu predsednika DS-a i SPS-a. Koštunica im se nije pridružio; on ne priznaje podelu naroda na radnike, industrijalce, policajce i gimnazijalce. Narod može biti ili sa Kosova ili neka sve mutna Marica odnese.

Ove nedelje smo, dakle, potpisali legendarni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Zanimljivo je bilo gledati koliko je svima za tim stolom bilo mučno. Vuk Jeremić je očigledno bio ljut što mu je Đelić preuzeo slavu i potpisao sporazum, Đelić je prkosno podigao hemijsku olovku, da bi nama, koji smo se šalili na njegov račun, pokazao čija majka crnu vunu prede. Predsednik se smeškao, pravio mangupske grimase, a sve iz straha kako će se to istorijsko NE Koštunici odraziti na njegov sopstveni izborni rezultat i pregovore o budućoj vladi. Odmah je u Beogradu i drugim gradovima organizovano spontano slavlje u maniru navijača Čukaričkog, a Srbi iz severne Mitrovice su zapalili predsednikovu sliku i na mitingu, kolektivnim dizanjem ruku, glasali protiv sporazuma. Braća i sestre iz severne Mitrovice su umislila da im je istorija poverila misiju da izlaze na gradski trg i glume grčku agoru, na kojoj će nekoliko stotina svesnih patriota na smrt osuđivati svakog Grka, pa bio on i Sokrat, ako posumnjaju da su baš zbog njega izgubili peloponeski rat.

Koštunica je zbog ovog potpisa podivljao. Njegovi epigoni u liku Bubala, Mladenovića i ostalog polusveta smislili su budalastu frazu: to je Judin pečat na Solaninom papiru. Zanima me, ako je Tadić Juda, ko je Isus Hrist? Pretpostavljam da je to raspeto Kosovo, ali koji đavo je tu Koštunica. Verovatno su on, Velja Ilić, Samardžić i Bubalo apostoli. Ili, ako je Koštunica skrušeniji hrišćanin, verovatno je sebi namenio ulogu vernika-stigmate, to je ono kada neko počne da krvari na mestima Isusovih rana na krstu. Tako razumem ovo njegovo histerisanje po predizbornim mitinzima, kao demonstraciju fizičkih bolova koje oseća zbog Judinog pečata. Samo čekam kada će Koštunica Vojislav  sebi da prereže vene, odnosno da dođe na neki miting sa čavlima zabodenim u šake. To bi bio veličanstveni prizor.

Postoji i apokrifni scenario po kojem je Koštunica Marija Magdalena, ali ne mogu sada da vam razrađujem detalje.

Braneći pred drugima i sobom odluku da potpiše sporazum, Tadić je naglašavao dve stvari – da sporazum potvrđuje rezoluciju 1244 i da donosi mnogo novih radnih mesta. Dobro je što je predsednik našao malo državničkog vremena da prozbori koju i o radnim mestima, a ne samo o teritorijalnom integritetu. Međutim, morao je reći da ovaj sporazum i dalji proces pridruživanja znači i pomoć u demokratizaciji zemlje, u reformi pravosuđa, administracije, carine i čega sve ne.

Pa i Pinoče i Franko su otvarali nova radna mesta. Prekjuče je u Kini pušten u saobraćaj most dug 36 kilometara, koji je pravo graditeljsko čudo. Ali praktično istoga dana 17 ljudi na Tibetu je, zbog učešća u demonstracijama, osuđeno na dugododišnje kazne, među njima i pet monaha, od kojih je jedan osuđen na doživotnu robiju. Da ne pominjem da u blagodetima neverovatnog privrednog razvoja Kine ne može, iz opravdanih razloga, da uživa 4000 do 6000 njenih građana, koji svake godine budu osuđeni na smrt i streljani.

Tako da je odlično to što je predsednik odlučio da sporazum potpiše, odlično je što će to biti dobro za privredu, ali nama je EU potrebna kao hleb, ukoliko nameravamo da upristojimo ovu zemlju. Mi sami nemamo ni volje ni snage da napravimo pristojno sudstvo, da rasteramo ubice iz službi bezbednosti, da dovedemo u podnošljivo stanje administraciju, da sprečimo političare da tako masovno kradu, da sprečimo razne miškoviće da otkupljuju deo po deo države, da obuzdamo nasilje prema manjinama. Mi sve to sami nećemo uraditi i moramo potpisivanjem raznih sporazuma sa EU prihvatiti nametnute standarde i onda ih  malo po malo primenjivati.

Tako je bilo i pre 130 godina, kada je na Berlinskom kongresu Srbija od velikih sila dobila nezavisnost. Ona je tada prihvatila i obavezu da garantuje verske slobode, koje su se uglavnom odnosile na Jevreje, kojima je do tada bilo zakonom zabranjeno da se naseljavaju u unutrašnjosti Srbije.

Tvrdi se ponekad da sama EU nije baš demokratska tvorevina, i da kada bi EU konkurisala kod EU za prijem – ne bi bila primljena. Ali čak i oni koji to tvrde, ne spore da je ona pomogla mnogim svojim članicama da se demokratizuju, da su evropski sudovi pomagali građane svojih članica kada ih je nacionalno zakonodavstvo šikaniralo, da je EU sprečavala monopolsko ponašanje nekih velikih kompanija i protekcionističke mere nekih vlada. Nedavno je, posle velike pronevere u Société Générale banci, Sarkozi bio ozbiljno ukoren, jer je pokušao da onemogući strance da kupe akcije ove francuske banke. Pre godinu dana, skoro do evropskog suda je stigao takođe Sarkozi, jer je pokušao da onemogući Švajcarce da kupe jednu francusku farmaceutsku kompaniju.

EU je sprečila Hajdera da dođe na vlast u Austriji, a Kurta Valdhajma naterala da se zbog svoje fašističke prošlosti povuče sa mesta predsednika Austrije. Koliko puta su ukorili Berluskonija zbog monopola nad italijanskim medijima. Naravno, Italijani su veliki dečaci i devojčivce i opet su izabrali toga čoveka za predesnika vlade; niko ih u tome ne može sprečiti.

Politika EU je često dvolična, licemerna, ali mi smo davljenici i ako nas ne uhvate za kosu i ne povuku, nećemo se spasti. Nadam se da je Tadić toga svestan i da je zbog toga, a ne zbog nekoliko hiljada novih radnih mesta i glasova, potpisao ovaj sporazum. Suviše dugo je glumio Nikolaja II Romanova, kome je politika bila dosadna i koji je, dok su se u Rusiji dešavali tekstonski poremećaju, u svom dnevniku na prvom mestu beležio uspehe koje je postigao u lovu. Za to vreme polupismeni mužik Raspućin je gospodario dvorom. Valjda će se, a verovatno neće, Tadić jednog časa odreći svojih mnogobrojnih Raspućina koji pletu mreže oko njegovog dvora.

Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju je dobro i zato što su narodnjaci jasno pokazali svoje ludačko lice. Oni će, nema sumnje, ako sa radikalima naprave vladu, organizovati rušenje predsednika Tadića. I mi ćemo se, da čovek ne poveruje, uključiti u borbu za njegovu odbranu. 11. maja vraćemo se u 24. septembar 2000. Karte su malo promešane, ali Koštunica stoji tamo gde je oduvek i bio. On je kao crna rupa u središtu našeg sveta , rupa koja proždire sve koji pređu liniju horizonta. Kada se ta linija pređe, ni napred ni nazad više ne postoje.

Najtužnije je to što se plašimo jednog zombija, što ćemo možda biti poraženi od jedne ideje koja je tako dugo već mrtva i sada živi neki apokrifni život.

Negde sam pročitala priču o tome kako je pred kraj staljinističke ere u Moskvi kružila priča o nekom čoveku koji je ušao u Lenjinov mauzolej, odsekao njegovu balsamovanu glavu i izneo je. Dok je tako tumarao ulicama mašući svojim trofejem, niko od prolaznika se nije ni osvrnuo, nisu se osvrnuli ni policajci koji su mauzolej čuvali, ni posetioci koji su došli da odaju poštu mrtvom vođi. Mauzolej je bio prazna ljuštura koja nema nikakve veze sa stvarnim životom.

Pitanje je kada ćemo mi prestati da se kolektivno pretvaramo, kada ćemo izgovoriti da je glava nacionalističkog srpskog projekta odsečena.To bi nam za početak vratilo slobodu i možda nas nateralo da se bavimo svojim opustošenim životima.

Na početku današnjeg Peščanika slušate istoričarku Dubravku Stojanović. Dubravka je dugo istraživala i rezultat toga je knjiga o Beogradu pod naslovom Kaldrma i asfalt.

Dubravka Stojanović: Ja sam se ranije bavila više-manje istim periodom, početkom 20. i krajem 19. veka i raznim temama, nacionalnim pitanjem, političkom istorijom, istorijom ideja i radeći to stalno sam nailazila na taj Beograd, na probleme njegove urbanizacije i maštala – jao, samo da završim ovo, pa ću onda da počnem da se bavim Beogradom. Time ću sebi dati odmor od nekoliko godina, da se nauživam u finim stvarima i da konačno izvadim ruke iz te politike. I došlo je to vreme da ja skroz uživam. Počela sam da se bavim Beogradom i kako sam počela da otvaram teme, tako sam padala u sve dublju depresiju. Bilo mi je mnogo gore nego dok sam se bavila ratovima, politikama, strankama, zato što se svaka tema koju sam otvarala pokazala kao paradigmatična. Pokazalo se da se tu gotovo ništa nije pomerilo. Sve to nam je prepoznatljivo, kao da se dešava na današnjim beogradskim ulicama.

Sve ono što se desilo u 20. veku, svetski ratovi, lokalni ratovi, građanski ratovi, revolucije, kraljevine, republike, ubistva kraljeva, premijera i svih ostalih, cela ta užasno brza istorija, koju mi kao tako mnogo proizvodimo – pokazalo se da to ništa nije tačno, da mi u stvari skoro ništa ne proizvodimo, jer u suštinskim temama nismo pomerili ništa. I da je sva ta brza istorija samo morska pena koja se brzo kreće i stvara pogrešan i lažan utisak da se ovde dešava mnogo toga. Ovde se stvari zapravo gotovo ne pomeraju. Naravno da je to na nekom prvom nivou komično i prepuno smešnih primera koje ću ispričati, ali koji su u stvari tragični i ovo je nešto najbolnije što sam do sada radila, sve u pokušaju da se bavim evropeizacijom Beograda i naše zemlje.

Evo, da pođemo od teme beogradskih ulica. One su uvek bile u vrlo lošem stanju. Nasleđena je džombasta turska kaldrma, za koju su strani putopisci tvrdili da, da bi se išlo tom kaldrmom – potrebni su vrlo jaka obuća i vrlo jaki karakteri. To je loša, poslednja kategorija turske kaldrme, i kada su Turci otišli iz grada 1868. otvorilo se pitanje šta da se radi sa tim ulicama. 25 godina su trajale debate o ulicama. Videćemo da je debata o kanalizaciji trajala 34 godine. Dakle, po više decenija se vode razgovori o temama koje su, zato je stvar bolna, nesporne. Ja sam se ranije bavila spornim pitanjima, kao što je da li Srbija treba da bude do Vranja ili do Jadranskog mora. Pa hajde da kažemo da tu ima neke dileme, ali u pitanju da li treba uvesti kanalizaciju nema dileme. Ljudi su živeli sa septičkim jamama i pomijarama, koje su se retko čistile, širile su se zaraze, kuće su zbog toga bile vlažne. Beograd i dan danas pati zbog toga, jer zato što nije bilo kanalizacije kuće nisu mogle da se podignu na dva sprata i tako dalje.

Prema tome, nije bilo nikakvog spora da to svi žele, ali 34 godine je prošlo od otvoranja pitanja kanalizacije do njenog konačnog uvođenja. Počeli su da me opsedaju razlozi za to, to jest kako se jedna nesporna tema produžava na 34 godine. Napravila sam tabelu razloga koji dovode do toga da se jedno takvo pitanje ne može rešiti: stalno su izbori, to blokira, jer se u stalnom iščekivanju izbora i smene vlasti ne radi ništa. Drugi faktor usporavanja je da posle izbora dolazi do smene vlasti, pa ona smeni celokupno činovništvo i otpusti sve stručne komisije. Jedan od razloga je i to što je Beograd uvek u lošim odnosima sa državnim vlastima, jer najčešće ima opozicionu vlast u odnosu na državnu i onda država namerno kinji Beograd i neće da mu, na primer, dozvoli zajam.

Zakon o gradu Beogradu i generalni urbanistički plan usvojeni su tek u međuratnoj Jugoslaviji i svi ovi radovi o kojima govorim su urađeni bez zakona i bez urbanističkog plana. Sledeći razlog su lični odnosi koji određuju ritam važnih radova. Iz ličnih razloga se smeni direktor vodovoda i onda sve stane na nekoliko godina. Imamo situaciju da predsedniku opštine beogradske odgovara neki projekat iz, najverovatnije, korupcionaških razloga i onda ga on gura. S druge strane, ponašanje pojedinaca često je bio i jedini način da se stvari uopšte pokrenu. Tu imamo izvanredan primer s uvođenjem struje, koja je u Beoradu uvedena 1891, što je bilo sasvim u skladu sa tadašnjim evropskim gradovima. Ali ona je uvedena samo zato što je jedan profesor Beogradskog univerziteta, Đoka Stanojević, to lično gurao. Vođena je propaganda protiv struje, pričalo se da će ljudi da oslepe kada se upale svetla, da će svi noću morati da se kreću sa zagaravljenim naočarama da ne bi došlo do masovnog slepila i tako dalje. Međutim, ovaj čovek je svojom neverovatnom upornošću to uspeo da uradi. I tu opet imamo paradigmatičan primer.

Pojedinac je to izgurao mimo sistema i nasuprot sistemu, ali sa druge strane opet imamo jednu neregularnost, je je Beograd dobio struju te 1891, a kanalizaciju 25 godina kasnije, a zakon o glavnom gradu još 15 godina kasnije. Dakle, umesto da prvo dobije zakon, pa kanalizaciju, pa ulice, pa konačno i struju i tramvaj, stvari su išle obrnutim redom zato što je taj pojedinac hteo da izgura struju.

Naši istoričari često kažu da je modernizacija kasnila zato što nije bilo novca. To stvarno deluje kao ubedljiv argument, ali ove analize Beograda pokazale su da se do pitanja novca najčešće nije ni stizalo. I da se opet vratim na moju omiljenu temu kanalizacije. 35 godina oni raspravljaju o dva pitanja, jedno je sistem kanalizacije, da li moderniji ili neki manje moderan, a drugo, da li da te kanalizacione vode odlaze i u Savu i u Dunav ili samo u Dunav. 35 godina se raspravlja o te dve teme, a za to vreme se ruše partijski odnosi, lični odnosi, rastu lične mržnje i tako dalje. Oni nikada nisu stigli do toga da li ima para za tu kanalizaciju i nikada nisu stigli do toga da li je taj Beograd ravna ploča ili je brežuljkast. I kada je konačno usvojen plan kanalizacije 1905, neko je rekao – Beograd je na brežuljkastom terenu.

Da se vratim na ulice, koje su bile stalni problem. Jedno od najvažnijih pitanja, koje je opet paradigmatično, bilo je da li da se temeljito srede ulice počevši od Knez Mihailove, pa da se šire na dalje ili da se svake godine deo budžeta obezbeđuje za to da se samo popravlja i krpi širi reon grada. I 25 godina se donosila odluka da se krpe rupe u širem delu grada. Na kraju je neko od inženjera iz tog vremena napravio račun i ispalo je da je to krpljenje šireg dela grada koštalo duplo više nego da se krenulo redom od centralnih ulica, koje bi onda bile definitivno sređene. Danas vi nemate konsenzus o tome hoćemo li u Evropu ili ne. Ali sve počinje nedostatkom konsenzusa o stvarima koje se mogu jednostavno izračunati, kao što je pitanje da li nešto košta više ili manje.

Primer koji se slušaocima najviše sviđa je primer Požarevačke ulice, koja je u nekom trenutku kaldrmisana pristojnom kaldrmom, ali je šest meseci kasnije otkriveno da je Nebojšina ulica u vrlo lošem stanju. I onda su gradske vlasti uzele novu kaldrmu iz Požarevačke ulice i njome kaldrmisale Nebojšinu ulicu. I u arhivu Beograda sam pronašla protesno pismo stanara Požarevačke ulice, na koje gradska uprava odgovara ovako – da, ali ne valja i Nebojšina, pa ste malo sreće imali vi, a onda Nebojšina. Naravno, tim vlastima nije bilo lako ni sa stanovništvom. Jedan od večitih problema beogradskih vlasti bio je da se konačno prokopaju ulice koje bi se ukrštale pod pravim uglom, jer je tursko vreme ostavilo u nasleđu krivudave i dijagonalne ulice, koje nisu imale rešetkastu konstrukciju. Bilo je potrebno da se izvrše masovne eksproprijacije privatnih imanja, da država plati privatnim vlasnicima da bi se ulice konačno prosekle. I naravno, bilo je vlasnika koji su toliko podizali cenu da država neke od ulica nije mogla da reši po više od 10 godina. To su danas neke od najlepših beogradskih ulica, Krunska, Baba Višnjina i Mutapova. Tu je prosto postojao gazda koji nije dao svoje imanje.

Baba Višnjina ulica nije mogla da se poveže sa Goldsvortijevom više od 12 godina i tragovi toga postoje i danas. Ili, dogovori se kaldrmisanje Mekenzijeve ulice. Dođe ekipa i istovari kamen za kaldrmu na sred ulice. Prolazi vreme, prođe godinu dana, kamen je i dalje na sred ulice, građani pišu molbe i žalbe gradskim vlastima, koje na kraju odgovore ovako – jeste, to je problem i saobraćaj u toj ulici je prekinut već godinu dana, jer kamenje stoji na sredini, ali tender za pesak nije uspeo.

Stanovanje je bilo izuzetno loše i mogu da navedem nekoliko primera. Recimo, u užem centru grada oko 61 odsto stanova imalo je samo jednu sobu, pri čemu se pod sobom podrazumevao prostor od 15 kvadratnih metara. I na tom prostoru od 15 kvadrata živelo je oko troje ljudi, a u nekim delovima, kao što je Savamala, živelo ih je i petoro. I to je uglavnom bilo građeno, kao što se i dalje može videti po Beogradu, po vagon sistemu. Zbog siromaštva je izgradnja počinjala negde u dubini dvorišta, pa tamo napravite jednu sobu od 15 kvadrata, pa joj dodate kuhinju, a sanitarne prostorije su u dvorištu. Kada skupite novca, dodate još jednu sobu i tako to ređate ka ulici. Savremenici Beograda početkom 20. veka kažu – Beograd ružno izgleda, jer se nikada ne stigne do ulice, do te fasade, već prema ulici obično stoje polusrušene tarabe. To je nešto što se i danas može videti na ulicama Beograda.

Pored realnih problema sa siromaštvom, uvek dođemo i do činjenice da je kočen razvoj, i to je ono što me je porazilo u tim istraživanjima. Naišla sam na neobičnu priču o tome da je 1897. godine donet u Skupštini Kraljevine Srbije građevinski zakon za grad Beograd. Po tom građevinskom zakonu građani koji bi podigli kuću na dva sprata, imali su izvesne privilegije: smanjivao bi im se porez i neki uslovi života bi im pojeftinili. Na taj način se stimulisala izgradnja kuća na dva sprata. I ta mera je bila uspešna i sazidano je 500 kuća na dva sprata.

Međutim, 1909. godine, dakle, 12 godina po donošenju tog zakona, jedna grupa radikalskih poslanika pobunila se protiv tih odredbi i rekla one uvode nejednakost u naš, inače jednak u siromaštvu, narod. To nije pravedno i vrlo je ružno prema onima koji ne mogu da podignu kuću na dva sprata. Beograd će biti mnogo lepši od drugih srpskih varošica, on će, bogami, imati sve dvospratnice, dok će drugi i dalje imati potleušice. Beograd će tako, kažu oni, ostavljati lažan utisak o Srbiji i sve više se udaljavati od Srbije, što se ne može dozvoliti. Beograd bi time izgubio nacionalno obeležje, a to je valjda upravo to siromaštvo i potleušice. Kada podignete drugi sprat, vi ste odmah otpadnik od nacije. I sa jednom vrlo žestokom, populističkom, egalitarističkom i nacionalističkom retorikom u skupštini, gde je zgranuta opozicija govorila – pa čekajte, taman smo uspeli 500 kuća na dva sprata da napravimo zahvaljujući tom zakonu, taman je nešto krenulo – Oni su uspeli da se taj zakon izmeni 1909. Tako više nije bilo olakšica za građane koji su radili na tome da grad bude lepši.

I to je jedan odgovor istoričarima koji kažu da modernizacija nije zaustavljana. To je pravi primer po kojem se vidi da je ona potpuno svesno zaustavljana, i to uvek istom argumentacijom. Ta argumentacija je egalitaristička, uvek u ime nacionalnog identiteta koji će se izgubiti ako iole krenemo napred, pa makar samo izgradili kuće na dva sprata. To se predstavljalo kao kraj nacionalnog identiteta.

Ta retorika je uvek protiv grada, uvek protiv obrazovanih. Između ostalog, u tim debatama je rečeno – Isus je po ovoj zemlji hodao dok nije bilo pismenih. To je bio jedan od argumenata koji su se sručili na dvospratnice. Ta retorika je uvek bila i antievropska, jer se tamo kaže – ako Beograd bude imao te dvospratnice, koje su postale simbol nekog neverovatnog razvoja, Srbija će izgledati kao go čovek koji je stavio monokl. Dakle, kao neka Fema, koja se pokondirila, a u stvari mi nismo to, mi nismo ta Evropa, nećemo da budemo ta Evropa. Ovo je stvarno užasan primer toga kako je elita, o čemu često govorimo u Peščaniku, svesno kočila razvoj ove zemlje, pa makar taj razvoj značio uvođenje kanalizacije, kaldrmu po kojoj se uopšte može preći, uvođenje struje ili bilo šta slično. Svaki od pokušaja da se stvar promeni izazivala je ogromne otpore i to je jedan od najporaznijih zaključaka do kojih sam došla.

Na mnogo primera pokazalo se da to građanstvo pokušava da vuče napred, pokušava da, ako ništa drugo, imitira tu Evropu, ali ta imitacija je već prvi korak ka razvoju. Vidi se da se tu stalno vodi jedan podzemni rat između građanstva i elite oko paradigme tog razvoja. Jedan od odličnih primera je pozorišni život toga vremena gde se pokazuje da je Narodna skupština usvojivši zakon o Narodnom pozorištu, prilikom osnivanja pozorišta na neki način izdiktirala misiju tog pozorišta rekavši da ono mora da gaji nacionalni repertoar sa naglaskom na istorijske drame, istorijske tragedije, koje bi širile ideju o nacionalnom identitetu, razvijale nacionalnu i istorijsku svest.

Pokazuje se da je pozorište ostajalo prazno onih večeri kada su se u njemu igrale nacionalne istorijske drame. Čak i Matoš u svojim izveštajima iz Beograda piše – Narodno pozorište ove zime je bilo sala za treniranje praznih klupa i stolica. Meni je to bilo zanimljivo, jer kasnije napisane istorije srpskog pozorišta prikrivaju činjenicu da beogradsko građanstvo nije išlo da gleda istorijske drame. Većina istorije pozorišta kod nas insistira na tome da je to bio omiljeni žanr. Ono što su ljudi tada, krajem 19. i početkom 20. veka, išli da gledaju je bilo sasvim u skladu sa nastankom masovne kulture. Oni su najviše išli da gledaju komade s pevanjem i pucanjem: operete i vodvilje. Bilo mi je zanimljivo da vidim taj napor elite da ukalupi građane i smesti ih po svaku cenu u istorijsku nacionalnu dramu i njen neuspeh da to uradi. Dakle, imamo sukob između zamišljene i stvarne nacije, jer stvarni građani Beograda jednostavno ne gledaju istorijske drame.

Kafane u kojima su se igrale operete i vodvilji nalaze se oko Trga Republike, nasuprot Narodnog pozorišta. Tu su se iz večeri u veče igrali vodvilji i sale su stalno bile prepune. Iz izveštaja se vidi da su tu dolazile čitave porodice, da je to trajalo do duboko u noć i da je leti čak produžavan rad tramvaja da bi se građani vratili sa vodvilja. To je očigledno bila omiljena kulturna zabava Beograđana, koji su time javno pokazali da njih nacionalni patos u tom trenutku nije zanimao onoliko koliko je to njihova elita želela. E, sad je zanimljivo da se vidi šta su bili programi tih vodvilja, odnosno koje su teme dominirale. Bilo je političkih tema, ali očigledno nije smelo da se ide daleko u kritici režima. Glavna preokupacija je bila neka vrsta ismevanja modernog života, što vidite po naslovima: Jagodinci i tramvaj, naprimer. To je bila jako omiljena scena ili mali komad koji se zvao Pregažen automobilom, što je valjda bio vrhunac novog modela smrti, kao pregazi te automobil. Ili ismevanje što Beograda, što seljačkog stanovništva u komadu Radenko na beogradskom žuru.

U tim komadima postoji apsolutna dominacija muško -ženskih odnosa, pri čemu je bilo svega jedan ili dva mačistička naslova, naprimer Jadan, mora da se ženi, a svi drugi naslovi jasno govore o tome da se ismevaju žene koje varaju svoje muževe, žene koje više ne kuvaju ručak, žene koje se više ne bave svojom porodicom, žene koje idu na žurke, žene koje sede u restoranima, žene koje puše. Tu postoji čitav niz naslova: Ljubavnik u bunaru, Muž koga žena ne vara, Užasan muž, a u podnaslovu To je onaj muž koji svuda traži svoju ženu. Dakle, neki papučić, dok njegova žena vitla po salonima i ženskim žurkama.

Postavila sam pitanje tumačenja popularnosti teme muško-ženskih komada. Oni su očigledno mizogini, tu se smejalo emancipaciji žena. Ali sa druge strane, da li je ta mizoginija istovremeno bila i modernizacija, jer ti komadi priznaju da se ta promena u društvu desila. Oni joj se smeju, ali se više ne postavlja pitanje ima li toga ili nema. To je realnost Beograda 90-ih godina 19. veka. I ma koliko elita pokušala da nametne istorijsku dramu Stanoje Glavaš ili ne znam šta, Narodno pozorište zvrji prazno, dok se ove predstave gledaju iz večeri u veče. To je za mene bio još jedan od dokaza da to građanstvo hoće da živi, da ono prihvata promene, dok njegova elita neprestano pokušava da ga stavi u nacionalni kalup.

Kafane su u to vreme centar, što bi ovi rekli, svekolikog života. Kafane su ključne za politički život. Veliki broj važnih događaja u istoriji Srbije desio se u kafani, od Svetoandrejske skupštine 1858. do primirja sa Turcima posle događaja kod Čukur česme. Stranke su većinom osnovane u kafani i svaka stranka je imala svoju kafanu i jasno se znalo gde ko sedi i nije bilo nikakvog načina da kao radikal odete u naprednjačku kafanu. Kafane su bile i, danas bismo rekli, poslanički klubovi. Oni bi se prvo našli u kafani, tu bi smislili svoje govore, predloge zakona, amandmana, a odatle bi otišli u skupštinu. U skupštini bi se desilo šta bi se desilo, a onda su se vraćali u kafanu, pa su tu stvar diskutovali. Sve stranke imale su svoje novine i one su se pisale takođe u tim kafanama. Te novine su bila neka vrsta kolektivnog dela, nastajale su tako što bi društvance sedelo za stolom i svako bi dodavao po jednu rečenicu i pooštravao ton.

U Moskvi su sedeli radikali, a prekoputa njih, u današnjoj Casini, sedeli su njihovi najveći protivnici, samostalci. Dakle, oni sede s dve strane Terazija, obično u baštama, i prepucavaju se preko Terazija. Politički život se ne vodi u institucijama, on se ne vodi čak ni u toj štampi, jer i u nju se preliva atmosfera kafanskog stola i dobacivanja parola protivnicima preko ulice. Tu su se skupljali birači koji su odlazili da glasaju, u kafane su stizali rezultati izbora. Svaki izbori u Srbiji praćeni su masovnim tučama, po mogućstvu u centralnim beogradskim ulicama, kako pišu savremenici, pa su se kafane pretvarale u priručne ambulante, u koje su stizali prijatelji određenih partija povređenih glava.

U političkim sukobima rušile bi se kafane suprotnog političkog tabora, jer su one bile simboli svojih stranaka. Tu su se skupljali dobrovoljci za odlazak na različita balkanska ratišta, tu su se skupljali i prilozi za razna ratovanja po Makedoniji, Bosni i Hercegovini. Komite su tu provodile zime, između Mitrovdana i Đurđevdana, kada su izvan šume, u gradu. Vidimo da su kafane bile centri političkog života, što je duhovito i lepo za anegdote, ali je problem u tome što taj život nije ušao u institucije. Važno je imati civilno društvo, to je temelj demokratskog društva, ali nastaje veliki problem ako iz civilnog društva stvari nikada ne stignu do državnog nivoa. I to je problem današnje Srbije, koja ima odličnu mrežu nevladinih organizacija, ali zapravo nikada nije došlo do toga da država prihvati te nevladine organizacije kao sopstveni interes. One su tu da bi korigovale državu i dok ne dođe do uticaja civilnog društva na državu, promašili su i civilno društvo i država.

Priča o kafanama razotkriva jedan od kontinuiteta slabosti ovoga društva. Sve imate, udruženja, odličnu štampu, slobodu štampe i govora, čak i nezavisno sudstvo, ali zapravo ništa ne može da obuzda tu državu, jer to samo građanstvo nema dovoljno snage da stvarno utiče na politički tok. Taj politički tok na kraju ostaje potpuno nedodirljiv, bez obzira što ste vi napravili sve institucije. To je jedan od tih stvarno poraznih zaključaka. Tako da su te kafane bile centar kulturnog života i nosioci modernizacije. Prva sijalica se upalila u kafani, prvi film se prikazao u kafani, prva harfa je došla u kafanu, prva opera je održana u kafani. Te kafane su bile i socijalne ustanove, često neka vrsta berze, pa se znalo koji majstori sede u kojoj kafani. Ako vam je potreban vodoinstalater ili zidar, vi odete u odgovarjuću kafanu, pa nađete svog majstora.

Još jedan od poraznih zaključaka je to da su kafane bile ključ srpske ekonomije. Postoji zapis britanskog putopisca Vivijanija, koji u svojoj knjizi, takođe poraznog naslova, Srbija – raj za siromašnоg čoveka, opisuje Beograd i kaže – svaka druga kuća je kafana, svaka druga radnja je menjačnica. To je opis današnjih beogradskih ulica i to samo pokazuje da su te dve privredne grane jedina mesta na kojima se novac obrće. Dakle, tu nema nijedne ozbiljne privredne grane. Samo postoji način da vi na jednoj kašičici kafe uzmete tri puta više novca ili da vrćenjem novca i manipulisanjem s kursom dinara ostvarite dobit. I tadašnji ekonomisti i strani putopisci pokazuju da su kafane jedino mesto živog kapitala. Ako neko propadne kao trgovac ili zanatlija, on skupi to malo novca što mu je ostalo, uloži u kafanu, obrne taj novac i onda se, ako uspe, ponovo vrati da bude trgovac. Dakle, to je jedino što donosi živi novac i bez obzira na sav šarm priče o čuvenim beogradskim kafanama i lagodnostima beogradskog kafanskog života, mislim da su to porazni zaključci, pre svega o civilnom životu, koji sve vreme ostaje razliven i mimo institucija.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije slušali ste istoričarku Dubravku Stojanović. Peščanik i Kulturni centar Beograda organizovaće promociju ove Dubravkine studije o urbanizaciji i evropeizaciji Beograda na prelasku između 19. i 20. veka. Promocija će biti održana 10. maja u 8 sati uveče, dakle, sledeće subote u Kulturnom centru Beograda, a govoriće Latinka Perović, Miljenko Dereta i naš sledeći sagovornik Ivan Medenica. Ivan je po profesiji teatrolog, predaje na Fakultetu dramskih umetnosti, a jedno vreme bio je i umetnički direktor Sterijinog pozorja. Ivan Medenica.

Ivan Medenica: Što se tiče racionalne procene ishoda izbora, ono što nam trenutno deluje najneverovatnije, možda je u nekom duplom obrtu najizvesnije, a to je da ostane ista koaliciona kombinacija: DS i DSS. Mislim da se neće desiti ono što bismo priželjkivali, dakle, neka koalicija demokrata, Liberalno demokratske partije i nacionalnih manjina. Po svim pokazateljima, to ne bi bilo moguće bez još nekog elementa, socijalista. Ali ne verujem da je nacrnji scenario realan. Najrealniji je nastavak mrcvarenja: i dalje branimo Kosovo, a približavamo se Evropi. Verovatno bi morala da se pronađe neka specijalna, nova matematička formula da bi se te dve pretpostavke, koje su u popriličnoj koliziji, dovele pod isti šešir.

Rešenje je možda u povlačenju u savesno obavljanje svojih profesionalnih zadataka, po standardima koji su svetski, optimalni.  To je možda prava vrsta političkog angažmana. Neko predaje na fakultetu, sprovodi bolonjski proces, predaje generacijama studenata koji su totalno dezorijentisani, koji nisu putovali u inostranstvo. 7 odsto studenata Beogradskog univerziteta je uopšte izašlo iz ove zemlje. Ako si profesor takvoj populaciji, zar to nije par excellence politički angažman. Prosveta je društvena sfera postavljanja visokih standarda. Ako neki procenat studenata to uspe da shvati, to postaje pokretačka snaga, artikulisanje određenog sistema vrednosti koje u ovoj zemlji nedostaje. Dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj svako ozbiljno bavljenje vlastitom profesijom čini da deluješ kao neko čudo, Marsovac. Ali biti Marsovac, u smislu profesionalne kompetentnosti, požrtvovanosti, optimalnih svetskih kriterijuma i tako dalje, jeste jedan herojski, društveno vrlo značajan čin. Čestito, časno, kompetentno bavljenje vlastitom profesijom, koja ima i neki širi društveni značaj, bilo to pravosuđe, prosveta, zdravstvo, paradoksalno te dovodi u situaciju herojskog delovanja.

Daj da sagledamo kakva je holandska politička situacija, koji su izazovi holandskog političkog sistema u odnosu na Srebrenicu, pa zašto i kako se to reflektuje na situaciju kod nas. Stalno dajem primer predstojećih izbora u Americi, o kojima u Politici izađe jedan nazovi analitički tekst, je li, u kojem se obrazlaže kako nijedna od tri opcije, ni Mekejn, ni Obama, ni Klintonova nisu dobri po Srbiju. To je ono – kako god okreneš, stražnjica ti je pozadi. To je izraziti pokazatelj jednog provincijalnog stava. Naravno da bismo mi voleli da postoji mogućnost političke opcije u Americi koja bi radikalno poboljšala poziciju Srbije, ali zašto taj problem ne možemo da razdvojimo od toga šta bi za ovaj svet bilo dobar ishod izbora u Americi.

Tretman spoljne politike u našim medijima je takav da globalni kontekst ima smisla samo ako je važan za dnevnu politiku u Srbiji. Inače se njime gotovo uopšte i ne bavimo. Čovek ima utisak da sve što je u društvenom smislu bitno u političkoj, medijskoj, naučnoj, prosvetnoj, privrednoj sferi nije deo javnosti, da je bez ikakvog sadržaja. Kada sam se vratio sa jedne stipendije od šest meseci, za mene je najznačajniji kulturni događaj bilo to što je Ljubica Miljković, kustos Narodnog muzeja u Beogradu, sa kolegom iz Zagreba napravila izložbu Stotinu remek djela hrvatske umjetnosti iz kolekcije Narodnog muzeja u Beogradu. Izložba je bila događaj godine u Hrvatskoj, tri puta joj se pomerao datum zatvaranja. Smatrao sam da sam kao građanin, intelektualac dužan da lično odem na petosatni izlet u Zagreb da bih video tu izložbu. By the way, to je stil života koji nam ranije nije bio nikakav problem, da odemo do Zagreba ili Budimpešte samo zbog jedne izložbe.

E, ta izložba u Zagrebu menja kulturnu paradigmu. Umesto one iz 90-ih, koja je tragala samo za onim autohtonim, samobitnim, samo srpskim ili samo hrvatskim ili samo slovenačkim, sada se prema tome uspostavlja potpuni odmak. Ta izložba pokazuje i da je Narodni muzej u Beogradu od svog osnivanja jedna hiperjugoslovenska institucija i da od kralja Petra postoji državni interes stvaranja kolekcije jugoslovenske umetnosti. Zahvaljujući tome Beograd danas ima najznačajniju kolekciju hrvatske umetnosti izvan Zagreba. I onda dolazimo do ključne stvari, a to je da su svi kulturni identiteti na teritoriji bivše Jugoslavije izrazito multipli. Da ne kažem da svi umetnici između dva rata bili usmereni ka zapadu i da su njihovi uzori bili u nekom Minhenu, Beču ili Parizu. Znači, nacionalni identitet, jugoslovenski identitet, evropski identitet su bili smešani u stvaralaštvu tih umetnika i to je bio njihov plus, a ne minus.

Sa ovom izložbom u Zagrebu doživeli smo kulturni projekat koji suštinski menja paradigmu 90-ih. Ja čak iznosim radikalnu tezu –  da je ta izložba nastala 1991, rata ne bi bilo. Naravno, bilo bi ga, ali hoću da kažem da, i ako 11. maja pobede retrogradni politički procesi u Srbiji, oni neće zakačiti kulturu. Možda sam ludački optimista, ali čini mi se da je kultura ipak tu bolest prevazišla i da neće dozvoliti da opet bude instrumentalizovana na način na koji je to bila 90-ih. Kultura će opstati kao paralelni tok, kao neka vrsta alternative.

Mi govorimo – mladi ne mogu da putuju, ali pitanje je da li mladi žele da putuju. Mislim da bi ozbiljna anketa dala poražavajuće rezultate. Ono što stvara njihov sistem vrednosti, njihovi parametri, javne ličnosti sa kojima se identifikuju, sve to je irelevantno izvan vrlo uskih okvira ove sredine. Suočavanje sa spoljnim svetom njih bi dovelo u ozbiljnu identitetsku krizu i oni ne bi znali ko su i šta su. Ali sa druge strane, to su toliko primamljive stvari da bi se situacija relativno brzo dala popraviti. Možda bi bila dovoljna ekskurzija studenata istorije umetnosti koji prvi put odlaze da vide originale slika o kojima uče iz trećerazrednih udžbenika. Možda bi im taj prvi izlazak bio frustracija, možda bi se napili u nekoj srpskoj folkoteci koju bi pronašli u Cirihu. Zahvaljujući internetu ovde postoji dosta ljudi koji nisu putovali, ali su uspeli da formiraju sistem vrednosti koji nije lokalan. Predajem na fakultetu i stalno sam u procepu između divljenja tome kako su ta deca, uprkos svemu, uspela da se formiraju u odgovorne ljude sa objektivnim reperima i brige zbog njihove ideološke dezorijentisanosti.

Bavljenje mladom generacijom iziskuje ozbiljna istraživanja, a onda i ozbiljne akcije. Svima nam je u interesu da se utvrdi šta oni misle, kuda bi oni dalje, da li bi igde. Ove godine se u svetu obeležava 40 godina od 1968, a bojim se da, kada bi se danas pravila anketa na Beogradskom univerzitetu, studenti ne bi baš najbolje znali šta je bilo te 1968. Sa takvim stanjem stvari, teško je očekivati da oni, posle nekih katastrofalnih izbornih rezultata, 12. maja budu spremni da se samoorganizuju i izađu na ulice. Jedina nada su ludaci koji će se u svojim individualnim poslovima praviti da ne primećuju da žive u Srbiji, nego će se u Srbiji ponašati u svojim profesijama onako kako misle ili znaju da to treba raditi u Varšavi, Budimpešti, Beču, Londonu. Biti zdrav u ovoj sredini znači ponašati se kao da si lud. Ne priznavati kriterijume ove sredine je glavni pokazatelj psihološkog zdravlja, čestitosti i profesionalne kompetentnosti.

Mi nismo zemlja za male korake. To sebi mogu da dozvole razvijene zemlje koje nemaju šta da nadoknađuju, a mi imamo toliko toga da nadoknadimo da mi moramo da grabimo ogromnim koracima, pa makar to u lokalnom kontekstu delovalo i potpuno suludo. Kada neko tako postupa na najvišem političkom nivou, onda to nije samo suludo nego i samoubilački, kao što znamo po Đinđićevom slučaju. Politika velikih koraka, velikih iskoraka veoma je rizična. Ali nema druge.

Srećna okolnost je to što smo dobili rusku podršku u odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta, mada se ta sintagma nikada ne razloži, pa se ne pokaže, kao što je jednom Vesna Pešić u parlamentu pokazala – u redu je teritorijalni integritet, za to još i možemo da se zalažemo, ali suverenitet odavno nemamo. Tako da, hajde da prvo tu floskulu razbijemo. Znači, možemo se eventualno boriti za teritorijalni integritet na Kosovu, ali suverenitet je ćao, doviđenja već 10 godina unazad, ako ne i 20. Na prvi pogled smo u poslednjem izvlačenju imali sreće, jer ipak je stopirano priznavanje nezavisnosti Kosova u Ujedinjenim nacijama, što se može smatrati nekim diplomatskim postignućem. Ali u suštini, to je nesreća, jer se nama opet učinilo da smo veliki faktor u svetskoj politici, opet je pothranjena naša megalomanija. To nema nikakve veze s nama, to ima veze sa trenutnim interesom Rusije.

Hajde da zamislimo šta bi bilo kada to ne bi bio interes Rusije. Pa Kosovo bi bilo priznato u Ujedinjenim nacijama pre šest meseci. I šta bi onda bilo, je l’ bismo i onda rekli da nećemo da potpisujemo ništa ili bismo bili srećni i rekli – dobro, nije nam Evropska unija odnela Kosovo, odnele su nam ga Ujedinjene nacije, to je po našij omiljenoj Rezoluciji 1244. To je nešto duboko bolesno, šizofreno i nepošteno. Dajte, recite ljudi, jasno i glasno – i dalje smo nebitni faktor u svetskoj politici. Odajem poštovanje našoj diplomatiji i državnoj politici spram Kosova, ali kakva je to vrsta poštovanja? To je kao kada dozvoliš da te u šahu doteraju u apsolutni ćošak, da imaš šest polja po kojima možeš da se krećeš i sad ti u tih šest polja taktički uspevaš nekako da sačuvaš ta dva piona, da ne ostaneš samo sa jednim. Ti si u šah matu, ali još uvek cinculiraš. Mi umemo da pokažemo neku veštinu u toj taktičkoj igri na šest polja, ali na celokupnoj tabli nikad.

Da smo imali ozbiljnu strategiju, to Teofil Pančić piše i stalno govori, DS i DSS ne bi dobrovoljno preuzele krivicu za nezavisnost Kosova koju oni ne snose, nego je to rezultat prethodne politike. To bi bilo kao kada bi lekar primio bolesnika koji je u terminalnoj fazi, a za tu terminalnu fazu je kriv prethodni lekar, znači ta bolest nije nužno morala da dovede do tog ishoda. I ti sada kao lekar preuzmeš pacijenta koji je na samrti, kome možeš samo morfijum da daš da mu ublažiš bolove, ali ti se busaš u prsa i kažeš – ma ne, ja ću da te izlečim, ili još pre, ja sam te oduvek i lečio. Umesto da kažeš – znate šta, ja ću vam dati morfijum, a sve greške je napravio moj prethodni kolega, nije moralo ovako da se završi, moglo je da se završi drugačije. Sada će neko reći – zbog antisrpske politike to bi se uvek završilo ovako. E, pa to ne možemo da znamo, moguće je da jesmo donekle žrtve opštih tokova, sigurno je da krivica i odgovornost nisu stoprocentno naše, ali to nas ne oslobađa onog dela odgovornosti koji jeste naš.

Zato ja kažem studentima da je situacija u kojoj se Srbija trenutno nalazi autentično tragička. To je baš situacija grčke tragedije, u kojoj je najbitnije to što ti ne možeš jasno da razdvojiš do koje mere je stradanje junaka njegova lična odgovornost, a do koje mere ga pokreće neki viši poredak. Kada bi mogla da se povuče ta demarkaciona linija i da se kaže – e, dovde sam ja kriv, a posle ovoga više nisam, ne bi bilo tragedije. Znači, mi možemo da kažemo – okej, mi smo žrtve svetske politike, ali imamo zakon koji nam nalaže saradnju sa Haškim tribunalom. Nemoj se onda baviti spoljnim faktorima, nego obavi sve ono što je tvoj deo odgovornosti, sve ono za šta ti treba da snosiš konsekvence zbog toga što se radilo u prošlosti. Pa kada si sve to raščistio, onda čak imaš i neko moralno opravdanje da kažeš – e, pa sad ovo nije u redu. A ovako, kada se desi neka nepravda spolja, kada je možda zaista ugroženo međunarodno pravo, mi kažemo – puj pike ne važi, nećemo ni mi svoj deo odgovornosti da obavimo. Ne možeš, moraš to da obaviš i to je tragedija života.

To što će meni sutra možda da padne kamen na glavu ne mora da znači da danas ne treba da ustanem, operem zube, obrijem se i odem na posao. Znači, izruči ti Ratka Mladića, a da li ćeš preksutra biti moneta za potkusurivanje u američko-ruskim odnosima, nije na tebi da o tome razmišljaš, pošto si mnogo mali da bi se takvim stvarima bavio.

Premijerovo zalaganje da se Evropska unija istera na čistinu, da nam kaže da li ona priznaje Srbiju sa Kosovom ili ne – tu ima nečeg perverznog, nečeg što prevazilazi racionalno. Racionalno je jasno da Evropska unija nema kapacitet da prizna jednu nezavisnu državu, da ona to nije uradila i neće uraditi, već to mogu da urade neke njene pojedinačne članice. Mi prema tome moramo da se postavimo i da vidimo – da li nam je važnije da uđemo u tu asocijaciju zbog određenih ekonomskih benefita i benefita u smislu ljudskih prava i mnogih drugih stvari ili ćemo mi njih bezuspešno da teramo da nam kažu nešto što oni ne mogu da nam kažu, jer kao Evropska unija takvu vrstu odluka ne donose. Znači, odakle taj poriv počinje, iz nečeg poprilično bizarnog, iracionalnog.

Sećam se da sam jednom, ja volim da priznam svoje greške, za ovim istim stolom izrekao tezu da to što mi ne izručujemo Ratka Mladića meni govori o tome da postoje određeni otuđeni centri moći u ovoj državi koji našu vlast, a tada je bio isti čovek na vlasti, Koštunica, onemogućavaju da sprovode deklarisanu državnu politiku, a to je saradnja sa Hagom. I onda si mi ti postavila pitanje – a da li ti misliš da možda Koštunica ni ne želi da izruči Ratka Mladića. I onda sam te ja bledo pogledao i rekao – ne, ne verujem, ja mislim da on zaista želi da ga izruči, ali čovek je u šah mat poziciji zbog otuđenih struktura moći. Pomislio sam da sam politički mudar i analitičan, a da ti malo ostrašćeno reaguješ kada kažeš – ali možda on to i ne želi. A onda sam shvatio da sam ja možda budala i da si ti pre dve godine bila u pravu. Naša politička situacija postaje podložna nekoj drugoj vrsti analize, antropološkoj, psihoanalitičkoj, teatrološkoj poređenjem sa tragedijom i tako dalje, upravo zbog tog iracionalnog momenta, koji ja kao racionalan čovek prenebregavam. Jednostavno ga zanemarim dok me, eto, ti ne zblaneš svojim potpitanjem. Sada moram da kažem – izgleda da on zaista neće.

Boravci u inostranstvu me stavljaju u internacionalni kontekst. Multikulturalnost mi je najuzbudljivija stvar na svetu, razmena kultura, jezika, ishrana. Tako sam vaspitan, odrastao i živim kao kosmopolita. Za Beograd me vezuju prijateljsko-rođačkie veze i jezik. To su dve konstante u identitetskom pogledu, a sve ostalo je podložno promenama. Završiću sa jednom divnom situacijom. To je nešto najkomfornije što mi se u životu desilo. Sa troje prijatelja sam jedne subote rešio da iz našeg zamka u šumi odemo u Štutgart da večeramo. Bilo nas je četvoro, gde je Srbin, to jest ja, predstavljao Evropu. Evropska parija je u toj kombinaciji bio predstavnik Evrope, jer je jedan moj prijatelj iz Brazila, prijateljica iz Južne Afrike i prijatelj iz Indije. Znači, imali smo četiri kontinenta. Naša rasna struktura je bila veoma politički korektna, jer je Južnu Afriku predstavljala belkinja, a Brazil Kinez, tako da smo bili totalno zamešateljstvo. Ušli smo u jednu nemačku krčmu, autentičnu švapsku krčmu, u kojoj je sedela grupa nemačkih vojnika, onako mačo ćelavih tipova, pola u uniformama, pola privatno obučenih, njih desetak. Mi smo međusobno govorili engleski i oni su počeli da nas imitiraju na engleskom praveći provokaciju na račun naše multikulturalnosti. To je bio najdivniji osećaj, da se ti kao Srbin, u društvu sa Indijcem i Kinezom, osećaš ugroženim od nemačkih nacionalista u sred razvijene Evropske unije. To je, moram priznati, bio božanstven osećaj.

Svetlana Lukić: Beogradske ulice su jutros osvanule oblepljene plakatima na kojima je preko fotografije Borisa Tadića i Božidara Đelića koji potpisuju sporazum sa EU napisano: državni neprijatelji. Ovaj plakat je potpisala Familija srbskih navijača. Ta fašistička stoka je možda lepila plakate, ali autor ovog plakata je predsednik Vlade Srbije Vojislav Koštunica i njegovi ministri Velimir Ilić, Lončar i ostali polusvet. Kreativni doprinos plakatu familije srbskih idiota je slika Puniše Račića, srpskog poslanika u parlamentu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je ubio trojicu hrvatskih poslanika. Ja lično mislim da je autor ovoga dodatka takođe predsednik srpske vlade. Ovih dana mnogo ljudi se rastrčalo po Srbiji pokušavajući da ubedi građane da glasaju za proevropske snage. To je učinila i organizacija Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, koja je pre nekoliko dana organizovala tribinu u Staroj Pazovi, na kojoj su govorili i naši stalni sagovornici, Teofil Pančić i Mirko Đorđević.

Mirko Đorđević: Ponovo smo na nekoj klackalici, ponavlja se fatalno naše – kome ćemo se  privoleti carstvu: zemaljskome carstvu Olija Rena ili večnom carstvu koje oličavaju Rusija i Belorusija. Imamo vladu, a u njoj dve vlade, jedna izglasava – za Evropu ćemo, druga glasa – idemo Rusima da poklonimo jedan deo Pazove, iako im ne treba, hajde da im ga poklonimo. Rusi su već zabrinuti zbog tih naših poklona, ne šalim se. Na svakom koraku nacionalna elita, spisatelji, vladike govore – šta će nama Evropa, kada smo mi pravoslavni i u toj Evropi dvedesetsedmorice totalna manjina. Šta će nama Evropa, kada je protestantsko-katolička. Kada im kažete – Grčka je pravoslavna, ušle su i Bugarska i Rumunija, menja se situacija, oni kažu – to su agenti zapada, mi nikako nećemo. Najdalje je otišao jedan moj prijatelj, koji je objavio komentar u uglednom crkvenom časopisu. Njegova misao glasi – ma neka papa rimski pređe u pravoslavlje, ni onda nećemo s njim.

Nije nam ovo prvi put da imamo dve vlade, tako nam je bilo i 1219. godine. Krvavi građanski rat besni u zemlji, jedna trećina stanovništva je pobijena, to je doba svetog Save i Stevana Prvovenčanog, između Vuka i Stevana vodi se krvavi građanski rat, a uzgred se obavlja i etničko versko čišćenje bogumila. I onda je bilo pitanje hoćemo li na istok ili na zapad. Baš tako je glasilo pitanje na saboru u Rasu i opredelili su se posle krvave borbe za zapad sa Stevanom Prvovenčanim. I šta se dogodilo? Nismo izgubili ni ćirilicu, ni veru prodali za večeru.

Uzmimo još jedan prost primer, malo bliže našem vremenu – sve se bliže krećemo ka Koštunici, a s njim jurimo u Evropu i stići ćemo sa Koštunicom negde do Batajnice, dalje ne verujem. Taj drugi primer se oigrava 1438. godine, Turci nadiru prema Beču, osvajaju Evropu, Evropa u panici. Sazvan je samit evropskih naroda i crkava u Firenci, a Firenca je tada bila ono što je sada Brisel. Došli su svi, i Rusi i vizantijski car i patrijarh, svi su došli da se izgradi neki sistem kolektivne bezbednosti, Turci gaze preko Srema do Beča u Evropu. Jedina zemlja koja nije htela da ide smo mi, vladar nam se zvao despot Đurađ Branković. Organizovao je mitinge istine po Srbiji sa transparentima na kojima je pisalo – bolje i pod Prorokov turban nego pod papsku tijaru. Dve godine iza toga nam je tako i bilo. Turci pregaziše Srem.

Pokušao sam da vršim analizu Koštuničinih govora, to mi je struka, ali posle onog govora u Vranju sam odustao od tog posla. Nisu me zaustavili ni latinski tekstovi, ni ruski, ali onde sam pretrpeo poraz. On pita masu – ima li neko ovde večeras ko nije rodom sa Kosova, tačka. Ne vidim, doduše, ni na ovoj drugoj strani, proevropskoj, da se neko baš ubio objašnjavajući ljudima šta je ta Evropa. Jedni tvrde da odmah nastupa raj, a Koštunica i njegov Nikolaj da Evropa smrdi, izvinjavam se, citiram svetog vladiku Nikolaja. Ideja Evrope je počela kada sam bio dečak. Zaljubili smo se u tu Evropu i čitali o tome ilegalno po Beogradu. Evropa je jedinstvo različitosti, ništa nama Evropa neće uzeti, ni ćirilicu nam neće uzeti, ni pravoslavlje, ni Uskrs. Neće nam dirati ni kalendar, koji se protivi i astronomskim i matematičkim pravilima, neće nam braniti da Božić slavimo sredinom jula, nemaju ništa protiv. A tako će i biti za stotinak godina.

Imamo mi nekog ministra prosvete, Bože me prosti, čovek je ministar prosvete, znate li ko je bio njegov prethodnik – Dositej Obradović. Taj čovek priča takve nebuloze, takve antiprosvetne, antiprosvetiteljske stvari, da je prosto teško verovati. Oni su u celu igru ubacili Kosovo, pa pitam šta vam ta reč Kosovo znači. Kada čovek pažljivo čita njihove govore, to se može pisati malim slovom, to je neka zbirna imenica. To što vi pričate o Kosovu, veze nema sa onim dole Kosovom, na kojem živi stotinak hiljada naših sugrađana Srba u nevolji. Oni su taj problem oko Kosova podigli na metafizičku ravan. Postoji neki kosovski zavet. Čuo sam za dva zaveta, Stari i Novi zavet. Postoji kosovski mit, kosovska legenda, kosovska istorijska bitka. I nije to prvi poraz i prva pobeda, Bože moj.

Nakon prijema u turskoj ambasadi u Beogradu pitam – izvinite, ekselencijo, kosovska bitka u vašoj, turskoj istoriji, kako je to prikazano. Ne, gospodine, kaže on meni, mi smo bili ogromna imperija, kosovska bitka je bila jedna naša usputna pobeda malih razmera. A ovde Matija Bećković kaže – na zemljinoj kugli ništa veće se nije dogodilo. Cela se ta metafizika pokreće samo zato da bi neki Vojislav Koštunica bio prvi ministar srpske vlade, kako god da se izbori završe. Zato mu ne treba 11. maja dati baš tu šansu, jer će on zaista, ja neću reći survati, neki kažu vratiti Srbiju u 90-te, pa nas survati u provaliju. Nemam ja tako crnu sliku, ali to je čovek koji će nas sigurno ukočiti za nekih još desetak godina koje ćemo izgubiti, jer on je u sebi ukočen, on nema duhovnog načela koje ga pokreće da misli za druge. Ja vam ne predlažem da ovo doživite kao izbor kojem ćete se privoleti carstvu. Nikakvom se mi carstvu ne privoljevamo, nego se ovde radi o tome da treba kao građani i ljudi da zrelo porazmislimo i da uskratimo šansu toj radikaliji koja 157 godina priča istu priču, tekstualno istu priču o Rusiji, o narodu, pa i o tom nesretnom Kosovu.

Teofil Pančić: Živimo u nekoj vrsti zatvora na otvorenom, mi smo sami sebe zaključali još početkom 90-ih godina, zaključali se i bacili ključ. Evropa je to primila k znanju i od tada se prema nama ponaša kao prema ljudima koji su malo autistični, da se najblaže izrazim, i mi svih ovih godina živimo u jednom realno potpuno nepodnošljivom, ponižavajućem stanju. Dakle, mi smo zemlja u kojoj očajnički nedostaje protok svega, ljudi, robe, ideja, ličnih, privatnih kontakata. Znate, ako vi skoro pa 20 godihna živite u toj atmosferi, niko ne može da izađe, malo ko i dolazi, to mora da ostavi posledice. Narodu koji nigde ne putuje, vi ćete lakše prodati svaku sumanutu priču. Ovde svaka budala dođe i kaže – treba da bude tako i tako, a ako mu neko kaže – pa to nije baš u redu, on kaže – tako je svugde u svetu, cela Evropa tako radi. I malo ko može da mu kaže – čekaj, bre, šta pričaš, to uopšte nije istina, jer većina ljudi jednostavno ne zna.

Ja recimo putujem iz Beograda vozom u Zagreb, od Beograda do Stare Pazove taj voz putuje sat vremena, to je 30 kilometara, pa onda od Stare Pazove do Šida, do granice, čini mi se putujem još ceo dan. Od Vinkovaca do Zagreba, što je znatno duže nego Beograd – Vinkovci, mi putujemo duplo kraće. A onda, znate šta se dešava u Zagrebu, a ako ne u Zagrebu, najkasnije na slovenačkog granici, pošto su to kompozicije koje idu za Minhen, za Cirih i tako dalje. Skoro redovno se spavaća kola naših železnica isključuju iz saobraćaja, neće da ih puste u Sloveniju, dakle u Evropsku uniju. Zašto neće da ih puste? Nema vode, nema svetla, zatvaraju se kalauzom i tako neke potpuno sumanute stvari. Ta spavaća kola pamte Hajla Selasija i to je ono što mi šaljemo u zemlje koje su do juče bile s nama u istoj državi, u istom političkom i ekonomskom sistemu. Setite se, krajem 80-ih i početkom 90-ih – videće Slovenci bez srpske pogače. Pa nešto ne vidim da su propali, ali zato jako dobro vidim da smo mi propali. Ali mi ne želimo da govorimo o svojoj propasti, nego nam se čini da će nam biti lakše ako nađemo krivca, pa ga tražimo u rasponu od Merkatora do Vašingtona. Sasvim nam je svejedno, samo da mi ne budemo krivi.

Ja tako objašnjavam i ovakve rezultate izbora kakvi su bili na velikoj većini naših slobodnih izbora do sada i kakvi će možda biti i sledeći. Ljudi ne žele da se suoče sa onim što je rađeno, zato im je lepše i lakše da slušaju priče ovih prevaranata, marodera i ostalih, koji sami imaju ruke u krvi do lakata, i u našem novcu do lakata, i koji govore – ma ljudi, mi smo super i vi ste super što glasate za nas, ne zna se ko je više super. E, dok se budu tako i jedni i drugi pothranjivali iluzijama, nama ne može biti bolje. Mislim da je ovo jako važno reći, jer mi svi govorimo – jao, šta će biti 11. maja, znate, kao da govorimo o nekakvoj prirodnoj pojavi, kao da se razmišlja da li će doći neka oluja ili tako nešto na šta mi ne možemo da utičemo. Kao da ne govorimo o tome da će konkretnih ne znam koliko miliona građana konkretne zemlje zvane Srbija izaći na izbore i zaokružiti nešto.

Izvinite, molim vas, ako se zaista dogodi ono čega se svi bojimo, pa mi ne možemo da kažemo – kriv nam je Buš. Izvinite, molim vas, punoletni ste građani, normalni ste, ako većina vas na kraju izabere sopstvenu propast, šta može Evropska unija ili bilo ko drugi nego naprosto da to primi k znanju, da konstatuje i kaže – a, je li tako, znači to želite, dobro. Ne može niko da vam oduzme to pravo, kao što čovek, ako hoće da se ubije, on će da se ubije, naći će načina pa će da se ubije. Da li će da skoči s mosta ili će da se baci pod voz. Ali ne preporučujem mu da se baci pod voz, jer voz ide mnogo sporo kod nas. Tako da će čovek naći načina, a tako vam je i ovo. Ako mi želimo da se uništimo, pa nas niko u tome ne može da spreči.

Kada smo tako divni i tako krasni, što makar toliko ne uradimo za sebe, da izaberemo relativno normalne ljude na tim izborima. Neću da kažem ni preterano pametne, ni preterano poštene, hoću samo da kažem elementarno normalne. Mi smo ostali kao nekakva crna rupa i crna tačka i mi sada iz neke svoje mišje rupe gledamo i još pljuckamo na gore. Ali znate, kada pljuckate uvis, onda postoji velika opasnost da ćete da zapljunete samoga sebe. Čini mi se da smo mi sada upravo u toj fazi: čamimo, džedžimo u nekoj rupi i iz te rupe pljujemo na gore, a to nam se vraća na glavu. Ne treba da gledamo na taj 11. maj samo kao na opasnost, on jeste opasnost, ali je i šansa. Ja znam gde ću ja biti 11. maja i ja znam šta ću ja raditi 11. maja i nadam se da će svaki građanin, koji iole želi dobro sebi i svojima, raditi to isto.

Svetlana Lukić: Jedna od naših sagovornica odlučila je da uđe u političku arenu, znate već da je reč o Biljani Srbljanović. Biljana je kandidatkinja Liberalno demokratske partije za gradonačelnicu Beograda. Sa njom smo razgovarali baš onoga dana kada smo potpisali ovaj Sporazum sa Evropskom unijom.

Biljana Srbljanović: Ja mislim da je prevashodno uspeh u tome što je Evropa shvatila da je nama izuzetno potrebna pomoć u ovom trenutku, da je razlika između proevropskih snaga i ovih nazadnjaka u nekoliko procenata u korist nas i da tome jednostavno mora da se pruži neka vrsta podrške – inače potonuće Srbija. Mi smo na ivici ambisa i pitanje je trenutka kad ćemo pasti. Možda nam je to dato i iz osećaja neke krivice i odgovornosti prema nama zbog velikog pritiska koji trpimo, na koji očigledno ne umemo da odgovorimo, i njihovog saznanja da je to možda bio pogrešan pristup. Sa nama treba malo kao sa nekim ometenim u razvoju, polako. Naše je da nam to bude čast, da to prihvatimo uz radost i da probamo da se ne obrukamo ponovo. A to kako se sporazum doživljava od ovih nazadnjačkih snaga, mislim da je veleizdaja zemlje.

Boris Tadić je morao mnogo ranije da potpiše taj sporazum i on na taj potpis ima puno zakonsko, moralno, materijalno i svako drugo pravo, i ja tu stajem apsolutno iza njega. S druge strane, ostatak te tehničke vlade nema nikakvo pravo da se predomisli, niti ima ikakvo pravo da u korist svoje neposredne politike, rezultata na ovim izborima, gura zemlju u novu krizu opozivom predsednika. Ako se to dogodi, predlažem svima da se odmah isele, da istoga trenutka zakatanče kuđu i odvedu decu odavde i da puste ovim ludacima da se upropaste do kraja. To je jednostavno otmica zemlje, mi smo onda pod opsadom radikala i DSS-a, ukoliko se to dogodi, i to je onda – spasavaj se ko može. Neki ludaci su ti zaposeli život i ako ne možemo da ih pobedimo – bežite, ljudi, sklanjajte se.

To je užasno čudno, sad sam po prvi put sa ove strane, znači učestvujem u tim izborima i tako sam nešto mirna, jer ne mogu da zamislim mogućnost da radikali i Koštunica dobiju vlast bilo gde. Sreću me na ulici, pa ljudi imaju potrebu da mi nešto kažu i nije mi se desilo da prepoznam na nečijem licu želju da jedan čovek umešan u ubistvo, u skrivanje najgorih zločinaca i drugi čovek, koji je saborac najtragičnije politike ove zemlje posle Drugog svetskog rata, na bilo koji način više budu prisutni u životu. Ja čak razumem glasače radikala, jer radikali imaju socijalnu demagogiju i oni znaju da ljudi teško žive i oni se obraćaju ljudima koji nemaju neko posebno razumevanje za to šta će nama sada doneti Sporazum o pridruživanju ili šta bi nam konkretno doneo ulazak u Evropsku uniju, jer oni to ne razumeju. Neko treba da izađe na televiziju i rekao – mleko u Srbiji košta 20 odsto više nego u Nemačkoj, čokolada i koka kola koštaju 30 odsto više nego u Nemačkoj, a to je zbog toga što ovde postoji monopol i što veliki vlasnici velikih lanaca prodavnica hrane zarađuju na siromašnim građanima udarajući reket na elementarne prehrambene proizvode. Sporazum o pridruživanju i ulazak u Evropsku uniju ukida monopolsko pravo velikih trgovačkih lanaca, što znači da taj radnik više neće plaćati mleko skuplje nego Nemac.

Demokratska stranka kao većinska demokratska stranka se de facto obraća višoj srednjoj klasi, ljudima koji mogu da uzmu kredit, i to ne samo da imaju tu mogućnost, nego imaju i neku potrebu i želju da uzmu kredit. Oni se isključivo bave tim slojem stanovništva i zbog toga radikali tako rastu. S druge strane, ja ne mogu da shvatim ko u Srbiji 2008. godine, ko je taj čovek koji ima iole ličnog integriteta, elementarnog ljudskog poštenja, da ne govorim o intelektualnom poštenju, koji može da ode i da zaokruži bilo koga sa liste Vojislava Koštunice. Ja mislim da je rak rana ove zemlje taj čovek i njegova partija i da naš zajednički cilj mora biti da ti ljudi više nikada ne pređu cenzus. On je u prilici da sa svojom manjinom ucenjuje ostatak zemlje, da se slepo drži potrebe da se održi na vlasti, jer ako siđe sa vlasti, nestaje i imunitet pred pravosudnim organima. Oni su umešani u svašta i njima je pitanje života i smrti da se održe na vlasti. Oni će sa crnim đavolom ući u vlast samo da bi se održali, da bi zadržali svoj imunitet pred pravosudnim organima. Naša obaveza je da uradimo sve da ljudi shvate da dokle god Demokratska stranka Srbije prelazi cenzus, Srbija će biti u blokadi, Srbija će biti na ivici ambisa.

Oni su gori sada, nego Milošević poslednjih dana, jer Milošević je imao tu aroganciju da nije verovao da će mu poslednji dan ikad doći. Ako se sećaš onih snimaka kada su ga isporučivali u Hag, to je jedan ogrnuti starac, izgleda kao predsednik kućnog saveta kome su oduzeli pečat i ključeve od kase, pa se malo naljutio ali i dalje ne veruje, on ne veruje da je to taj trenutak. I zbog toga je možda on i pao, međutim, ovi ljudi znaju da mnogima od njih glava igra na ramenima, i u smislu da su im zaprećene ozbiljne zatvorske kazne ako jednom bude izašlo na videlo sve ono što su oni radili, od elementarne korupcije u gradu do onog nivoa o kome mi uporno govorimo, a to je – ljudi iz kabineta Vojislava Koštunice su umešani u ubistvo Zorana Đinđića. Njih imunitet i Koštunica štite od gonjenja pravosudnih organa. To je sve, oni ljudi sebi spašavaju glavu.

Oni su kao neka sekta, koja na kraju pusti gas pa pobije svu decu, svi da pomremo samo da se oni spasu. I više me ne zanima ni kritikovanje Demokratske stranke, koja naravno da je morala da uradi mnogo više i naravno da ima ogromnu odgovornost jer je održavala tog Koštunicu na vlasti. Kao džinovski, mlaki bokser pun sala, on bi svima da se svidi, pa je izgubio svoju suštinu i svoju snagu. On deluje kao neki pregojeni bokser, koji kada zamahne uvek promaši cilj i uvek ga onaj mali, pokvareni šutne ispod pasa i nokautira ga. E, sad, ja više ne mogu njih da krivim i uopšte me više ne zanimaju. Opasnost preti od Vojislava Koštunice i njegove sekte.

Radikali su nebitni, oni nikad nijedne izbore nisu dobili, njima se ni ne isplati da pobede ni na koji način, da preuzmu odgovornost. Taj Vučić je moje godište, on treba i posle da živi. Ako dođe na vlast, on će možda da napuni džepove svoje i svoje stranke, svojih kumova i prijatelja, ali nakon toga njemu ostaje još pola veka da preživi ovde. On nema šta drugo da radi osim da se bavi politikom, a najkomotnije im je da se bave politikom kao najveća opasnost i najveća opoziciona stranka. Oni hoće da muljaju i da su stalno tu, da ti prete – videćeš šta ću da ti uradim, sad ću da ti uradim, kao Bata Živojinović u filmu U raljama života, i kad ti sve to budem uradio ti ćeš pasti u nesvest. Ali u stvari to nikada ne uradim, jer sam zauzet žvakanjem žvake. Puno je bilo priča o tome kako se ta stranka može kupiti i ja bih pozvala sponzore i mecene srpske budućnosti da to i urade ovih dana.

Ja sam krenula u kampanju vrlo štreberski. Prvo sam sela i okružila se pametnim i obrazovanim ljudima, koji su stručnjaci za svaku oblast koja je važna za život grada, uzela zakone, uzela papire, knjige, istraživanja, proučavanja i sve naučila. Sada mogu da ti polažem šta god hoćeš, pitajte me, profesore, učila sam celu noć. Tako da priča o mojoj nekompetenciji pada u vodu. Mislim da najbolje poznajem Zakon o javnim nabavkama od svih ljudi u ovom gradu. To je savladivo, uzmeš segment po segment i vidiš šta je zakon, kako mora da se menja, koji je problem, fokusiraš se na problem, razgovaraš sa ekspertima, nađeš rešenje, ponudiš rešenje, sastaviš program i gotovo. I onda sam shvatila da se u svakoj oblasti udruženog rada u ovom gradu moj program svodi na ono – ljudi, ovde više ne može ovako da se živi. Sve je to toliko na štetu građana i toliko blokira život ljudi toliko mora da se popravi da ja nemam šta drugo da radim, nego da otvorim prozor i da kažem – ljudi, ne može da se živi više ovako, i to je moj predizborni program. Svaka se tačka svodi zapravo na to.

Zavod za zaštitu spomenika izdaje dozvole za kioske i za firmopisce, tako da, da bi ti pisalo na sred Trga Republike ogromnim slovima Do jaja mora Zavod za zaštitu spomenika da ti da tu dozvolu i on je to dao, pa je pitanje kako je on to tačno dao. Ni vrtići nisu naivna priča, a da ne pričam o mostogradnji, metrou. Dnevni boravak za decu ometenu u razvoju ne može da se rekonstruiše i renovira sve ove godine zbog toga što je neko vrlo konkretan bacio oko na taj teren u Šekspirovoj ulici. Sada su roditelji dece ometene u razvoju primorani da ih stavljaju u domove gde oni žive u jako lošim uslovima. Stavljaš tu decu pod tri brave, sklanjaš ih iz kuće, jer moraš da radiš, ne možeš da ih držiš u kući ako nema ko da se brine o njima, jer je neko blokirao renoviranje objekta, jednog jedinog, koji postoji u Šekspirovoj ulici. To je stvarno da otvoriš prozor i da kažeš – ljudi, ne može više ovako, ne možeš tu decu tretirati kao da su gori od pacova.

Kada pogledaš romsku decu u ovoj zemlji, u 80 odsto slučajeva upisuju ih u specijalne škole, zašto? Zato što da bi se upisali u predškolske ustanove, traže im da su roditelji zaposleni, roditelji romske dece u najvećem broju slučajeva nisu zaposleni. Deca ne mogu da idu u predškolsku ustanovu, ne znaju dobro srpski, strpaju ih u specijalne škole. I nikada se neće zaposliti i to je zatvoreni krug, ta su deca diskriminisana ovde, u ovom gradu gde smo mi dali pre dve nedelje titulu počasnog građanina Nelsonu Mendeli, borcu protiv rasizma. U državi u kojoj je rasizam institucionalizovan, u kojoj su romska deca tretirana gore nego crnci u Južnoj Africi tada. Ej bre, rodiš dete i baciš ga u đubre i taj i takav grad slavi Nelsona Mendelu i borbu protiv rasizma i priča ti o otvorenom gradu, o evropskim integracijama, a šikanira jednu grupaciju od gotovo 700.000 stanovnika u ovoj zemlji.

Bre, nemamo autobuse da mogu invalidi da uđu, nemaš nijedan javni toalet gde može invalid da uđe, znači, osuđen je da se upiša u gaće na ulici. Znači, imaš ljude koji se busaju u Kosovo, a u stvari muljaju, trguju i kriju se pred pravosudnim organima ili govore o kreditima, pa dodelim sebi stan od državnih para u svojoj predizbornoj kampanji. Znači, oni se obraćaju i odgovarajućem sloju stanovništva. A ako si nepokretan, upišaj se u gaće na ulici, baš me briga za tebe. Taj stupanj nesolidarnosti je uspostavila vlast. Pogledaj položaj gej ljudi. Ej, ne dolaze nam ovde na Pesmu Evrovizije, svi ćemo da pevamo i da vrtimo zadnjice uz najgejčarskiju paradu koja postoji u svemiru i ta naša subkriminalna kultura i, da upotrebim i tu reč za koju me sad svi jure, džiberi, su zapravo obučeni kao da su na gej paradi u Berlinu, svi, tako se oblače, to im je deo njihovog stila. E, ti isti ljudi su spremni da šibaju neke klince koji bi došli ovde da pevaju i vrte guzicom uz Pesmu Evrovizije i zbog toga se Beograd bruka i ne može ovde da primi poštovaoce Eurosonga. Čoveče, mi ne damo ni Eurosong da se ovde održi kako treba da se održi.

Nemamo nikakvu solidarnost, na sve idemo silom, stranke na vlasti se obraćaju samo mejnstrimu ili imaš one druge nacionalističke priče, ako imaš treće dete, peto dete, osmo dete, hiljadito kosovsko dete da ga zaveštaš i da ga daš odmah za kosovski boj. Ja na primer imam program da grad finansira, pomaže prvo dete, jer ko ima prvo dete, ko ga je rodio, rodiće i drugo, a mnogo je teško da se steknu uslovi da se rodi to prvo. Prođe ti vreme u nekom glavinjanju, u očekivanju nekog posla, u glavinjanju između odluke da li da živiš ovde ili ne, ode vreme, odu momci, gotovo, nema dece. Zato imam projekat da se pomogne finansijski prvo dete u porodici.

Drugi projekat mi je da svaki student koji ima prosek veći od 8 i koji hoće da putuje u inostranstvo iz bilo kog razloga, da vidi koncert, ide na Bob Dilana u Varaždin ili ide da gleda izložbu u Budimpešti. Dok sačekamo, ne lipši magarče do zelene trave, belu šengen listu, mi moramo da plaćamo da s oni vrate. E, pa trošak osiguranja će da pokriva grad, svaki student koji dobije bilo koju stipendiju od bilo koje strane institucije, mi mu plaćamo povratnu kartu, da mu na neki simboličan način kažemo – evo, hajde, sad se vrati, mozgu, nazad, pa mi kaži tri reči koje si naučio nemačkog na Gete institutu dok si mesec dana sedeo u Berlinu ili nauči me kako se pravi prava bečka kafa, nije važno, ali grad ti plaća povratnu kartu da ti pomogne da odeš, ali da ti pomogne i da se vratiš. Ti nisi, naravno, obavezan da se vratiš, ali da znaš da tvoj grad tebe čeka i da bi mi mnogo voleli da se ti vratiš i da mi u tebe hoćemo da uložimo nešto, pa makar to bilo 200 evra.

Obrazovanje u ovoj državi drži DSS, ne postoji ustanova koja se bavi obrazovanjem, uključujući i Prosvetni pregled, da ne govorim o Zavodu za izdavanje udžbenika, ministarstvo obrazovanja, sekretarijat gradski za obrazovanje. Znači, oni su odlučili u jednom trenutku da je njihova snaga u budućnosti u zaustavljanju obrazovanja ove dece, pa su zaustavili reformu koja je započeta za vreme Đinđića, sekirom je isekli. Pa su probali onako malo nogom, onom ženom koja se istrčala, pa su nju povukli, ali su ostavili Ljušića, ostavili sve te iste takve, strašno mračne mozgove čiji je jedini zadatak da zavedu našu decu kao u neku sektu. Od prvog razreda osnovne škole oni njima ispiraju mozak, pa sad, naprimer, kad sam spominjala tu romsku decu, ta romska deca kada se i upišu u osnovnu školu, tih 20 odsto, jedino što može da čuje o sebi i svojoj kulturi je – Ciga hvali svog konja i Lažeš, Cigo. I Demokratska stranka Srbije odlično zna, kao što je Nadežda prošli put spominjala, da su se deca pravila za vreme Đinđića, da su sada ta deca stasala za obdanište, a sad će da stasaju za osnovnu školu i tu im mozak moraš ispirati, tu ih operišeš, kao svaka sekta.

Njih ne zanima lova koja može da se uzme iz udarca od Parking servisa, njih zanima mozak, oni nam otimaju mozgove naše dece, to su body snatchersi. Oni kidnapuju jednu generaciju dece, koja sada ulaze u škole, oni prave nove klonove, koji će sutra biti topovsko meso, na njihovom raspolaganju od sada pa zauvek. Ja uporno ponavljam – da je u školskoj lektiri bila knjiga Emira Suljagića Razglednica iz groba, čoveka koji je preživeo Srebrenicu, a njegovi nisu, deca da su to čitala u petom razredu kao obaveznu lektiru i pričali o tome sa nastavnicom, kako si ti to doživeo, ne bi bilo deteta koje bi na stadionu sa 16 godina vikalo Nož, žica, Srebrenica, ne bi bilo deteta koje bi vikalo Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji, ne bi. Ne rađaju se naša deca zla.

Ovde nema političke elite koja ima interes da se time bavi, oni se bave time gde koju banku da otvorim, koje kredite za koje stanove, kako ljude da držim u situaciji da ne požele nešto više od toga, nego da im držim glavu iznad vode, da on plaća te svoje rate, a posle ćemo da razmišljamo o promeni sistema. Mislim da je ovde velika odgovornost na intelektualnim elitama, koje su digle ruke u jednom trenutku i neke od njih se utopile u zgodne pozicije oko Demokratske stranke. Moje veliko razočarenje je Sonja Liht, drugo veliko razočarenje je list Vreme, zatim list Danas. To su ljudi koji su prodali svoj lični integritet, intelektualni integritet za nešto malo povlastica koje imaju. Vi sada kada pogledate, urednik Vremena piše kolumne u gotovo svim novinama i te kolumne su inspirisane njegovim ličnim pranjem toga kako se on loše oseća zbog toga u kojoj se poziciji našao. Čuveno Vreme jedva životari, znači, oni su izgubili svaki kredibilitet, oni su sami spomenici svoje propasti. Ili ova žena, Sonja Liht, koja je bila ipak simbol intelektualnog otpora, ona je postala paradni pion dvora Demokratske stranke. I svi mi koji nismo u to ušli, smo tvoji zakleti neprijatelji i normalno je da ti udaraš samo na nas. Ti se više ne baviš time da li smo mi dobri za ovo društvo. I sve ono što bi govorio u vreme dok si imao lični integritet, sada moraš da baciš pod noge da bi opravdao, da bi mogao da legneš da spavaš, a i kad legneš da spavaš i dalje ti se mota po glavi šta ćeš sutra, kako ćeš da mi se osvetiš, jer se ja nisam prodao za kolumnu u Blicu, a ti jesi.

Radi se o tome da postoji neko ko uporno ne napušta svoje stavove, želi da bude korektiv ovom društvu, a postoji neko ko u jednom trenutku poklekne, pa onda umesto da se okrene ka introspekciji ili da gura taj svoj krst, pa ga iznesi do kraja, on mrzi sve one druge koji to nisu, pa po cenu da to unazađuje društvo. To je mnogo tužno.

Meni je LDP strašno išao na živce pošto su se stalno žalili na B92, na ove neke medije koje mi čitamo, Danas, Blic, da su oni blokirani. Mi koji znamo kako da čitamo, mi koji čitamo blogove, sajtove, forume i informisani smo, stalno smo u fazonu – šta se, bre, žalite, nije istina da ste blokirani. Istina je. Ja sam u životu dala hiljade intervjua, ali to kako sam blokirana od kada sam rekla da glasam za LDP, a od trenutka kada sam stala na listu – ta blokada, pa to je neviđeno. Ti si blokiran od onih koji bi trebalo da ti budu prirodni sagovornici, saradnici i biće ti. Ja ne mogu da izađem i da kažem ljudima šta je moj program, ja idem i dajem intervjue, a iz štaba Demokratske stranke pišu pitanja. Medijska blokada je gora nego u vreme Miloševića. 2000. si imao 70 lokalnih stanica, pa imao si taj ANEM. Ti shvataš da mi ovde moljakamo televizije da me pozovu. Celog života im govorim – ne, hvala, ostavite me na miru, bam slušalicu, a sad sam u fazonu – da li bih ja mogla da dođem da me snimite, pa da kažem – majke mi, imam program, nisam mentalno retardirana osoba i ne živim u Parizu. Neverovatno je kako ne postoji ipak neki elementarni nivo pristojnosti u tim nekim pristojnim medijima.

Ti kad vidiš koliko se Delta oglašava u Vremenu, ti znaš da onda u Vremenu ne može da bude mesta ni za jedan jedini tekst o kampanji LDP-a, niti gradonačelnice BS. Ja sam davala intervju u Vremenu kao anonimni diplomac FDU-a sa prvom premijerom na Maloj sceni Jugoslovenskog dramskog, a sada ne mogu. Imala sam premijeru veliku, na Velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog, velikog komada za koji sam dobila nagradu grada Beograda, nisam dobacila do Vremena. Ne postoji interes najstarije novine na Balkanu da me pita mene – Biljana Srbljanović, što si se kandidovala, evo imamo nezgodna pitanja za tebe i da li bi ti umela da objasniš svoj program. Ne, oni prećutkuju svojim čitaocima da ja postojim. Politika mi je poslala pitanja tipa koji sam znak u horoskopu i da li kao vaga, jer su vage neodlučne, mogu da vodim zemlju. To je Ljiljana Smajlović odlučila da me pita i šta ja rođena u Švedskoj uopšte znam o Beogradu. To je ono, diskriminacija po mestu rođenja, diskriminacija kao žene, znači, predstavlja me kao apsolutnu budalu koja ne zna ništa osim svog horoskopskog znaka. Oni su mi, by the way, otkrili šta mi je podznak. Ja sam, naravno, odbila da odgovaram na ta tabloidna pitanja, kakva niti jedan kontrakandidat nije dobio. Nikada niko nije pitao Đilasa gde je rođen i šta je u horoskopu. Ali, to ti očekuješ od DSS-ovog fanzina i od te žene koja sistematski uništava medijsku scenu. Ona je dobila zadatak da uništi medijsku scenu ovde, da izvrši kuririzaciju medija i ona to vrlo pametno radi. Tako da na neki način to i očekujem od njih, ali ne očekujem od Vremena, koje je lustriralo tu Ljilju Smajlović onomad i distanciralo se od nje. Kako je moguće da se to sada spojilo, nisam bila na času kada se to učilo, kako sam prespavala taj trenutak kada su mediji do te mere potonuli da više ne postoji nedeljnik koji možeš da čitaš.

Poslednji događaji sa tim RTS-om je da je direktor javnog servisa zbog mene morao da uzima telohranitelja. Čovek nosi u najlon kesi pištolj, jer ja mu podmećem ove što ih pesniči po cvećarama. A onda premijer hoće da ga zaštiti od mene. Ja mislim da premijer i treba da ga zaštiti od mene i on sa najlon kesom i pištoljem da štiti premijera, takođe od mene, ali ne od mog fizičkog napada, nego od toga što ja sistemski hoću da promenim stvari i ja ću to uraditi. I imam dovoljno snage i godina pred sobom da se bavim njima dvojicom od sada pa dok obojica ne budu smenjeni i dok se obojica ne budu pojavili pred nekorumpiranim specijalnim sudijom, koji će da im postavi prava pitanja koja sve nas muče. Tako da su oni u pravu da jedan drugog štite i da se mene plaše, ali nemaju nikakvo pravo da koriste pozicije institucija i moći da lažu ovo građanstvo da ja njemu fizički pretim. Ja tvrdim da on za moje pare laže građane i da on za to mora jednoga dana da odgovara.

Ali zašto ja time moram da se bavim i da objašnjavam da čovek koji je na javnoj funkciji, i glasovima Demokratske stranke, nema nikakvo pravo da se na taj način obračunava sa mnom. Zar to nije posao listova Danas, Blic i Vreme? Ne, nego list Vreme sa tim čovekom pravi jedan stravičan dokumentarni film, u kojem se bavi iskrivljavanjem zapisnika sa suđenja za atentat na premijera Đinđića.

Ja se strašno bojim svega i sve me parališe i onda imam taj neki drugi impuls – juriš, junaci i onda trčim prema opasnosti. Ne umem drugačije da funkcionišem. I sada sam videla kako to stvarno izgleda izbliza i što više vidim i što je to prljavije, ja imam veću potrebu da trčim taj juriš prva. Držala sam se stalno nešto po strani, pa kao, nisam se uprljala, pa ne zavisim ni od koga, a u stvari nema ko drugi to da uradi. Opšte je poznato da sam ja aktivista, ja sam onaj što skuplja đubre ispred kuće, pa daj da skupimo ovo đubre i sram bi me bilo da sam odbila tu kandidaturu. Nećkala sam se i femkala, izmišljala razloge i hvatala krivine. Sram bi me živu pojeo, zemlja bi se crna otvorila, da sam rekla ne. Pa dosta više da se neko drugi bije za mene, idem ja sada da se bijem, neću da pustim te ljude da se biju bez mene.

Svetlana Lukić: Peščanik je bio ovako dugačak i zbog toga što sledeće emisije, 9. maja, neće biti. Tada je predizborna ćutnja već u toku i šta god da uradimo u toj emisiji, za vratom će nam biti Radio difuzna agencija i nacionalno i profesionalno svesne kolege koje nas tužakaju da kršimo predizbornu ćutnju. Predizbornu ćutnju koja počinje u četvrtak u ponoć izmislio je Milošević, zna se iz kojih razloga i sada je to izgleda postalo sveto pismo. Ako iz bilo kog razloga ne možemo slobodno da govorimo u Peščaniku, nećemo ni da govorimo, tako da se, dakle, vidimo posle izbora. Čujemo se posle 11. maja, a ako pobedi familija srbskih navijača, bojim se da ćemo se češće i viđati. Pobednički pohod nemačkog nacionalizma i fašizma bio je zaustavljen kod Staljingrada, ali on je još neko vreme nastavio da čisti nemačku naciju od levih i desnih skretanja. Pohod našeg nacionalizma je zaustavljen u Kumanovu, ali već godinama se nastavlja čišćenje nacije. Ovih dana familija je jako podigla ulog ove zastrašujuće igre i Srbija opet može da postane krvavi toponim na karti Evrope. Međutim, sve će biti dobro 11. maja, videćete, sve će biti dobro, ako već nije. Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 02.05.2008.

Peščanik.net, 02.05.2008.