Razgovarala Lili Kanso

Pre mesec dana, kada sam saznala da je Fuentes preminuo, setila sam se jedne kutije u mom ormanu koju godinama planiram da sredim. Posle dugog preturanja, konačno sam pronašla to što sam tražila – staru kasetu sa ispisanim naslovom – „Intervju sa Karlosom Fuentesom u kolima“.

Karlos Fuentes je bio sin meksičkog diplomate, rođen 1928. u Panami i odrastao u Vašingtonu. Sebe je smatrao meksičkim piscem. Njegova jedinstvena perspektiva kao insajdera i outsajdera u različitim kulturama ogleda se u njegovim knjigama, i otkriva složeno razumevanje sukoba meksičke istorije i savremenog života. U njegovim romanima prepliću se mitološki događaji i stvarne priče o korupciji, pohlepi, ljubavi, strahu i krizi identiteta.

Turbulentnih 60-ih i 70-ih, ove krize identiteta delili su brojni latinoamerički pisci. Fuentes je, uz Marija Vargasa Ljosu i Gabrijela Garsiju Markesa, pokrenuo veliki književni talas koji se toliko brzo proširio da je dobio naziv El Boom.

Kada je 15. maja objavljeno da je Karlos Fuentes preminuo u 83. godini, svet je žalio čoveka koji je važio za velikog mislioca i pisca. Predsednik Meksika, Felipe Kaledron, rekao je: „Duboko žalim zbog smrti našeg voljenog i uvaženog Karlosa Fuentesa, univerzalnog meksičkog pisca.“ New York Times ga je nazvao „jednim od najcenjenijih pisaca španskog govornog područja“.

Kada sam 2006. intervjuisala Fuentesa, on je već bio legenda u književnom svetu. U to vreme sam studirala komparativnu književnost u Dartmutu, i pokrenula sam inicijativu da dovedemo Fuentesa da održi predavanje. (Prilika je bila godišnja komemoracija Suzane Zantop, profesorke ubijene u svojoj kući 2001. godine. Fuentes ju je poznavao kada je kao gostujući profesor predavao u Dartmutu.)

Dok sam stajala u predvorju i nervozno čekala da se Fuentes pojavi, srce mi je lupalo svaki put kada bi se otvorila vrata od lifta. Međutim, kada je Fuentes iskoračio iz lifta sa širokim osmehom, nervoza je nestala. On i njegova žena Silvija zagrlili su me kao da se poznajemo godinama.

Fuentes, sa svojim čuvenim brkovima, bio je besprekorno obučen u elegantno sivo odelo s kravatom. Nas troje smo zajedno koračali studentskim gradom dok je Fuentes dečački zbijao šale. Prolazeći ogromne travnjake, Silvija se prisećala vremena koje su proveli u Dartmutu i njihove dece kako se igraju tu u travi.

Sutradan, krenula sam sa njima u Providens na još jedno predavanje na Brown univerzitetu. Intervju nije bio planiran, samo sam znala da je tri sata u kolima sa Karlosom Fuentesom jedinstvena prilika. Rezultat je je bila jedna izuzetno otvorena diskusija o njegovim stavovima o ulozi pisca u političkim pokretima i društvu.

U svojoj knjizi Evo šta mislim, Fuentes o smrti kaže: „Živimo u vremenu koje je naše, ali smo isto tako duhovi starog vremena, kao i glasnici vremena koje će tek doći. Ne smemo gubiti iz vida obećanja koja Smrt donosi.“ Naš razgovor – o umetnosti u politici, književnosti i egzilu, njegovom identitetu meksičkog pisca i njegovim uticajima – predskazao je iste one stvari po kojima će on ostati zapamćen.

Guernica: Vi ste uticajan pisac koji se se uvek oglašavao i bio uključen u aktuelna politička zbivanja. Ovde su, međutim, male šanse da neki veliki pesnik, pisac ili umetnik ikada dođe na neku visoku funkciju. Šta mislite, koje su razlike u stavovima SAD i Latinske Amerike u odnosu na vezu između umetnika, pisca i političkog sistema?

Karlos Fuentes: Pa, sve bi drugo bilo bolje u SAD od ovoga što sada imate. Budući da je vlada vrlo nekvalitetna, a ova zemlja proizvodi istaknute intelektualce, ima sjajne univerzitete, ljudi koji rade u vladi su sasvim osrednji. Situacija u Latinskoj Americi je od samog početka bila sasvim drugačija, jer su pisci govorili u ime onih koji nemaju glas. Stopa nepismenosti, siromaštva i nezaposlenosti u Latinskoj Americi bila je toliko visoka kroz našu istoriju da ako pisci ne govore umesto naroda, ne bi govorio niko. Vlade su bile mnogo korumpiranije itd. Sada se to promenilo. Uglavnom imamo demokratske vlade u Latinskoj Americi, tako da se položaj pisca promenio. Nije više kao što je Neruda govorio, da latinoamerički pisac hoda noseći na leđima čitav svoj narod. Sada imamo građane, imamo javnost, političke partije, skupštine, sindikate. Tako da se položaj pisca promenio, mi sada sebe smatramo građanima – ne zastupnicima svih – nego građanima koji učestvuju u političkom i društvenom životu zemlje.

Pominjete i funkcije u vladi, koje su nekada pripadale piscima. Većina pisaca u Meksiku bili su ambasadori, sekretari – to više nije tako. Sada pisac može da živi od pisanja. On ima svoju publiku: postoje izdavačke kuće, novine – znači, situacija nije tako strašna kao što je bila kada pisac nije imao mogućnosti da zaradi za život, pa je morao da ide u državnu službu, da bude ambasador ili ministar. Dakle, stvari se menjaju u smislu da je građansko društvo sada protagonista. Pisac samim tim zauzima drugačiji položaj, ali ništa manje uticajan nego ranije, u novom demokratskom društvu.

Guernica: Da li sebe smatrate piscem u egzilu?

Karlos Fuentes: Nikad sebe nisam smatrao piscem u egzilu, jer sam odrastao izvan svoje zemlje, pošto je moj otac bio diplomata. Dakle, odrastao sam u Brazilu, Čileu, Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama, studirao sam u Švajcarskoj – tako sam uvek mogao da posmatram svoju zemlju – i na tome sam zahvalan.

Naš najveći pisac svih vremena, Huan Rulfo, autor romana Pedro Paramo, nikad nije otišao dalje od Haliska i država gde je prodavao automobilske gume, i gde se vozio i slušao priče – on je dobar primer pisca velike širine, ukorenjenog u zemlji, koji sve što čuje pretvara u visoku umetnost. Moja pozicija je bila sasvim drugačija, budući da sam Meksiko posmatrao izdaleka od detinjstva. Imao sam deset godina kad je predsednik Kardenas nacionalizovao naftne zalihe stranih kompanija, i kada je pokrenut antimeksički talas u Americi. Objavljivani su naslovi: „Meksički komunisti kradu našu naftu“ – onda sam izgubio prijatelje u školi, gledali su me sumnjičavo. I bio sam sin diplomate; kada sam čuo vesti iz Meksika, stao sam na stranu Meksika. Živeo sam u svojevrsnom egzilu do petnaeste godine, uvek izvan Meksika, ali uvek svestan činjenice da sam Meksikanac. Ipak, imao sam drugačiju svest o svojoj pripadnosti Meksiku od nekog ko nikad nije izašao iz Meksika – tako da sam video obe strane.

U jednom trenutku mogao sam postati Argentinac ili Čileanac – bio sam dosta vezan za prijatelje, za škole u Santijagu i Buenos Ajresu, ali ne, Meksiko me je osvojio. Znate zašto? Zato što je Meksiko za mene oduvek bio i uvek će ostati velika misterija, veliki znak pitanja. U čemu je smisao ove zemlje? Kako da je protumačim? Znate, kad Garsija Markes ne razume baroknu političku situaciju u Meksiku, on ode u Nacionalni antropološki muzej i stane pred Koatlike, Majku boginju Asteka, ogromnu bezglavu skulpturu, sa zmijama, pred boginju koja kaže: „Ja sam boginja, ne ljudsko biće – ne pokušavaj da u meni vidiš ljudskost. Ja nisam Venera – ja sam Koatlike, boginja zmija.“ I kada odstoji pet minuta pred Koatlike, on kaže: „Sada razumem Meksiko“, i ode.

To je vrlo komplikovana, tajanstvena zemlja. Nikad je neću potpuno razumeti, i zato toliko pišem o njoj, kako bih je razumeo.

Guernica: Što se tiče egzila, mnogo ste govorili o jednom piscu apatridu, koji je i vaš veliki prijatelj, španskom piscu Huanu Gojtisolu.

Karlos Fuentes: Mogu mnogo toga da kažem o Huanu Gojtisolu. Iskreno mislim da je on najveći živi autor iz Španije. Ali uvek odbijam da Gojtisola nazivam samo španskim autorom, autorom iz Španije. Njega smatram delom hispanoameričke književnosti. Gojtisolo dugo nije objavljivao u Španiji. Nije mu to dopuštala Frankova cenzura, pa je objavljivao knjige u Meksiku, u Buenos Ajresu. On je zaista klasičan primer jedinstva španskog jezika, činjenice da nas ima 500 miliona koji mislimo i govorimo na španskom.

Gojtisola smatram špansko-američkim piscem, uz Garsiju Markesa, ili Kortasara, ili mene. I svakako, po svim merilima, svetskim piscem, univerzalnim piscem najvišeg ranga. Čovekom spremnim na najneobičnije eksperimente; on preuzime fantastične rizike, nikad nije zadovoljan onim što radi, što je uvek znak dobrog pisca. Kad je neko zadovoljan onim što radi i oseća se lagodno u tome kako piše, mislim da sa njim nešto ne valja. Čovek mora da bude besan, vrlo nezadovoljan i uvek mora da traži drugačije stvari. Mislim da je on prototip – više nego ja, više nego bilo ko od nas; Gojtisolo je veliki eksperimentalni, hrabri autor španskog jezika.

Guernica: Gojtisolo je španski pisac koji odbacuje Španiju i prihvata kulturu arapskog sveta. Dosta se bavi sedmovekovnom arapskom okupacijom Španije. Šta mislite o njegovom stavu?

Karlos Fuentes: Huan Gojtisolo je najpotpunija karika koja povezuje književnost Latinske Amerike i arapskog sveta. U svetu arapske literature, on je bio posrednik između kulture španskog i kulture arapskog jezika. Četrdeset posto reči španskog jezika potiče iz arapskog. Arapi su proveli sedam vekova na Pirinejskom poluostrvu; doneli su nam vodu, arhitekturu, muziku… doneli su nam higijenu, jer Španci se nisu kupali, ali Arapi jesu. Bilo je vode u arapskom svetu, a u Španiji nije bilo vode. Zato su nas mnogo zadužili, a Gojtisolo je taj most, posrednik, između kulture koju obično zaboravljamo u Latinskoj Americi i arapskog sveta.

Guernica: Da li se redovno viđate sa Gojtisolom?

Karlos Fuentes: Da, moja žena Silvija i ja smo proveli nedelju dana sa njim u Marakešu, obilazili grad – on toliko dobro poznaje taj grad, da bismo se bez njega zauvek izgubili – nikad nas ne bi pronašli. Dolazi kod nas u Meksiko, viđamo se u Španiji, u Parizu, u Marakešu – to je vrlo, vrlo čvrsto prijateljstvo, i na tome sam vrlo zahvalan.

Guernica: Želim da vas pitam šta mislite o imigraciji u Americi.

Karlos Fuentes: To što se dešava je mač sa dve oštrice. Postoji odgovornost SAD – Sjedinjenim Državama trebaju radnici. Mislim, Amerika ne bi mogla da jede, ne bi mogla da doručkuje bez meksičkih radnika. Oni beru pomorandže, paradajz, rade poslove koje niko drugi ne želi – ali neko hoće i to da radi. Nadam se da će Meksiko jednog dana obezbediti punu zaposlenost našim radnicima, pa će Amerika morati da traži ove radnike negde drugde. U Papui Novoj Gvineji, na Severnom polu, ne znam gde – ali trebaće im ti ljudi koji obavljaju poslove koje niko drugi neće da radi u postindustrijskom društvu, koje ponekad ne želi da se tako predstavi. Amerika još uvek misli da je devetnaestovekovno industrijsko društvo. Nije više, mora da se prilagodi novoj realnosti. Ali mi imamo ozbiljnu odgovornost u Meksiku, a to je da obezbedimo posao našim ljudima. Dokle god budemo imali sistem koji onemogućava rad polovini stanovništva, imaćemo imigrante koji odlaze u SAD.

Kada budemo imali bolji, socijalniji, odgovorniji, manje egoističan, manje korumpiran sistem, moći ćemo da da obezbedimo posao milionima Meksikanaca koji treba da grade naše puteve, brane, naše kanalizacije, naše škole, sve stvari koje su ostale neurađene u Meksiku, iako imamo radnu snagu. Viđam pune vozove meksičkih radnika koji idu na sever. Onda se pitam, zašto ne rade ono što treba da se uradi u Oahaki, u Tabasku, u Čijapasu, u Jukatanu, svuda. Zašto? Zašto? Zašto? Dešava se nešto vrlo loše, na obe strane granice. Ali radnik je radnik, nije kriminalac, on ili ona nisu kriminalci. Zato sam ja za rešenja poput onoga koje su predložili Kenedi i Mekejn, koje jasno određuje kakvi su koraci potrebni da Amerika prihvati činjenicu da joj trebaju strani radnici. Ne govorim sada samo o meksičkim radnicima, već o stranim radnicima na poslovima koje niko drugi ne želi. Mora postojati neko pravno rešenje, neko mirno rešenje koje ne kriminalizuje radnika.

Guernica: Da li smo sada u situaciji [u SAD] koja bi mogla da podstakne atmosferu straha u latinoameričkoj zajednici?

Karlos Fuentes: Pa, ono što ja vidim je suprotno od straha – ja vidim izuzetnu hrabrost. Kada vidim milione ljudi kako demonstriraju na ulicama Los Anđelesa, Sijetla, Omahe, to što vidim je hrabar čin, a ne strah. Neki od njih, čitam danas, kažnjeni su jer su učestvovali u protestima – izbačeni su s posla. Vratiće se, ili će umesto njih doći neko drugi, jer taj posao mora da se uradi. Jednostavno je tako. Ali mislim da nema straha. Naprotiv, to se može uporediti sa pokretom Cezara Čaveza, kada svi ti radnici izlaze iz senke, na ulice. Sada i imigranti izlaze na ulice, i najgore što može da se desi je apokaliptični dan bez Meksikanaca, kada bi ova zemlja stala. Onda bi tražila da se meksički radnici vrate što pre – jer ova zemlja ne bi mogla da se hrani, obrazuje ili prevozi, bez meksičkih radnika.

Gurnica: Da li bi SAD mogle da stvore neki klasni sistem gde je inostranim radnicima onemogućeno dobijanje državljanstva ali im je omogućeno da rade? Ako se tako nešto dogodi, zar se ovi radnici ne bi osećali kao novi robovi?

Karlos Fuentes: Kao kriminalci, pre svega. Pored toga i kao robovi, ako su im poslodavci ujedno i šefovi. Ali čini mi se da, zahvaljujući ovim manifestacijama kakve u poslednje vreme viđamo, postoji snažno osećanje zajedništva među migrantima. To je prilika. Migracija je prilika, a ne problem. I ukoliko se posmatra kao prilika, može se početi od Kenedijevog i Mekejnovog zakona, recimo, pa onda preko bilateralnih sporazuma, između Meksika i SAD, SAD i El Salvadora, SAD i Dominikanske Republike, šta god hoćete, i na kraju, to mora postati multilateralni, međunarodni sporazum. Ja se zalažem za međunarodni savez imgranskih radnika koji će zaista pokušati da reši probleme koji dotiču Evropu, sa migrantima iz afričkih i arapskih zemalja, i SAD sa migrantima iz Meksika i Latinske Amerike. Ovo se mora posmatrati kao međunarodno pitanje, sa međunarodnim rešenjima, a ne kao problem, nacionalni ili međunarodni.

Guernica: Ove godine održano je nekoliko značajnih izbora u Latinskoj Americi, uz očito pomeranje ulevo. Severna Amerika je pokušala da interveniše, pa je čak zauzela neprijateljski stav prema latinoameričkim političkim liderima. Da li je ovo političko pomeranje direktni odgovor na intervenciju SAD?

Karlos Fuentes: Ne, SAD nemaju nikakve veze sa pomeranjem, apsolutno nikakve. Ovo je rezultat vojnih diktatura iz Hladnog rata, koje su opstajale uz podršku SAD. Pinočeu, ili argentinskim huntama, bilo je dovoljno da kažu „mi smo antikomunisti“ pa da odmah dobiju podršku SAD. Kada se Hladni rat završio, diktatorkski režimi nisu imali nikakav raison d’être. Demokratske snage su stupile na scenu: demokratski izbori, demokratski parlamenti, slobodna štampa, niz važnih demokratskih pobeda, od Meksika, preko Čilea i Brazila, do Argentine. Sada dolazi druga faza, kada ljudi kažu: ove demokratske slobode su okej, sjajne su, hoćemo da ih očuvamo – ali kada ćemo dobiti posao? Kada ćemo jesti? Kada ćemo se školovati? Kada ćemo imati neku perspektivu?

Sada ljudi u Latinskoj Americi biraju vlade za koje misle da mogu da nastave demokratske reforme iz poslednjih 20 godina, ali da ih transformišu u socijalne i ekonomske reforme. To je, po mom mišljenju, izuzetno važno, jer to znači da je levica napustila revolucinarna rešenja kakva je predlagao Če Gevara i izabrala demokratski put. Svi su pobedili na izborima, čak i Ugo Čavez, koga ne smatram levičarem nego desničarskim fašistom maskiranim u levičara. Evo Morales je izabran, Lula je izabran, Kiršner je izabran – niko nije došao na vlast nasilnim metodama, i to je veliki napredak, imati formalne demokratske slobode, i sada zahtevati materijalnu, konkretnu dobrobit kakvu demokratija navodno podrazumeva.

Guernica: Kada govorimo o demokratiji, želela bih da se osvrnemo na drugi deo sveta. Kada u Iraku nije pronaćeno nikakvo oružje za masovno uništenje, vlada SAD je promenila ploču i poručila da joj je primarni cilj promovisanje demokratije. Šta vi mislite o američkoj težnji da promoviše demokratiju u drugim zemljama. Mislite li da je to moguće?

Karlos Fuentes: Ja sam Meksikanac. Amerika je 75 godina živela pored jednopartijskog sistema u Meksiku – PRI – a da nije ni treplula, da nikad nije zatražila demokratiju u Meksiku. Demokratiju smo dobili jer su se Meksikanci izborili za demokratiju i upisali je u našu istoriju. Demokratija se ne može izvoziti kao koka-kola. Ona se mora roditi u zemlji, poštujući kulturu i uslove te zemlje. Doći će arapska demokratija pod arapskim uslovima, prema arapskoj veri, običajima, istoriji, nasleđu. Ona se ne može nametnuti, svaki pokušaj nametanja je unapred osuđen na propast. Da li će Kondoliza Rajs nametnuti demokratiju Hosniju Mubaraku u Egiptu? Ili će egipatski narod pronaći demokratski put za Egipat? Naravno, smešno je verovati da SAD mogu da nametnu demokratiju. SAD su živele sa Somosom, Truhiljom, Batistom, Kastiljom Armasom, svi najgori diktatori koje smo imali u Latinskoj Americi bili su marionete SAD – o kakvoj demokratiji pričamo? Nju ćemo stvoriti mi, ne oni.

Guernica: Da li uživate kada putujete i posećujete univerzitete?

Karlos Fuentes: Vidite, ja sam pisac i, kao što Silvija zna, čitav dan provodim sedeći sa sveskom i olovkom u ruci, pišem, pišem i pišem, i čitam, čitam i čitam. To je moj život. S vremena na vreme mi treba predah. Držanje predavanja, putovanje, posećivanje univerziteta, to je način da izbegnem samoću pisanja, u kojoj uživam, koja mi se sviđa, ali moram s vremena na vreme da predahnem, i to je način da upoznam nove ljude i mlade ljude, bez posledica. Dakle, nije loše. To je za mene prosto raspust.

Guernica: Koje su vam omiljene knjige?

Karlos Fuentes: Mnogo čitam, izmorio bih vas kad bih počeo da nabrajam.

Guernica: Gde živite?

Karlos Fuentes: U Londonu, deo godine provedem u Meksiku, a jedan deo godine putujujem po Evropi i SAD. To je raznolik život. Kao što Silvija zna, stalno moramo da pakujemo kofere.

 
Guernica, 15.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 22.07.2012.