Radio emisija 18.03.2005, govore: Vera Marković, Ivan Milenković, Marko Milanović, Vidan Hadži-Vidanović i Ivan Medenica.

Svetlana Lukić: U četvrtak su zvonila zvona za Srbe stradale na Kosovu, a Ministarstvo prosvete je za ponedeljak zakazalo molitvenu šetnju za gimnazijalca ubijenog ispred njegove škole.

Svi se slažu da je užasno loviti ljude kao zveri i prebiti dete na smrt. Problemi nastaju kada pokušamo da objasnimo zašto nam se to događa. Na sajt B92 stiglo je mnogo komentara na vest o smrti beogradskog gimnazijalca. Vidim da je ogromna većina ljudi sav svoj gnev usmerila na decu koja su odgovorna za smrt svog vršnjaka i na njihove roditelje. Malo ko je pomenuo da živimo u zemlji u kojoj je nasilje legitiman vid političke, nacionalne, verske i svake druge borbe.

Našoj deci su kao uzori ponuđeni: Crvene beretke, odnosno Jočićeva “jedinica s pijetetom”, Milorad Ulemek, romantični legionar, zaštitnik srpstva i “žestok” momak sa beogradskih ulica, Arkanova udovica i prijateljica članova zemunskog klana, i Vladimir Lazarević, general optužen za najteže zločine, koga predsednik vlade i patrijarh nazivaju časnim oficirom.

Ministar finansija moli preostale generale da se predaju da bismo dobili Studiju o izvodivosti, a preti trafikantima koji ne izdaju račun, sekretar vlade Mihajlov na suđenju za ubistvo premijera kaže da je ona njegova sramna izjava bila samo deo predizborne kampanje.

“Deca su nam besna, divlja, razuzdana i opasna”, napisala je na sajtu jedna naša sugrađanka. A kakva da budu kad smo ih rađali i vaspitavali u zemlji koju smo uništili na strašan i sraman način. Mi smo je učinili takvom, jedino mi možemo da je izgradimo, ali ne tako što ćemo ići u molitvene šetnje i imati javni školski čas pod nazivom “Čas ljubavi i tolerancije” s porukom “Čuvajmo sebe, čuvajmo detinjstvo”, kako je to zamislio ministar prosvete. Takođe se nadam da će Vuksanović odustati od uvođenja realnog aikidoa u naše škole. Ne sumnjam u njegove najbolje namere, ali neka razmisli da li je deci u ovakvoj zemlji potrebno dalje usavršavanje tuče.

A kako smo obeležili 17. mart? Prigodno smo se setili porodica čiji su članovi ubijeni i još jednom utvrdili da su UNMIK i KFOR odgovorni za sve što se dogodilo. A koju poruku smo poslali kosovskim Srbima? Posle samita srpskih političara u Palati Federacije saznali smo – ništa. Čović je opet rekao da plan za Kosovo postoji, samo treba još malo da se dotera.

Za to vreme meštani sela Batuse opkolili su seosku trafo-stanicu, čije osigurače brane do zuba naoružani policajci UNMIK-a i Kosovske policije. Oni brane neviđeno pravnu državu na Kosovu, čije zakone krše samo Srbi koji ne plaćaju struju. Tim Srbima se iz Beograda poručuje da ne pokleknu. Srbija bi, inače, mogla da im plati struju, ali neće jer ne želi da umanji njihov status žrtve. Kao da bi oni prestali da budu žrtve kad bismo im platili tu prokletu struju. I ne razumem zašto te iscrpljene ljude ponižavamo do kraja huškajući ih da po cenu života osvoje jednu seosku trafo-stanicu, kao da je ona poslednja linija odbrane svete srpske zemlje.

Ovo je Peščanik, a na samom početku emisije slušate gospođu Veru Marković.

Vera Marković: Ovo je puzajuća restauracija Miloševićevog režima, to se vidi u svemu. Pomenuli smo ove presude Vrhovnog suda, odnosno poništenja presuda nižih sudskih organa. Ako povežete te presude koje su poništene, od kojih su neke za evidentne ratne zločine, i ako pomislimo čija ruka to vodi, meni izgleda kao da je to ruka Slobodana Miloševića. I tih dana, iako ne volim da gledam onaj Proces TV zato što ima mnogo teških asocijacija koje još nisam provarila iz prethodnog perioda, uključim televizor da proverim da li je Milošević u Hagu, jer imam strašan utisak koji mi puzi uz kičmu da je on tu. Dakle, one strukture koje je on ostavio ovde, sa kojima se DOS-ova vlada nije izborila, one su se sada potpuno razbaškarile i skinule maske. To mi sad izgleda potpuno isto kao što je izgledalo za vreme režima Miloševića.

Juče sam videla vrlo neprijatnu scenu na nacionalnoj televiziji, Milorad Pupovac je bio gost i govorilo se o statusu Srba u Hrvatskoj i on je bio napadnut od drugog sagovornika, koji je Srbin iz Hrvatske i živi u Srbiji, i od voditeljke zbog toga što on živi u Hrvatskoj, zbog toga što se oseća građaninom Hrvatske i što učestvuje u organima vlasti. Ovde niko ne pominje da Srbi na Kosovu treba da učestvuju u organima vlasti, ovde svi žive u nekom mitu, baš kao u vreme Miloševića. Negde treba da se dogodi neki klik i da ceo svet shvati da smo mi u pravu, da Evropa postane Srbija, da svi shvate da su svi naši ratovi bili ratovi pravednih protiv neprijatelja svih boja, i kada se to dogodi odjednom će sve doći na svoje mesto. A dotle se ništa ne događa, ništa se ne radi, niko ništa ne preduzima.

Ta isparcelisanost vlade isto užasno doprinosi tome, jer je vlast isparcelisana po resorima i po strankama. Tako da ne postoji jedan čovek, premijer, koji kaže – evo, moja vlada radi to i to, moj ministar je napravio užasan gaf ubijajući Darvina, pa sam ja tog ministra smenio. Ne, nego je sve to tako nekako na prstićima i pušta se da svaka stranka vodi svoj resor, a nema se nikakav utisak o celini. Kroz sve te pore, između svih tih podela, između stranaka i resora, između onoga što se događa u BIA-i, u mafiji ili bilo gde, kroz sve te pore probija režim Slobodana Miloševića, koji najpre puzajući, a sad već onako potpuno otkrivenog lica izbija na javnu scenu.

Sve vesti negde nestanu u nekom mraku, baš kao u vreme režima. Recimo, ovo što se sada dogodilo sa eventualnom prodajom Mobtela, da li jeste da li nije, vlada tvrdi da je većinski vlasnik Mobtela, a kako može tako da arči državnu imovinu, odnosno da ne zna da li je to prodato, kome je prodato. Neki Rusi su bili u vladi prethodno, da li su oni tu pregovarali sa vladom ili nisu, ali mediji o tome ne izveštavaju ništa, nego eventualno pitaju ovog ministra privrede i on kaže – pa, ja mislim da nije prodato, ali nemam nikakve informacije o tome. I novinar ne pita još nešto – izvinite, molim vas, ko zastupa naše interese, dakle poreskih obveznika, interese države u toj firmi, kako se sa tim izlazi na kraj.

Ova država kao da nema uopšte vladu. Kao da nema premijera, kao da nema resorne ministre koji rade kao neki tim koji nas čuva od raznih pošasti. Recimo, da nam neko opljačka jednu visoko profitabilnu firmu kao što je Mobtel, to je zlatna koka koja treba da nosi jaja i ovoj državi i da se to preko poreskog sistema sliva tamo gde su korisnici. Dakle, jedna nezainteresovanost vlade, nezainteresovanost medija da probuše te teme i da izađu sa tim na kraj, da kažu – ej, bre, ljudi, to su naše pare, gde je to otišlo, kome je otišlo, ko su ti prodavci, da li su to čiste pare, da li nisu, gde je to završilo. Nego tako svi nekako ćutimo, trunemo, informacija nema i ono što je najinteresantnije, od kako je donet taj zakon o dostupnosti informacija, zapravo informacija više nema u medijima. Bez obzira na spektakularnu dvotomnu izjavu Bebe Popovića sa vrlo, vrlo jasnim činjenicama koje je on izneo, posle toga više se ne čuje ništa šta je sa tim bilo, da li je tužilaštvo otvorilo neke procese.

Čak i ovaj skandal juče sa Dejanom Mihajlovim koji se pojavio na sudu i rekao – znate šta, ja sam se tu šalio, u vreme predizborne kampanje sve je dopušteno, tako nešto je rekao, nisam ja to pisao, ne znam ko je pisao. Svi vide da je to Tijanićevo pero, stvarno je onako potpuno jasno, ovaj momak to ne može da prevali, a javnost kaže – ma, u redu je, on je samo radio za Tijanića. A zašto onda neko ne uhvati za uši Tijanića ili zašto neko ne kaže premijeru – izvini molim te, druže, ti si predsednik te stranke, zašto ovog dečka ne razrešiš, zašto ne tražiš njegovu odgovornost. Zašto ne izađeš pred javnost i ne kažeš da ovde postoji parlamentarni sistem i postoji izborna borba koja ima ipak neka pravila i neke stvari ne mogu da se kažu, pogotovo kad je u pitanju smrt premijera, atentat na njega. Iznesu se takve optužbe i onda kaže – pa eto, mi smo mislili da je u predizbornoj utakmici sve dopušteno. To je nešto skandalozno.

Dakle, informacije ne stižu u javnost, kad se silom prilika iscede, negde na sudu recimo, kao oko Dejana Mihajlova, onda to padne u gluve uši, niti mediji više po tome kopaju niti traže odgovornost nečiju za to. Očigledno je da se nekako mirimo sa tim da trenutno niko nije spreman da snosi svoju odgovornost. Hoće svoj deo vlasti, hoće svoj deo moći, ali niko neće svoj deo odgovornosti i izgleda da smo se pomirili sa tim.

Ovog trenutka je jedina opozicija SRS. To je jedna tužna činjenica s kojom sam se teško mirila, sve sam mislila ima još opozicije. I sad razmišljam, prvo, šta radi u toj vladi G17 plus, drugo, razmišljam šta radi u parlamentarnoj opoziciji DS. Dakle, jedan sedi u vladi, a drugi ima neke paravladine mogućnosti uticaja na vlast i preuzimanja moći, ali odgovornosti opet nema. Dakle, opozicija ne radi svoj posao, DS na žalost nije opoziciona stranka, to je meni vrlo bolna činjenica, jer je to velika stranka koja ima ogroman potencijal, ima sjajne ljude.

Za mene je veliko razočarenje što je Tadić otišao na onaj razgovor o tome šta treba raditi na Kosovu. To znači – hajde svi da se skupimo i tu ćemo nešto da šuškamo, njuškamo, šta ja znam i posle toga nema nikakve izjave, nego da smo svi saglasni oko nečega. Ja mislim da ne treba biti saglasan, nego treba da postoji konkurencija pravih ideja oko toga šta treba da se preduzme u vezi sa pregovorima o Kosovu.

Stalno se govori o tome da je Kosovo deo Srbije i da mi ne damo Kosovo i da je nedopustivo da Kosovo bude samostalno, a govori se o beloj kugi gde se stalno misli samo na srpsko stanovništvo i na male Srbe koji se rađaju, a visoko natalitetno albansko stanovništvo ne postoji ni u jednoj projekciji integracije u Srbiju. Dakle, ni u prethodnom periodu, ni sada. Ne govori se recimo o romskom ili o bošnjačkom stanovništvu koje je isto tako visoko natalitetno, nego se u prvi plan dovode ti nacionalistički projekti koji su onako opušteni, samorazumevajući i ne traže nikakvu aktivnost. Mi se razumemo, mi svi mislimo tako, tako u stvari glase ti projekti i oko njih nije potrebno angažovanje.

Mislim da bi ovde bio potpuni šok za političku elitu kad bi međunarodna zajednica rekla – evo vama Kosovo, neka postane deo Srbije, integralni deo Srbije, možda pokrajina, možda manje od toga. Ja mislim da bi ovde nastala potpuna panika, jer niko uopšte ne razmišlja o albanskom stanovništvu na Kosovu, niti ima bilo kakvu projekciju šta posle toga. Nego se reaguje na ono što su potezi međunarodne zajednice, pa se onda traži uvek više od onoga što oni daju. A ako bi se Kosovo dobilo, nastala bi potpuna panika.

Postoji neki sajt i postoje predlozi koji su stigli do poslanika u Skupštini Srbije. Profesor Marko Mladenović i jedna opskurna nevladina organizacija, udruženje Opstanak, ima neki projekat podizanja nataliteta u Srbiji. Oni ne govore o padu nataliteta, nego o beloj kugi kao u najstrašnijim represionim režimima i predlažu mere represije. Osnovna mera je taj bećarski porez, onda neke pritiske na žene koje ne rađaju. To je projekat koji pripada nekoj plemenskoj zajednici, kao svi se mi međusobno pomažemo, tu su bake i deke i šta ja znam.

To znači kažnjavati nekoga ko možda ni ne može da ima decu ili mu sad nije momenat, kažnjavati ga zato što je odgovoran i ne želi da ulazi u projekat za koji nema ni energije ni novca. Mislim da su današnje žene u Srbiji, bez obzira na nacionalnost, dovoljno emancipovane i da ne žele da rode dete ni za crkvu, ni za državu, ni za vojsku, nego isključivo zbog toga što vole da imaju dete, što vole svog partnera i što žele da to dete ima sve ono što je detetu potrebno za normalno odrastanje. Mene ne brine ta organizacija, mene brine što joj je nedvosmislenu podršku dala Srpska pravoslavna crkva, koja je ovog trenutka ozbiljan politički arbitar uz ovu vladu. Nažalost i predsednik Srbije pripušta crkvu ili crkve kao političkog arbitra. Brine me i što je ministarstvo za dijasporu dalo podršku. Gde je ministarstvo tu je možda i stranačka nagodba, pa i saglasnost vlade. Ako bi to prošlo kroz vladu, ne bi bio nikakav problem da prođe i kroz skupštinu.

Svetlana Lukić: Šta mislite o ovoj Tadićevoj priči sa potpisivanjem, odnosno nepotpisivanjem Zakona o radu?

Vera Marković: Ja mislim da je dobro što je on otkrio da ima neku autonomiju kao predsednik države, međutim mislim da razlog nije dovoljno jak. Naime, koliko sam se uključila u analizu tog spornog projekta zakona, pomerene su neke odredbe koje se tiču regresa i minulog rada, pomerene su iz jednog člana u drugi, to je negde između pravno-tehničke redakture i izmene. Ali dobro je da se on probudio, nešto krenuo da radi, to ja pozdravljam, mislim da je to sjajna stvar.

Poredim ga sa hrvatskim predsednikom Mesićem, koji ima autonomni stav o svemu što vlada radi, o svemu što je neko kretanje države u nekom pravcu u nekoj perspektivi i onda on govori kako bi on trasirao taj put. To je mesto predsednika države, on misli o svemu. To bi bilo dragoceno i za ovu vladu, koja je tako isparcelisana stranački. Znači, svako od tih ljudi bi osetio potrebu da se poveže u vladi i da vlada bude jedan kompaktan tim koji mora da ima neki projekat. Ova vlada to nema, a ako bi predsednik države pokazao da on ima neki projekat, bilo bi to dragoceno za Srbiju.

Na prvom mestu mislim na to šta uraditi sa Kosovom, tu bi predsednik države morao da zauzme jasan stav i da ne ulazi u dogovore u bilo kom sastavu, ni sa predsednikom vlade ni sa crkvom niti sa bilo kim. On treba da ima svoj stav, jer on je biran direktno na opštim izborima. Znači, on ima ogromnu podršku i vrlo snažan legitimitet i on je, u stvari, najjača institucija u Srbiji, samo toga možda nije svestan.

Svetlana Lukić:
Jedno vreme smo imali kohabitaciju, a sad šta je ovo – početak nečega što obećava da će i njegova stranka biti prava opoziciona stranka?

Vera Marković: Ne znam, volela bih da imam dokaz za to. Ovaj prvi korak je suviše mali i oko suviše bezazlene stvari. Prosto, to mi izgleda kao jedan refleksni pokret, onako mali trzaj prsta ili šake, to još ne znači da će biti pokret, da će se zaista pokrenuti taj organizam koji se zove predsednik države i da će ispuniti svoju ustavnu funkciju na način kako to očekuju građani koji su ga birali.

Svetlana Lukić: Kada govorimo o njemu kao o predsedniku stranke, zaista je već izvesno da su mnogi ljudi dobili otkaz u toj stranci.

Vera Marković: Da, mučno mi je što čujem da se to tako događa u DS-u i da ta legalizacija frakcije nije ostvarena, da su ti ljudi tako izbačeni iz stranke, zapravo brisani iz evidencije – kao da su umrli ili tako nešto. Žao mi je zbog toga, jer ja kao i ostali građani gledam u DS sa izvesnim očekivanjima. Međutim, mislim da je mudro što Čeda Jovanović ne formira neku drugu stranku nego i dalje vidi svoje mesto u DS-u, mislim da tako dobija simpatije sve većeg broja članova.

Kohabitacija je i dalje činjenica u Srbiji, ovaj mali potez predsednika u vezi sa vraćanjem zakona ne znači apsolutno ništa, to je više refleks unutrašnjih događanja u stranci, nekih naraslih očekivanja članova, pa je on hteo da pokaže malo više dinamičnosti u obavljanju te funkcije. Možda grešim, ali meni je to bila prva pomisao. Dakle, kohabitacija je nešto na šta smo se svi polako navikli i ona i dalje traje i dokaz kohabitacije je i taj odlazak na razgovor kod premijera. To je nešto što ja sigurno ne bih uradila da sam predsednica Srbije.

Čini mi se da smo svi razvili neke čudne reflekse, ne znam kako se to zove kod Darvina, koji je ponovo živ i zdrav, to navikavanje na loše uslove. To mi najviše liči na onu žabu, kojoj svakog sata po jedan stepen povećavate temperaturu i ona ne odreaguje dok je ne skuvate. Znači, mi se navikavamo na sve gore i gore i oni koji dosta razmišljaju o tome i često razgovaraju o politici, prepoznaju restauraciju Miloševićevog režima, a ostali ljudi se osećaju loše. Osećaju se loše, a ne razmišljaju o kohabitaciji, osećaju se loše, a vraćaju im se asocijacije iz onog perioda i mislim da će se i dalje osećati loše kako se sve ovo bude nastavljalo. Ova vlada ima šanse da potraje zaista dugo i žaba će biti skuvana.

Svetlana Lukić: Od Oli Rena juče ili prekjuče smo praktično dobili signal da ćemo proći sa Studijom o izvodljivosti. Da li mislite da ćemo dobiti tu Studiju i da li će, ako je dobijemo, to značiti da smo možda svi mi preterali u kritičnosti u odnosu na ovu vladu. Ili je EU spustila lestvicu za nas?

Vera Marković: Ne verujem da je spustila lestvicu, lestvica se u stvari nalazi na drugom mestu. Studija o izvodljivosti može da se dobije i ja očekujem da će biti doneta, međutim, to sigurno nije kapital koji donosi ova vlada, to je kapital prethodne vlade i reformskih zakona koji su doneti, uređenja različitih resora kojima se bavila DOS-ova vlada pod Đinđićem i kasnije.

Dakle, Studija o izvodljivosti još uvek ne znači ništa. Tek posle toga se ulazi lagano u pregovore i kroz njih će izaći na videlo sve ono što mora da se reši da bi moglo da se uđe u proces pridruživanja. Dakle, lestvica se nalazi na sasvim drugom mestu i ne znam da li su građani obavešteni o tome i ne znam da li su naši političari obavešteni o tome da je lestvica u nekoj dalekoj budućnosti, da li znaju koliko još mnogo poteza moramo da napravimo. To bi moralo da znači da se prave ogromne promene u obrazovanju, u zdravstvu, u svim onim resorima koji sada čame kod nekih stranaka, da ne kažem kod nekih ministara u vladi. Znači, sve to mora da se radi kompaktno i da se radi po sasvim određenim, evropskim standardima. Ne znam zaista koliko je ljudima to jasno.

Ako dobijemo Studiju o izvodljivosti, ja se pribojavam da će to biti svečarski, bez odgovornosti za ono što iza toga sledi. Znači, vrlo ozbiljan posao na senzibilizaciji zakona. Recimo, ako samo krene da se senzibiliše naše zakonodavstvo po rodnoj jednakosti, tu će biti ogromnih otpora. Videli ste kako je izgledalo donošenje porodičnog zakona. Ovde se ne radi na promeni mentaliteta ljudi, ne govori se o pravim stvarima, nego se govori – Evropa traži ove naše iz Haga, pa eto, mi ćemo da ih ispratimo, pa ćemo da ih zbrinemo. Niko nije pomenuo da li je zbrinuta i jedna porodica žrtava, da li je odvojen neki novac za to. Kaže se – država nema para, posle se ispostavi da ima para za one koji su optuženi za najteže ratne zločine prema civilima, prema ženama i deci.

Znači, Studija o izvodljivosti treba da bude razlog za neko slavlje, a posle toga videćemo, ako nas teraju mi ćemo uraditi, ako nas ne teraju nećemo uraditi, dogovorićemo se između stranaka i šta ja znam. To nije put u Evropu, put u Evropu je pre svega i na prvom mestu odgovoran pristup i promena mentaliteta.

Niko, uključujući i stanicu koju pratim, B92, ne govori tačno, malo opširnije, sa podacima o tome za koje zločine su ti ljudi optuženi. I mislim da je vlada koja ispraća te optužene za ratne zločine, da je ona dužna da nam kaže zašto ti ljudi tamo odlaze, ko su ti ljudi. Ne moraju da naređaju imena žrtava, trajalo bi danima da naređaju imena poginulih, ubijenih, raseljenih, silovanih i svih ostalih. Ti ljudi su optuženi za užasne stvare, to su ljudi sa kojima se ja ne bih rukovala.

Jako mi je teško što moj novac odlazi na njihove vožnje avionom, sedenje na kanabetu, ispraćaje. Nemam ništa protiv da njihove porodice budu zaštićene od šikane bilo koje vrste, ali ništa više od toga – dok ne budu namirene žrtve i porodice žrtava. Mene to i dalje nervira i na to ne mogu da se naviknem. Svaki put kad nekog ispraćaju ja ne čujem za šta je on optužen, ne čujem da se bilo ko ovde gnuša tih zločina. Znači, zločini su o.k, ako su izvršeni u ime nacije ili države, pa eto i oni tamo imaju Gotovinu. Sve se završava na tom nekom balansu, a u pitanju su užasno teške stvari, koje su se faktički dogodile.

Nama ispred nosa su ove jame u Batajnici, gde je sahranjeno stotine ljudi od kojih su većina civili. Država, koja je sagrađena na tim leševima i koja mirno spava pored tih leševa zaista nije zaslužila dobru sudbinu. Pri tom mislim na odgovornost političke elite, na one koji u oba obraza ljube optužene za ratne zločine.

Svetlana Lukić: Znate da je i Milošević pomenuo, bila sam šokirana, da je 199 civila albanske nacionalnosti ubijeno na strašan način.

Vera Marković: Ja mislim da je on malo pakostan što je ispraćen za vreme naše, DOS-ove vlade onako kako je ispraćen, kako oni kažu, kidnapovan. Znači, bio je uhapšen, sproveden prvo u Centralni zatvor, posle toga u Hag. A da je on dočekao ovu vladu, možete misliti sa kojim počastima bi bio ispraćen i on sigurno oseća neku pakost zbog toga. Njegova porodica nije zbrinuta, njima je polupana radnja na Terazijama gde je Marko držao parfeme. Baš smo se onako užasno obračunali sa njima. Ja se smejem, ali zaista se niko nije obračunavao sa njima. Ono što je bio bes demonstranata onog dana, to je jedino što su oni doživeli. Meni nije žao zbog toga, meni je drago što je to prošlo bez nasilja na ulicama, osim nasilja prema tom izlogu Markove radnje, naša mržnja se tu izlila i drago mi je što se izlila na jednom staklu i bočicama parfema. Dakle, Milošević sigurno oseća veliku zavist, jer sad neke sitne ribe idu sa takvim počastima. Mi bismo za njega imali trodnevno slavlje sa vatrometom, crvenim tepisima, plakanjem građana po ulicama zbog toga što on odlazi u Hag. A možete misliti kako bi on odigrao tu ulogu, to mi je sad najzanimljivije, kako bi on patetično pričao o svom patriotizmu i o tome kako on ide da zastupa naše interese tamo. To bi bila veličanstvena predstava, koja je njemu uskraćena. Ja potpuno shvatam njegova osećanja, mora da mu je užasno.

Mislim da smo na početku svi potcenjivali ovu vladu, međutim ova vlada je izgleda baš ono što Srbiji treba, onako u svakom pogledu. Sve što radi, radi jako sporo, najradije i ne uradi, ni o čemu nema informacije i, kako bi to rekli obični građani – ne gnjavi ljude politikom. Dakle, niko od nas ne traži, recimo, da peremo zube. Mi smo poslednja zemlja u Evropi po pranju zuba, jedna pasta po glavi stanovnika godišnje.

Ova vlada ne radi one stvari koje je radila Đinđićeva vlada, koje su užasno iritirale ljude. Premijer je svakog dana dolazio na onaj ekran i govorio – pazite, država više ne brine o vama, vi morate da brinete o sebi, o svojoj porodici, da uzmete svoj život u svoje ruke. To je užasno iritiralo ljude i to je jedna od stvari koja ga je ubila. Ova vlada te stvari ne radi, ona je jedna skroz opuštena vlada i mislim da ona odgovara građanima, osim onom delu koji je podržavo prethodnu vladu. Dakle, ljudima koji su spremni da nešto ulože da bi sutra njihova deca imala više, da nekako uredimo ovu državu, da to ne bude kaljuga kakva je ovog trenutka.

Svetlana Lukić: Kako je vama izgledalo obeležavanje dvogodišnjice Đinđićevog ubistva?

Vera Marković: Meni se čini da je to bilo odavanje pošte građana. E sad, svako ko je pokušao da se uz to na bilo koji način šlepuje, čak i ono što je premijer izgovorio, kao neku polurečenicu, ja je nisam razumela, sve to je bilo u senci onoga što je odavanje pošte koju su svom premijeru odavali građani. Tu je bilo toliko manifestacija građana kao autonomnih pojedinaca. Dakle, ogromne kolone ljudi, koji su dolazili sami od sebe da polože jedan cvet. Nije bilo onih prigodnih svečanosti, dakle organizovanih i montiranih, nego su građani tražili svaku priliku da odaju poštu svom pokojnom premijeru. I za mene je to bilo dirljivo, jer osećam da je on sada građanima mnogo bliži nego što je bio tada. Sad ga možda mnogo bolje razumeju i zašto je radio te poteze koji su bili bolni za građane i sigurno su za njega bili bolni da donese odluku. Sada mnogo bolje razumeju gde smo mogli da budemo, umesto što se nalazimo ovde gde smo sada.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije govorila je gospođa Vera Marković iz Socijaldemokratske unije, a sada ćete čuti Ivana Milenkovića, mladog filozofa sa Trećeg programa Radio Beograda.

Ivan Milenković: Mislim da više nije pitanje da li se Miloševićev režim restauirira, nego samo u kojoj meri, zbog čega i kakve posledice će to da ima. E sad, kad kažem restauracija sistema, ne mislim na glasače, posebno ne na glasače radikalne stranke, izborno telo uvek dobije ono što hoće, nego mislim na političku i intelektualnu elitu, koja restaurira taj režim. Jer ovo nije restauracija doslovno nego, kako to kaže Đorđe Vukadinović, mi smo umorno društvo i ta restauracija više ne može da dovede do one štete do koje je doveo Miloševićev režim, koji je uspostavljen tamo negde 89. godine.

To je bio paradržavni kartel, kako to kaže Nenad Dimitrijević, odnosno kako to kaže Miša Vasić. Samo da kažemo šta je kartel, kartel je jedinstvo politike, policije i mafije. Dakle, ovo društvo više nema snage da pravi štetu naokolo, ali mislim da ova loša energija, koja je skupljena od trenutka kada je konstituisana ova vlada, može mnogo štete da nanese, može da dovede do unutrašnjeg krvarenja.

Dobar branilac vlade će pružiti na empirijskom nivou argumente koji će tu vladu sasvim vešto i dobro da odbrane od onih koji je napadaju, i obratno. Međutim, čini mi se da možemo da otkrijemo još jedan, opet kako to filozofi kažu, transcedentalni nivo koji ne zavisi od ovog činjeničnog preganjanja i taj transcedentalni nivo jeste ono što je opasno u ovoj priči, a to je buđenje mita o nacionalnom jedinstvu.

Taj strašni momenat restauracije mita o nacionalnom jedinstvu mi zapravo doživljavamo samog 12. marta 2003. godine, kada Koštunica nakon ubistva Đinđića predlaže konstituisanje koncentracione vlade. U trenutku kad je predsednik vlade ubijen i kada je zapravo to pucanj u samu tu vladu, predlaže se da ta vlada abdicira i da se umesto nje stvori nešto gde će ući i potencijalne Đinđićeve ubice ili ljudi koji su napali tu vladu, tu politiku, sve što se radilo do tada. U pitanju je naprosto besramno neznanje, a vođeno je tim mitom o nacionalnom jedinstvu.

Šta na ovom slučaju pokazuje ta priča o nacionalnom jedinstvu. Pa, nema veze što je reč o ubicama, o pljaškašima, o višeslojnim nakazama – sve dok su naši. Ta „našost“ stoji na prvom mestu. Čitava priča se na neki način ponavlja sa konstituisanjem Koštuničine vlade, gde gubimo negde 8 do 10 meseci u potpuno besramnoj hajci na DOS i na učinke Sablje. U međuvremenu delovi onog kartela obnavljaju snagu, oni možda nemaju vlast, ali imaju moć. Mislim, to je mesto gde je DOS pao, DOS je bio kupljen, oni su DOS kupili. Ti nesrećnici koji su sve godine pod režimom kartela živeli bedno kupljeni su za pet, deset hiljada evra, što za ove tipove nije ništa. I sada, nakon konstituisanja ove vlade, kartel počinje ponovo da živi.

Poslednja dva-tri meseca nešto se, moramo priznati, ipak dešava. Ipak smo namolili naše heroje da odu u Hag, vlada jeste priznala neke svoje greške kroz rebalans budžeta ili kroz donošenje nekih zakona i odustajanjem baš od onih najgorih, najcrnjih mogućih populističkih poteza. Najzad su shvatili da postoje stvari koje se ne mogu izbeći. Recimo ta priča sa Hagom, dvosmerna saradnja kako beše, sada se ovi dvosmerno predaju, jel’.

Radikali stoje sa strane, rutinski galame, ali su zapravo vrlo zadovoljni zato što vlada radi nešto što se mora raditi i što bi radila bilo koja druga vlada, osim možda radikalske, skupljaju poene i super im je. S druge strane, Boris Tadić upao je u pravoslavno-budističku mistiku, ima razumevanja za Srpsku pravoslavnu crkvu, iskrenog, kako on sam reče. Tadić pravi istu grešku kao i Đinđić. Đinđić nam je uveo veronauku u škole, pa mu je onaj pop nad odrom likovao, verovatno najgnusnija epizoda posle njegovog ubistva. I sada vidim da Tadić ponavlja vrlo sličnu grešku.

Sjajan je bio potez, po meni, što se oslobodio tvrdog jezgra u DS-u. Mislim da je to bio politički dobar potez. Ovaj momak, Čeda Jovanović, neka 95% onoga što se govori protiv njega bude budalaština, i ja zaista mislim da je budalaština, ostaje nekih 5% koji su štetni. I za njega ima vremena uostalom, mlad je. U tom smislu meni se čini da je to bio politički vrlo hrabar i dobar potez, ali posle toga Tadić počinje da dovodi u pitanje građanski imidž DS-a. Njegovo približavanje Koštunicinoj poziciji de facto je približavanje radikalima, opet pod krinkom velike priče o nacionalnom jedinstvu, pod tim utiskom da nacionalno jedinstvo i dalje predstavlja nekakav spas za Srbiju.

Pa ljudi, zar Srbija nije bila nacionalno jedinstvena 89, 90. godine, po raznoraznim gazimestanima, a istina tog Gazimestana jeste sve ono što se posle toga dešavalo. Miloševićev paradržavni kartel jeste istina mita o nacionalnom jedinstvu.

Još za vreme vladavine kartela primećeno je da se radikali najslabije snalaze kada budu pripušteni vlasti. Kad ih je Milošević pripuštao vlasti, oni su na sledećim izborima uvek katastrofalno padali. Kad god su se nalazili u nekakvoj opoziciji, odnosno kad god su slobodni – oni naprosto bujaju. E sad, šta bi bio brzopleti zaključak? Pa, brzopelti zaključak iz ove priče jeste da se radikalima na neki način može doakati na taj način što ćemo ih pripustiti vlasti, dati im zrnce odgovornosti i oni će onda da uđu u sistem, neće više biti slobodni, neće da vršljaju po organizmu i pacifikovaćemo ih. Međutim, ispostavlja se da je to, svemu uprkos, nemoguće, jer se oni ne menjaju.

Radikali se od 5. oktobra do danas nisu promenili ni za jotu. Toma Nikolić je uljudniji od Šešelja, što i nije teško biti, ali s vremena na vreme, znate, samo sevnu očnjaci, kao sada u Skupštini. Imamo drhtavu gubicu i samo se iskezi i sevne očnjak. Čini mi se da ne postoji način da se oni privuku vlasti i zbog toga, po meni, jeste nužno napraviti vrlo jasan front protiv njih. Na onoj dosadnoj, zamornoj, glupavoj konvenciji DS-a bar je Mićun nešto rekao – ljudi, hajde da nateramo vladu, da se odluče da li su oni protiv radikala ili nisu. U tom smislu bi Tadić morao da najzad postane čovek opozicionar.

Pazite ljudi, među nama su ubice, među nama su pljačkaši, to je posledica tog mita o nacionalnom jedinstvu. Hoćemo li sve to da zaboravimo, da sačekamo da ovi koji su u međuvremenu legalizovali svoje poslove ostare, izrode decu, pošalju ih u Kembridž, pošalju ih na Harvard, u švajcarske škole, da sačekamo da oni pomru i da njihova obrazovana deca dođu na njihova mesta i da se malo mrdnemo, kroz nekih 30-40 godina. Znači da pljunemo na sve one ljude, a pazite nije baš tako mali broj ljudi za vreme kartela ipak pokušavao nešto da misli, da radi. Znači pljunuti na sve te ljude i nema veze, zemlja će da upije krv i na tom mestu će da izrastu cvetovi našeg zaborava.

Ja mislim da se ne može graditi bilo kakva zajednica, ne može se govoriti o bilo kakvom jedinstvu, ne treba da se govori o bilo kakvom jedinstvu ukoliko čitava priča počiva na zločinu i pljački. Ko iole poznaje istoriju reći će – hajde mi navedete ijednu državu koja ne počiva na nekoj vrsti zločina. O.k, to može da bude prigovor, ali mi više ne živimo ni u XVI ni u XVII ni u XVIII veku, naprosto se nešto promenilo. Dakle, ako u temelju ove države počivaju zločini koji više ni na koji način ne mogu da se skriju, osim ako nećemo da ih potisnemo onako duboko u podsvest, da ih zaboravimo, da utabamo zemlju u kojoj se zapravo nalaze svi ti užasi, i ako mislimo da na tome možemo da gradimo državu, o.k. Ja ne mislim.

Svetlana Lukić: Rekao si maločas da se ne može prenebreći da je ova vlada u poslednja dva meseca učinila neke korake, pominjao si kao primer saradnju sa Haškim sudom. Kako ti ljudi idu? Šaljemo ih tamo zato što treba da dobijemo Studiju o izvodljivosti, ali nikada do sada nismo imali tu situaciju da je crkveno-državni vrh te ljude proglasio što svecima, što herojima. Mislim, ne može baš mene i tebe da primi patrijarh, a primio je Lazarevića. On jeste patrijarh, poglavar te crkve i to ima neko značenje, koje nije samo simbolično. S druge strane, prima ga predsednik vlade. U tom smislu, dovodimo u pitanje ono što si rekao da je to postignuće vlade. Oni će otići u Hag i mi ćemo zadovoljiti međunarodnu zajednicu, ali koje smo vrednosne poruke ovde poslali?

Ivan Milenković: Ti govoriš o nekoj vrsti pukog računa, puke trgovine, mi vama ono, a vi nama pare, je li tako. Dakle, sve ono što je u izvesnom smislu zamerano samom Đinđiću kad je slao kapitalca i ovu sitnuriju u Hag.

Svetlana Lukić: Đinđić je govorio otprilike – e da mi je još jedna visokokaratna ličnost, navukao bih još nekoliko stotina miliona dolara. A sad to nisu pare nego je Studija o izvodljivosti. Kako da kažem, ovo je gore nego prodaja. Onda Jočić govori kako su to časni ljudi koji su časno branili svoju državu i ovo je nastavak te časne borbe. Da ne pričamo o Škodi Oktavia.

Ivan Milenković: U izvesnom smislu se slažem, ovo je mnogo gore nego hapsiti. Opet stvaranje mita o nacionalnom jedinstvu – naši su, nema veze šta su radili, nema veze što su optuženi za bilo šta, oni su heroji zato što su naši. S druge strane, ti pokazuješ faktičku nemoć države u tim stvarima, jer država je tu da izvršava ono što ima izvršavati. Dobro si me vratila na tu priču, jer kad pogledamo reakcije analitičara bliskih DSS-u videćemo, barem na dva-tri mesta sam video sledeću formulaciju – saradnja sa Hagom je ipak na neki način uspostavljena, a sačuvan je nacionalni dignitet.

Svetlana Lukić: Kako je sačuvan nacionalni dignitet ako ih ti svakog dana liferuješ, napravio si vazdušni most do Amsterdama. Lončar je više u vazduhu nego na zemlji.

Ivan Milenković: Kada se priča o nacionalnom jedinstvu, reč je o jednom dubokom ubeđenju da je ono što je jedinstveno jače nego ono što je podeljeno.

Svetlana Lukić: Šta se u takvoj Srbijici dešava sa ljudima koji neće da budu jedinstveni?

Ivan Milenković: To moraš da pitaš građanina Koštunicu Vojislava. To je taj koncept, kako bi rekao Žak Derida, ostajanja u stalnoj neodlučivosti. Dakle, šta ćemo sa onima koji su protiv, eto, ti sada pokazuješ nemogućnost istovremenog postojanja nacionalne i demokratske priče, jer demokratski okvir je okvir onog negativnog, gde ti možeš da radiš sve, pod uslovom da ne ugrožavaš drugog. Nacionalni koncept pak preporučuje sledeću stvar – ti si naš samo ako prihvataš našu priču, ukoliko ne prihvataš ti ćeš, ako imaš sreće, biti tek građanin drugog reda. Ne vidim kako je moguće pomiriti ta dva koncepta, oni su smrtni neprijatelji.

Svetlana Lukić: Doneto je preko 90 zakona i sad ti slušaš ljude koji govore – da, doneti su zakoni koji nisu primenjivi, zakoni koje je pripremila prethodna vlada, zakoni za koje odmah kažu da moraju da ih menjaju za dva meseca zato što su kontradiktorni sami unutar sebe. Pa ti onda kažu da će poštovati odluku suda da privedu nekoga ali, kako kaže Jočić, odluka suda se može spovesti za jedan sat, jedan mesec ili za jednu godinu. Onda slušaš tu priču o Kosovu – samo što nismo noćas doneli strategiju, ali ne smeju da nam saopšte u čemu se ona sastoji. Onu Čolićku su skinuli, sad živa nisam sa ministrom vera šta će da urade. Mislim, to je zemlja u kojoj je sve moguće, ti možeš da kažeš šta god hoćeš. Haj’mo od početka, koliko zakona je donela prethodna vlada koje ste vi samo usvojili, to nam treba dva dana da se raspravimo. Onda ovaj vaš zakon da može da glasa emigracija, vi ste doneli takav zakon da se više isplati da svi dolete avionom ovde, da im platimo da dođu ovde da glasaju. Je li tako, napolju je glasalo petnaestoro ljudi. Tu ti treba već 16 dana rasšprave i ti si mrtav čovek. Imaš utisak da prosto računaju da ćeš da umreš pre njih. I opet mi pričamo više nego Ivan.

Ivan Milenković: To mi se i sviđa, to je super.

Svetlana Lukić: Svetlana sada čita i gnjavi me sa Ursulom Le Guin, ja ću da prepričam, ti dugo pričaš, koja govori o eksperimantalnom kosmičkom letu 2-3 hiljade Zemljana, koji treba da nasele neku planetu. Međutim, treba im šest generacija da stignu tamo. Druga, treća, četvrta i peta generacija u stvari služe samo da bi produžile vrstu, da bi možda jednog dana neko stigao negde da preživi. Znači, naša je obaveza samo da produžimo vrstu, da bi možda 2020. ili 2120. oni koji naseljavaju ovaj prostor živeli kao pristojni ljudi. Jel’ moguće da smo baš taj slučaj?

Ivan Milenković: Imam jedan prilog veronauci. Postoji jedan udžbenik koji je preveden sa ruskog, tu imamo sledeću scenu: četvoročlana porodica, otac, majka, brat, sestra, nedelja, porodična, domaćinska atmosfera, šta rade nedeljom pravi Srbi muškarci – idu na pecanje, šta rade žene – ostaju u kući da spremaju ručak i čiste stan. E sad, i dečko ima kasicu i devojčica ima kasicu, ali kad napune kasice, devojčica naravno neće svoje pare da iskoristi nego će da da bratu da kupi bicikl.

Svetlana Lukić: Jesi li video juče Dejana Mihajlova?

Ivan Milenković: Ne.

Svetlana Lukić: Nisi video Dejana Mihajlova? Nije mogao da se seti ko mu je napisao ono saopštenje. Totalno se izblamirao. A oni mu kažu – vi tamo tvrdite da znate ko je ubio Đinđića, molim vas recite nam sada pred ovim sudom ko je ubio Đinđića.

Kaže, to je bilo samo u cilju propagande, to je bila politička borba. Prosto neverovatno. Da li ti zaista misliš da je mit o srpskom nacionalnom jedinstvu nešto što ima veze sa njihovim najdubljim uverenjima?

Ivan Milenković: Šta bi bio simptom nečeg drugog osim ubeđenja? Pazi, samo ostajanje na vlasti, ja nemam ništa protiv, uostalom i Đinđiću su zamerali da po svaku cenu hoće da ostane na vlasti, ali meni se čini da je taj čovek imao nekakvu političku ideju i za tu ideju se borio. Na kraju su ga i ubili zbog takve političke ideje. U tom smislu čini mi se da i ovaj ima neku političku ideju. Obnavljanje mita o nacionalnom jedinstvu jeste jako bitna stvar u njegovom programu i u tom smislu se on bori da ostane na vlasti da bi mogao tu ideju da sprovede. Što ja mislim da je ta ideja jako opasna, to je druga stvar.

Svetlana Lukić: Ako mu je konačni cilj da obnovi mit o nacionalnom jedinstvu, a onda na ovaj način sarađuje sa Hagom, uređuje političku, kulturnu scenu, obrazovanje i onda šta? I on valjda hoće da ide u Evropu, ali kako – kao ponosna nacija?

Ivan Milenković: Kao ponosna nacija.

Svetlana Lukić: A ko će da odredi kriterijume? Opet smo sami sebi kriterijum?

Ivan Milenković: Da, sami smo sebi kriterijumi, to i jeste problem, jako su nam niski kriterijumi.

U ovom trenutku, pored teškog umora osećam kao da je sve što radimo zapravo jako, jako uzaludno. Opet onaj osećaj zaglibljenosti, mučnine. Veoma mi je teško da sebe ubedim da sam optimista, kako? Kada je o Đinđiću reč, ako ništa drugo, on bi se mogao nazvati dežurnim ulepšivačem stvarnosti. Ja ne mislim da je to bilo puko ulepšavanje, da je to bila puka šminka, on je umeo nešto da pokrene. Ne-imanje nikoga ko bi bilo šta pokrenuo dovodi do ovog stanja hroničnog umora. Hronični umor nije posledica toga što radimo kao konji po 12 sati dnevno da bi možda preživeli, nego zapravo te teške atmosfere, čitave priče koja nam ne nudi nikakav izlaz. Pogledaj naše studente, svaki drugi žudi da ode odavde, a nemojmo da zaboravimo da su se posle 5. oktobra ipak neki vratili, pa čak i ostali, mada ne znam zašto. A pitaj me sad za utisak nedelje?

Svetlana Lukić: Koji je tvoj utisak nedelje?

Ivan Milenković: Jutarnji program BK televizije kada se pojavila ova novinarka kojoj je povređena noga u Zagrebu, kad su navijači jurnuli na njihovu tribinu, pa je ispričala kako su se, još u autobusu ka Zagrebu, naši navijači mobilnim telefonima dogovarali sa manijacima iz Zagreba da se tuku. Dakle, ugovarali su tuču. Kaže, tuča u toliko i toliko na Trgu bana Jelačića. Nisu ugovorili neku njivu, nego baš Trg bana Jelačića, jer to mora da se vidi, to je spektakl.

Svetlana Lukić: Jel’ to novinarka priča javno?

Ivan Milenković: Da, to je ona rekla.

Svetlana Lukić: Živa nisam šta će da bude u nedelju, znaš da dolazi Cibona.

Ivan Milenković: Hoće da dođu navijači?

Svetlana Lukić: Nema veze, mi ne pravimo razliku. Ako nema navijača, mi ćemo igrače. Ne znam da li si video, istog tog dana u Australiji su posle 22 godine igrali srpski tim, Beli orlovi, i hrvatski, koji se zove na primer Kroacija, nemam pojma. Tuča, krvi, policije i znaš šta su radili Australijanci? Rekli su im – sad ste igrali i više nikad, za vas nema više sporta.

Ivan Milenković: Mi sve vreme pričamo o nacionalnom jedinstvu, a nismo ponudili alternativu. Političko jedinstvo nikako nije isto što i nacionalno jedinstvo. Kada govoriš o nacionalnom jedinstvu ti uvek podrazumevaš da ono „naš“ mora biti iznad svih i iznad svega. Kada govorimo o političkom jedinstvu, e onda tu govorimo o nekakvom konsenzusu o bazičnim civilizacijskim stvarima. Na primer, ubica mora da bude u zatvoru, a ne sme da šeta ulicom.

Svetlana Lukić: Videli ste da je ove nedelje na suđenju optuženima za ubistvo premijera Đinđića svedočio i bivši ministar policije, Dušan Mihajlović. Rekao je da je odmah znao da je ono kod hale Limes bio pokušaj atentata, da je mafija bila jača od države, da je posle pobune Crvenih beretki sa njima napravljen truli kompromis. A onda je čovek, za čijeg je mandata ubijen premijer i koji je nekoliko meseci pre ubistva Ulemeka nazvao gospodinom Legijom, savesnim građaninom koji se odaziva svim pozivima suda, nonšalantno išetao iz suda. A vi u nastavku emisije slušate mlade pravnike, 24-ogodišnjake, Vidana Hadži-Vidanovića i Marka Milanovića iz Beogradskog centra za ljudska prava.

Vidan Hadži-Vidanović: Mihajlov, ne znam da li mu je uopšte skrenuta pažnja da on nije dužan sam sebe da kompromituje.

Marko Milanović: Njemu je sudija Marko Kljajević rekao – znate gospodine, ja mislim da ovde ima elemenata krivičnog dela, lažno prijavljivanje, ne znam šta je sve rekao.

Vidan Hadži-Vidanović: Direktno, bre, lažov. Kad se setim one konferencije za štampu, šta je sve rekao.

Marko Milanović: Direktno treba sad podići optužnicu protiv njega. I ako se ne desi, onda o našem pravosuđu ne znam koliko više možemo da pričamo.

Vidan Hadži-Vidanović: Sad opet neki tužilac treba da nađe hrabrosti da optuži čoveka, koji je sada koliko znam generalni sekretar vlade. Znači, sve što su oni uradili Mihajlovu kao sankciju za tu idiotiju koju je uradio, taj neviđeni bezobrazluk, to je da se on, hajde, više ne pojavljuje u medijima.

Marko Milanović: To je uopšte politika DSS-a, tako su uradili i za Maršićanina. Komunisti su imali jednu fenomenalnu ideju, ako nisi podoban, mi te pošaljemo da se mučiš negde u inostranstvu, u nekoj diplomatskoj misiji. To je ono što DSS u stvari primenjuje na svoje funkcionere. Maršićanina konkretno su poslali da bude ambasador u Švajcarskoj.

Vidan Hadži-Vidanović: Koga je zamenio, to je još bitnije, Gašu Popovića, jednog od najvećih stručnjaka pravnih, čoveka koji je sada sudija Evropskog suda za ljudska prava. Maršićanin je došao na njegovo mesto. Mi se stalno brukamo. Trebalo im je šest meseci da se isporuči jedan od krunskih svedoka iz Grčke u Srbiju.

Marko Milanović: Pa cela priča sa Jovanom Prijićem, da li će on da bude tužilac, da li neće, da li je njemu istekao mandat, da li će on da ponudi Bagziju status svedoka – saradnika. To je užas jedan.

Vidan Hadži-Vidanović: Ma, uopšte celo to suđenje, to je sudimo Zoranu Đinđiću. Dođe Legija, evo ga heroj došao da nam ispriča šta se tamo desilo. Mislim, kriminalac jedan običan koji je pobio pitaj boga koliko ljudi. Mada mi se čini da ovaj sudija Kljajević relativno kompetentno to vodi, ali opet on je on dopustio da ovi uđu sa onim majicama u sudnicu. To samo govori gde se nalazi država u odnosu na taj, što kaže Miša Vasić, kartel. To nam tačno govori ko je iznad koga i ko kome nameće pravila igre.

Marko Milanović: I oni panduri koji su štitili Đinđićevu sestru, oni su čitali pred njom Legijinu knjigu.

Vidan Hadži-Vidanović: Ma ko je on da izdaje knjigu usred postupka? Ko je on da izdaje knjigu? Ista priča i sa Šešeljem i njegovim promocijama, ko su ti ljudi da oni izdaju knjige, Karadžić u bekstvu, izdaje knjigu. Pa pogledajte ko je sve postao pisac, ko su ti ljudi da daju svoje viđenje stvarnosti van suda, dok su na sudu ili optuženi. Hajde ti nama na sud, pa kad odeš u ćuzu lepo kao Biljana Plavšić, ako imaš nešto da kažeš – piši iz ćuze.

Svetlana Lukić: Vi ste pravnici i već treća generacija koja živi u zemlji u kojoj pravna država ne postoji.

Marko Milanović: Ni pre toga nismo živeli u pravnoj državi, Srbi kao narod nikad nisu živeli u pravnoj državi. Kao Kraljevina je bila jezgro pravde i pravosuđa, to je glupost.

Vidan Hadži-Vidanović: I zato je cela ova priča koju Koštunica i njegovi forsiraju kako ovi drugi ruše institucije, totalna glupost. Koje institucije? Nemaš šta da rušiš, treba da gradiš. Zna se kako se pravi pravna država. Ne bih sad da zvučim kao Jakobinci, pravna država se uspostavlja tako što u jednom trenutku nema pravde – rez i idemo ispočetka, gradimo državu. Ali ja ne znam koje mi institucije ovde čuvamo.

Marko Milanović: Ne, ovi se sada busaju kako je ovaj parlament neuporedivo bolji od onog.

Vidan Hadži-Vidanović: Šta, ne glasaju iz Soluna?

Marko Milanović: Ti si sad imala ovaj skandal oko Zakona o radu, koji je Boris Tadić morao da potpiše. Problem je u tome što je ovaj Predrag Marković, mučenik, morao da kaže kako postoji zahtev predsednika Republike da se o tome ponovo glasa, a Tadić nije to tražio. Ne postoji dokument, sa pečatom, da piše zahtevamo, ne postoji. Predsednik države ima pravo da jednostavno ne potpiše zakon bez ikakvog obrazloženja. To je pravo veta, to postoji svuda. Znači, i pored tog njihovog busanja u prsa da je taj parlament super, opet se desilo nešto glupo. Neću da kažem sad – to je njihova krivica, to se prosto dešava u jednoj zemlji koja nije zemlja, nije država. I sad ne možeš ti da očekuješ da mi dobijemo engleski parlament za pet godina demokratije. Ovi u Južnoj Koreji, oni su demokrate 50 godina, a opet sam gledao pre neki dan onaj No comment, tuku se karate potezima.

Vidan Hadži-Vidanović: Ne, ta usiljena demokratija koju mi ovde imamo, haj’mo da se igramo kulture, to je igra demokratije. I to poimanje opozicije i vlasti, da opozicija uvek ruši vlast. Juče Hrvatska nije ušla u pregovore za pristupanje EU, gost na HRT 1 je Račan, čovek opozicije. Ni jednom rečju nije rekao – ovi nisu to uradili, sada rušimo vladu. Ne, naš nacionalni interes je da uđemo u EU, pružićemo svaku pomoć vladi i od opozicije.

Marko Milanović: Oni su doneli recimo zakon o pristupnosti javnih informacija, jel’ se sprovelo – nije se sprovelo. Znači, ovaj Rodoljub Šabić je čovek od svojih para narezao pečat, kupio kompjuter, a to je zašto – zato što njemu nisu dali pare. Onda, pre toga je bio zakon o radio difuziji, ni to nije radilo kako treba. Najvažniji zakon koji se ne sprovodi je zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, jel’ hapse – ne hapse, ne sprovode ga. Pre toga si imala zakon o sudovima, gde su oni sad hteli da ustanove nove apelacione sudove – ne spovodi se, odloženo do 2007, 2009 – nema para. Znači, stvar je u tome da oni donose mnoge zakone za koje prethodno ne obezbede kako će da se sprovedu. Sad, ponekad je to namerno, kao za Haški tribunal.

Vidan Hadži-Vidanović: Ako država ima jedan cilj, a to je da i formalno uđemo u tu EU, onda mi nemamo baš preteranog izbora, ona čuvena dva puta, hoćemo li da prilagođavamo zakone realnosti ili realnost zakonima. Dakle, zakon mora da se donese, ali ne može vlada da se hvali time što je samo donela zakon. I da otkucava brojke, ima ih 97. Znate, i Grand production izbaci toliko kaseta.

Marko Milanović: Sad si uporedio vladu sa Grand production, a Koštunicu sa Lepom Brenom.

Vidan Hadži-Vidanović: Pa jeste, nije brojka bitna, dajte donesite dva zakona pa ih sprovedite u delo.

Marko Milanović: Ja se zalažem da se hapse oni koji su optuženi, a to ne znači da imam nešto protiv njihove predaje, ali ono što je problematično u svemu tome je, prvo, da se oni novčano nagrađuju, i to suviše, a drugo, što ih tapšu po ramenu, mada pazi, to rade i za Haradinaja, sa pričom – ti si heroj, ti se žrtvuješ. I neprekidno pričaju o toj pretpostavci nevinosti, kao dok se to ne dokaže, oni su branili svoju zemlju. To je potpuno šizofreni način postupanja, ta pretpostavka nevinosti je jedna vrlo specifična stvar. Znači, ona postoji da sud tebe štiti u krivičnom postupku i da tužilac treba to da dokazuje, a druga komponenta je da u javnosti ti ne smeš da pričaš – on je ubica, dok se to ne kaže. Ali, bre, svako ko se optužuje, postoji osnovana sumnja, postoje dokazi da je on to uradio. 90% ljudi koje su optuženi jesu to uradili, 10% je nevino. Mislim, nismo mi blesavi, ne postoje krivični sudovi da gone tamo neke nevine ljude. To je jedna potpuno pogrešna percepcija. A i to da se on žrtvuje za mene, to je potpuno pogrešna teza. Razumem tog nekog generala koji neće da ode u neki Hag, jer će tamo da trune pet godina, možda posle u zatvoru još deset godina i da ne vidi svoju porodicu, ali to je isto i sa svakim ubicom, svaki lopov ima svoju porodicu i neće da ide, ja njega razumem. Zato postoji policija koja će da ga hapsi.

Vidan Hadži-Vidanović: Da li je to 10, 50, 100 hiljada evra, prvo šta će njemu to da znači u tom zatvoru?

Marko Milanović: Trošiće mu sinčić da vozi auto.

Vidan Hadži-Vidanović: Pa nek’ troši, u krajnjem slučaju, ako je to cena da se pokaže da je neko kriv ili nije kriv i da se konačno dođe do istine. Onaj pragmatični deo mene je za to, a ona moralna strana se buni – hajde sad da platimo i Legiji što se predao. Da, ali ima i sasvim druga strana te priče. Hapsili smo Miloševića, i eno ga taj isti Milošević kao heroj brani svoje gledište u Hagu, a onaj koji ga je uhapsio – gde je? To je ključna stvar. O.K, pamtićemo mi Đinđića i ko je i šta je bio, ali ne zato što je on isporučio Miloševića, bar se ja plašim da neće tako biti.

Marko Milanović: Znaš šta tu još postoji? Cela ta priča o pomirenju i ja mislim da je potpuno pogrešno uverenje da je to instant stvar. Znači, sad će da donese Tribunal presudu i oni će svi u to da poveruju, to se nije dogodilo ni u Nemačkoj. U Nemačkoj je Nirnberg bio, svi Nemci, bre, mislili, donekle čak bili i u pravu – to je sud koji su nama pobednici nametnuli, i oni su radili to isto. Znači, da bi se to desilo, po meni, treba da umre generacija koja je to radila, pa će njihova deca da pročitaju tu presudu Tribunala, pa će da shvate. Znači, to je decenijski proces, to će toliko i da traje.

Vidan Hadži-Vidanović: Ja postajem nervozan 11. marta, to se protegne do 12, onda sam 13. utučen i onda kao opet kreće život. Kad vidiš onaj njegov spovod, hiljade ljudi i kako stavljaju cveće ispred povorke i odjednom su izašle stotine hiljada ljudi, koji su inače mrzeli Đinđića, jer je on uvek imao 10% popularnosti. I to ti je opet primer kolektivne krivice. Onda su se svi setili – jao, pa da mi svi nismo bili tako zahtevni, možda oni njega ne bi smeli da ubiju.

Koliko god mi smetalo, kad se neko deklariše kao naslednik Đinđićeve politike, nekako mi je drago što je taj pravac i način rešavanja problema naišao na jednu vrstu priznanja, da čak i oni koji imaju žestok kompleks od tog čoveka, moraju da kažu – ja nastavljam to.

Marko Milanović: Mene je jezivo tu Koštunica nervirao. Kad je to bilo 12. marta, ja sam se strašno izbedačio, morao je posle Vidan da me vodi neki bend da slušamo. Ali Koštunica je izveo sad celu vladu, što je pohvalno, znači tamo ispred one ploče, ali onda, i to pokazuje kako je taj čovek u stvari bez emocija ili nije doživeo pozitivnu emociju 30 godina: stavlja sad tamo neki službenik vlade onaj venac, a onda Koštunica prilazi, čučne i onda namešta one tračice kao na grobu Neznanog junaka. E, kad sam to video hteo sam da ga zadavim. To je takav nedostatak ljudskosti da je to užasno. Ali dobro, da je otišao na groblje linčovali bi ga.

Vidan Hadži-Vidanović: To mi se dopada što u tom danu jednostavno postoji neki taj osećaj da je to jedna neosporna žrtva koja je data i koja je vredela, kao vrednosni sud je vredela.

Marko Milanović: Ja možda ne volim neke aspekte srpskog mentaliteta, ali moj dom je ovde. Znači, ja ću u svakom slučaju da odem napolje da magistriram i doktoriram, ali hoću li da se vratim posle toga, zavisi samo od količine budala koji meni opsedaju život ovde. Ako to bude u takvom stepenu da to ne mogu da izdržim, ćao, biću Marko Milovanović, Amerikanac, to je prosto meni mentalna računica. Ja neću da ovde sa budalama u tom stepenu delim životni prostor, prosto ne mogu.

Vidan Hadži-Vidanović: Ko radi ovde, mislim, ko ima šta da radi, ko ima znanje, stvarno može lepo da se živi i nigde kao kod svoje kuće. Druga je stvar da li želiš svako jutro da se probudiš, upališ televizor i vidiš neku budalu.

Marko Milanović: Znači, opet iskače, bre, kao iz one kutije, Dačić, pa ti priča Vučela.

Vidan Hadži-Vidanović: I kad izađeš na ulicu, opet vidiš kako ljudi jedu iz kontejnera. Ja ne mogu ovde da imam para, kao što to mogu ovi Karići, a da ljudi umiru od gladi, ja to prosto ne mogu da trpim.

Svetlana Lukić: Jednu anketu smo radili 90-ih godina, jedna žena u bundi, onako fina gospođa, rekla je da ide iz zemlje, da nema problema, imala je lovu, želim da živim, želim da nosim bundu, ali se loše osećam kad nosim bundu u zemlji koja ovako propada.

Marko Milanović: Sad u Americi svi polupristojni Amerikanci ti viču – vidi kakav je ovaj Buš ludak, fašista. To u poređenju sa Srbijom, nemate vi pojma, dođi malo ovde da ti pokažem šta je budala.

Vidan Hadži-Vidanović: Oni ne shvataju šta se ovde dešava, kad je bila ona priča sa krađom glasova, dođe jedan Amerikanac i kaže – šta je uradio, mi mu kazemo – pa ukrao je ne znam koliko glasova, a on nama – ma ja bi njemu jednu tužbu, pa na sud, pa da vidi on.

Marko Milanović: Još jedan primer, 99. godine bombardovanje, znači ludilo. Ja sam išao u Matematičku gimnaziju, by the way, ono sve frikovi, iz mog odeljenja pola otišlo napolje. Moj jedan drug je dobio stipendiju i otišao na Oksford. I on meni piše, bombardovanje, 99. godina, pijuču ona govna – što ti ne ideš na Kosovo da se boriš. Đubre jedno, od tad ga nisam video, sad kad bih ga video ja bih ga zadavio.

Svetlana Lukić: Bili su ovo Marko i Vidan, a na kraju slušate Ivana Medenicu, selektora Sterijinog pozorja, nastavnika na Fakultetu dramskih umetnosti i pozorišnog kritičara i, shodno tome, vlasnika menadžerske bolesti – to vam je ono kad se ubijate od posla. Ivan Medenica.

Ivan Medenica: Meni je zapalo za oko nešto što me brine, jer pripadam krugu ljudi koji gostuju u Peščaniku. Brine me mogućnost da se aktuelna vlada pokaže sposobnom. Sve što smo o njoj mislili i govorili bilo je izrazito kritički intonirano i naravno i dalje postoji sijaset primedaba koje mogu da joj se stave. Ali ako je neka vlada došla sa tri osnovna cilja: intenzivna saradnja sa Haškim sudom i dobijanje pozitivne ocene Studije o izvodljivosti, čuvanje savezne države i donošenje novog Ustava, a po indikacijama iz medija oni su na putu da realizuju sve te osnovne ciljeve, onda se postavlja pitanje da li ta vlada može da se definiše kao neuspešna. I to je ono što me brine, jer ni po čemu, hajde bar po tom nekom društvenom, kulturnom modelu koji promoviše, mi nije bliska.

Ja mislim da mi sada dolazimo u veoma opasnu fazu, a to je da će ova vlada na svoj spor, netransparentan način ostvarivati male pomake i rezultate koji će nas mnogo sporije nego što smo želeli, mnogo sporije nego što je to Đinđić želeo, ali uvoditi u Evropu. I da ćemo mi ući u Evropu i sa ovakvom vladom, s tim što ćemo u tu Evropu uneti i ceo svoj neraščićen bagaž. Neke želje da ova vlada ne dobije zeleno svetlo od sveta i da samim tim mi imamo argument da kažemo – pa evo, nisu bili dobri – te želje su nerealne. Ova vlada će dobiti zeleno svetlo od sveta i tako sporo, mic po mic nas voditi tamo gde svi želimo da odemo, ali ne na način na koji to želimo.

Ja mislim da ćemo na kraju biti suočeni sa tim da priznamo da je vlada ostvarila ono što je proklamovala kao svoje ciljeve. Druga je stvar da li smo mi zadovoljni tim ciljevima, ali uspešnost jedne vlade se procenjuje po tome da li je ono što je najavila i radila. Milošević, koji je najavio veliku Srbiju, recimo, da ju je ostvario bio bi uspešan, bez obzira s tim da li se mi slagali ili ne slagali sa konceptom velike Srbije. Pretpostavljam da je jasno da je ovo analiza situacije, a ne moj vrednosni odnos prema vladi, ali mislim da moramo biti realni. Jesi li očekivala ovakav odgovor?

Svetlana Lukić: Jesam, i ja o tome razmišljam.

Ivan Medenica: Da li moje razmišljanje deluje somnambulo?

Svetlana Lukić: Ne, mislim da je to pitanje koje treba da postavimo sami sebi, ali sad ću reći nešto što može biti deo odgovora, mada mi trenutno to nije uloga. Oni su rekli na samom početku, prvi je Dinkić rekao da od ove vlade ne treba mnogo da se očekuje, pa se nećemo mnogo ni razočarati. Oni su postavili minimum minimuma kao uslov. Drugo, oni su rekli – evo sad ćemo da dobijemo Studiju o izvodljivosti zato što smo počeli da sarađujemo sa Hagom. To je kao kada su Čerčila pitali – kako Tito, pa tamo će onda biti komunizam, a on im je odgovorio – šta vas briga, hoćete li vi da živite tamo. Dakle, mi ćemo dobiti studiju o izvodljivosti, ali ovi ljudi su otišli u Hag kao heroji. Znači, njih ne zanima naš vrednosni sistem. Mi smo ti koji će ostati da žive sa Lazarevićem kao narodnim herojem i njegovim sinom sa Oktavijom.

Ivan Medenica: To je upravo ono o čemu sam govorio. Zapad ima svoje zahteve, a to da li ćemo mi ovde na televiziji da pevamo uz gusle o Lazareviću ili nećemo, to je njih baš briga. To je naš problem. Zato mislim da je situacija dosta pesimistična u tom smislu što i ulazak u Evropu ne podrazumeva čišćenje unutar vlastitog dvorišta. E sad, tu postoji ipak jedna optimistička vizija. Ulaskom u Evropu mi prihvatamo određene civilizacijske standarde. Ti standardi su forma, forma nije nebitna, forma će postepeno, na duge staze indukovati i određeni sadržaj, ne znam, ne sme da se puši, ne sme da se pljuje, ne sme niko na televiziji da se vređa zbog svoje različitosti.

Znači, neće se desiti da ćemo se mi pročistiti i suočiti sa samima sobom sami od sebe i onda kao takvi reći – Evropo, mi smo se promenili, uzmi nas, nego ćemo mi minimum da damo Evropi, Evropa će reći – pa hajde, neka i ovo trinaesto prase uđe u celu priču, biće tamo na repu, ali bolje s njim nego bez njega, ali mic po mic, kao svi malograđani, polako ćemo to prihvatati i onda, možda kroz dve generacije ovo društvo će iznutra biti suštinski obnovljeno. Samo što to neće biti za našeg života, to će biti u nekoj narednoj priči.

Svetlana Lukić: A šta misliš da oni time dobijaju? To je kao dostojanstveniji način da neko ode u Hag, sa nacionalne tačke gledišta.

Ivan Medenica: Jeste, ja mislim da oni zaista veruju u priču o nacionalnom dostojanstvu. S druge strane, nikada nam nisu rekli – mi vam obećavamo da ćemo dovesti u pitanje lik i delo Nikolaja Velimirovića, nisu. Oni su nam obećali ono što su nam obećali. Ako kroz četiri godine ili koliko ostanu na vlasti ta obećanja budu realizovali, bože moj, sviđalo se to nama ili ne, oni će biti uspešna vlada, koja će s tih pozicija veoma pretendovati na naredni mandat. Tako da mislim da ova politička konstelacija može biti never-ending politička konstelacija. Onda se postavlja pitanje gde će se tu DS, koji je sada u dosta velikim lutanjima, postaviti i naći. Ako pročitamo u novinama da se bez DS-a u skupštini stvara dvotrećinska većina za izglasavanje novog Ustava, to po samu DS uopšte nije dobro. Znači, SPS vladin predlog prihvata, javno o tome govori i postoji velika mogućnost da će to učiniti i radikali i oni će se svi oko jednog modela objediniti. Ako se to desi, ako se desi i pozitivna ocena Studije o izvodljivosti, onda je DS u sve većem političkom problemu.

Slušao sam ovih dana Vesnu Pešić, ona se suštinski zalaže za vrednosti građanskog, liberalnog, otvorenog društva. I ona je veoma zanimljiv političar, jer užasno narodski ume da plasira neke stavove koji su po definiciji malo komplikovani za običan narod, ona to zaista briljantno radi. Ona je populista u formi, a ne po sadržaju. Ona ume u emisiji da lupi rukom o sto kao u kafani i da kaže – ma ljudi, molim vas, jeste vi normalni, ma ovaj je ćaknut. Ima jedan sceničan nastup, populistički nastup, a sadržaj nije populistički i njena idelogija nikad nije bila dovedena u pitanje kao kod Tadića. Mi znamo u kom pravcu bi ona vodila društvo.

Bila mi je simpatična, gledao sam je i u nekoj emisiji na Pinku sa Vukom Draškovićem. I prvo, bilo je dirljivo, jer je tu falila treća osoba iz grupacije Zajedno. Znamo da su Vuk i Vesna nekad imali potpuno različite ideološke koncepte, a sada imaju nekih dodirnih tačaka i videla se ljudska toplina u njihovoj komunikaciji. Voditeljka je nekoliko puta pokušavala da ih sukobi, isprovocira, ali to nije prolazilo. Delovali su kao stari drugari, koji su svašta zajedno proživeli, i batine i ostalo i sad bez obzira na sve nesporazume, ne može sad tu neka voditeljka da ih natera da kidaju jedno drugome gušu.

Bile su veoma zanimljive i one poruke gledalaca što idu dole, kao SMS. To znamo, kad Vukovi negde gostuju ili radikali, postoji čitava vojska zadužena za ono – Vuče, najbolji si, Vojo, care i tako dalje. Ali Vesna sigurno nema takvu grupaciju i ti Vukovi obožavatelji su svi pozdravljali Vesnu. Kao da se tu prepoznaje potreba ovog naroda za tom pričom iz šetnji 96. i 97, koje su bile, složićete se, najjači, najautentičniji otpor nekom mraku koji smo doživljavali. Nije čudno da baš u tim projektima nije bilo Koštunice. Bilo je nekih poruka kao – Vesna, ti jedina možeš posao da nastaviš. Čini mi se, koliko je verovati SMS porukama na Pinku, da ta energija negde još uvek postoji.

Eto, Vesnu sam izdvojio kao neku zanimljivu staru- novu pojavu osobe koja populistički ume da plasira ideje koje to nisu. Mislim da je to jedan dobar model. Ona nikad neće relativizovati i revidirati svoj odnos prema Hagu, prema ratovima, ali to kaže ovako – bože, ljudi moji, vlada Republike Srpske je priznala da je bilo 7.800 ubijenih, pa šta mi onda još imamo da pričamo ovde i zašto. Pitala si me za Tadića, pa sam onda poređenjem došao do priče o Vesni, jer mi se čini da kod nje ima marketinga, ali ima i sadržaja, ideološkog, veoma jasno profilisanog i za mene lično veoma prihvatljivog. S tim što njen marketing nije nikakav projekat, nikakvi timovi iza toga ne stoje, ona se sigurno sama oblači, ne oblače je Pera, Mika, Žika. Njen marketing je njen karakter.

Svetlana Lukić: Šta ako ova vlada nastavi da traje godinama i još se ispostavi da iz sveta ipak dobija pozitivne, prelazne ocene.

Ivan Medenica: Prelazne ocene, da, dobijaćemo dvojke.

Svetlana Lukić: E sad, šta ćemo da radimo sa svim tim što vidimo iznutra, i Oktaviju, i patrijarha koji prima Lazarevića i Vuksanovića koji govori – imamo najbolju veronauku u Evropi, Tadića koji kaže crkvi – kako da ne, vi treba da se mešate, mi čekamo vaš savet.

Ivan Medenica: Borićemo se sa time na individualnom planu, menjaće stvar u svojim sektorima, to će biti paralelne Srbije. Znači, koegzistiraće ceo taj miš-maš svačega, ubice ljube patrijarhu ruku, ali se zato u nekom muzeju moderne umetnosti prave razgovori na temu quire studies i prate ih adekvatni umetnički performansi. To će biti jedno živopisno, šizofreno društvo, ali ne verujem da će se ono ujednačiti, profilisati u onom smislu u kome ti govoriš. Mislim da može da se desi jedan pozitivni feedback sa našim ulaskom u Evropu, kad dobijemo tu dvojku, pa onda kao dvojkaš imaš veće obaveze nego onaj ko ima jedinicu. Onaj ko ima jedinicu ni ne mora da ide na časove, onaj ko ima dvojku mora da ide na časove, jer je to jedini preduslov da dobije trojku. Pa ćemo mi onda u toj borbi za trojku možda malo da shvatimo da neke stvari ne mogu baš da se rade. Ja mislim da sve počinje od nivoa rečnika, da ćemo tu neke stvari u medijima morati da pročišćavamo, da neće moći direktor državne televizije da kaže – ti si dojilja mafije.

Već duže vreme imam jednu perverznu ideju, a onda mi je neko rekao – uopšte nisi originalan, mnogim ljudima je to palo na pamet. Mi stalno imamo predstavu o tome da je Koštunica nedovoljno sposoban čovek koji živi u prošlosti, mitovima, a kako je pokojni premijer Đinđić bio užasno racionalan, pragmatičan, gotovo makijavelistički orijentisan političar. A sad, kako se izvesnost Studije o izvodljivosti poklapa sa dvogodišnjicom Đinđićeve smrti, čini mi se da je situacija potpuno obrnuta. Đinđić je bio vizionar, čovek ideala, nervozan i brz da te svoje ideale ostvari, gotovo utopista. Naprotiv, Koštunica je veoma pragmatičan, racionalan, veoma makijavelistički orijentisan, poznaje svoj narod mnogo bolje, daje minimalne zadatke, mi se ne borimo za peticu. Đinđić je hteo da skoči sa jedinice na peticu, a mi se borimo za dvojku, to će ovaj narod pre da proguta. Imam utisak da odnos Đinđića i Koštunice kao dve simboličke figure naše političke scene može potpuno da se obrne. Da s jedne strane ugledamo vizionara, utopistu, ispred svog vremena, nerealnog, krajnje nerealnog. Mislim da će, što vreme više protiče, njegova politika biti sve više tako ocenjivana. I s druge strane imamo jednog veoma pragmatičnog, racionalnog čoveka koji čvrsto vodi svoju priču. E sad, što 60 ljudi koji se vrte u Peščaniku to baš ne vole i još tri hiljade koji slušaju, mislim, naš problem. Niko nam ne brani da se iselimo iz ove zemlje, ukoliko to više ne možemo da trpimo. Ali opet ne želim da budem pesimista, eto, narcisoidno ponavljam moju metaforu, kad se dobije dvojka, onda ćeš već i za tu trojku morati još neki doprinos da daš, a to će nas približiti suštinskoj izmeni društva.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Medenica, on kleveće i laže, nije 60 nego 70 ljudi, što je enormna razlika, i nije 3 hiljade slušalaca nego 100 hiljada. Ovo je bio Peščanik, Marko Perunović je radio realizaciju, montažu Petar Savić, a među tih 70 su i dve Svetlane.

Emisija Peščanik, 18.03.2005.

Peščanik.net, 18.03.2005.