Kada se Miroslav Tuđman jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u čovjeka. „Što se to sa mnom dogodilo?“ pomisli. „Gdje su mi krilca, rožnati oklop, sluzne čeljusti i tanke treperave nožice?“

Sve je to otpalo u procesu demokratizacije, došapnuo mu je potpisnik ovih redaka. Ecce homo! A pošto ga je biće u postelji i dalje tupo gledalo, potpisnik se trudio dignuti mu moral. Postpreobražaj! Posttranzicija! Postjugoslavenska drama u fazi postprodukcije! Moguće je da vam se uskoro pripiša, pa se slobodno možete i uspraviti, gospodine Strangeman. Sada vam je, nećete vjerovati, na raspolaganju i kičma.

„Hoće li me tata ovakvoga prepoznati?“ panično je upitao Miroslav Tuđman, škiljeći sa strahom u svoje glomazne i malobrojne udove. Naravno, umiri ga potpisnik suosjećajno. Tata je podrobno upoznat sa situacijom. Tata je, kao subjekt u post mortem izdanju, centralna figura posttranzicije. Njegov nas prah ostavlja bez daha. Makar ste trenutnom vanjštinom pomalo neobični, ne smijete zaboraviti da vas je on začeo.

„A hoću li ja sebe ovakvoga prepoznati?“ grozničavo je zdvajao, dodirujući prstima obraze, nos, lijevo uho. Bez brige, potapša ga potpisnik po ramenu. Posttranzicija je nastup humaniteta na površinskoj ravni. Proces marketinškog tipa, može se reći. Sve što treba je da ne buljite u zrcalo, barem ne odviše često, i slijedite svoje osjećaje. Oduprete li se sugestiji ogledala, vidjet ćete da je to Tuđman kao i prije: isti kukac, drugo pakovanje.

Kada se Miroslav Tuđman jednog od narednih jutara probudio nakon mirnih snova, primijetio je da se nalazi na dužnosti predsjednika parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost. Točno kako sam se i nadao, pomislio je. U skladu s dogovorom, otišao je s kolegama iz Odbora obaviti nadzor rada državne obavještajne službe, i to prema prijavi bivšega ministra Linića, koji je izrazio sumnju da mu tajna policija po nalogu premijera Milanovića neovlašteno prisluškuje telefon.

Miroslav je Tuđman, međutim, tom prilikom nazočnoj službenici dodao komadić papira s ispisanim brojem, tražeći da provjeri prisluškuje li se jedan drugi mobilni telefon – telefon koji pripada zagrebačkom gradonačelniku Bandiću – premda saborski Odbor nije pristupio kontroli obavještajne službe po tome zadatku, već da raščisti „slučaj Linić“.

Pokazalo se, u najkraćem, da Linićev mobitel nije prisluškivan, ali da onaj Bandićev jest: i to u sklopu istrage koju Državno odvjetništvo vodi zbog sumnje da je gradonačelnik Zagreba umiješan u kriminalne poslove. Budući da je informacija o prisluškivanju – zahvaljujući Miroslavu Tuđmanu i još nekim članovima Odbora – već sutradan objavljena u novinama, tajna je istraga, razumije se, propala, te je osumnjičenik za kriminalna djela dobio priliku da svoje buduće ponašanje uskladi s tim saznanjem.

Tako je otvorena javna debata o društvenoj ulozi Miroslava Tuđmana. Kako se dogodilo da osoba na tako osjetljivoj funkciji – funkciji koja je obvezuje da skrbi o najnježnijim zasadama demokracije – organizira takvo što, rogoborili su brojni medijski mislioci. Udružena konsternacija što je uslijedila, priznajem, u dobroj me mjeri uznemirila. Čemu se svi ti ljudi tako silno čude? – pitao sam se u nevjerici.

A zašto se ne bi čudili? – dobacio mi je potpisnik ovih redaka. – Zar činjenica da čelnik tijela koje ima mandat nadzirati rad represivnih organa države zloupotrijebi svoju funkciju i zaštiti mogućega kriminalca od istrage ne zavrjeđuje čuđenje? U najmanju se ruku postavlja pitanje kakvim demokratskim nadzorom spriječiti zloupotrebe represivnog aparata ako se zloupotrebe poduzimaju u tijelima nadzora.

Ali govorimo o Miroslavu Tuđmanu, primijetio sam. Govorimo o sinu Franje Tuđmana, koji je u vrijeme tatine mrzovoljne diktature, prema uhodanoj dinastičkoj praksi, bio šef hrvatskih obavještajnih službi.

Jeste, složio se potpisnik, zbog toga su mu oni lunatici iz Ferala nadjenuli ime Kim Il Sin.

Govorimo, dakle, o rukovodećoj ličnosti satrapske mreže koja je godinama uhodila, maltretirala i prisluškivala stotine takozvanih slobodnih građana, samo zbog toga jer su uzgajali nelojalne osjećaje prema strahovladi gospodina oca. Uključujući i potpisnika ovih redaka.

Koga? Mene? Nećemo valjda ovdje trošiti prostor na sentimentalna prenemaganja.

U redu, ali govorimo o organizatoru organiziranog nasilja, o kadru posvećenom demoliranju slobode, o osvjedočenome političkom kriminalcu.

Pa što onda?

Pa kako to da opće čuđenje nastupa tek sada, nakon jedne gotovo bagatelne podlosti, a ne u trenutku kada je Miroslav Tuđman postavljen na čelo toga cirkuskog organa zaduženog za parlamentarni nadzor tajnih službi? Zašto čuđenje nije uzelo maha čim je ulogu skrbnika nad svetim demokratskim vrijednostima preuzeo onaj koji je demokratske običaje zvjerski zatirao?

Zato što su se svi složili da prijelaz iz neformalne diktature u formalnu demokraciju ima biti obavljen bez trauma. A kako ćeš izbjeći traume nego kroz blagodati proceduralnog cinizma? Suočavanje s prošlošću dobro je samo u mjeri dok to nikoga ništa ne košta.

No ovo je više od cinizma, žestio sam se. Ovo je kao da zapovjednik Buchenwalda predsjedava Društvom za zaštitu građanskih prava Židova i Roma.

Uvoditi Buchenwald u hrvatski kontekst je malo nepravedno. Barem prema Jasenovcu. Izostavit ću to u konačnoj verziji članka.

Pa taj se Miroslav Tuđman, usprkos mračnoj roli koju je odigrao u devedesetima, prije neki dan drznuo upozoriti javnost na „nedovoljnu transparentnost u radu tajnih službi“, te „nedovoljan politički i javni nadzor“ istih. Zar to nije odvratno?

Tehnički gledajući, osmjehnuo se potpisnik, tko može bolje razumjeti zloupotrebe tajnih službi od onoga koji je tajne službe godinama sistematično zloupotrebljavao? Tko može bolje proniknuti u nijanse političkih zločina od političkog zločinca?

A kako onda nazvati društveni ambijent u kojemu političkih zločina više nema jer se politički zločinac brine da ih ne bude?

Dobro, to je malo složenija priča…

Miroslav Tuđman na čelu Odbora koji brine o „demokratizaciji“ rada policije ne može biti ništa drugo nego utjelovljenje psovke. A budući da je on, kako god okreneš, društveni izbor, ili izbor onih koji dirigiraju društveni izbor, onda i cijelo društvo poprima odlike psovke. Pluta u stanju gdje više nije moguće smisliti sablazan ili uvredu koja će nadmašiti dnevnu rutinu. Grca u kafkijanskom bezizlazju.

„Kafkijansko bezizlazje“, može li jadniji klišej…

Kako drugačije objasniti to kategorično odsustvo morala?

Posttranzicija! – usklikne potpisnik – Postpreobražaj! Postjugoslavenska drama u postmodernom raspletu! „Anything goes“! To hell! Zašto, uostalom, ne uključiti eventualnost da je čak i Miroslav Tuđman danas drugačiji čovjek nego prije?

Drugačiji možda, ali čovjek? – sumnjičavo sam vrtio glavom. – Priznajem da u tom špijunskom miljeu nikada nisam uspijevao prepoznati ljude. Prije su mi sličili na insekte krupnije sorte, žohare, bubašvabe, pauke, takve stvari… Ili, na primjer, zamisli hipertrofiranu stjenicu.

To je zaista malo sirovo. Neću ni to uvrstiti u konačnu verziju članka.

A ne sviđa mi se ni kamo vodi ovaj tekst, iskreno govoreći. Neodgovorno balansira između zajebancije i srdžbe. Besmislen je koliko i tema kojom se bavi.

Žao mi je, ali ja sam potpisani autor.

Možda bi ipak trebalo vratiti stvar na početak, ili još bolje prije početka.

Iz posttranzicije u tranziciju?

U svakom slučaju tamo gdje će Miroslav Tuđman dobiti nazad krilca i desetak pari vižljastih nožica.

Ali zašto?

Da brže ode u pičku materinu.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 21.07.2014.

Peščanik.net, 20.07.2014.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.