Na francuskom jeziku, riječ za loptu i metak je ista: balle. Posljednji primjerak ballea kojeg je Alexandre Villaplane susreo prošao mu je kroz potiljak: coup de grâce je u ovom slučaju bio 7.5-milimetarski komad olova ispaljen iz neposredne blizine u dvorištu tvrđave Montrouge dan poslije Božića 1944. Imao je 39 godina; bio je ubica i mafijaš koji je prihvatio “saradnju” sa njemačkim okupacionim snagama, pod čijim su direktnim naredbama žene silovane, zatvorenici živi spaljivani, Jevreji razmijenjeni a zatim poslani u logore smrti. Također je bio i kapiten francuske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1930. i najbolji francuski centarhalf prijeratne ere.
Bio je najveći mogući gad, jedan od onih mediokriteta koji su obilježili vrlo modernu vrstu zla, u kojem se transcendencija jedino mogla naći u patnji žrtava. Rat je za njega predstavljao samo način da se ukrade što više novca. Uopšte mu nije bilo stalo do arijevske nadmoći i hiljadugodišnjeg Reicha, ali mu je bilo jako stalo do samog sebe.
Po riječima tužioca, koji se nije morao ni oznojiti da osigura smrtnu kaznu, “njegova psiha je bila potpuno drugačija od ostalih članova njegove grupe. Samog sebe je opisao kao ‘krojača planova’ (combinard). Rekao bih da je više od toga: on je rođeni prevarant. Da bi obavili svoj posao, prevaranti moraju imati prirodni talenat za ‘insceniranje’. Villaplane ga ima napretek. Pokušao bi i uspio u insceniranju najbjednije od svih ucjena – ucjene nadom. Obučen u njemačku uniformu, izašao bi iz auta oduzetog od Maquisa i započeo slijedeći monolog: “U kakvim vremenima mi živimo! Do koje mjere sam doveden, ja, Francuz, prisiljen da nosim njemačku uniformu, ove odvratne prnje! Oni će vas ubiti – ali ja ću vas spasiti, rizikujući svoj život. Spasio sam pedeset četvoro ljudi. Vi ćete biti pedeset peti. To će koštati 400.000 franaka.”
Jevrej, pripadnik pokreta otpora, Gaullist, svi bi platili – ako bi on ili ona mogli. Onda bi Villaplane, rođeni Alžirac poznat kao “SS Mohammed”, ostavio njega ili nju na milost i nemilost svojih razbojnika, sjevernoafričkih plaćenika čija svirepost se i dan danas pamti na jugu Francuske. Na osnovu svjedočanstava preživjelih, Villaplane nije učestvovao u batinanju, mučenju, ubistvima. Gledao je, pasivno ili smijući se, brojeći svoj keš, osim jednom kada je učestvovao u pogubljenju 11 maquisarda u selu po imenu Mussidan. Najstariji muškarac je imao 26 godina, najmlađi 17. Novac bi ih možda i spasio, ali niko od njih ga nije imao.
Već do 1944, kao i 2011, nikome više nije bilo važno da se sjeti da je Villaplane nekad bio kapiten državne reprezentacije koja se zamalo plasirala u polufinale prvog Svjetskog prvenstva u Urugvaju. Za njega je fudbal, kao i kolaboracija, bio samo sredstvo za postizanje cilja, a profesija sigurno ne. Najtužniji dio ove najtužnije od svih priča je možda to što nikada nije shvatio pravu vrijednost svog – po svim standardima – vanserijskog talenta. Protraćio ga je, baš kao što je protraćio mnogo toga.
Villaplane je posjedovao ubitačni intelekt rođenog prevaranta, te je uskoro shvatio da je fudbal njegovog vremena, sam od sebe ispunjen poluprofesionalizmom, ustvari sjajna prilika da vodi onu vrstu života kakvu bi mu njegovo porijeklo (bio je sin imigranata iz radničke klase) i njegovo obrazovanje (koje jedva da je imao) inače uskratili. Sa 18 godina prešao je u Vergèze, tim iz druge lige kojeg je finansirala kompanija za mineralnu vodu Perrier, tačno onoliko koliko je bilo potrebno da upravni odbor Sètea shvati da su napravili grešku što su ga pustili da ide. Vratio se istog momenta kad su mu ponuđeni bolji uslovi. 11. aprila 1926. odigrao je prvu utakmicu u svojoj kratkoj ali briljantnoj karijeri za Les Bleus. Bila je to prijateljska utakmica protiv Belgije, koju je Francuska dobila sa 4-3 na sada srušenom Stade Pershingu, u predgrađu Pariza.
Poletni centarhalf se odmah nametnuo kao automatski izbor u prvih 11 Francuske, i nije slučajno to da su, kada su ga povrede spriječile da igra – kao što je bio slučaj većim dijelom 1927 – rezultati tima koji je postepeno napredovao 1920-ih dramatično postali gori. Čim se Villaplane oporavio, vratio se u ekipu i odigrao 20 međunarodnih utakmica uzastopno, sve dok njegova karijera sa Francuskom nije došla do iznenadnog i neobjašnjivog kraja 1930, u njegovoj 24. godini.
Njegov talenat nije mogao biti razlog tome. Njegova energičnost na terenu je bila nadaleko poznata, kao i njegov talenat za asistiranje igračima poput Paula Nicolasa, centarfora Red Stara koji je bio kapiten Francuske prije postavljanja Villaplanea na tu poziciju, te koji je ponovo preuzeo tu odgovornost nakon što je mladić postao persona non grata. U nedostatku bilo kakvih snimaka Villaplanea u akciji, moramo se zadovoljiti izvještajima iz tog vremena koji insistiraju na njegovoj fantastičnoj kontroli lopte, kao i na njegovoj snazi i srčanosti u zraku. Nažalost, on nije bio samo fudbaler od ugleda, već je uskoro postao i fudbaler na lošem glasu. Villaplaneova propast je posljedica toga što se razbacivao novcem; bilo mu je apsolutno svejedno šta su drugi pričali o njegovoj, za to vrijeme neobičnoj, navici mijenjanja klubova svake tri godine: Sète, Vergèze, pa opet Sète, SC Nîmes te Racing Club, motivisan jedino obećanjima o debljoj koverti.
Njegov transfer u Racing je privukao posebnu pažnju u tom pogledu. Tadašnji predsjednik kluba, Jean-Bernard Lévy, htio je ukloniti susjedni Red Star sa njihovog pariškog trona, te je potrošio čitavo bogatstvo da bi privukao najveće talente u državi; Villaplane, već poznat kao jedan od najboljih, ako ne i najbolji igrač u zemlji, prirodno je postao jedna od njegovih prvih meta. U svakom slučaju, vjerovatno bi mu sve bilo oprošteno da nije upao u “loše društvo” skoro po samom dolasku u glavni grad. Nemilice je trošio čitave plate po kabareima, kazinima, skupim restoranima i na trkalištima, omiljenom prebivalištu loših momaka dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.
To je bio svijet, tj. demi-monde, u koji je Villaplane stupio sa zadovoljstvom. Lako pokvarljiv, ubrzo je počeo kvariti i druge; njegovo zapadanje u kriminal je započelo. Njegovo ozloglašeno ponašanje ga je uskoro učinilo nepodobnim za reprezentativne dužnosti u očima visoko moralnih administratora Francuske fudbalske federacije (FFF), koji su odlučili da ga više ne pozivaju u ekipu nakon Svjetskog prvenstva 1930, bez obzira na tri dobra nastupa u utakmicama protiv Meksika, Argentine i Čilea. Dvije godine kasnije, njihova odluka će se pokazati tačnom.
Petostruki kapiten Francuske se vratio nazad na jug, u Antibes, čim je profesionalizam omogućen od strane nadležnih organa 1932. Na opšte iznenađenje, Antibois, vođeni Villaplaneom, izbili su na vrh jedne od dvije grupe od deset timova od kojih se u to vrijeme sastojala francuska prva liga, time se plasiravši u veliko finale. Međutim, uskoro se pročulo da je ključna utakmica protiv Lillea bila kupljena. Trener Antibesa je dobio doživotnu zabranu. Villaplane, koji je igrao ključnu ulogu u zavjeri, izvukao se sa manjom opomenom i “savjetom” da sreću traži drugdje, što je i učinio u Nici, gdje je njegov život dotakao dno. Kasnivši na treninge i ne pokazavši nimalo interesovanja za tim kojem je bio kapiten, Villaplane se još više udaljio od fudbala, što je rezultiralo katastrofom. Nice je ispao u drugu ligu. Villaplane je propao. Prvi put je osuđen 1935. (zbog namještanja rezultata na hipodromima u Parizu i na Azurnoj obali). Kazna zatvora se pretvorila u više njih, sve dok mu se nije ukazala najveća prilika njegovog života: rat – ili još preciznije, poraz.
Haotične posljedice francuske kapitulacije su bile božji dar za kriminalce. Čim je potpisano primirje u junu 1940, Villaplane se okušao u reketiranju i ucjeni; njegove omiljene mete su bili crni trgovci i Jevreji. Bio je odmah uhapšen, ali zbog trgovanja ukradenim dobrima, te je ustvari tek u zatvoru upoznao Henryja Lafonta, jednog od najozloglašenijih likova kolaboracije; za mnoge on je bio psihopata, sadista, ali prije svega oportunista koji je ubijedio okupatora da je neko s kim mogu poslovati tako što im je pomogao da unište kompletnu mrežu otpora u Belgiji. Nacisti su cijenili tu uslugu, pa su ga na osnovu toga unaprijedili u šefa francuskog Gestapa, gdje je u tandemu sa osramoćenim bivšim šefom francuske policije, Pierreom Bonnyjem, mučio i ubijao sve na putu do bogatstva, organizujući zabave za par sretnika u odabranim pariškim bordelima.
Villaplane, prvobitno regrutovan kao šofer, konstatno je bio u blizini ovog dvojca poput muhe koja se uporno vraća raspadajućoj strvini, sve dok 1944. nije dobio svoju veliku priliku. Nijemci su podsticali stvaranje “Brigade Nord-Africaine“, koja je stavljena pod komandu rođenog Alžirca Villaplanea. BNA je dobila zadatak “raščišćavanja“ južnih Maquisa, što su i činili i to nemilorsdno sve dok se Reich nije konačno raspao, a Villaplane, koji kako se čini nije bio u stanju da planira išta osim slijedeće zabave, nije usred tog debakla zarobljen i odveden u pritvor. Posljednje dane i sate je proveo u društvu sa isprepadanim Bonnyjem i prkosnim Lafontom, koji je “proživio deset života u četiri godine, i bilo mu je svejedno da li će sad izgubiti jedan”.
Sva trojica su strijeljani 26. decembra 1944, dan nakon Villaplaneovog 39. rođendana. Da, to izmučeno tijelo je pripadalo božićnom djetetu. Sahranjeno je u neobilježenom grobu čija je lokacija nepoznata. Fudbaler u njemu je umro mnogo prije toga, i sjećanje na njega je skoro potpuno izbrisano iz istorije ove igre. Bilo bi lako prepustiti se mislima kako je čovjek koji je predvodio Francusku protiv Meksika u julu 1930. potpuno druga osoba od one odvratne zvijeri koja je izazvala toliko patnje, ili kako mu se život promijenio radi neke traume, gubitka ili izdaje. Tragedija je da se Villaplane ustvari nikada nije promijenio.
Samo je postao gori.
Philippe Auclair, The Blizzard, maj 2011.
Protest.ba, 22.11.2013.
Tekst je objavljen u prvom broju The Blizzard, magazina o fudbalu.
Preveo sa engleskog Aleksandar Brezar
Peščanik.net, 27.11.2013.